Dosta strukturnog nasilja i kršenja ljudskih prava!

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Foto: AFP / STR / Policijsko auto stradalo tokom sukoba u izbjegličkom kampu u BiH u januaru 2021 / Ilustracija
Hoće li masovni kampovi uskoro postati novi masovne grobnice, kao rezultat “europskog standarda“?
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Aktivisti u nekoliko talijanskih gradova počeli su 15. januara štrajk glađu zbog, kako kažu, “lančanih pušbekova” – odnosno vraćanja migranata iz Italije, preko Slovenije i Hrvatske do Bosne i Hercegovine te Srbije. Ljudska prava izbjeglica više ne postoje, situacija počinje naličiti na vremena za koja smo se generacijama kleli da se više nikada neće ponoviti, a institucije svojim lošim činjenjem ili nikakvim ne činjenjem sudjeluju u ovom strukturnom nasilju prema ljudima s drugog kontinenta. Transbalkanska solidarnost, jedna od inicijativa koja preuzima ulogu države na sebe, poziva na akciju i sprečavanje daljnjeg ponižavanja i ugrožavanja osjetljivih i nezaštićenih ljudi.

Prvi “privremeni prihvatni centar” za izbjeglice u Bosni i Hercegovini osnovala je organizacija International Organisation for Migration (IOM) 2018. godine, tri godine nakon otvaranja “Balkanske izbjegličke rute”. Od tada do danas u velikoj mjeri organizaciju financira Europska unija, a izbjeglice od tada pokušavaju skrenuti pažnju na praktički logorske uvjete koji vladaju u kampovima. Od izbjeglica do aktivista na terenu, vlada praktički konsenzus da su uvjeti života ispod svakog mogućeg standarda ljudskog dostojanstva. S druge strane, predstavnici IOM-a, kao i EU, ponavljaju da su centri izgrađeni u skladu s “europskim standardima”, navodi Transbalkanska solidarnost, te dodaju: “Međutim, nikada nam nisu rekli koji su to standardi.”

Nakon presude Europskog suda pravde o nezakonitosti mađarskog tretmana tražitelja azila, granična agencija Europske unije, Frontex, obustavila je operacije nad sustavom azila u Mađarskoj. U sudskoj presudi stoji da je Mađarska kršila zakone Europske unije, ograničavajući pristup azilu u svoja dva nacionalna tranzitna centra, kao i ograničavajući broj osoba u njima, čime je izbjeglicama praktički onemogućila traženje azila. No, to nisu jedine vijesti o Frontexu. Članovi Europskog parlamenta inzistiraju na otvaranju istrage o toj graničnoj agenciji EU, a pregovori o njezinom mandatu i opsegu se nastavljaju. Europska komisija optužuje Agenciju i njezinog izvršnog direktora Fabricea Leggerija za nezakonito djelovanje i davanje krivih dokaza zastupnicima u EU parlamentu. Optužbe se odnose na neuspjeh agencije da zaposli ijednog od 40 časnika koje ima obvezu zaposliti kako bi štitili prava osoba koje dolaze u Europu. Najozbiljnije tužbe o umiješanosti Frontexove granične straže u nezakonite prakse poput pushbackova, koje agencije niječe, predmet su interne istrage. Frontex i europske institucije nisu jedine odgovorne za ilegalne prakse na granici. U tome sudjeluje i svaka pojedina država članica Europske unije.

Europski standardi života

Nasilje prema izbjeglicama je također i strukturno. Kolektiv Transbalkanska solidarnost kroz snažan poziv na akciju “Kampovi koje IOM vodi u Bosni. Strukturno nasilje nije incident” zahtijeva transparentnost u radu međunarodnih organizacija i trenutni zaokret prema praksama brige i pravde. Predstavljaju li masovni, prenapučeni kampovi “europski standard” življenja? U nedostatku osnovnih životnih uvjeta kao što su topla voda i grijanje, u nedostatku medicinske skrbi i liječenja, u nedostatku redovnih obroka i sa široko rasprostranjenom gladi, u nedostatku ljudske brige i suosjećanja, je li to taj „europski standard“? Hoće li masovni kampovi uskoro postati novi masovne grobnice, kao rezultat “europskog standarda“?

Najveći kamp za smještaj izbjeglica je “koncentracijski logor Blažuj” kod Sarajeva kojeg aktivisti nazivaju najvećim koncentracijskim logorom u BiH u kojem obitava 3.200 ljudi. Uvjeti tamo su blago rečeno očajni: nema tople vode, hrana je samo osnovna, kamp je prenatrpan, nema grijanja, mnogi ljudi imaju šugu, svaka se bolest liječi paracetamolom i brufenom (odgovornost DRC-a). Slična neizvjesna situacija vlada i u drugom kampu u blizini Sarajeva, Ušivaku. Ljudi u Sarajevu svakodnevno dobivaju molbe za pomoć od ljudi u logorima. Traže hranu, odjeću, higijenske potrepštine, čak i dječje pelene. Napetosti su visoke i pokazuju se u svakodnevnim sukobima. Uz to, dio osoblja u centrima je bezobrazan, neprofesionalan, uvredljiv i često s nepoštovanjem prema ljudima. Lokalna policija ulazi u kampove i okolicu, često koristeći metode koje bi trebale biti pod nadzorom.

