Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Radite li intenzivnije s ranim prepisima, te preživjelim ali i fosiliziranim čitanjima kur’anskog teksta neminovno je da vam niknu misli o prožimanju pisane i oralne tradicije. Te su mi misli odavno nikle, ali kada kažem odavno to nije tako davno, pa kao da prolazim kroz gustu maglu znajući tek kada je misao nikla ali ne njen slijed i tok. Definitivno, nisu to bili medresanski dani, štaviše ni univerzitetski. Ti medresanski i kasniji periodi ispunjeni su sječanjem na učenje Kur’ana kao jednog fiksnog i statičnog teksta, teksta koji se čitao i učio napamet pred učiteljem, i tu je bio kraj. Čudan je to odnos u kojem vam niknu te vaše misli i teorije koje razvijate kao odgovore na te misli. Pred vama je pisani tekst kojeg čitate i učite napamet, i to je vrlo osvjedočen odnos općenja dvaju nadasve različitih tradicija memorizacije, pisane i oralne. Problem je što nakon toliko godina druženja s Kur’anom tek posljednjih nekoliko godina sa mnom stanuju te misli. Vrlo su jednostavne u svojoj prirodi. Kur’an je multiformni tekst, a kako i ne bi bio glasio bi najjednostavniji odgovor, jer oralna tradicija je neodvojiva od kur’anskog teksta. Tamo gdje obitava oralna tradicija multiformnost gotovo da postaje neminovnost, a materijalna građa ranih prepisa Kur’ana od 7. do 10. stoljeća svjedoči tu multiformnost, od ortografije pa do oralne realizacije kur’anskog teksta.
Medresanski i univerzitetski dani vas ne provode kroz svekoliku građu ranih prepisa kur’anskog teksta što je detalj koji nedostaje u slagalici ove priče o pisanoj i oralnoj tradiciji. Upravo taj prvi skeletonski tekst predstavlja važan memorijski svežanj određenih historijskih jedinica koje su utkane u ortografiji kur’anskog teksta ali i njegovoj viševarijantnoj oralnoj realizaciji (kiraeti). Cijela ta tradicija pisanog i oralnog posrijedi Kur’ana svedena je na rečenicu Kur’an i kiraeti (oralne realizacije Kur’ana) su dvije suštine različite i ovo je rečenica koju ćete čitati kod nekolicine autora, od Sulejmana al-Tufija do al-Zerkešija i dr. O ovoj rečenici mnogo je redaka napisano ali za sada će nam poslužiti kako bih razjasnio jednu misao: pisana i oralna tradicija u međusobnom svakodnevnom odnosu kreiraju stabilne sisteme i preživljavanje važne kolektivne memorije. Posrijedi Kur’ana ali i bilo koje druge tradicije koja teži postati antikrhka i otporna stoljećima pa i hiljadama godina neophodan je nesmetan kontinuitet pisane i oralne tradicije. Kur’an je predmet mog zanimanja i zaljubljenosti, pa još od srednjoškolskih dana ne mogu da ustuknem pred carstvenom vanjštinom kur’anskog teksta u njegovoj pisanoj i oralnoj realizaciji.
Prvobitno sam namjeravao da pišem pojedinosti o tradiciji kur’anskog teksta, pa ćete možda biti iznenađeni da ću u nastavku teksta napisati koji redak o još jednoj kolektivnoj važnoj memoriji koja sve više počinje da se oslanja na stubove oralne tradicije. Istina, želio sam napisati jedan prigodan tekst konkretno o Kur’anu i kur’anskoj tradiciji multiformnosti, ali sam u posljednji čas pred pisanje ovog teksta preoblikovao tu misao. Memorijalni centar Srebrenica i BIRN BiH su predstavili dio projekta Životi iza polja smrti, usmeno kazivanje svjedočanstava ljudi koji su preživjeli srebrenički genocid. Moje misli odavno plove u razmišljanju o tome kako pisana i oralna tradicija omogućavaju različitim tradicijama da prežive stoljeća i milenije upravo jer se najviše bavim ranim prepisima Kur’ana. Ma koliko pisana i oralna tradicija se činile nezavisne jedna od druge kao što naizgled pomislite kada čitate kako su Kur’an i njegova oralna realizacija dvije različite suštine, svaka sa svojom intrinzičkom vrijednošću, pažljiviji dodir s ovom tradicijom ostavlja drugačiji utisak. Barem je tako posrijedi kur’anskog skeletonskog teksta, a drago mi je i veseli me da je Memorijalni centar Srebrenica uvidio vrijednost oralne tradicije pored pisane i dokumentovane historije. Projekat usmenih svjedočanstava preživjelih genocida omogućava preživljavanje kolektivne memorije o genocidu a upravo posredstvom kur’anskog skeletonskog teksta možete naučiti kakvu ulogu usmena tradicija igra uporedo s pisanom u preživljavanju kolektiva, i to je ta dodirna tačka zbog koje sam ovaj tekst djelomično korigovao i odustao od prvobitne misli da bude striktno o Kur’anu.
