Svi žele biti radnička klasa

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Sociološka istraživanja često traže od ispitanika da odrede kojoj društvenoj klasi pripadaju, a pravilo je da velika većina ispitanika odabire odgovor “srednja klasa”.
Ilustracija: Lorenza Cotellessa
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

To se objašnjava time da identitet srednje klase ima neutralan prizvuk, za razliku od drugih ponuđenih opcija (niža klasa, radnička klasa, viša klasa), kao i činjenicom da smo uglavnom okruženi ljudima sličnog financijskog statusa i razine obrazovanja, pa (često pogrešno) vjerujemo da se nalazimo negdje u sredini. Tendencija samoidentificiranja većine kao pripadnika srednje klase izražena je u većini zapadnih zemalja, ali i u zemljama regije poput Hrvatske – prema novom istraživanju klasne stratifikacije hrvatskog društva koje vodila sociologinja Karin Doolan, većina pripadnika hrvatske elite, kao i dio radničke klase, sebe vide kao pripadnike srednje klase.

Međutim, Ujedinjeno Kraljevstvo čini zanimljivu iznimku, odnosno bilježi suprotan trend. Prema istraživanju British Social Attitudes Survey, čak 47% stanovnika/ica Ujedinjenog Kraljevstva koji rade profesionalne ili menadžerske poslove (što ih objektivno svrstava u srednju klasu) vidi se kao pripadnike radničke klase. Kako bi objasnili ovaj fenomen, autori istraživanja “Deflecting Privilege: Class Identity and the Intergenerational Self” objavljenog ovog mjeseca napravili su 175 intervjua s pripadnicima srednje klase koji se vide kao radničku klasu (glumci i glumice, arhitekti/ce, računovođe/računovotkinje i medijski stručnjaci i stručnjakinje), što im je pomoglo da dođu do pojma “međugeneracijskog identiteta”.

Većina sudionika/ica istraživanja, iako sami rade bolje plaćene i prestižnije poslove koji ih objektivno smještaju u srednju klasu, potječu iz radničkih obitelji, što može objasniti i njihovu identifikaciju s radničkom klasom. Međutim, njih čak četvrtina dolazi iz srednjoklasnih obitelji, odnosno i roditelji im također rade/su radili poslove koji ih objektivno smještaju u srednju klasu. Intervjui su pokazali da se takvo identificiranje temelji na specifičnoj priči o porijeklu za kojima su ispitanici posezali kada su ih istraživači pitali o njihovom obiteljskom zaleđu. Ti ljudi zanemaruju prilično privilegirani status svojih obitelji i posežu daleko u obiteljsku prošlost (klasni status svojih baka i djedova, ali i prabaka i pradjedova) u potrazi za opravdanjem svoje pripadnosti radničkoj klasi. Zanimljivo je da su samo ispitanici s privilegiranom obiteljskom pozadinom posezali toliko daleko u prošlost pri odgovoru na pitanje o vlastitoj klasnoj poziciji, a često su se pritom ponašali defanzivno.

Prema autorima istraživanja, takva međugeneracijska shvaćanja klasnog podrijetla imaju performativnu funkciju – pripadnici srednje klase koji se vide kao radničku klasu i to opravdavaju dalekom obiteljskom prošlosti na taj način skreću pozornost sa svoje privilegiranosti. Također, pozivajući se na tu prošlost, odnosno na naporan rad koji stoji iza njihove trenutne pozicije, zapravo pogrešno predstavljaju svoje životne ishode kao zasluženi status, a ne privilegiju. Takva pogrešna identifikacija s radničkom klasom bila je najviše izražena među glumcima/glumicama i televizijskim stručnjacima/stručnjakinjama, za što autori istraživanja smatraju da nije slučajno. Poznato je da upravo u tim zanimanjima većinu čine osobe privilegiranog klasnog statusa, a tome pridonosi i sama priroda takvih poslova koji su često privremeni, honorarni, loše plaćeni i zahtijevaju oslanjanje na neformalne mreže poznanstava, što stavlja u prednost osobe koje se mogu osloniti na obiteljsku financijsku potporu. U takvim zanimanjima, u kojima je posebno vidljiva pozadinska privilegiranost većine, ne čudi da ljudi osjećaju poseban pritisak da to negiraju i pozovu se na svoj skromniji međugeneracijski identitet kako bi opravdali svoje privilegije.

Čitajte više

Nažalost, u Bosni i Hercegovini ljudi koji predstavljaju institucije države ne žele slobodne, umne i ekonomski neovisne građane jer bi to bio njihov definitivni kraj.
Sećamo se izjava prethodnog patrijarha Irineja o Kosovu kao zemlji koja je „natopljena našom krvlju“, te da stoga „ne mogu oni njome vladati“ ili o načelu da „ono što je silom oteto, silom se i vraća“.
Razgovaralo se o tome u kojoj meri vlast promoviše govor mržnje, kako se taj govor odomaćio u Skupštini Srbije, pa se poslanici takmiče ko će izreći više uvreda na račun opozicije i kritičara vlasti, kakav je uloga tabloida i desničarskih portala u širenju govora mržnje...
Srce mi je slomljeno, misli Nel. Ali u našoj porodici ne kažemo: „Srce mi je slomljeno“. Mi kažemo: „Ima li keksa?“ Mora se jesti. Mora se mrdati. Mora se misliti na nešto drugo.