Djeca na migrantskoj ruti, sama i bez zaštite

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
„Nisu krenuli na ovaj put samo dobri ljudi, niti su našli ovdje samo dobre. Oni su toliko nezaštićeni, ostavljeni na milost i nemilost okruženja. U tim divljim kampovima, rekla bih da vlada zakon jačega i na to niko ne obraća pažnju“, kaže Zehida Bihorac.
Oko 90 posto djece koja putuju sama nalazi se u prihvatnim centrima u Tuzlanskom, Sarajevskom i Unsko-sanskom kantonu. (fotografija i kampa u Blažuju kod Sarajeva)
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Napuštena, skoro u potpunosti srušena zgrada, nekadašnje fabrike Krajina metala, na samom ulazu u Bihać, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine (BiH), nekoliko mjeseci je dom desetogodišnjeg Isaka iz Afganistana.

Sa preko 200 odraslih, od kojih za neke tvrdi da su mu rođaci i poznanici iz sela iz kojeg dolazi, Isak živi u ruševinama nekadašnjih kancelarija bivše fabrike, u kojima su migranti napravili improvizovani smještaj.

Porodica mu je, kaže, ostala u Afganistanu, a on je putovao sa rođakom, koji je uspio da ode u Italiju. Jedno vrijeme bio je u prihvatnom kampu Borići u Bihaću i Sedri u Cazinu. Ne želi tamo da se vrati.

„Želim da ostanem ovdje, jer poznajem puno ljudi, mnogo ih je iz mog sela. Poznajem ih dobro i oni poznaju mene. Sretan sam ovdje i ne želim u kamp. Bio sam u kampu Sedra i kampu Borići, ali bio sam nesretan tamo. Bilo je ljudi koji su se loše ponašali prema meni“, kaže Isak za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Granicu sa Hrvatskom Isak je, sa grupom sa kojom putuje, pokušao da pređe čak šest puta. Bezuspješno. Policija ga je uvijek vraćala u BiH, jednom i sa slovenačke granice.

Isak je najmlađe dijete od njih oko 50 koliko ih putuje samo i živi van zvaničnih prihvatnih centara za migrante i izbjeglice u BiH. Pored Isaka, u objektima nekadašnje fabrike kraj Bihaća je još desetak maloljetnika bez pratnje.

Ima i žena, djevojčica i beba

Broj djece migranata bez roditeljske pratnje, a koja se nalaze izvan centara za smještaj se mijenja na sedmičnom nivou i teško je utvrditi njihov tačan broj, kažu u organizaciji Save the Children, čiji mobilni timovi rade na registraciji i pružanju pomoći ovoj djeci.

Terenski timovi te organizacije, na sedmičnom nivou identifikuju od 10 do 25 porodica sa djecom koje borave u napuštenim kućama u blizini granice sa Hrvatskom, kao i do 50 dječaka koji putuju sami.

U posljednjih sedam dana, prema riječima Dubravke Vranjanac, voditeljice Tima za hitne slučajeve u Save the Children, identifikovali su oko 100 članova porodica, uključujući žene, djevojčice i bebe, kao i 32 maloljetnika bez pratnje koji se nalaze u takozvanim skvotovima (privremena naselja u napuštenim zgradama) i privatnim smještajima.

„Identifikovali smo i još oko 20 dece bez pratnje koja su bila u pokretu ka granici sa Hrvatskom ili na putu da se sami vrate nazad u Srbiju. Najmlađi dečak koji putuje sam, bez svojih roditelja, i trenutno živi u napuštenom objektu ima svega deset godina“, kaže ona za RSE.

Zbog čega maloljetnici nisu u prihvatnim centrima?

Razlozi zbog kojih su maloljetnici van uspostavljenih prihvatnih centara su različiti. Obično putuju u grupama sa odraslim muškarcima, sa nekim od rođaka, ili jednostavno sa prijateljima koje poznaju iz svojih sela. Ostanu sami tako što stariji rođaci uspiju da pređu granicu sa Hrvatskom.

