Teze za taktički pristup nacionalnoj strategiji razvoja

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Svaka se funkcionalna zajednica iskazuje trojako; kao zajednica komunikacije, zajednica sjećanja i zajednica interesa. Premda je interes izvorno društveni fenomen on je nezaobilazan i na razini zajednice onda kada se, političkim sredstvima, uspostavlja interesno jedinstvo kakvo zajednica pretpostavlja.
Foto: Ideje
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Kultiviranjem sukoba interesa do zajedničkoga interesa

Biti u zajednici, dakle: zajedno, moguće je samo ako su njezini pripadnici doista za-jedno, za neku (jedinstvenu) vrijednost ili interes koji ih povezuje.

Pri razmatranju same mogućnosti interesnoga jedinstva nužno je uglaviti dvoje:

– bitno značenje interesa kao orijentacije ljudskoga djelovanja (na individualnoj, skupinskoj i zajedničkoj razini) – koje se sastoji u tomu da se interesom uspostavlja odnos subjekta i nekoga cilja, ali i demonstrira težnja za tim ciljem svima koji sa subjektom komuniciraju na istoj, društvenoj, razini. Na to upućuje i etimologija – interes izvorno znači: biti-između (subjekta i njegova cilja). S postizanjem cilja interes je zadovoljen te se posljedično gasi;

– neupitnu važnost ovako određenoga interesa za (ponajprije društvene) odnose među ljudima. Izvan privatne razine, odnosi među ljudima (i skupinama) u načelu su (pred)određeni njihovim interesima (uz uvjet racionalnoga ponašanja – što znači: ne uvijek), a to olakšava i njihovo razumijevanje i tumačenje.

Konstitutivni čimbenik svake društvenosti jest oskudica; što se, međutim, ne svodi samo na siromaštvo. Ta je oskudica u društvu određena kao odnos među potrebama pripadnik(c)a društva, s time da je interes društveno posredovana potreba (a potreba je subjektivno obrađeni nedostatak). Ne radi se samo o potrebama koje su materijalne naravi (iako, naravno, bogaćenje društva smanjuje opću oskudicu), te, dobrim dijelom baš zato, nikada ne mogu sve biti zadovoljene (posebice je to nemoguće postići simultano). Osnovom života u društvu može stoga biti upravo izbor racionalnosti djelovanja u uvjetima oskudice, drukčije rečeno: određivanje prioriteta u sukobima koji logički slijede zbog načelne nezadovoljivosti svih potreba (interesa, želja ili prohtjeva) koji u danome trenutku motiviraju djelovanje pojedinaca (i skupina) u društvu.

Upravo je zbog toga nužno na razini zajednice urediti odnose među interesima kako bi se njihovo sukobljavanje/takmičenje odvijalo u uvjetima ravnopravnosti, jer bez toga narav interesa ne može biti objektivno prepoznata (a ni egzistencija svih sudionika očuvana, u krajnjoj crti). To se izvodi posredstvom moralnih, odnosno pravnih normi, s time da se pravne norme nameću društvu posredstvom moći koja pak predstavlja polugu nametanja onih interesa koji su (političkim procesom) određeni kao posebno važni za zajednicu (i zbog toga privilegirani) – na uštrb svih ostalih.

Od Hobbesa je znano da je moć sadašnje sredstvo za postizanje očitoga budućeg dobra („Leviathan“, 1, X.), da je, dakle, riječ o odlikovanome odnosu spram budućnosti. Pritom i izvorna, prirodna, moć čovjekova, kao i ona izvedena, instrumentalna, logički pretpostavlja racionalno podešavanje dotičnoga sredstva – taktiku ili strategiju.

Budući da je u tisućljetnoj tradiciji ljudskih zajednica ubijanje onih drugih (najčešće, no ne i uvijek, onih izvan same zajednice) bila jedna od odlikovanih djelatnosti u svrhu održavanja kolektiva, pa i oposebnjeno mjesto racionalizacije, taktika i strategija se modelski formuliraju upravo u promišljanju ratovanja. Formativno, dakako, kod Clausewitza: „Taktika je nauk o upotrebi oružane sile u bitci, strategija nauk o upotrebi bitaka u svrhu rata.“ („Vom Kriege“, II., 1).

Već i etimologijski, taktika je usmjerena na ono što je pred očima, nazočno, vidljivo, opipljivo; strategija pretpostavlja apstraktni odnos spram nečega što je prisutno u misli. U racionalno razvijenome modelu strategijske su odrednice okosnicom taktičkoga postupanja; utoliko je neobičnije to što u Hrvatskoj uopće nema rasprava o taktičkoj razini bilo kojega tipa postupanja, dok se strategije nemilice (re)produciraju – i ostaju nerealizirane, dobrim dijelom baš zbog toga što se ne izvode do razine na kojoj bi se taktički nastavljalo. Takve „strategije“ mogu, logički, biti tretirane samo kao teorijski tekstovi (najčešće nedomišljeno utopijske provenijencije).

