„U Srbiji nikome dete nije oduzeto zbog siromaštva“

Socijalno-materijalna ugroženost deteta ili porodice ne može i ne sme biti osnova za izdvajanje deteta iz porodice i smeštanje u hraniteljsku porodicu. Međutim, upravo se to dešavalo u Srbiji, sudeći po zvaničnim podacima iz godišnjih izveštaja o radu centara za socijalni rad, koje izrađuje Republički zavod za socijalnu zaštitu (RZSZ), a koji su javno dostupni.
Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Nedavno je RTS prikazao odličan film Srdana Golubovića, po motivima stvarnog događaja, u kom oca glumi Goran Bogdan, uz nezaboravnu scenu u kojoj je očajna majka spremna da zapali sebe i decu. Međutim, ovaj tekst ne pišem zbog filma. Moje uvodne rečenice su izraz divljenja iz pozicije gledateljke koja nije stručnjakinja za umetnost.

Povod za ovaj tekst su izjave „U Srbiji nikome dete nije oduzeto zbog siromaštva“, „Slučaj Joksimović je daleko od mozaika koji je o tome složen u javnosti… činjenice i istina moraju da se poštuju“ i „interes dece je od prioritetnog značaja“.

Socijalno-materijalna ugroženost deteta ili porodice ne može i ne sme biti osnova za izdvajanje deteta iz porodice i smeštanje u hraniteljsku porodicu. Međutim, upravo se to dešavalo u Srbiji, sudeći po zvaničnim podacima iz godišnjih izveštaja o radu centara za socijalni rad, koje izrađuje Republički zavod za socijalnu zaštitu (RZSZ), a koji su javno dostupni.

U izveštaju za 2011. godinu navodi se podatak da je 440 dece iz kategorije „dete socijalno-materijalno ugroženo“ izdvojeno iz porodice i smešteno u hraniteljsku (tabela. 46), a u izveštaju za 2012. godinu da je po istoj osnovi izdvojeno 575 dece (tabela 40). Kako je reč o nezakonitom osnovu za izdvajanje dece, ispred organizacije u kojoj radim zatražen je od RZSZ spisak svih centara za socijalni rad u Srbiji koji su imali decu izdvojenu iz porodice u navedenoj kategoriji.

Na osnovu dostavljene liste poslato je 40 zahteva za informacijama od javnog značaja na centre za socijalni rad. Traženo je da se za svako dete i svu decu iz iste porodice koja se nalaze u kategoriji „dete socijalno-materijalno ugroženo“ navedu konkretni uslovi života i podaci o primarnoj porodici, naravno bez ličnih i drugih identifikacionih podataka. U ovaj postupak nije uključeno još 17 centara koji su imali jedno ili dvoje dece izdvojeno iz porodice po istom osnovu (ukupno 69 dece) zato što je RZSZ bio mišljenja da bismo na ovaj način mogle doći u posed ličnih podataka o deci i porodici.

Dobijeni su odgovori za 233 dece. Svaki opis je pojedinačno analiziran, na osnovu čega je zaključeno da je najmanje 74 dece iz 14 centara za socijalni rad izmešteno isključivo iz razloga siromaštva roditelja/porodice, a još 8 zbog nasilja koje čini otac prema majci dece i siromaštva majke koja bez podrške nije mogla samostalno da brine o deci. Za ostalu decu (43) uz siromaštvo navedeni su i drugi razlozi.

Pre nego što napišem šta smo preduzele, u istim izveštajima uočena je još jedna osnova za izdvajanje dece iz porodice, takođe nezakonita – „roditelj nije u mogućnosti da zaštiti dete od zlostavljanja drugog roditelja“. I da se ne bavite temom zaštite od nasilja u porodici, mogli biste da se pitate: šta je urađeno (po službenoj dužnosti) da se zaustavi nasilni roditelj, odnosno šta je urađeno da se zaštiti i podrži nenasilni roditelj da bi zaštitio dete?

