Narandže za kraj

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Kakistokracija (vladavina najgorih) prezire umjetnike, jer njihova djeca više ne uče na primjerima umjetničke zaostavštine zemlje koju su opteretili svojim bahatim, banalnim postupcima i osobnom neukošću.
Foto: Ivana Tutunović Karić
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Polazim od toga da nema teatra bez glumca. Volim njihovu zaigranost, infantilnost koja ih nikada ne napušta bez obzira na godine. To je najteža performativna umjetnost, traži asketsku disciplinu, posvećenost koja me fascinira. Glumčev instrument su tijelo i duša, registar emocija je beskrajan, sve je u nijansama, detalju koji se mora scenski materijalizirati. Prazan prostor scene i glumac stvore magiju, neobjašnjivu, neizrecivu. Crpe svoj rezervoar mašte iz proživljenog i empatičnog. Iznosi svoje tamne i svijetle komore unutarnjeg bića, transformiše to u scensko zbivanja koje gledaoci percipiraju kao emotivno-misaoni tok. Čudesna je ta alkemija prostora i vremena kroz glumca na sceni. Glumac-umjetnik nema granice, to je Božiji dar bez premca.

I danas ne shvatam i ne vjerujem da su neki otišli zauvijek, tako naglo, bez najave. Uvijek se pitam zašto smrt postupi tako nepristojno i odnese one koji su pored dobrote i srdačnosti imali takvu strast prema životu. Jedan od njih sa kojim sam radio meni značajne predstave eros mladosti nije izdao na sceni ni u dubokoj starosti, međutim, nije mogao da nadigra bolest, pa je nekoliko mjeseci staračkog bolovanja proveo u bolnicama. Redovno sam mu išao u posjetu. Dijelio je sudbinu mnogih roditelja iz Bosne čija su djeca na drugom kontinentu otišla po bolji život. Ostao je kao samac u Sarajevu; familiju su mu nadomjestili njegovi teatarski prijatelji. Bijeli i hladni zidovi bolničke sobe postali su naš posljednji dekor u kojem smo radost života sabirali kroz razgovor i sjećanje na probe i pisce koje obojica volimo. Na kraju jednog takvog razgovora zamolio me da prilikom sljedeće posjete donesem narandže koje su postale poseban luksuz za penzionerski džep. Nisam mogao slutiti da će to biti i naš poslednji susret.

Narandže sam kupio na taj dan kada me je službeni glas iz bolnice obavijestio o njegovoj smrti. Nisam stigao ispuniti tu posljednju želju jednog od najvećih glumaca kojeg je BiH imala. Godinama svjedočim kako na socijalnoj margini sa velikom mukom žive penzionisani umjetnici, odlaze zaboravljeni i uvrijeđeni, priključujući se armiji bukvalno gladnih stomaka svoje generacijske dobi. Arogantni i beskrupulozni bosanskohercegovački političari koji su iznikli iz tranzicije preziru duhovnost i kreirali su antiintelektualnu atmosferu; bahate se svojim enormnim plaćama kao novostvorena elita kojoj je jedini „kulturni“ doticaj neki masni refren turbo folka iz kafane. Naime antiintelektualizam u BiH ne može se sagledavati kroz isključivo statističke i socioprofesionalne prizme već duboko zadire u samo društveno tkivo, u kojoj upravljački sistem i institucije, od vrha do baze društvene piramide ne prepoznaju i ne vrednuju umjetnost kao oblik nematerijalnog javnog dobra i bogatstva, već je smatraju sporednom i marginalnom djelatnosti. Čini mi se da je ovakav oblik ideološkog antiintelektualizma osobina svih modernih autoritarizama, jer je intelektualni društveni sloj asimiliran neokonzervativnom i antisocijalnom politikom. Zato je umjetnost percipirana kao gubitnički element u društvu: troši mnogo novca, a ne daje mnogo.

