Nada u skori libijski mir

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Protesti protiv Muamera al Gadafija u Libiji počeli su 15. februara 2011. Oni su doveli do njegovog svrgavanja i ubistva. U zemlji je potom izbio građanski rat, ali sada se opet pojavljuje nada.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Deset godina od početka narodnog ustanka mnogi su u Libiji ponovo oprezno optimistični. Takođe i aktivista Gamal al Falah u lučkom gradu Bengaziju na istoku zemlje.

“Siguran sam i vjerujem da će vlada okončati konflikt i ponovo ujediniti zemlju. To je posljednja šansa za libijski narod. Nadamo se da će političari pripremiti parlametnarne izbore onako kako su obećali i da će se konačno završiti rat.”

Pokušaj da se zemlja ujedini

75 predstavnika iz svih krajeva zemlje, dogovorili su se 5. februara u Švajcarskoj i izabrali premijera i tročlano predsjedništvo. Oni žele da ponovo ujedine zemlju koja je već odavno postala lopta kojom se igraju inostrane sile.

Prelazna vlada bi trebalo da se pobrine za organizovanje slobodnih parlamentarnih izbora u decembru. To je pokušaj da se zemlja nakon tolikih godina rata konačno ponovo ujedini.

Protesti u Libiji su počeli 2011. Doveli su do pada dugogodišnjeg diktatora Muamera al Gadafija. Prvo su hiljade ljudi 15. februara protestovale u Bengaziju, a onda su se protesti proširili na cijelu zemlju. Režim je odgovorio nasiljem. Gadafi je poslao snage bezbjednosti na demonstrante i održao prilično zbunjujuće i tvrdoglave govore, kao na primjer 22. februara te godine kada je rekao: „Istorija, otpor, oslobođenje, slava i revolucija. Ja nisam predsjednik, kojeg možete oduvati protestima.”

„Gadafi je ubijen!”

Ali, protivnici režima su se već odavno bili naoružali. Diktator je pobjegao i skrivao se narednih šest mjeseci – do 20. oktobra 2011. kada je pronađen.

Naoružani borci su ga izvukli iz skrovišta i zlostavljali. Na jednom tadašnjem video snimuku prikazan je Gadafi krvavog lica, a jedan od boraca mu drži uperen pištolj u glavu.

„Gadafi je ubijen!”, objavio je nekoliko sati nakon njegovog ubistva vrišteći od sreće Mahmud Džibril iz Prelaznog nacionalnog savjeta. „Na ovaj istorijski trenutak su ljudi dugo čekali”, dodao je slavodobitnički.

Do tada su pobunjenici već uveliko preuzeli vlast od Gadafijevog režima, u čemu im je pomogao NATO. U martu 2011. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija usvojio je Rezoluciju 1973. Njom su odobreni vazdušni napadi NATO kako bi se navodno zaštitlo civilno stanovništvo. U realnosti su napadi koristili prije svih pobunjenicima.

Mnogi pobjednici

No, pobjednik nije bio jedinstveni nacionalni pokret već nepregledni broj aktivista, naoružanih paravojnih formacija, plemenskih udruženja i džihadističkih grupa. A Libija je potonula u dugogodišnji građanski rat, anarhiju i krvavi haos.

2014. su se pojavile dvije suparničke vlade – jedna u glavnom gradu Tripoliju, koju su podržavale islamističke paravojne formacije i druga na istoku zemlje predvođena generalom libijske vojske.

Godinu dana kasnije Ujedinjene nacije su posredovale u fromiranju tzv. Vlade nacionalnog jedinstva sa sjedištem u Tripoliju pod premijerom Fajezom al Serajem. Ali, nju nisu priznale snage na istoku zemju. Tamo je svoju vlast izgradio general Kalifa Haftar. Vođa paravojnih jedinica je od dijelova libijske vojske i radikalnih salafista fromirao borbeni savez i u aprilu 2019. počeo ofanzivu na Tripoli.

Njega su oružjem podržali Rusija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat, a Vladi nacionalnog jedinstva u Tripoliju oružje je stiglo iz Turske. Prijetilo je da Libija postane druga Sirija.

Neizvjesnost ne smije spriječiti slavlje revolucije

Haftarova ofanziva je, međutim, propala. Od oktobra je na snazi primirje. Ali, upitno je da li će ova nova vlada uspjeti da zemlju izvede iz začaranog kruga nasilja. Novi premijer i tročlano predsjedništvo treba da organizuju izbore i ujedine zemlju. Mnogi Libijci bi voljeli da se to dogodi, poput Mustafe al Kharaza i ne žele da brzo izgube nadu.

„Kada bi vlada izdržala barem deset mjeseci, da mogu da se organizuju izbori; već to bi bilo bolje nego ništa”, kaže Mustafa.

Neki su pesimistični, kao Osama al Varfali: „To je istorijski momenat za Libiju. Ali, regionalne sile i unutarlibijske snage poput onih Kalife Haftara neće to tako jednostavno prihvatiti. Ja na horizontu vidim rat. Libija je pred još žešćim građanskim ratom”.

Mnogi Libijci ne daju da neizvjesnost spriječi slavlje njihove revolucije, koja je počela 15. februara 2011. Prodavac zastava u Misrati se takođe raduje zbog dobre prodaje. Jer, zastave su za proslavu 15. februara išle k'o alva.

Čitajte više