Težina progutanih riječi

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
“… Kaplanova književnost [je] poput crne čokolade: gorka i raskošna istovremeno.”
(Almin Kaplan, 'Dubravske priče', Buybook, Sarajevo, 2020) Detalj s naslovnice V.B.Z.-ovog izdanja
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Da počnem ovaj književni prikaz na malo neobičan način: jednom anegdotom. Prije nekoliko godina smo na Kulturno ljeto u Herzegovina Lodges na Boračko jezero pozvali dva naša istaknuta književnika, pjesnika Asmira Kujovićai lirika i prozaistu Almina Kaplana. Želja nam je bila da ovu dvojicu relativno mladih, ali širom Regije već dobro poznatih književnika, predstavimo i na području konjičke opštine, gdje do tada, koliko mi je znano, nisu gostovali.

I tako, ugovorenog dana i datuma ljudi došli ranije, pa smo imali prilike da se pripremimo i lijepo družimo… Činilo se da će sve proći u najboljem redu, kad se nekoliko sati prije početka književne večeri nad Jezero i okolna brda spustilo veliko nevrijeme. Otvorilo se nebo i zemlja, a sijevalo i grmilo kao u disko-klubu!

I, naravno, po takvom kijametu – a treba znati da književne večeri organizujemo vani, pod nastrešnicom – niko nije došao. Da je bila neka pjevaljka, možda bismo i imali neke šanse, ali ovako…

No, svako zlo za neko dobro. Ovako smo imali vremena da se bolje upoznamo. Tako naši gosti ostadoše na spavanju, i odoše tek ujutro, uz čvrsto obećanje da ćemo se uskoro opet sresti i družiti, na istome mjestu.

No, poslije su došli drugi kijameti. Moji sa mojim zdravljem, a širom dunjaluka sa svjetskom pošasti. Koja, evo, posvuda hara i dok ovo pišem.

Dva ljeta me nije bilo kući, a na Kulturno ljeto u Herzegovina Lodges tek katkad bi svratio neki majstor pisane riječi.

Ali sam redovno pratio radove ove dvojice vrsnih književnika. I to, moram priznati, više Kaplanov. Do njegovih knjiga sam nekako lakše dolazio. Pratio ga, pa i sâm ponekad o njima nešto našvrljao.

Čitao njegove knjige i uvjerio se: Almin Kaplan je iz naslova u naslov potvrđivao talenat zbog koga mu je, još kao vrlo mladom poeti, dodiljena književna nagrada Mak Dizdar.

Kaplan se u međuvremenu dokazao i kao vrsni prozni pisac. Četiri zbirke poezije, dva “klasična” romana i jedan u stihovima (“Ospice”), pa sad evo i zbirka priča… Nije malo za nekog ko je tek “prevalio” tri i po decenije života.

A sad o njegovoj novoj knjizi, “Dubravske priče”, te njenim vezama s prethodnim Kaplanovim knjigama.

Ono što odmah pada u oči je izrazita preciznost izraza, oličena u pažljivom biranju riječi i “glačanju” teksta. Ma tu se, moj je utisak, najčešće ni “jota” ne može zamijeniti!

Rezultat takvog postupka je vidljiv u svemu što Kaplan piše, i to kako u prozi, tako i u poeziji. Tu svaka riječ ima tačno određenu težinu i smisao.

Raumije se onda da ovaj autor od samih početaka posebnu pažnju posvećuje jeziku. A to je, u njegovom slučaju, jezik rodne Hercegovine, preciznije: kraja sa i oko Dubravske visoravni (blizu Stoca). Jezik je to “natopljen” lokalizmima i turcizmima, katkad kao arhaičan i u drugim dijelovima BiH već pomalo zaboravljen, ali sočan i pun višestrukih značenja.

Tako je i u novoj Kaplanovoj knjizi “Dubravske priče”. Nju je prošle godine kod nas objavio Buybook, a u Zagrebu V.B.Z. I ovdje se autor u opisima prirode i karakterizaciji likova koristi idiomima i lokalizmima, ali i tuđicama – većinom turcizama – toliko da čak i čitalac koji je ti “na svom terenu” ponekad poželi dodatno pojašnjenje i tumačenje. O tome piše i jedan od recenzenata u Hrvatskoj – književnik i novinar Ivica Đikić – žaleći što izdavač na kraju ove neobimne (118 str.) knjige nije objavio detaljniju listu manje poznatih riječi. A u sarajevskom izdanju čak nema ni takve, manjkave liste!

To svakako jeste mana, ali od onih koje ne idu na dušu autoru, nego izdavaču. Uostalom, danas se na mreži (skoro) sve može naći, pa i značenje riječi usko vezanih za kraj iz koga ovaj autor potiče.