Situacija je odavno već nepodnošljiva i aktivistima koji žele da se svi zapitamo “predstavljaju li masovni, pretrpani kampovi “europski standard” života? Je li odsustvo osnovnih životnih uvjeta poput tople vode i grijanja, odsutnost medicinske njege i liječenja, odsutnost redovite prehrane i raširena glad, odsutnost ljudske brige i suosjećanja “europski standard”? Postaju li masovni kampovi uskoro nove masovne grobnice, kao rezultat europskog životnog standarda?

Koncentracijski logori u srcu Europe u 21. stoljeću

Atmosfera napetosti kulminirala je u Blažuju navečer 20. siječnja, kada je unutar kampa izbila velika tučnjava. Još jedna, a svaki put je sve veća i veća. “IOM to ne može poreći jer smo svi vidjeli požar tek nekoliko noći ranije, u prvim tjednima nove godine, što je rezultat jedne od takvih masovnih tuča”, stoji u izjavi Transbalkanske solidarnosti i nastavlja. “Osoblje koje vodi kamp nema znanje ni spremnost za suočavanje s napetostima, niti ljudima pružaju adekvatnu nužnu psihološku podršku i osjećaj sigurnosti, boljih životnih uvjeta i aktivnosti zbog kojih bi se ljudi barem osjećali ljudima”. Umjesto toga, inzistiraju aktivisti “IOM i drugi odlučili su ograničiti pristup medijima i nadgledati kontakte koje stanovnici imaju s ljudima izvan kampa i s medijima, često kažnjavajući one za koje se utvrdi da komuniciraju s ljudima vani i optužuju za slanje istinitih informacija o uvjetima u kampu (koji bi ionako trebali biti javni). Oni koji to čine često se kažnjavaju odmazdom, protjerivanjem ili čak zadržavanjem unutar posebnog područja u logorima, ali i u službenim pritvorskim centrima u Bosni, gdje se bez suđenja ili izrečenih kazni ljudi ponekad drže mjesecima.” Na kraju, mediji, IOM i vlasti neprestano prebacuju krivnju na ljude u pokretu, demonizirajući ih i kriminalizirajući kako bi opravdali vlastita (pogrešna) djela i (zlo) postupanja.

Aktivisti diljem Europe traže podršku javnosti kako bi se međunarodne organizacije prisililo na transparentan rad i na momentalno poboljšavanje praksi prema izbjeglicama – tako da se prema njima odnosi s njegom i pravedno. Mnoge zemlje koje se nalaze u situaciji u kojoj je BiH sada, ali i u kojoj je bila kad su njezini ljudi bili izbjeglice, desetljećima traže humani i pravedni odnos prema izbjeglicama. Međutim, ponašanje međunarodnih institucija kroz svo to vrijeme ostaje izrazito sporno, pa se tako možemo prisjetiti kako je osoblje Ujedinjenih naroda tokom rata na Balkanu bilo i samo uključeno u trgovinu ljudima! Zahtjevi za poboljšanje odnosa prema izbjeglicama su jednostavni, a politika se bez javnog pritiska neće promijeniti. Aktivisti diljem Europe traže isto: neograničeni medijski pristup kampovima; slobodu govora za ljude unutar kampova; potpunu zaštitu od svih vrsta nasilja; pristup hranjivoj hrani, toploj i pitkoj vodi, higijenskoj njezi, medicinskim tretmanima, podršci mentalnom zdravlju;kraj nasilju policije, vojske i zaštitara. Ukidanje masovnih logora. Prestanak praksi koje vode do pojave (masovnih) grobnica.

Čitajte više

Nažalost, u Bosni i Hercegovini ljudi koji predstavljaju institucije države ne žele slobodne, umne i ekonomski neovisne građane jer bi to bio njihov definitivni kraj.
Sećamo se izjava prethodnog patrijarha Irineja o Kosovu kao zemlji koja je „natopljena našom krvlju“, te da stoga „ne mogu oni njome vladati“ ili o načelu da „ono što je silom oteto, silom se i vraća“.
Razgovaralo se o tome u kojoj meri vlast promoviše govor mržnje, kako se taj govor odomaćio u Skupštini Srbije, pa se poslanici takmiče ko će izreći više uvreda na račun opozicije i kritičara vlasti, kakav je uloga tabloida i desničarskih portala u širenju govora mržnje...
Srce mi je slomljeno, misli Nel. Ali u našoj porodici ne kažemo: „Srce mi je slomljeno“. Mi kažemo: „Ima li keksa?“ Mora se jesti. Mora se mrdati. Mora se misliti na nešto drugo.