Kur’anski tekst je slikovito jedna stožina udarena u zemlju što drži plast sijena i shodno tome neminovno je posmatrati sam kur’anski tekst kao projekat koji je bio izložen raznim rizicima s kojim se moralo suočiti. Pisana i oralna realizacija teksta tako su od samog početka postale međusobno prožete, pa kako se s jedne strane radilo na sačuvanju pisanog skeletonskog kur’anskog teksta uporedo se posvećivala posebna pažnja oralnoj realizaciji. Kada pisana i oralna tradicija sudjeluju zajedno moguće je stvoriti sistem antihkrhkosti koji tradiciji omogućava da postane stabilna s jedne strane dok u isto vrijeme ta nota usmenog uvijek ostavlja važnu dozu fleksibilnosti. Robusnost u dugoročnim planovima nije dobra jer stvara privid stabilnosti a religijska tradicija koja kultivira efekt Jusufa a.s. i Nuha a.s. jasno računa na složenu sliku realnosti. Kur’anski skeletonski tekst je vrlo stabilan i to je jedna suština ali druga je njegova oralna realizacija (kiraeti) koja predstavlja prirodu fleksibilnosti i pažljivo kontrolirane volatilnosti.
Efekt Jusufa a.s. (sedam rodnih i sedam sušnih godina) i Nuha a.s. (veliki potop) su dva kazivanja koja vrlo lijepo obuhvataju odnos pisane i oralne tradicije. Obje ove priče su zapisane (dio su pisane tradicije) ali sljedstveno kur’anskom stilu i ambijentu vrlo jednostavne za oralnu realizaciju budući da nose dvije važne poruke. Kada čitate historijat financijskih tržišta kao da imate preslikano Jusufovo a.s. kazivanje; volatilnost je stalno prisutna i morate uvijek da budete spremni za više opcija kako biste neutralisali rizike. Nuhov a.s. efekt je nadasve primjer ekstremnog, radikalnog, i potpuno nepredvidljivog događaja koji razori mnoštvo sistema izuzev onih koji sa svakim manjim promjenama i nedaćama postanu otporni na visoke rizike. Polu-usmena tradicija kakva je kur’anska iznjedrila je mehanizam otporan na rizike od velike kontaminacije teksta pa tako da danas nakon hiljadu i više stotina godina imamo izrazito dobro sačuvan tekst koji vas u svojoj osnovnoj skeletonskoj formi podučava da religijska tradicija podrazumijeva između ostalog preživljavanje i kalkulisanje rizika.
Zbog toga je projekat Životi iza polja smrti posrijedi genocida u Srebrenici odličan mehanizam čuvanja tradicije sjećanja na genocid. Pored mnoštva pisane i dokumentovane građe te sudskih presuda sada se stavlja naglasak na usmeno svjedočenje i izgradnju oralne tradicije posrijedi genocida u Srebrenici. Svi mi pojedinačno a tako i kao zajednica patimo od raznih heuristika, tih misaonih prečica za jednostavnije svakodnevno djelovanje pa tako vrlo često bivamo zavedeni heuristikom preživljavanja. Prečica je to koju koristimo kako bismo zanemarili sve nedaće koje se oko nas dešavaju, pa smo usmjereni na uspješne što individualne što kolektivne projekte. Posrijedi genocida, i pored mnoštva pisane građe vrlo je lahko da zajednica potone u ponor zaborava i da potiskuje teške trenutke svog postojanja i baš u tim trenucima oralna tradicija preuzima primat nad pisanom. Usmena kazivanja o genocidu u Srebrenici nisu bezazlen projekat i prema tome potrebno ga je podržati, jer je ovo važan iskorak u načinu na koji ćemo kao zajednica memorisati i pamtiti Srebrenicu. Sve što sam pisao prethodno o kur’anskoj pisanoj i oralnoj tradiciji je iz dva razloga. Kao prvo, iskustveno mi je vrlo bliska, a potom i primjer da kada kao zajednica razumijete kako oralna tradicija operira te u kojoj mjeri je otporna na svekolike rizike shvatite da je oralna tradicija dugovječni projekat. Memorijalni centar Srebrenica je time načinio važan iskorak kako ćemo dalje kao zajednica memorizirati Srebrenicu i prenositi je generacijski. Pisani tekst i dokumenti baš zato što su robusni mogu vrlo lahko uljuljkati zajednicu pa da im važni dijelovi njihovog identiteta ispare generacijama iz sjećanja ali oralna tradicija je taj korektor i baš ta druga suština koja usmjerava pisanu tradiciju i omogućava njeno dugovjekovno memorisanje, i u konačnici uspješno preživljavanje.