Kvaliteta se nosivih „strategija“ koje su i konstrukcijski oslobođene taktičkih priključnica može stoga razmatrati isključivo tekstualno. No, i takav se, s obzirom na nominalnu ambiciju bitno reducirani, pristup već na prvim koracima spotiče o početničke – kako koncepcijske, tako i formulatorne – nedostatke čak i krovnih strategema hrvatske države.

Trenutno aktualna „Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030.“ efikasno to pokazuje. Već u upravnome se pristupu iskazuje traljavost; krajem siječnja 2021. na raspravi je i dalje „nacrt prijedloga“ – što bi značilo da je tekst još dva stupnja udaljen od usvajanja, a već i terminska bi logika zahtijevala da se strategija za naredno desetljeće dovrši prije no što je ono započelo.

Uvodno su, tipično za javni diskurs u Hrvatskoj, izostavljena objašnjenja pojmova, pa je, ponajprije, posve nejasno radi li se o strategiji razvoja države ili društva; u samome je tekstu uglavnom riječ o državi, ali se u više navrata govori o društvu (pa i o lokalnim zajednicama). Uz to, nosiva odrednica „nacionalna“ ostaje dalekosežno nejasnom, oscilirajući između anglo-francuskoga značenja termina (kao države prema vani) i germansko-slavenskoga (kao zajednice etničkoga podrijetla). Spominje se, primjerice, „promicanje nacionalne baštine“ (str. 46) i „nacionalna obrana“ (88) što baš nije moguće s jedinstvenim značenjem pojma (time se, doduše, tek ponavlja višedesetljetna pomutnja s istim terminologijskim problemom u Ustavu – gdje se na desetak mjesta koristi njemačko-slavensko značenje, a u čl. 81. se iznenada pojavljuje ono anglo-francusko; na mjestu, naravno, na kojemu je riječ o nacionalnoj sigurnosti).

Najveći je problem ovoga složenca ipak u tomu što – baš zato što o nosivim pojmovima nije položen račun – izgleda kao konstrukt sazdan od raznobojnih Lego kocaka polazeći od uvjerenja da je osnova strategije u općenito nejasnoj mudrosti: Bolje da bude bolje, nego lošije! Zato se određujući pojmovi naprosto slažu jedan uz drugi, kao da među njima nema sadržajno dane napetosti; konkurencija sa solidarnošću, baština (prošlost) s promicanjem (budućnost), sigurnost s ljudskim pravima, konačno: država s društvom, itd.

Opća dezorijentiranost autorā pokazuje se već na samome početku, u nabrajanju onoga što su, navodno, temeljne ugroze svjetske današnjice (str. 4) – uopće se ne spominju ratovi (nego nekakvi „geopolitički poremećaji“), niti rastuće nejednakosti (da se o gladi u svijetu i ne govori). Nejasno je onda zašto se poslije toliko raspravlja o sigurnosti ako ratnih opasnosti (pa ni terorizma) nema na uvodnome popisu ugroza.

Podjednako je nejasna i vrijednosna razvojna orijentacija države-društva-nacije. S jedne se strane govori o „izgradnji društva zasnovanog na vladavini prava“ (25.), kao da:

a) društva do sada nije ni bilo, ili je

b) uopće moguće „izgraditi društvo“ na institucijskome kolopletu koji se tek iz njega (eventualno) razvija.

Očito, riječ je o mješavini korporativne i engeoovske frazeologije (posredovane, navodno, „ekspertima Svjetske banke“). Potpuna odsutnost ikakve kritičnosti u odnosu na postojeće stanje samo je druga strana već indicirane nesuvislosti. Posve nesputano se propovijeda „konkurentno i inovativno gospodarstvo“ kao „strateški cilj“ (29) i to u odjeljku nazvanome „održivo gospodarstvo i društvo“. U ozbiljnim raspravama održivim se društvom smatra ono koje je u stanju živjeti s ekologijski zadanim ograničenjima, no ovdje se sama konkurentnost čini dostatnom kao nosiva karakteristika budućeg društva-gospodarstva (bez ikakva obzira na ozbiljne nedaće koje je konkurentnost kao nosiva značajka proizvela u brojnim svjetskim sredinama, da se o privredama i ne govori).

Sve u svemu, pravi je motto ove strategije: još više istoga! U polazištu je pozicija evidentno zadovoljna sadašnjim stanjem, pa za budućnost predviđa tek (usputno) i „druge društvene vrijednosti, poput zdravlja, solidarnosti i sigurnosti“(48). Činjenica je da se termin sloboda uopće ne pojavljuje u tekstu (možda zato što se smatra da to više nije razvojni cilj, budući da je sloboda – kao takva – jednom za svagda već postignuta, jer, npr., „imamo Hrvatsku“). Zdravlje i solidarnost se pojavljuju u dijelu posvećenome obrazovanju, a o konstitutivnoj napetosti slobode i sigurnosti nema, dakako, ni riječi, pa se sigurnost razmatra kao neupitno poželjna kvaliteta budućnosti, neovisno o cijeni izraženoj u redukciji slobode. Uopće se, nadalje, ne vodi računa o tomu da je solidarnost načelno nijekanje konkurentnosti, a ne tek element razvoja socijalne skrbi, dakle: modus popravljanja konkurencijskih ruina.

