Umjesto apela da se izdrži, potrebna su kreativna rješenja

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Sve su glasniji zahtjevi za pomoć ekonomiji u korona-krizi. Zbog toga je resorni ministar Peter Altmaier sazvao virtuelni samit. No, njemu je potrebno puno više od lijepih riječi, smatra Henrik Böhme.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

To je izbor između kuge i kolere. S obzirom na trenutno smanjenje broja infekcija i vrijednosti incidencije, mnogi zahtijevaju barem regionalno ublažavanje mjera, zajedno s perspektivama otvaranja, primjerice za gastronomiju ili trgovinu na malo. S druge strane, tu su upozorenja virologa, koji usljed agresivnih mutacija virusa ukazuju na opasnost od trećeg vala, ukoliko dođe do preranog otvaranja. Ali prije svega su tu nebrojene ljudske sudbine koje stoje iza kompanija koje mjesecima ne mogu ništa poduzeti.

Ljudi koji žele nešto raditi i koji druge zapošljavaju. Njihovi restorani su mjesecima zatvoreni, a u svojim malim trgovinama oni ne smiju ništa prodavati. U redu, postoje ideje prodaje hrane za ponijeti i ili online prodaje robe modnih trgovina. Ali to je u najboljem slučaju kap vode na usijanom kamenu. I da, po ovom pitanju moramo se složiti sa saveznim ministrom privrede: Ako otvorenih očiju ulazimo u treći val, onda bi to uistinu ekonomiju moglo baciti na koljena. Ovo su teška vremena i Peter Altmaier je u pravu.

Pištolj umjesto bazuke

Ali: to ni na koji način ne opravdava neuspjeh njegovog ministarstva (i njegovog kolege Olafa Scholza iz finansijskog sektora) u vezi s isplatama pomoći. Sa “praskom” se željelo izaći iz krize. Ispaliti “bazuku” kada je riječ o finansijskoj pomoći. Umjesto eksplozivnog lansiranja projektila, zasad se osjeća samo lagano strujanje zraka – a bazuka je pištolj u kome je, da stvar bude gora, zaglavljen metak. Da ne bi postalo potpuno neugodno, Ministarstvo privrede najavilo je na početku Altmaierovih razgovora s poslovnim udruženjima novi paket pomoći za takozvane samostalne poduzetnike (samozaposlene). Sada se, molim vas, čvrsto držite: “Pomoć za ponovno pokretanje” iznosi 25 posto godišnjeg prometa iz 2019. godine – i maksimalno 7.500 eura. Četvrtina! Kao avansno plaćanje. Ali avaj, smanjenje dobiti nije veliko kao što se očekivalo, pa to morate vratiti. To je samo pištolj.

Ono što u potpunosti nedostaje je nešto poput plana – ili čak perspektive. O kreativnosti da i ne govorimo. Gdje su detaljni stepenasti planovi za regionalno popuštanje mjera? Zbog čega male radnje u jednom okrugu, poput Plöna na obali Baltičkog mora – s incidencijom od 16 slučajeva (!), ne smiju biti otvorene? Gdje je strategija cijepljenja prilagođena usporenoj isporuci cjepiva? (Korporacije kao što je VW već razmišljaju o razvoju vlastitih planova cijepljenja kako bi zaštitile svoje zaposlenike.) I šta je konačno sa onim što su medicinski radnici na početku pandemije proglasili jednom od mogućnosti: testirati, testirati, testirati!

Čini se da se ovdje barem nešto pokrenulo – ako je vjerovati ministru zdravstva, koji građanima od marta želi ponuditi besplatne brze testove. Ukoliko uskoro bude dostupan dovoljan broj kompleta za samotestiranje antigena: zašto se onda brzo ne bi razvio sistem zasnovan na podacima: testirati, te ukoliko bi rezultat bio negativan, to bi bila 24-satna karta za posjetu restoranu ili frizeru, odlasku u kino, pa čak bi i sportski događaji i koncerti bili izvodljivi – barem u ograničenim okvirima. Naravno, zaposlenici u restoranima itd. također bi morali pokazati negativan test. Ali to bi funkcioniralo.

Ljudima treba perspektiva

Naravno, to košta (ali testovi će brzo biti jeftiniji, jer su i FFP2 maske danas koštaju mnogo manje nego na početku pandemije), naravno da bi se morao organizirati jedan takav sistem. No, ništa od toga nije nauka o raketama, već postoje izvodljivi modeli. I na kraju, lockdown svake sedmice također košta: naime, 3,5 milijarde eura, prema proračunima Instituta za istraživanje tržišta rada.

Ljudima je potrebna perspektiva – a perspektiva ne može biti da se sve duže skrivaju i čekaju dok oluja ne prođe. Sa primjenjivom strategijom testiranja vrijeme do imunizacije cijepljenjem moglo bi se premostiti, pogotovo jer će ono vjerovatno trajati duže nego što se u početku očekivalo. Ali na ovaj način bi se restorani, kina, fitnes studiji i prodavnice mogli barem djelomično otvoriti. Moglo bi se čak odlaziti na stadione ili na koncerte. Otvaranje! To je ono što ljudi žele.

Javno priznanje nemoći

To bi morao znati i ministar privrede. Ali očito on nema volje da se u borbi protiv pandemije stoljeća pokaže otvorenim za nove ideje. I nakon jučerašnjeg sastanka držaće se poznatih recepata: Altmeier je obećao da će “razmisliti” o poboljšanjima kada je u pitanju finansijska pomoć (!), a trebale bi se izraditi i preporuke (!) za strategiju otvaranja.

Ne, to ne zvuči kao hrabar, kreativan plan. Nakon skoro godinu dana korona-krize, vlada nema ništa bolje od parola da se izdrži. Ovo nije samo dokaz nepodobnosti – već i javno priznanje nemoći.

Čitajte više

Sećamo se izjava prethodnog patrijarha Irineja o Kosovu kao zemlji koja je „natopljena našom krvlju“, te da stoga „ne mogu oni njome vladati“ ili o načelu da „ono što je silom oteto, silom se i vraća“.
Razgovaralo se o tome u kojoj meri vlast promoviše govor mržnje, kako se taj govor odomaćio u Skupštini Srbije, pa se poslanici takmiče ko će izreći više uvreda na račun opozicije i kritičara vlasti, kakav je uloga tabloida i desničarskih portala u širenju govora mržnje...
Srce mi je slomljeno, misli Nel. Ali u našoj porodici ne kažemo: „Srce mi je slomljeno“. Mi kažemo: „Ima li keksa?“ Mora se jesti. Mora se mrdati. Mora se misliti na nešto drugo.