Registracija u Službi za poslove sa strancima BiH, odnosno iskazivanje namjere za traženje azila, je prvi korak da se dijete identifikuje i postane vidljivo za sistem. Takva identifikacija je, kako kaže Dubravka Vranjanac, od prošlog ljeta isključivo vezana za smještaj, tako da djeca koja nisu bila smještena u nekom od centara nisu registrovana.

„Nemaju staratelja koji bi brinuo o njihovom najboljem interesu, te nemaju pristup pomoći koja im je zagarantovana Konvencijom o pravima deteta“, navodi ona.

Služba za poslove sa strancima BiH, također, odobrava smještaj, ukoliko postoje dostupni kapaciteti i ako Centar za socijalni rad kaže da će prihvatiti starateljstvo. Smještaj može biti određen u bilo kom od prihvatnih centara u BiH koji zbrinjavaju maloljetnike bez pratnje, no oni često odbijaju da odu iz Unsko sanskog kantona (USK), koji je najbliži granici sa Hrvatskom.

Mogli bi biti smješteni drugdje

U tri prihvatna centra u Unsko sanskom kantonu ima mjesta. No, nema načina da se maloljetnici tamo smjeste. Kako kaže, za RSE, Tara Kaloputi, menadžerica mobilnih timova Save the Children koji operiraju izvan tranzitnih centara, trenutno ne postoji referalni mehanizam na osnovu kojeg bi oni mogli dobiti smještaj u USK, međutim, mogu dobiti smještaj na drugim lokacijama u BIH.

Ministrica zdravstva USK i članica Operativne grupe za rješavanje migrantske krize Nermina Ćemalović, za RSE kaže, da se maloljetnici bez pratnje u kampove mogu prebaciti uz dogovor Službe za poslove sa strancima BiH, Centra za socijalni rad grada ili opštine u kojoj se kamp nalazi i Ministarstva sigurnosti BiH. U USK kampova prilagođenih maloljetnicima bez pratnje, kaže Ćemalović, nema.

U kampu Borići u Bihaću i Sedra u Cazinu smještene su porodice sa djecom. U Borićima je i dio maloljetnih migranata bez pratnje. Ćemalović kaže, kako to nisu kampovi koji su dobri za djecu bez pratnje, te da je Operativna grupa za rješavanje migrantske krize u USK tražila da se i oni prebace u Centar za djecu i mlade u Tuzlanskom kantonu, koji je, kako kaže, prilagođen toj populaciji.

U ruševinama, bez zaštite

Djeca van smještajnih centara spavaju u napuštenim zgradama, bivšim fabričkim halama, improvizovanim kampovima, privatnim smještajima bez nadzora najvećim dijelom u USK, te manjim dijelom u Sarajevu.

„Vreme provode u prostorima u kojima nijedno dete ne bi smelo da bude. U ruševnim zgradama, bez grejanja, bez struje, bez toaleta i tuševa, bez redovnog pristupa hrani i medicinskoj brizi, koja je sada u vreme pandemije važnija nego ikada. Često su okruženi grupama odraslih mušakaraca koji mogu da predstavljaju ozbiljnu pretnju po njihovu sigurnost“, dodaje Vranjanac.

Pomoć u hrani, odjeći i obući dobijaju od nekoliko humanitarnih organizacija, često i građana.

„Nažalost, ta pomoć nije dovoljna bez adekvatnog rešenja za njihovo zbrinjavanje“, kaže Vranjanac.

Među građanima koji već tri godine pomažu migrantima i izbjeglicama je i Zehida Bihorac, prosvjetna radnica iz Velike Kladuše. Ona kaže kako su dječaci bez pratnje uglavnom prepušteni sami sebi.

