Samoeksploatacija iz ljubavi

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ilustracija: Jose David Morales
U kulturnom polju argument ljubavi prema poslu često legitimira besplatan ili potplaćeni rad. Nina Gojić piše o fenomenu samoeksploatacije koji se u kulturnom radu manifestira u dvije krajnosti: od promoviranja umjetničke hiperproizvodnje kao “dokaza” talenta do samoiscrpljivanja gomilanjem slabo ili čak nimalo plaćenih poslova koji su često jedini način da se održi kontinuitet umjetničke prakse.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Kad je početkom godine glumica Milena Radulović optužila svojeg bivšeg profesora glume Miroslava Aleksića za silovanje, te time pokrenula lavinu sličnih priznanja kolegica iz cijele regije, tema seksualnog, ali i drugih vrsta nasilja u kulturnom sektoru dobila je veliku medijsku popraćenost. Premda je naglasak u svim inicijativama koje su uslijedile, od neformalne inicijative Nisam tražila, do formalnih procedura koje su pokrenule pojedine obrazovne institucije u regiji, stavljen upravo na seksualno nasilje, činjenica je da su zlostavljačke prakse kao “obrazovna metoda” na institucijama koje pripremaju studente primarno za rad u kulturi odavno već stvar tradicije. Pa čak i popkulturne fetišizacije, prisjetimo li se brojnih filmova čiji zapleti funkcioniraju na tropu “bez muke nema nauke” prema kojem likovi podnose slikovita poniženja ne bi li se ostvarili u svijetu umjetnosti. Zlostavljačke prakse u kulturnom obrazovanju i radu nisu, dakle, nešto nepoznato široj javnosti, pa iako s ranije spomenutim valom optužbi za seksualno zlostavljanje ta tema konačno dobiva zasluženi medijski i kritički prostor, nasilje koje se odvija u domeni psihičkog i emotivnog i dalje ostaje neobrađeno.

Primjerice, na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koja se prva u Hrvatskoj odazvala inicijativi Nisam tražila i osnovala povjerenstvo kojemu se može prijaviti slučajeve seksualnog zlostavljanja, druge vrste psihičkog maltretiranja uobičajene su na pojedinim odsjecima, nimalo slučajno baš onima koje obrazuju mlade ljude za “šefovske” pozicije u kulturnoj proizvodnji, poput režije i produkcije. I prijašnje i sadašnja uprava dobivale su prijave vezane uz nasilnička ponašanja određenih profesora, međutim, do danas prijavljeni nisu doživjeli nikakve sankcije. Tako eksploatacija i nasilje ostaju nešto što se u tom i drugim kulturno-obrazovnim kontekstima kontinuirano prešućuje i normalizira, pa tako i perpetuira. A sredstva i konteksti kojima se ono perpetuira izlaskom iz obrazovnih institucija te stupanjem u radni kontekst postaju sve raznovrsniji, pri čemu je jedan od rjeđe spominjanih fenomen samoeksploatacije, a koji nastaje upravo kao nuspojava normalizacije nasilja – njegovom internalizacijom – prihvaćajući nepromjenjivost dinamike odnosa poslušnosti i tlačenja.

Nekima izbor, nekima nužnost

Fenomen samoeksploatacije u kulturnom radu primarno je vezan uz radne uvjete koji se podrazumijevaju ili, u nedostatku izbora, stvaraju vlastitim odlukama te na vremenske kapacitete koji se u tim uvjetima troše. I već ovdje, u tenziji između “samoprekarizacije” i okolnosti vanjske prisile, nazire se dvojakost ovog problema. O “nemanju vremena” kao statusnom simbolu, kao i o spektakularizaciji produktivnosti počelo se intenzivnije govoriti s pojavom trenda da menadžeri velikih korporacija svoju uspješnost objašnjavaju, primjerice, sumanutim 120-satnim radnim tjednima. Kao što se još 2017. godine pisalo u Guardianu na tu temu, pokazivanje prekomjernog bogatstva preusmjerilo se s ideje posjedovanja preskupih predmeta na ideju hiperproduktivnosti i previše rada. No još je važniji zaključak onaj koji se tiče različitih razloga zašto netko uopće bira, i može li uopće birati, da vrši samoeksploataciju: dok je to izbor korporativnog šefa_ice da svoj društveni status temelji na imidžu radoholičarstva, osoba nižeg socioekonomskog statusa koja radi i po nekoliko loše plaćenih poslova odjednom to radi jer mora pokriti osnovne životne potrebe, svoje i onih za koje potencijalno skrbi.

