Pionir demokratije

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Bio je simbol novog početka ali i žrtva klevetničke kampanje desničara: Friedrich Ebert - slavljen i osporavan - vodio je Njemačku kroz teška vremena nakon poraza u Prvom svjetskom ratu.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Krajem 1918. godine Njemačka se nalazila na prekretnici. Poraz u Prvom svjetskom ratu je zapečaćen. Njemački car Wilhelm II, tokom Novembarske revolucije, koja je započela ustankom mornara, pobjegao je u egzil u Nizozemsku. Bezbroj ljudi gladuje.Traumatizirani ratni vojni invalidi očajnički traže svoje mjesto u rastrojenom svijetu.

U tom burnom vremenu preokreta, sin krojačkog majstora odigrao je presudnu ulogu u oblikovanju političke sudbine Njemačke: Friedrich Ebert, rođen 4. februara 1871. u Heidelbergu, kao sedmo od devetoro djece.

San o društvenom usponu Ebert je pretvorio u impresivnu stvarnost:odozdo do samog vrha. Kao školovani sedlarski pomoćnik, nakon zanata, faze gostioničara i godina traženja je marljivošću, organizacijskim talentom i usađenim osjećajem za obaveze i savjestan rad, stigao do predsjedavajućeg Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD).

Potisnuti poraz u Prvom svjetskom ratu

Od novembra 1918. on je član rukovodstva takozvane Revolucionarne vlade, koalicije SPD-a s radikalnijim Nezavisnim socijaldemokratama (USPD). Ebert je također žigosan ratom. Dva njegova sina od petero djece, koliko ih je imao, poginula su u ratu. Sada nekonfesionalni socijaldemokrat podržava temeljnu prekretnicu – prelazak iz autoritarne monarhije u demokratsku republiku.

Demokratski izbori tek trebaju biti uvedeni. Pored toga, revolucionarna vlada suočena je s teškim izazovom izgradnje ekonomski uništene države. Većina stanovništva pak ne akceptira ratni poraz i još vjeruje u postojanje navodne stare slave. Riječ je o društvu koje se u bolnom procesu mora ponovo definirati kako bi imalo budućnost.

Rosa Luxemburg und Karl Liebknecht 1909
Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht ubijeni su nakon gušenja Januarskog ustanka

Ebert je pravi čovjek, na pravom mjestu, u pravo vrijeme. “Danas se on s pravom smatra pionirom demokratije koji je preuzeo odgovornost za jedan od najsloženijih problema u njemačkoj historiji”, kaže historičar Peter Beule iz Fondacije Friedrich Ebert. Zahvaljujući svojoj sposobnosti za kompromis, Ebert zaobilazi većinu političkih litica u haosu postratnog perioda.

“To je bilo nešto novo u njemačkoj politici,” kaže Walter Mühlhausen. U vrijeme kada su stranke počele da preuzimaju odgovornost u vladi, objašnjava generalni direktor Memorijalnog centra Friedrich-Ebert u Heidelbergu, on je bio “taj koji je uvijek istrajavao na tome da se treba dogovoriti u svrhu postizanju cilja“.

Ali Ebert je od radikalne ljevice napravio sopstvenog neprijatelja. To se dogodilo zbog njegove saradnje sa starim elitama u vojsci i birokratiji u uspostavljanju demokratije, zbog čega su ga optuživali za izdaju radničkog pokreta. Situacija eskalira. Radikalni komunisti, socijalisti i marksistički Spartakov savez mobilizirali su se 5. januara 1919. u Berlinu kako bi svrgnuli vladu. Oni žele spriječiti put ka parlamentarnoj demokratiji protiv želje većine Nijemaca. Nazire se građanski rat – samo nekoliko dana prije održavanja prvih demokratskih izbora.

Ebert je ugušio takozvani Januarski ustanak (Spartakov ustanak). Tokom jednosedmičnih uličnih borbi proliveno je mnogo krvi. Dobrovoljački korpus, angažiran od strane vlade, sastavljen od bivših vojnika i dobrovoljaca, ubija i muči. Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg, utemeljitelji Njemačke komunističke partije, KPD, ubijeni su nedugo nakon gušenja ustanka.

100 Jahre Frauenwahlrecht - Frauen wählen zum ersten Mal
Milioni žena po prvi put mogu glasati

Pravo glasa po prvi put za žene

Ali: Izbori za Reichstag mogu se održati 19. januara 1919. godine. Milioni žena po prvi put mogu glasati, postoji sloboda izražavanja, kao i medijska sloboda. “Njemački narod je slobodan, ostaće slobodan i u budućnosti će vladati sam sobom. Ova sloboda jedina je utjeha koja je ostala njemačkom narodu, jedino uporište na temelju koga se može izdići iznad ratnog krvoprolića i poraza “, rekao je Friedrich Ebert na otvaranju Narodne skupštine 6. februara 1919. u Weimaru. Pet dana kasnije izabran je za predsjednika Reichstaga.

