Markale

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Jednog dana je palo baš mnogo granata, pucalo je i odjekivalo kao da su zlotvori htjeli da svakog stanovnika lično pogodi po jedna. Kad je Ahmed tog dana sa majkom došao po svoj humanitarni paket, već se okupilo mnogo ljudi.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Ahmed je imao sedam godina kada su njegovog oca ubili zločinci u napadu na Grbavicu. Bio je previše mali da razumije a suviše voljen da osjeti gorčinu izostanka očeve prisutnosti. Ratne dane je provodio sa svojim ljubimcem, papagajem Lili, kojem je unatoč neimaštini uspjevao odvojiti malo mrvica da se i ptica obraduje. Lili je bio papagaj vrsne sorte i znao je izgovoriti dvadesetak riječi. Kad je počeo da uči riječi sevdaha, počele su i prve granate da padaju na Sarajevo. Kad je jedna granata pogodila zgradu gdje žive, Lili je zanijemio. Strah se uvukao i papagaj bi svojim očima pokazivao više saosjećanja prema ljudima koji su postali glinene mete, nego čudovišta sa brda koji su svaki dan uništavali život po gradu.

Majka je Ahmeda vodila sa sobom kad bi išla po humanitarni paket, jer bi rado navratili kod tete Samke. On bi majku držao je za ruku, a ona iako nervozna bila jako pažljiva dok se kreću između spaljenih kuća, zapaljenih zgradurina i tramvaja. Dječaku je bilo lijepo što je bio vani i što nije u podrumu. Prvo sunce u kombinaciji sa mirisom prvog cvijeća je bilo nešto naljepše što je upoznavao tih ratnih dana. Samkinog supruga Velida su davno poslali na službeni put u Beograd, odakle se nije vratio. Jednog dana je dobila telegram sa informacijom da ga je neko ubio, da su spalili njegovo tijelo a prah prosuli po travnjaku jednog beogradskog parka. Djeca gospođe Samke su bila starija od Ahmeda i uvijek su se družili bez obzira na razliku u godinama. Admir, kojeg su zvali po prijatelju njihovog rahmetli oca, je imao petnaest a Selim koji je dobio ime po dedi, je imao sedamnaest godina. Slike boksera Muhameda Alija su krasile zidove u njihovoj sobi, bilo je knjiga po policama a na najvišoj polici je uvijek stajao Kur‘an. Selim je imao plavu kosu, plave oči i bio je izrazito visok. Brinuo se zbog rata. Za svoje godine više je šutio nego što je govorio, ali kad bi ga Ahmed nešto upitao on bi ostavio sve brige, nasmijao bi se srdačno i okrenuo prema njemu, gledajući ga baš kao da je on jedini tu u sobi. Toliko mu je pažnje pružao da bi Ahmed pomislio da tada cijela soba prati kako će on razumjeti ono što mu ovaj govori. Jednom je Selim sjedio i ponavljao dugo i jasno riječi tako da je i Ahmed počeo sa njim ponavljati: „Kulhuvallahu ehad allahusamed, lem jelid velem juled velem jekul lehu kufuven ehad“. Toliko su se udubili u učenje da čak nisu čuli ni zviždanje metaka ni lupanje granata. A kad ga Ahmed upita „Šta je to što izgovaraš i ponavljaš ?“ Selim uze sa najviše police Kur‘an i poče listati, kad dođe do kraja zastade i reče „Evo, ovo je sura Ihlas. Kratka je i jednostavna ali i jedinstvena. Ako je naučiš napamet i često ponavljaš, Allah će ti pomoći da budeš uvijek snažan i čvrst. A pričala je nana Šaha ako je proučim tri puta kao da sam proučio i cijeli Kur’an.“ Ahmedu je to bilo zanimljivo.

Jednog dana je palo baš mnogo granata, pucalo je i odjekivalo kao da su zlotvori htjeli da svakog stanovnika lično pogodi po jedna. Kad je Ahmed tog dana sa majkom došao po svoj humanitarni paket, već se okupilo mnogo ljudi. Neki su odmah uzeli svoje pakete i brzim hodom su se udaljavali ka sigurnom mjestu. Neki drugi bi ostali i pričali glasno kao da se nikad nisu ispričali, samo da provedu što više vremena zajedno. Ahmed je bio razočaran što ga je majka uzela za ruku kad su dobili svoj paket i odmah krenula u zgradu kod tete Samke. U tom trenutku se začulo pištanje i snažna eksplozija je odjeknula. Oboje su pali od snažnog udara a vriska, plač, jecanje i jaukanje se poče prolamati. Osjetio se dim i čudan miris gareži. Ahmed se izvukao iz majčinog zagrljaja i radoznao izašao da vidi šta se zbilo. Bilo je mnogo dima, kamion je gorio, a ljudi su bili naokolo razbacani i većinom su ležali nepomični. Vidio je ljude bez glave, bez nogu, bez ruku, rastrganih. Bio je u stanju šoka pa se nije plašio, niti je bio svjestan šta se dešava. Ugledao je prijatelja Selima koji je pokušavao da se pomjeri pa Ahmed reče: „Idem po mamu da ti pomogne“ a Selim ga uhvati za ruku i tihim drhtavim glasom prozbori…“zapamti Ahmede, kulhuvallahu ehad allahu samed lem jelid velem juled velemjekul lehu kufuven ehad“. Naglo ga pusti i pade nepomičan, a njegove oči su ostale da gledaju u dječaka.