„Ta djeca su u situaciji, eto, kao kada biste čovjeka ubacili u arenu sa lavovima. Svako može da ih premlati, da im otme mobitel, da im otme novac, da ih maltretira, da ih ponižava, da ih natjera da rade za njih neke stvari“, kaže ona za RSE.

Maloljetnici koji žive van prihvatnih centara su, prema njenim riječima, u najgoroj i najnesigurnijoj situaciji.

„Nisu krenuli na ovaj put samo dobri ljudi, niti su našli ovdje samo dobre. Oni su toliko nezaštićeni, ostavljeni na milost i nemilost okruženja. U tim divljim kampovima, rekla bih da vlada zakon jačega i na to niko ne obraća pažnju“, dodaje Bihorac.

Riječ je uglavnom o dječacima od 15 do 17 godina, koji često govore da su stariji, jer se boje da će biti odvojeni od grupe sa kojom putuju.

I Dubravka Vranjanac iz organizacije Save the Children kaže kako je zabrinjavajuće veliki broj dječaka i djevojčica, sa kojima je ta organizacija radila, svjedočio o tome da su tokom puta preživjeli ili svjedočili nekoj vrsti nasilja.

Na meti trgovaca ljudima i seksualnog zlostavljanja

Izbjeglice i migranti granice prelaze mimo zvaničnih graničnih prelaza i, kako podsjeća Vranjanac, kroz zemlje prolaze skrivenim putevima, krijući se od granične policije i često pokušavaju da ostanu nevidljivi za sistem u zemljama u kojima borave.

„Sama nevidljivost, boravak u nebezbednim prostorima, nepoznavanje lokalnog jezika, problemi u pristupu smeštaju i drugim vrstama podške, načini dolaska do novca nose sa sobom veliki rizik, uključujući i rizik od seksualnog nasilja i trgovine ljudima“, kaže ona.

Pored djevojčica i žena, i dječaci koji putuju sami su, također, u velikom riziku od seksualnog zlostavljanja i eksploatacije, pogotovo oni, koji kako kaže Vranjanac, borave izvan prihvatnih centara ili oni koji se nalaze u velikim grupama odraslih muškaraca samaca.

Njihova putovanja najčešće organizuju krijumčari, a istraživanja koja je radio Save the Children sa dječacima bez pratnje pokazalo je da oni krijumčare doživljavaju kao veoma moćne figure koje im ulivaju veliki strah.

„Oni osećaju kao da krijumčari kontrolišu njihov život tokom određenih delova puta, oni su ti koji odlučuju o tome kojim će putem ići, kada će stati da odmore, gde će spavati, kada će jesti ili čuti se sa roditeljima. Veliki broj njih je govorio i o tome da su preživeli nasilje od strane krijumčara, ali i od drugih osoba u grupi sa kojima su putovali, kao i policije – pogotovo prilikom prisilnih vraćanja sa granica“, objašnjava Vranjanac.

Zahida Bihorac kaže da je, tokom svog trogodišnjeg volonterskog rada, najteže pala priča dvojice sedamnaestogodišnjaka, koji su zajedno putovali i jedno vrijeme živjeli u divljem kampu kraj Velike Kladuše, na zapadu BiH, sa odraslim muškarcima.

„Nisu direktno rekli da je bilo seksualnog zlostavljanja, ali to je više nego očito. To su rekli drugi koji su bili u njihovoj blizini. Ako dođe odrastao muškarac i uzme dijete i vodi ga u svoj šator, iz kojeg dijete ne izlazi do jutra, a kada izađe ne razgovara ni sa kim, onda svaka normalna osoba koja se razumije i koja je radila sa djecom može zaključiti o čemu se tu radi“, priča ona i dodaje da su ti dječaci napustili BiH i stigli do svog odredišta u Evropi.