Iz tranzicijske devize „ko je jamio, jamio je“ njihova životna filozofija je da se novcem sve može kupiti, od univerzitetske diplome do radnog mjesta. Novac kao mjera svega u životu pokazuje surovi neoliberalizam koji se neprirodno nakalemio na jednu patrijarhalnu, siromašnu sredinu sa okrutnošću prema uzvišenom i lijepom, donoseći prostačko lice koje izbezumljuje normalne ljude i građane kojih je sve manje. Živimo u zapuštenom društvu koje je nesvjesno svojih duhovnih vrijednosti i nažalost sve je manje onih koji na te vrijednosti mogu ukazati. Kada se čak ukazuje na očigledne etičke izopačenosti i odsustvo respekta prema našim najvrednijim ljudima te riječi nemaju snagu, jer su bez političke i finansijske moći. Najveći uspjeh nove „elite“ i jeste u tome što je uspjela da preoblikuje državu i kreira novu političku i kulturnu klimu u kojoj je došlo do prostačenja i osiromašenja svega. Nažalost, novoizgladnjeli nisu samo penzioneri, već i veliki broj mladih i nezaposlenih, među kojima su i mladi umjetnici koji nisu više dobri i strpljivi građani koji očekuju logični boljitak. Oni su postali nezadovoljni, prevareni, bijesni i ogorčeni. Danas studenti umjetničkih akademija vrlo brzo uviđaju da njihova budućnost neće ovisiti o njihovom talentu i radu, već od sposobnosti snalaženja u životu, nekoj „partijskoj ili rođačkoj“ šteli, darvinističkom čekanju da neki stariji kolega umre ili ode u mirovinu.

Nasuprot njima, novostvorena klasa skorojevića, moćnika iz raznih nadzornih i upravnih odbora ne mari više ni za šta, naročito ne za kulturu i duhovne sadržaje, niti za kulturno-historijsko naslijeđe. Ono što oni javno i tajno govore samo je parcijalni izraz pogleda i usmjerenja jedne (obično nacionalne) grupe i njihovih folklornih potreba i vrijednosti. Njihov govor nije u dosluhu sa univerzalnim vrijednostima, koje su se promovirale i emancipirale u prijašnjem „mrskom“ sistemu etatizirane kulture, a te vrijednosti su činile bit i pretpostavku opstanka svake kulture. Sve se mijenja sa mržnjom i destrukcijom, pa se tako i naše ulice i trgovi betoniraju monstruoznim zgradama kao trajnim spomenicima praznoće i ružnoće, bez urbanističkog reda i smisla, bez vizije i koncepta. Nikoga nije briga što misli struka, važan je novi projekat. Magična riječ tranzicijskog nemorala je projekat u koji se treba ugraditi i namiriti svoje potomstvo. Kakistokracija (vladavina najgorih) prezire umjetnike, jer njihova djeca više ne uče na primjerima umjetničke zaostavštine zemlje koju su opteretili svojim bahatim, banalnim postupcima i osobnom neukošću.

I tako će biti sve dok oholi i glupi uz i na vlasti budu zajebavali umjetničku sirotinju.

Čitajte više

Sećamo se izjava prethodnog patrijarha Irineja o Kosovu kao zemlji koja je „natopljena našom krvlju“, te da stoga „ne mogu oni njome vladati“ ili o načelu da „ono što je silom oteto, silom se i vraća“.
Razgovaralo se o tome u kojoj meri vlast promoviše govor mržnje, kako se taj govor odomaćio u Skupštini Srbije, pa se poslanici takmiče ko će izreći više uvreda na račun opozicije i kritičara vlasti, kakav je uloga tabloida i desničarskih portala u širenju govora mržnje...
Srce mi je slomljeno, misli Nel. Ali u našoj porodici ne kažemo: „Srce mi je slomljeno“. Mi kažemo: „Ima li keksa?“ Mora se jesti. Mora se mrdati. Mora se misliti na nešto drugo.