Kad su se tog dana vratili kući majka je odmah uzela abdest i dugo je klanjala. Posebno dugo je ostajala na sedždi. Papagaj Lili je šutio. Na vijestima su se već vrtili snimci kamiona, mrtvih i ranjenih ljudi, hitne pomoći i vatrogasaca. Vijesti su govorile da su taj dan pale granate i na pijacu Markale i da je i tamo ubijeno oko pedesetak ljudi koji su kupovali osnovne namirnice da prežive. Oko sedam sati uveče Lili poče nervozno skakati po kavezu. Začu se kucanje na vratima.
– “Mi smo prijatelji od vašeg supruga, možemo li razgovarati?”, upitaše.
“Naravno”, rekla je majka prestrašeno.
– “Neka dječak ode u sobu”, rekoše joj. Odvela ga u sobu a on je iza otškrinutih vrata slušao šta pričaju. Dobro je čuo kad su rekli „Poginuo je časno braneći naš grad i našu domovinu. Bilo ih je sedam zajedno. Pet ih je ranjeno. On se žrtvovao da bi njima spasio život. Zatvorene su mu oči, ostao je blagi osmjeh na licu i vidi se samo jedna rupica u dijelu grudi kod srca.“
Kada su nenajavljeni gosti otišli, majka je dugo plakala i grlila Ahmeda. Zajedno su mazili njen stomak i malom insanu u stomaku govorili da sa čežnjom čekaju da se upoznaju. Majka je tu noć rekla da će se beba zvati Bego, kao babo Bego, a Ahmed je tad shvatio da svog oca više nikada neće vidjeti na dunjaluku.

Kako je vrijeme prolazilo, Bego je rastao u okrilju svoga velikoga brata. Bio mu je sve, i otac i brat i najbolji prijatelj. Unatoč starosnoj razlici od skoro osam godina uvijek su mali zajedničkih priča. Jednog dana su dogovarali izlet sa rajom na Igmanu i Bego je jedva čekao da zajedno voze motor jer je volio da osjeti krivudave ceste pod točkovima bratovog motora. Kada se okupiše za večerom Bego tužno reče „Ipak sam odlučio da na Igman inšallah idem sa autom sa Adijem i rajom. Buraz nećeš se ljutiti?”.

Ahmed odgovori sa osmjehom: “Zašto bih se ljutio? Znaš da uživam biti sa tobom, ali mislim da ti neće biti dosadno ni sa Ajlom”.
Majka je zbunjeno pogledala u Begu a on se stidljivo nasmijao. Nastavili su pričati dogodovštine sa jučerašnje utakmice, kad u jednom trenutku gledajući da li ih majka prati, Bego povuče brata i očima punih suza reče: “Obećaj da ćeš uvijek biti planina koja me štiti čitav moj život. Obećaj!”. Ahmed je začuđeno gledao i sve potvrđivao.
“Da, da, brat moj lijepi. Naravno. Allah je zaštitnik najsigurniji i da nam se smiluje svima“, rekao je i na hodniku se zagrliše.

Sutradan je osvanuo prelijepi sunčani petak. Radovali su se i džumi i izletu sa prijateljima. Kada se sa džume vratiše kući Ahmed je odmah obukao svoje motociklističko odijelo. Dok ga je ispraćala, majka mu reče: „Pazi se ljubavi, polako vozi“. On poljubi nju i brata a kad stavi kacigu na glavu, Bego ga udari i reče: “Hajd‘ buraz vidimo se gore na Igmanu.“

Ahmed upali svoj motor, pusti sirenu i pod gasom šlajdrajućim točkovima odjezdi ka Igmanu. Majka ostade gledati za njim i za tragom škripajućih točkova koje on ostavi za sobom.
Dok se vozio krivudavim putem podno Igmana u glavi spokoj i sloboda spoja sunca, vjetra i krivudave ceste. Motor se bezopasno naginjao sad desno sad lijevo i približavao se krivini koja je bila nepregledna. Počeo je da spušta brzinu a iznenada se ispred njega pojavi vozilo i frontalno se sudariše. Od siline udarca poletio je kroz vazduh i padajući na zemlju kaciga udari u asfalt baš kao da je bačena sa nebesa. Mir i tišina su zavladali dok Ahmed leži nepomičan i gleda u nebo kroz razbijeno staklo. Dva čovjeka su panično dozivala a njemu se činilo da oni samo otvaraju usta. Podigao se i sjeo na cestu, skupio je noge i rukama se držao čvrsto baš kao da su jedino što još može da drži. U miru i tišini kroz glavu mu prolaze slike oca, majke, brata, prijatelja Selima i njegovog pogleda kad ga je u zadnjim trenucima držao za ruku. U tom trenutku Ahmed poče tiho ponavljati „Kulhuvallahu ehad allahusamed lem jelid velem juled velemjekul lehu kufuven ehad“. Ništa više nije bilo u njegovoj glavi osim tog ponavljanja i smiraja koji ga je obuzimao. Ispred njega se u jednom trenutku pojavi mlada doktorica koja ga upita „Kako si?“. Ahmed reče „Dobro sam, hvala Allahu“. „Sada ćemo ti skinuti kacigu, da te oslobodimo i snimimo tvoje stanje“, reče ona. Pažljivo je počela skidati njegovu kacigu a on prozbori “Bože kakav je ovo miris kao da su sve ruže svijeta… ova svjetlost, samo još nju vidim i osjetim”. I svi nestaše u tom bljesku. Ahmed osta sam u toj svjetlosti, on i ljubav koju je nosio, milost koja mu je poklonjena i srdžba sa kojom se borio. Sve se utopilo u toj svjetlosti a on je slušao riječi…“Ne plaši se, ti se nemaš čega bojati, ti znaš da On za sve zna, On je Allah, Allah je Jedan, On nije rođen, niti je rodio i Njemu niko ravan nije.“

Čitajte više