Majbaši

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Dva mjeseca je prošlo od formiranja Vlade, nije napravljen ni popis službenih automobila, a o prodaji putem liciticaje da ne govorimo. Ogroman službeni vozni park se više ni ne pominje.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Prije nego su na vlast došli mladi, lijepi i pametni, Crna Gora je imala stotinjak službenih automobila srednje kategorije i desetak veće – koji su bili namjenjeni najvišim državnim funkcionerima. Mladi populisti, došavši na vlast kontrarevolucijom, kao najamnici i agenti novog srpskog mesije Slobodana Miloševića a na talasu ugroženog srpstva, obećali su tada da će se odreći službenih automobila, rasprodati „ogroman“ službeni vozni park (zvuči poznato), jer, oni su narodna vlast koja se gadi privilegija prethodne, odnarođene vlasti – „crvene buržoazije“.

Džemperaši su ubrzo postali age i begovi u našem Karadagu. Jagnjad su zamjenili plodovima mora, iako im nijesu prijali stomaku – zbog nenaviknutosti, a svaka šuša i maruša koja im je služila bila bi nagrađena, osim funkcijom, službenim automobilom visoke kategorije i vozačem. Nenajedeni im prijatelji, koji su najčešće iz govnjavih opanaka ušli u najnovnije mercedese i audije, kasnije i  SUV-ove, ponašali su se upravo tako – kao gladni iz one Crne Gore koju je Brano Mandić prije neki dan odlično opisao u svojoj kolumni. Krasila ih je bahatost, osjećaj važnosti i gubitka svake empatije. Žorž u Ljepoti poroka maestralnog Živka Nikolića, kojem najamnici na ruke nose automobil u planinskim čukama bez puta – da bi se seljani divili njegovom uspjehu, njihova je slika i prilika.

Poslije trideset godina najzad se promjenila vlast. Opet na krilima ugroženog srpstva, uz obilatu i presudnu pomoć Crkve, a čemu je ključni doprinos dalo bahato i lažno crnogorstvo i crnogorčenje sa druge strane. Jer, ako je crnogorstvo ona pljačka koju je demonstrirala prethodna vlast, onda ga treba ugasiti zajedno sa državom, upravo onako kako je želio pokojni mitropolit Amfilohije.

Novi premijer, zanimljivo je, isto kao mladi i lijepi onomad, takođe se stalno poziva na narod i volju naroda. Građane je izbacio iz vokabulara. Vjerovatno sa pravom, jer ih stvarno nema. Ili ima veoma malo.

Jedno od prvih obećanja po osvajanju vlasti aktuelnog premijera je bila da će rasprodati dva majbaha i ogroman službeni vozni park, baš onako kako su to svojevremeno obećali mladi i lijepi. Dva mjeseca je prošlo od formiranja Vlade, nije napravljen ni popis službenih automobila, a o prodaji putem liciticaje da ne govorimo. Ogroman službeni vozni park se više ni ne pominje.

Koliko stvarno ima službenih automobila u Crnoj Gori pouzdano se ne zna. Najčešće se barata cifrom od čak 4500 automobila. Usudiću se da napravim proizvoljnu računicu koliko bi se racionalizacijom dobilo sredstava u prazni i pozajmljeni budžet, samo kroz ovu stavku.

Poći ću od pretpostavke da su u zbir od 4500 službenih automobila ušli automobili policije, Hitne pomoći, vatrogasne i drugih specifičnih službi od posebnog značaja, te službeni automobili za predsjednika Vlade, države, VDT-a i drugih štićenih ličnosti. Zato ću iz ukupne cifre oduzeti 500 automobila neophodnih za te svrhe.

Za funkcionisanje male i siromašne države kakva je Crna Gora, više je nego dovoljno 20-tak službenih automobila u Podgorici, plus desetak za primorski region i desetak za sjever Crne Gore, što je ukpuno 40 automobila. Automobile ne bi dužili državne ustanove, već bi u Podgorici i regionima bili formirani vozni parkovi sa vozačima, koji bi po potrebi bili na usluzi ministarstvima, direktoratima, državnim organima i ustanovama – kada su im potrebni.

Preostalih 3960 automobila bi bili prodati na licitaciji. Ako uzmemo da je prosječna vrijednost tih automobila 5.000 eura (iako mislim da je ona puno veća), u budžet bi se samo po osnovu njihove prodaje slilo 19. 800. 000 eura. Održavanje tih 3960 automobila (registracija, promjena guma, ulja i antifriza, razni servisi…) zbog nedomaćinskog odnosa (nije moj, nego državni, pa me boli briga) košta minimalno 100.00 eura mjesečno, te tu dobijamo dodatnih 396. 000 na godišnjem nivou. Tih 3.960 automobila opslužuje oko 1.000 službenih vozača, a sada bi ih trebalo biti maksimalno 50. Ako uzmemo da je prosječna bruto plata sa doprinosima za vozača  450.00 eura, za godinu dana bi se po tom osnovu uštedjelo 5.130. 000 eura. Uštede na račun mnogo manje potrošnje goriva, dnevnica za službena putovanja (većinom lažnih i fingiranih) i ostale uštede neću uzimati u obzir.

Summa summarum: Da je Vlada već krenula u ono što je obećala, u budžet bi se počelo slivati 19. 800 000 eura od prodaje automobila, plus taksa na prevod auta, a dodatno bi se na godišnjem nivou uštedjelo 5. 526. 000 eura. Uporedbe radi, za besplatne udžbenike osnovcima, koje je nova vlast slavodobitno najavila, podsjetiću, potrebno je, po računici Vlade, 4. 000 000 eura. Uz to, taj iznos je naduvan, jer su planirajući navedenu stavku kalkulaciju napravili na osnovu malodprodajne cijene udžbenika. Zato, pitam ovako javno, što i koga  čeka nova Vlada sa najavljenom rasprodajom voznog parka kojom bi se napravila pristojna ušteda i priliv u budžet? Bar je u tome prethodna vlast –  koja joj u svemu služi za opravdanje, ne može kočiti i praviti bilo kakve opstrukcije.

Čitajte više