Osim što govori o društvenoj nejednakosti u ekonomskom smislu, ovaj argument važan je i za temu kulturnog rada zbog onoga što ga čini specifičnim, a tiče se njemu inherentne vidljivosti pripadajućih zanimanja i medijskih prostora koje ona zauzimaju. Naime, nije slučajno da je niz priznanja o seksualnom nasilju pokrenula upravo jedna glumica koja, zahvaljujući simboličkom kapitalu njezine društvene uloge, ostvaruje domet kakav brojne osobe koje su se odazvale i podijelile svoja traumatična iskustva ne bi nužno dosegle. Također, nije slučajno da se u kulturnom polju, koje karakteriziraju izuzetno nestandardizirane cijene rada, fenomen samoeksploatacije manifestira u obje krajnosti na spektru vidljivosti: od samodopadnog promoviranja umjetničke hiperproizvodnje kao kojekakvih dokaza talenta i veličine do samoiscrpljivanja gomilanjem slabo ili nimalo plaćenih poslova koji su, u situaciji samoprekarizacije, često jedini način da se održava kontinuitet umjetničke prakse u izvaninstitucionalnim okvirima.

Različiti uvjeti

Ovoj skali po kriteriju statusa, koliko god ta odrednica bila proizvoljna, često nedjelatna, a uvijek elitistička, valjalo bi pridodati i geografski kriterij kako bi se ustanovila još jedna skala za bolje razumijevanje kompleksnosti fenomena samoeksploatacije u kulturnom radu. 9. siječnja ove godine kao dio online programa berlinskog festivala suvremenog plesa Tanztage održan je webinar na temu kulture rada i budućnosti rada u kulturi. Izlaganja su održale dvije kulturne radnice iz Berlina, Joanna Tischkau i Angela Alves, te dvije umjetnice iz Novog Sada, Dunja Crnjanski i Frosina Dimovska. Jedna od tema na koju su sve dale svoj komentar bili su kompromisi koje donose s obzirom na odnos rada i zdravstvenih i društvenih okolnosti koje ih određuju te modifikaciju radnih uvjeta kako bi se njihova umjetnička praksa uopće mogla održavati. Tischkau je navela čitavu silu prekarnih poslova izvan umjetničkog konteksta koje je radila kako bi u umjetničkom radu mogla odbijati pretjeranu samoeksploataciju. Crnjanski i Dimovska u zajedničkom su izlaganju spomenule kako je za njih moguće da rade na podfinanciranoj novosadskoj izvaninstitucionalnoj sceni upravo zato što obje istovremeno uživaju sigurnost stalnog zaposlenja u umjetničko-pedagoškim institucijama koje je, doduše, također potplaćeno. Upitane da navedu primjere loših praksi koje bi trebalo izbjegavati želimo li osigurati bolje radne uvjete u kulturi, Tischkau je navela upravo primjer iz Novog Sada rekavši da se umjetnošću ne bi trebalo baviti “iz hobija” jer se time ruši cijena rada za one koji od toga žive. Premda se tom argumentu nema što prigovoriti iz perspektive unutarsektorske solidarnosti, izostalo je prepoznavanje da se radi o strukturno potpuno različitim uvjetima u kojima se freelance kulturnim radom uopće moguće baviti u toliko različito financiranim sredinama kao što su Njemačka i Srbija.

Naime, ako se nekome iz njemačkog gledišta honorari za koje se radi na izvaninstitucionalnoj sceni u Novom Sadu (ili bilo gdje u Hrvatskoj) mogu doimati kao da se radi o hobiju, činjenica je da su u našoj regiji izdvajanja za kulturu u Srbiji i Hrvatskoj ispod 1% ukupnih nacionalnih budžeta, a izvaninstitucionalna kultura najmanje je financirana iako ona proizvodi najviše sadržaja. Prema toj računici, jasno je da najslabije plaćeni rad ne može biti drugačiji nego samoeksploatacijski, a izbor i nije izbor: ili raditi za malo ili nezavisne kulture uopće neće ni biti. Osim u slučajevima kada se na nezavisnoj sceni pristaje raditi besplatno, što stvara drugu vrstu tenzije između zaposlenih u kulturnim institucijama koji si, baš zbog sigurnosti stalne plaće i drugih beneficija poput plaćenih godišnjeg odmora i bolovanja, besplatan rad mogu priuštiti, najčešće s ciljem zadovoljenja autorskih potreba što im u matičnim institucijama možda nije omogućeno. Također, i honorari koje različite autorske pozicije osiguravaju izrazito variraju i često su u potpunom nesrazmjeru s količinom utrošenog vremena potrebnog da bi se izvršile obaveze prema pojedinom projektu. Premda je argument utrošenog vremena sklizak u području kulturnog rada, u nedostatku drugog on ostaje jedini kojime se može locirati ekstremnu potplaćenost pojedinih tipova rada.

