Na 112 nitko se ne javlja

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Kako to izgleda u praksi uvjerljivo je tvitom sažeo Mario Kikaš: “Drugim riječima, ako se u Trebinju desi neka hitna intervencija ne daš da ga/ju prevezu u puno bliži Mostar ili Sarajevo nego treba proći cijelu državu da bi došao do Banjaluke i umro u srpskoj bolnici.”
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Odavno smo naviknuli da politički arhitektura Bosne i Hercegovine često rezultira bizarnim etno-birokratskim učincima. Neki su, i uz najbolju volju, teško rješivi s obzirom na dejtonsko nasljeđe, a neki se reproduciraju izravnim željama i nastojanjima etničkih elita koje upravljaju tom arhitekturom. Također, neki se zadržavaju isključivo u sferi tragikomedije s minimalnim utjecajem na svakodnevne živote ljudi, a neki direktno ugrožavaju živote ljudi. To je slučaj, na primjer, s uvođenjem jedinstvenog europskog broja za hitne slučajeve – 112.

Peripetije oko uvođenja tog broja u BiH traju već čitavu deceniju. Valja napomenuti da ga je Hrvatska uvela 2005. godine, a Srbija i Crna Gora su isto učinile 2015. godine. Početkom ovog mjeseca smo u BiH svjedočili još jednom neuspješnom pokušaju. A razlozi neuspjeha isti su kao i 2017. godine kad je posljednji put pokušano. Naime, toj “centralizaciji” sustava za hitne situacije protive se poslanici iz Republike Srpske. Oni su, kao i spomenute 2017., na sjednici Predstavničkog doma Parlamentarna skupštine Bosne i Hercegovine odbili inicijativu koju je pokrenulo nekoliko poslanika. Inicijativa je zamislila da se broj uspostavi tako da Vijeće ministara i nadležno Ministarstvo komunikacija i prometa upute u proceduru Prijedlog zakona o dopunama Zakona o komunikacijama.

Pored svih ostalih prednosti centraliziranog sustava, inicijatori su nužnost uvođenja broja argumentirali i njegovom integracijom u suvremene automobile. Riječima jednog od inicijatora, Predraga Kojovića, tijekom sjednice: “Automobili proizvedeni u Evropskoj uniji posjeduju mehanizam koji je vezan za SIM karticu i pomaže ljudima u nesreći. Mogao bi postati ozbiljan problem za ljude koji uvoze automobile u BiH jer pokazuje da sistem ne funkcioniše.” Međutim, nikakvi zdravorazumski argumenti nisu uvjerili poslanike iz Republike Srpske. Naime, oni u cijeloj ideji vide navodno podmukao trik političara iz “protivničkog entiteta”. Kako bi taj trik navodno trebao funkcionirati, “razotkrila” je poslanica Dušanka Majkić, članica Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), “Dodikove stranke”. Ona smatra da je neizvodivo da državno ministarstvo upravlja službama poput policije, civilne zaštite ili hitne pomoći u Republici Srpskoj. Po njoj bi to bio samo prvi korak jer bi se kasnije pod izlikom “lakše koordinacije” sve institucije prebacile na nivo Bosne i Hercegovine. I tako bi se valjda ugrozila “suverenost” Republike Srpske.

Da se to pitanje samo “reciklira” smatra i Milan Novitović, direktor Uprave civilne zaštite Republike Srpske. Ali dodaje još jednu dimenziju optužbe. Ne samo da se nastoje oduzeti institucije srpskom entitetu već inicijativa služi i kao paravan za korupciju. Naime, kancelarija za broj 112 već postoji, ali ne funkcionira, na broj se nitko ne javlja. Novitović tvrdi da je za taj nerealizirani projekt Ministarstvo već izvuklo pet milijuna eura od Europske unije i da sada vjerojatno žele još pet milijuna, a da oni u toj sumnjivoj raboti neće sudjelovati. Naravno, propustio je spomenuti da je projekt nerealiziran upravo zbog protivljenja poslanika iz njegovog entiteta. I tako je, zapravo, propao još jedan pokušaj uvođenja više razine upravljanja hitnim situacijama u BiH. Kako to izgleda u praksi uvjerljivo je tvitom sažeo naš stalni suradnik i jako dobar poznavatelj prilika u BiH Mario Kikaš: “Drugim riječima, ako se u Trebinju desi neka hitna intervencija ne daš da ga/ju prevezu u puno bliži Mostar ili Sarajevo nego treba proći cijelu državu da bi došao do Banjaluke i umro u srpskoj bolnici.”

Čitajte više