Antonia Luedeke, šefica odjela Dječije zaštite u UNICEF BiH kaže kako ta organizacija nema sažete pouzdane podatke o pojavi i obimu trgovine ljudima i seksualnom zlostavljanju među djecom migrantima, izbjeglicama i tražiteljima azila. No, često na terenu nailaze na djecu koja prijavljuju iskustva seksualnog zlostavljanja, često od strane odraslih migranta.

“Čak i zato što je mnoštvo djece bez pratnje smješteno u velike privremene prihvatne centre, zajedno sa hiljadama samaca. Ovo je velika briga za zaštitu i zalažemo se za odvojene objekte za djecu bez pratnje”, kaže ona za RSE.

Dodaje kako su maloljetnici bez pratnje u velikom riziku od zlostavljanja, nasilja i eksploatacije, uključujući trgovinu ljudima, te da je njihova identifikacija, registracija i osiguravanje neposrednog pristupa odgovarajućim aranžmanima ključni prioritet.

Tužiteljstvo BiH u periodu od 2015. do 2020. godine, iz oblasti kaznenih djela trgovine ljudima i ilegalni migracija, podiglo je optužnice u 144 predmeta protiv 240 osoba za kaznena djela krijumčarenje osoba, osnivanje grupe ili udruženja za krijumčarenje migranata, trgovina ljudima, međunarodno navođenje na prostituciju.

U protekle dvije godine, kako se navodi u pisanom odgovoru za RSE, zabilježen je porast broja predmeta koji se odnose na ilegalne migracije.

Maloljetnici bez pratnje čine 50 posto djece migranata u BiH

Prema podacima organizacije Save the Chidren u BiH se trenutno nalazi oko 1.000 djece migranata, od kojih više od 550 dječaka putuje samo, bez pratnje svojih porodica. Najveći broj maloljetnika čine dječaci u tinejdžerskom uzrastu, 15 posto ih je staro između 12 i 15 godina, a 85 posto od 16 do 17 godina.

Oko 90 posto djece koja putuju sama nalazi se u prihvatnim centrima u Tuzlanskom, Sarajevskom i Unsko-sanskom kantonu. Skoro polovina od ukupnog broja smještena je u privremenom prihvatnom centru Ušivak kraj Sarajeva u kojem je trenutno oko 270 maloljetnika bez pratnje i 180 djece u porodicama. U drugom prihvatnom centru u blizini glavnog grada, Blažuju, nalazi se 60 maloljetnika bez pratnje koji nemaju adekvatnu zaštitu.

„Smešteni su skupa sa preko 3.000 muškaraca, neretko nisu registrovani i nemaju staratelje. U Borićima, Sedri i Miralu nalazi se još oko 320 dece, od kojih je 130 dece bez pratnje“, objašnjava Dubravka Vranjanac iz Save the children.

Oko 40 maloljetnika bez pratnje nalazi se u Centru za djecu i mlade u Tuzlanskom kantonu.

„Iako u Centru za decu i mlade ima mesta za smeštaj dodatnog broja maloletnika bez pratnje, značajan broj njih odbija relokaciju, na šta sistem ne uspeva da odgovori i oni u konačnici ostaju vani“, kaže Vranjanac.

Od skoro 1.000 djece migranata i izbjeglica smještenih u prihvatnim centrima samo 100 je uključeno u sistem formalnog obrazovanja u BiH. Pristup obrazovanju za djecu izbjeglice, migrante i tražioce azila nije ujednačen na čitavoj teritoriji BiH. Trenutno jedino djeca smještena u centrima u USK imaju neometan pristup nastavi u lokalnim osnovnim školama.

Više od 50 njih, koji žive u divljim kampovima, poput desetogodišnjeg Isaka iz Afganistana, i ne misle o školi, već sanjaju normalan život u nekoj od evropskih zemalja. Isak bi volio otići u Francusku.

Volonterka Zehida Bihorac vjeruje da bi Isaku i ostalim mogao da pomogne samo humanitarni koridor ka zemljama Evropske unije, na osnovu kojeg bi bili izmješteni iz BiH.

Čitajte više