Šta bi uradio Muhamed alejhiselam da vidi prognane, promrzle, siromašne i obespravljene pripadnike svoga ummeta danas? 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ako nismo u stanju ponuditi siromašnim, prognanim i obespravljenim muslimanima ono što će im biti od koristi i što će im biti dovoljno, barem im ponudimo i iskažimo našu brigu i solidarnost sa njima na bilo koji način.
Ilustracija: Sal Randazzo
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Dok su ashabi sjedili s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u stanju potpune smirenosti i neopisive sreće, u jednom od posljednjih dana njegovog časnog života, pred podne-namaz, došla je skupina muslimana iz plemena Mudar odjevenih u oskudnu odjeću od vune, koja je imala prorezan otvor za glavu, a koje je Džerir ibn Abdullah, radijallahu anhu, prenosilac ovog hadisa, opisao riječima: ”Goli, bosi, u trošnim ogrtačima (abajama), opasani sabljama.” Džerir je za njihove ogrtače upotrijebio izraz ”en-nemâr”, a to je vrsta odjeće koju su oni rezali (pravili proreze na njoj) kako bi je mogli iskoristiti na više načina zbog nedostatka odjeće, a osim toga bili su bosi i nisu imali obuće koja bi ih zaštitila od vrelog pijeska u hidžaskoj pustinji.

I kad je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio ovo njihovo stanje, osjećaji bola, tuge i zabrinutosti odražavali su se na njegovom licu – kao što je rekao Džerir ibn Abdullah: ”Lice mu je poblijedilo kad ih je vidio u tom jadnom stanju i nije mogao sjediti na jednom mjestu od uznemirenosti. Zatim je ušao, pa izašao i naredio Bilalu da prouči ezan, a nakon namaza održao je hutbu u kojoj je rekao: ”O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.” (En-Nisa’, 1.)

Zatim je proučio ajet iz sure El-Hašr: ”O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite.” (El-Hašr, 18.)

Ashabi su shvatili izuzetnost situacije, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo držati hutbu kad za to nije bilo vrijeme, s osjećajima zabrinutosti i tuge koji su se pojavili na njegovom licu tokom hutbe. Njihova srca su slušala prije nego li uši i svi su čekali šta će reći u ovoj situaciji. A onda su čuli njegov mubarek glas: ”Neka čovjek udjeljuje od svojih dinara, dirhema, od svoje odjeće, od sa'a pšenice, od sa'a hurmi” – a zatim reče – ”pa makar i pola hurme”.

Tako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao ashabe na udjeljivanje sadake ovim siromašnim i potrebnim muslimanima, završivši svoj govor napomenom da se u sadaku ubraja i pola hurme ili datule koju neko udijeli.

Zamislite, podstiče ih da izdvoje na ime sadake ono što imaju, čak i ako to nije ništa drugo do pola hurme. Što se tiče dinara, dirhema i odjeće, siromasi će od njih imati koristi, kao i od pšenice i hurmi, ali kakvu korist će imati od pola hurme?

Da, neće im pola hurme posebno koristiti, ali je to izraz brige za potrebne muslimane i ta sadaka od pola hurme ima svoje duboko značenje. Ona znači toplinu srca, živu savjest i oživljavanje principa odgovornosti prema potrebama muslimana.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi v sellem, zna da su njegovi ashabi nejednaki u mogućnosti da pomognu onima kojima je pomoć potrebna, pa im je pružio priliku da daju sadaku, makar ona bila neznatna, tako da će uloga onih koji su imućni biti udjeljivanje onoga što će koristiti ovim siromasima, a uloga onih koji nemaju puno imetka je da pokažu brigu i solidarnost sa muslimanima.
A budući da su ashabi produkt njegovog odgoja, on im je usadio uvjerenje da je onaj koji se brine o udovicama i nevoljnicima poput mudžahida na Allahovom putu, ili poput onoga koji noću klanja a danju posti, kao što je došlo u hadisu koji su zabilježili Buharija i Muslim.

I budući da su oni ljudi koji su se žrtvovali za islam, znao je da ga neće iznevjeriti ni u ovoj situaciji, posebno oni muslimani koji su prednjačili u altruizmu i velikodušnosti.

Džerir ibn Abdullah, radijallahu anhu, dalje veli: “Tada dođe jedan ensarija sa zavežljajem toliko teškim da ga je jedva nosio. Zatim su ljudi počeli dolaziti i donositi darove, tako da sam vidio hrpu hrane i odjeće. Kada je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao se, a lice mu je zasjalo od sreće kao da je pozlaćeno. Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaključio ovaj događaj velikom pohvalom u korist ensarija koji su požurili sa sadakom i prvi donijeli svoje priloge, rekavši: ”Ko uvede lijep sunnet (običaj) u islam, imat će za to nagradu, a i nagradu za sve one koji poslije njega budu postupali po tome, a od njihovih nagrada neće se ništa oduzimati….”

Ovaj hadis i ovu sjajnu priču zabilježio je imam Muslim u svom Sahihu, i u ovom hadisu kriju se mnogobrojne pouke i poruke, ali pitanje koje mene proganja je:

Šta ako bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom trenutku vidio prognane, izbjeglice i siromahe iz svoga ummeta?
Kako bi reagirao kada bi vidio kombinaciju izbjeglištva, hladnoće, siromaštva, neznanja i nepravde nad njima u jednom trenutku?
Kako bi izgledalo njegove lice i kakva bi osjećanja navirala iz njegovog plemenitog poslaničkog srca?

Zatim, šta ako bi neko iz njegovog ummeta učinio djelo približno onome koje su učinile ensarije i imao veliku ulogu u premošćivanju siromaštva potlačenih, siromašnih i izbjeglica iz Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, ummeta, sve dok ne bi olakšao i ublažio njihovu patnju i siromaštvo koliko je mogao, i kako bi nakon toga izgledalo lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?

Stoga, ako nismo u stanju ponuditi siromašnim, prognanim i obespravljenim muslimanima ono što će im biti od koristi i što će im biti dovoljno, barem im ponudimo i iskažimo našu brigu i solidarnost sa njima na bilo koji način.

Allahu se utječemo od mrtvila naših srca, hladnoće savjesti, pa da gledamo tragedije muslimana oko nas, a da ne saosjećamo sa njima i da ne priteknemo u pomoć makar sa pola hurme.

Čitajte više

Žena iz Vijetnama sa francuskim državljanstvom u svojoj 79. godini vodi pravnu bitku protiv koncerna koji su proizvodili “ejdžent orindž”. Njime je američka vojska u ratu trovala vijetnamsko stanovništvo.
Autor ovu skepsu prema državnim kampanjama, poput ove s cjepivom, povezuje s nepovjerenjem prema državi koje potječe iz razdoblja socijalizma a to posebice vrijedi za marginalizirane grupe stanovništva poput Roma.