A što se tiče radnje, fabuliranje ovih priča je uglavnom pojednostavljeno i ogoljeno. Tu gotovo da i nema neke radnje, ni velikog dešavanja. Težište je na atmosferi i odnosima između likova. Njihov karakter gonetamo kroz šutnju i neizgovorene, progutane riječi. Kaplanove priče između ostalog i zato traže veoma pažljivog čitaoca.

A pošto je mjesto njihove radnje, kao i u Kaplanovom romanu “Meho”, širi lokalitet Dubravske visoravni, pojedini književni kritičari “Dubravske priče” shvataju kao neku vrstu nastavka njegovog prethodnog djela. No, to je tek djelimično tako. Ove se priče bez sumnje mogu čitati i odvojeno od romana “Meho”.

U vezi s “lokalnim” jezikom je, svakako, i već spomenuta jezička karakterizacija likova. Upravo je takva “upotreba jezika” ono što – uz nešto opisa prirode i njenog uticaja na život u zabačenom selu – u ovu kratku prozu unosi element poetičnosti po kojem prepoznajemo vrsnog pjesnika. Naročito se to odnosi na prvi dio priča, one iz ciklusa “Čama”. Tu se priroda pojavljuje kao nijemi svjedok uboge svakodnevice, kojom caruju samoća, šutnja i teški rad na zemlji, ali i odjeci politike kao sudbine, koja se čak i ovdje, u hecegovačkim brdima, petlja u živote ljudi i razara njihove porodične odnose. To je, recimo, vidljivo u priči “Plakat”, ali još i više u onoj “Sanel”, gdje se neraščišćeni odnosi između oca i sina prelamaju preko leđa žene/majke Sadete. Otac Nuhan je okrenut težačkom radu i preživljavanju, a sin Sanel “otkliznuo” u stroga vjerska pravila i, kako reče jedan lik u drugoj Kaplanovoj priči, vehabijstvo. Napeta atmosfera u kući je maestralno dočarana odsustvom dijaloga dvojice glavnih protagonista i tu se vidi Kaplanova veličina. Jer, samo kod odličnih pisaca je ono što se izostavi, a dâ naslutiti, jednako važno onome što se stavi na papir.

Drugi motiv koji je, uslovno rečeno, vezan za politiku, je odnos prema komšijama, susjedima – inovjercima. Oni se ovdje pojavljuju samo posredno, kroz priču i pominjanje, ali je jasno da ne žive s nama, nego pored nas. I to, iako fizički blizu – Dubravska visoravan nije ogroman lokalitet – veoma daleko od nas. Tu se, kao na jednom mjestu u priči “Kiša”, čak i za kola hitne pomoći prvo pita jesu li “naša” ili “njihova”, to jest, “hrvatska”. Onda je logično što je prvo pitanje kod automobilske nesreće da li je u njoj stradao neko “naš” ili “njihov” (priča “Zastava”).

No, poguban uticaj politike na svakodnevni život se očituje i kroz nepovjerenje unutar jednog naroda, recimo kad stranka “rođački” – “svojim” seljacima – dodjeljuje poljoprivredne alatke. Tu bukvalno niko nikom ne vjeruje. Ali, i pored toga svi i dalje glasaju za “svoje”.

I tu Kaplan odbija da direktno govori o svojim likovima. Radije ih pušta da ovi, kroz šture dijaloge i kratka djelovanja sami govore o sebi, ponekad ih “šetajući” iz jedne u drugu priču (“vehabija” Sanel). Što onda, rekosmo, navodi kritičare da ovo djelo dovedu u direktnu vezu s romanom “Meho”.

I dok je u prvom ciklusu centralna tema život na selu i uticaj prirodnih (i drugih) sila na njega, u drugom, “Živi štit”, je politika kao sila koja se, poput tamnog oblaka i udaljene, teške grmljavine, polako “gnijezdi” nad glavama ovog, “bogu iza nogu” humskoga kraja. Približavanje rata se tu prešutno prihvata kao notorna činjenica.

I ovdje je, dakle, Kaplanov govor posredan i škrt, a ne svepojašnjavajući. Morate znati širi kontekst, to jest ono o čemu on piše, da bi ga uopšte shvatili. I to je jedna od značajki ove proze.

Mada nijedna od ovih priča, po meni, nema neki veliki nedostatak, ipak bih u tom ciklusu izdvojio maestralne priče “Karambin” i “Zastava”.

Usuđujem se ustvrditi: da je samo njih dvije napisao, “Dubravske priče” bi bila hvale vrijedna knjiga. A ovako je – kao i većina prethodnih – odlična. Iliti, kako se u povodu ove proze slikovito izrazio jedan od kritičara, “… Kaplanova književnost [je] poput crne čokolade: gorka i raskošna istovremeno.

Čitajte više