Trijumf nekompetencije

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Nestašica pravih majstora prinudila je društvo da se koristiti onim čim ima, a to su uglavnom priučeni kadrovi.
Autor ilustracije: Dario Kristić
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Odlazak ljudi sa Balkana u sve zemlje svijeta, a najviše Zapadne Evrope, tradicija je vjekovima stara. U posljednjih par decenija, zahvaljujući pogubnim upravama, ta je tradicija doživjela svoj veliki procvat. Siromašne balkanske države jednostavno nisu u stanju organizovati sistem u kom bi bilo dovoljno za sve, tako da je veliki broj ljudi primoran potražiti sreću negdje drugo. Mnogi su u tome uspjeli, a zahvaljujući njima finansijska situacija na Zapadnom Balkanu malo je bolja nego što prikazuju službene statistike.

Odlazak pametnih pojedinaca, takozvani odliv mozgova, proces je u dugotrajnom usponu, čije su posljedice odavno očigledne. U nedostatku tih ljudi, vodstvo naroda u intelektualnom smislu palo je u najvećem dijelu na podobne ljude, čiji angažman teži zavođenju umjesto prosvjetljenju, u duhovnom na vjerske službenike, kojima bi se moglo zamjeriti da previše upućuju puk u one dijelove svetih knjiga koje pozivaju na strpljenje i požrtvovanje, a premalo u one iz kojih se vidi da ni Bog nije praštao svakome. Posljedica toga je haos u državi, što u samoj organizacionoj shemi, što u haotično uparenim ljudima i funkcijama, od čega pametni bježe više nego i od oskudice; kažu da je velika nesreća, posebno za mlade ljude, kad im sudbina dodijeli glupljeg za gospodara.

U novije vrijeme, odlivu mozgova sve se više pridružuje i odliv ruku. Ogromne potrebe Zapada za radnom snagom, većom nego što je sami posjeduju, a neophodnom da bi se ideje mozgova mogle sprovoditi u probitačna djela, povukle su balkanske ljude od zanata kao mjesec: more ih je otišlo. Njemačka je pri tome tradicionalni broj jedan, za njom ostale germanske zemlje. Iako te zemlje povlače sve vrste vrijednih radnika, može se reći da im je uža specijalnost zapošljavanje majstora i majstorskih pomoćnika. Zidari, moleri, stolari, keramičari, parketari, električari, vodoinstalateri i svi ostali građevinski radnici dobrodošli su u germanske zemlje, a ne može se reći da se tom dobrodošlicom ne koriste obilato.

Njihov nedostatak u društvu očigledan je kao i nedostatak pameti. Nestašica pravih majstora prinudila je društvo da se koristiti onim čim ima, a to su uglavnom priučeni kadrovi, ljudi bez pravog razumijevanja stvari. Nije rijedak slučaj da priučen majstor svojom intervencijom napravi gore nego što je bilo, zbog čega se u narodu kroz vrijeme razvilo snažno nepovjerenje prema majstorima uopšteno. Ne tako poznat, ali izuzetno duhovit beogradski pjesnik napisao je o tome:

Kolega je brzo doš’o, rukave zasuk’o

Jao, kuku majko! Ventil je već puk’o

Kako voda tek sad kulja, ne mož’ se opiše

To čak ni glavni majstor ne ustavi više

Al’ dolete doktor za pregolem kvar

Sjuri se u podrum da razreši stvar

On pronađe glavni ventil i dobro ga steže

Da se ne bi dalje petlj’o, bezglavo pobeže

U takvoj atmosferi stvorio se i novi pravac balkanske arhitekture, dominantan u posljednjih par decenija, čudesni spoj ludih zamisli i još luđih izvedbi, kog je u Bosni sarajevski arhitekta Dario Kristić imenovao kao “Novi bosanski slog”. To su one vratolomne, pretjerano izgrađene kuće i objekti kojih ima posvuda, u kojima se ponekad ogleda zanesenost graditelja da izgradi trokatnicu sa novcem koji jedva dostiže za prizemlje, a ponekad, u slučajevima kad je graditelj imućan, novi stil bosanske raskoši, u potpunosti lišen otmjenosti, u kom se prednost daje veličini nad skladnošću i upadljivosti nad decentnošću. I u jednim i u drugim ogleda se drevna želja balkanskog čovjeka da se vine nebu pod oblake, iz čega se rađaju te male babilonske kule, koje odmjereniji čovjek nikako ne može razumjeti: doima se nevjerovatnim, pa i nastranim, da neko troši tolike pare da bi gradio takve rugobe.

U građevinskoj Hrvatskoj, spoj nestruke i beskrupulozne želje za profitom, izašao je posebno na vidjelo tokom nedavnih zemljotresa. Sumnja se da je nastala šteta mogla biti u puno manjem obimu, samo da je gradnja obavljena uz poštivanje propisa, da izvođač nije zakidao na materijalima na kojim nije smio. Dodatnu težinu ovoj katastrofi daje činjenica da je šteta nastala pretežno na objektima sagrđenim sredstvima humanitarne pomoći, čija je krađa, izgleda, pravilo, a ne izuzetak među balkanskim narodima. Istraga je pokrenuta, pa ostaje nada da će neko za to i odgovarati.

Kad je riječ o zidanju nenormalnih zgrada, kao i prepravci normalnih u nenormalne, nije ni Srbija bez konja za utrku. Odlične primjere pronalazimo u Beogradu, gdje je nadogradnja stambenog prostora razvila potpuno novi tip zgrade. Doziđivanjem spratova na već postojećim zgradama, na način da je nadgradnja šira od osnove, nastala su zdanja u obliku gljiva. Čak i laički pogled na te naopake građevine dovoljan je da se osjeti zahvalnost prema nebu, ili možda bolje reći prema zemljinoj utrobi, čije je mirovanje neophodan faktor da bi iste opstajale u svojoj opasnoj ružnoći.

Prema mom ne baš stručnom, ali iskrenom sudu, apsolutni šampion nove balkanske arhitekture jesu Makedonci. Njihova prošlost, za razliku od ostalih balkanskih država, uistinu ima jednog pravog svjetskog vladara, Aleksandra Makedonskog. Ljubav prema staroj veličini, karakteristična za one koji žive tešku sadašnjost bez prevelike nade u bolju budućnost, iznjedrila je neku vrstu nove antike, koja s uspjehom spaja grandiozne oblike starih građevina sa savremenim jeftinim materijalima i zakidajućim principima gradnje. Zahvaljujući tome, Skoplje, u čijem je centru najveća koncentracija te nove graditeljske grandioznosti, dobio je izgled neke vrste historijskog Diznilenda. Ko je u posljednjih par godina imao prilike prošetati Skopljem, zna o čemu govorim: vidi se odakle im inspiracija, ali za razliku od izvorne grčke antike, za koju se s pravom kaže da je kolijevka Zapadne civilizacije, savremena makedonska teško da će poslužiti ikome za ugled.

Opšti zaključak koji se iz svega toga može izvesti jeste da je Balkan mjesto na kom je trijumf u većini slučajeva rezervisan za nekompetentne. Na arhitekturi je to vidljivo golim okom, a mi koji tu živimo znamo da se on prostire i na sve ostale aspekte društva. Ta kultura naziva se turbofolk, a iz toga se ovih dana najbolje vidi da su svi Balkanci, unatoč ogromnim naporima koje ulažu da bi se među sobom razlikovali, principijelno toliko slični da se komotno može reći isti.

Čitajte više