Po ovom osnovu iz porodica je u 2011. godini izdvojeno 137 dece (tabela 60), a u 2012. godini 310 dece (tabela 70). Primenjen je isti postupak. Od RZSZ je zatražen spisak centara za socijalni rad, poslati su dopisi sa zahtevom za informacijama od javnog značaja i napravljena analiza postupaka koje su preduzeli organi starateljstva po službenoj dužnosti u zaštiti nenasilnog roditelja i deteta.

Na osnovu dobijenih podataka od Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike traženo je da, u skladu sa zakonom, izvrši nadzor nad stručnim radom u centrima za socijalni rad koji su izdvajali decu iz porodice zbog razloga „roditelj nije u mogućnosti da zaštiti dete od zlostavljanja drugog roditelja“, uz detaljno obrazloženje da kriterijum nije u skladu sa zakonom. Ministarstvo je odgovorilo da mu se dostave lični podaci o svakom konkretnom slučaju, da bi pokrenulo postupak nadzora. Bilo je jasno iz našeg obraćanja da niti imamo, niti smo imale pravo da tražimo lične podatke, ali je Ministarstvo imalo načina da do njih dođe. Dakle, odbijene smo. Zbog toga smo uputile apel Zaštitniku građana, da po službenoj dužnosti ispita postupanje centara za socijalni rad koji su koristili ovu meru. Iz kancelarije Zaštitnika građana je odgovoreno (u telefonskom razgovoru) da nemaju kapaciteta za toliki obim aktivnosti.

Obeshrabrene odgovorom nadležnog ministarstva, kao i Zaštitnika građana, u vezi sa decom koja su iz porodice izdvajana zbog „socijalno-materijalne ugroženosti“ podnele smo Poverenici za zaštitu ravnopravnosti pritužbu na diskriminaciju, odnosno neopravdano pravljenje razlike i nejednako postupanje po osnovu imovinskog stanja dece i porodica. Rečeno nam je da se u dokazivanju diskriminacije ne mogu direktno porediti roditelj i hranitelj, mada bi bilo najlakše dokazati da dete „nosi“ hranitelju neupredivo veća sredstva za podršku svom razvoju, u odnosu na ona koje može da ostvari roditelj (ne računajući naknadu za hraniteljski rad, na koju roditelj nema pravo). Po našem mišljenju ta okolnost predstavlja neposrednu i sistemsku diskriminaciju, koja uslovljava institucionalnu diskriminaciju od strane centara za socijalni rad. Međutim, primenjena mentalna „gimnastika“ u argumentovanju nije bila dovoljna da se dokaže (sistemska) diskriminacija dece.

Šta se desilo na kraju procesa dopisivanja sa nadležnim institucijama. Iz izveštaja o radu centara za socijalni rad u Srbiji za 2014. godinu nestala je kategorija „dete socijalno-materijalno ugroženo“, kao i kategorija „roditelj nije u mogućnosti da zaštiti dete od zlostavljanja drugog roditelja“, kao osnova za izdvajanje dece iz porodice i smeštanje u hraniteljske porodice.

Brisanje kategorije nikako ne znači da je nestala pojava. Pre bi se moglo reći da ni Republički zavod za socijalnu zaštitu, kao ni Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne zaštite, nisu imali volju da ispitaju ove slučajeve i utvrde šta je uzrok takvog postupanja. Nije postojala ni volja da se razmotre zakonska rešenja kojima bi se na bolji način podržale porodice u socijalnoj potrebi da brinu o svojoj deci, u svim slučajevima kada roditelj nema druge nedostatke štetne za dete.

I da vratim priču na početak – na izjave koje su bile povod za pisanje ovog teksta: „U Srbiji nikome dete nije oduzeto zbog siromaštva”, „Slučaj Joksimović je daleko od mozaika koji je o tome složen u javnosti… činjenice i istina moraju da se poštuju“ i „da je interes dece od prioritetnog značaja“. Da li je baš tako?

Čini se da je važno da se i činjenice koje sam ovde navela imaju u vidu prilikom kontrole postupanja u konkretnom slučaju, koji je poslužio kao motiv za film Otac. Jer sistem je uvek jači od pojedinca, ali nije uvek i odgovoran, proporcionalno svojoj moći.

Autorka je psihologinja i koordinatorka u Autonomnom ženskom centru.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.