Težak rad ne usrećuje nikoga

I dok je neupitno da bi svatko trebao imati izbor koje i kakve uvjete će prihvatiti ili si ih stvoriti, glavni problem sa samoeksploatacijskim principom ponovo je taj što mu kulturni radnici_e pribjegavaju iz motivacije ekonomske nužnosti i prekarnosti s jedne strane, a drugi iz umjetničkog interesa ili čak statusnog narcizma, s druge, što se ne mora nužno međusobno isključivati. U trenutku kada je potonji postavljen kao samorazumljiva norma ili se nameće drugim suradnicima kao prešutno očekivanje, na snagu stupa argument ljubavi prema poslu i podmeće se kako bi se legitimirao besplatni ili potplaćeni rad, bez razumijevanja koliko degradacije takav argument proizvodi za one koji žive od “samostalnih”, to jest, vječno nesigurnih oblika rada. I tako, dok jedni na vlastito zadovoljstvo proizvode umjetničke radove pod vlastitim uvjetima, drugi, u nedostatku minimuma primjerenih uvjeta, pristaju na kompromise i u umjetničkim i drugim autorskim odabirima i često su, baš zbog višestruko iscrpljujućeg rada, izloženi stresu koji sami sebi nameću i nerijetko razvijaju psihičke i fizičke zdravstvene komplikacije. A taj rad još je teži za one koji mu pristupaju iz zdravstveno već otežalih pozicija.

Stoga, stav Angele Alves iznesen na diskusiji na Tanztageu osvjetljuje još jednu neporecivu činjenicu u kontekstu kulturnog rada. Kao osoba oboljela od multiple skleroze, govorila je o poteškoćama na koje nailaze kulturni radnici_e sa specifičnim zdravstvenim stanjima i, zbog toga, otežanim pristupom kulturnom radu, a i kapacitetima za rad. Iz njenog očišta, potrebno je razvijati praksu stalnog prigovaranja uvjetima i dostupnosti resursa, te jasno postavljati granicu minimuma potreba koje moraju biti zadovoljene da bi se rad uopće mogao dogoditi. Njezinim riječima, težak rad nije nešto što nas usrećuje. I doista, postoje brojni načini kako bi se zajedničkim strategijama tu predloženu praksu prigovaranja moglo razvijati, primjerice formalizacijom strukovne solidarnosti putem standardiziranja ugovora, cjenika rada i prokazivanjem loših praksi iz vlastitih iskustava. Na tom putu, možda osvještavanjem eksploatacije koju ne biramo možemo postati svjesniji_e i samoeksploatacije koju promoviramo, u nedostatku vizije da može drugačije, na potencijalnu štetu sebe i drugih.

Čitajte više

Nažalost, u Bosni i Hercegovini ljudi koji predstavljaju institucije države ne žele slobodne, umne i ekonomski neovisne građane jer bi to bio njihov definitivni kraj.
Sećamo se izjava prethodnog patrijarha Irineja o Kosovu kao zemlji koja je „natopljena našom krvlju“, te da stoga „ne mogu oni njome vladati“ ili o načelu da „ono što je silom oteto, silom se i vraća“.
Razgovaralo se o tome u kojoj meri vlast promoviše govor mržnje, kako se taj govor odomaćio u Skupštini Srbije, pa se poslanici takmiče ko će izreći više uvreda na račun opozicije i kritičara vlasti, kakav je uloga tabloida i desničarskih portala u širenju govora mržnje...
Srce mi je slomljeno, misli Nel. Ali u našoj porodici ne kažemo: „Srce mi je slomljeno“. Mi kažemo: „Ima li keksa?“ Mora se jesti. Mora se mrdati. Mora se misliti na nešto drugo.