Ebert sebe vidi kao slugu naroda, slugu svih Nijemaca i svojom politikom usmjerenom na konsenzus vodi mladu Weimarsku republiku kroz višestruke krize. Isplate ratnih reparacija nakon Prvog svjetskog rata, koje su saveznici i pobjednici rata  odredili Versajskim ugovorom, opteretili su ekonomiju zemlje. Dolazi do pokušaja puča od strane radikalne desnice i ljevice. Ebert se suočava sa hajkama i klevetničkim kampanjama desničarskih nacionalista. On je predstavnik republike, koju oni ne prihvataju.

100 Jahre Grundschule | Nachkriegszeit - Schulunterricht
Friedrich Ebert je inicirao osnivanje fondacije koja će djeci iz radničke klase kroz obrazovanje omogućiti socijalni napredak.

Šef države kao neprijatelj

I ostale predrasude igraju ulogu. “Za društvo koje je još uvijek žalilo za carstvom, bilo je nezamislivo da u vladi bude jedan socijaldemokrat, sedlarski pomoćnik, sin krojača iz Heidelberga.. Sedlar koji je zalutao na prijestolje, tako su ga karakterizirali”, opisuje tadašnju situaciju Ebertov biograf Walter Mühlhausen u razgovaru za DW. Predsjednik Reichstaga se pak brani pravnim sredstvima i tako pokreće više od 200 parnica.

Uprkos svim neprijateljstvima, Ebert ostaje sidro stabilnosti republike. Garant sigurnosti, slobode i reda. U njegovih šest godina predsjednikovanja dolazi i smjenjuje se devet kancelara i dvanaest kabineta. U njegovom fokusu su uvijek: radnici i socijalno ugroženi. Kao socijaldemokrat, on je povezao ideju demokratije i vladavine zakona sa idejom socijalne emancipacije, kaže historičar Peter Beule.

“A to je također značilo da demokratija mora stvoriti materijalne i praktične preduslove kako bi svi ljudi, bez obzira na svoju socijalnu situaciju, mogli zastupati svoje interese i uzeti učešće u političkom životu.”

Ebert, koji je i sam poticao iz nižeg socijalnog staleža i koji je sam vrijedno učeći morao steći obrazovne temelje za svoje političke ambicije, inicirao je osnivanje fondacije koja će djeci iz radničke klase kroz obrazovanje omogućiti socijalni napredak. “Pravedan pristup obrazovnim mogućnostima kao preduslov za jednake šanse u društvu na sasvim specifičan način povezan je s imenom Friedricha Eberta,” kaže Beule.

Deutschland | Reichskanzler Friedrich Ebert mit Gattin Louise
Friedrich Ebert u šetnji sa suprugom Louise (oko 1920.)

Ebert je umro 28. februara 1925. u 54. godini. Njegovom preranom smrću okončana je faza relativne stabilnosti i počinje polagano umiranje Weimarske demokratije (Vajmarske demokratije ili Vajmarske Republike). 1933. vlasti u Njemačkoj se dočepao čovjek koji neće uništiti samo Ebertovo životno djelo: Adolf Hitler.

Danas, 150 godina nakon Ebertovog rođenja, Njemačka je već desetljećima stabilna demokratija. Ipak: ton se zaoštrava. Desničarsko-populistička Alternativa za Njemačku (AfD) redovno testira granice “izrecivog” – onoga što se može i smije reći. A jedna neznatna manjina teoretičara zavjere putem društvenih mreža uspijeva nahuškati sve više i više ljudi.

Ranjivost demokratije

Historijska poređenja su teška. Ono što je tada bilo, ne mora se ponoviti danas. Ali se iz historije može učiti. Zbog toga Ebertov biograf Walter Mühlhausen upozorava: “Mislim da su nam novije vrijeme opet pokazuje da je demokratija nešto ranjivo. Da demokratija nije nešto što je vječno.”

Historija Weimara pokazala je da se demokratija mora svakodnevno doživjeti, živjeti i braniti. Zato za sve demokrate važi “da moramo braniti ovaj sistem, sada, danas i u budućnosti”. Jer ako demokratija ima premalo demokrata, “postoji rizik da bude bačena na smetljište historije”.

Čitajte više