Izgleda da ova „strategija“ nema poteškoća jedino s vlastitim fantazijama – ni realnost, od koje bi trebalo početi njezini autori ne uspijevaju korektno spoznati. Kako bi opravdali evidentno zaostajanje Hrvatske za nizom usporedivih država, autori su se domislili posve neobičnoj (i neistinitoj) konstrukciji: „Za razliku od većine drugih država srednje i istočne Europe s kojima se danas najčešće uspoređuje, Hrvatska je tijekom protekla tri desetljeća bila suočena s posebno složenim izazovima. Osim svladavanja ratne agresije i izazova tranzicije Hrvatska je morala izgrađivati cjelokupnu institucionalnu strukturu suverene države.“ (58) Rat je doista specifično iskustvo (ali ne i jedinstveno – s obzirom na to da je Hrvatska s nekime/a bila u ratu – inače bi se, horribile dictu, mogla aktualizirati pripovijest o građanskome ratu), a „izazovi tranzicije“ posve sigurno nisu hrvatska specifičnost (iako je njezino lokalno odvijanje imalo svojih – u najmanju ruku društveno neugodnih – posebnosti). Izgradnja „cjelokupne institucionalne strukture suverene države“ je pak „specifična“, uz Hrvatsku, i za Sloveniju, Češku, Slovačku, Litvu, Latviju, Estoniju (da se spomenu samo – u mnogome uspješnije – nove članice EU). Takav se odnos spram zbilje ne može nazvati drukčije do neozbiljnim – čak i da je riječ o promičbenome političkom govoru, a kamoli kada se radi o ambicioznome nosivom strategijskom dokumentu nacije.

Nije stoga čudo da je tekst prepun pukih besmislica:

– „obrazovanje je najmoćnije sredstvo za ostvarenje društvenih i gospodarskih promjena, osobito kada uključuje sve svoje građane“ (48). Ostavi li se po strani pitanje o čijim se građanima ovdje radi – možda o građanima obrazovanja – statistička je, antropologijska i sociologijska besmislica da bi ijedan sustav (obrazovni i manje nego neki drugi) doista mogao „uključiti sve građane“. Slično važi za cilj koji glasi: „dostizanja europskih standarda izvrsnosti u svim znanstvenim disciplinama“ (41); ni najveće i najbogatije zemlje u Evropi ne pokušavaju sustavno biti na razini izvrsnosti u svim disciplinama jednako, nego se opredjeljuju – iz tradicijskih, organizacijskih ili financijski razloga – za neke od disciplina na koje će se razvojno koncentrirati (ovdje se, očito, nastavlja politička logika marljivoga izbjegavanja preciziranja, koja, recimo, dovodi do toga da nedavno vladin program u Saboru navodi „pet prioriteta“!?);

– naći će se tu i „učinkovito upravljanje korupcijskim rizicima“ (61) – što je, ako se formulacija dobro razumije, već i na djelu, a kao rješenje korupcijskih problema predlaže se nekakav fantomski „sustav integriteta” (koga ili čega odista nije jasno), ili pak nailaze rečenice doslovce pune praznine: „Načela odgovornosti i društvene homogenizacije temeljne su pretpostavke za uspješno usmjeravanje svih čimbenika“ (48) – tko to koga odgovorno usmjerava na homogenost i sl., doista nije lako razumjeti, a kao cilj razvoja naprosto je loš vic;

– i kada se govori, ma koliko općenito, o nužnoj „solidarnosti prema starijim građanima“ (77) – jer ih je, prije svega, sve više – zapostavlja se polaganje računa o drečećoj činjenici da je baš ta populacija jedina bez svojega pravobranitelja. Nakon što je, odmah po dolasku na vlast, SDP-ova većina prije desetak godina bezrazložno izmijenila samo nekoliko mjeseci star (dobar) zakon o pučkome pravobranitelju, kako bi, umjesto jednoga, stvorila nekoliko pravobranitelj(ic)a (i njihovih ureda), u novome je poretku nekako ispala pozicija pravobranitelja za starije. „Strategija“ ne domašuje ni razinu elementarne institucijske promjene – recimo uvođenje novoga pravobranitelja (kao što je, i inače, izrazito škrta kada je o nužnim institucijskim promjenama riječ, od decentralizacije, preko izbornoga zakona, do reforme pravosuđa);

– frekventirano se frazira uzduž teksta, pa se svijetla budućnost, na primjer, ocrtava i ovako: „razvijat će se društvo prožeto solidarnošću i pravednošću, jednakih mogućnosti za sve“ (78), što je nedvojbeno pohvalna (premda nejasna) želja, no bez planiranja konkretnih (institucijskih i drugih) promjena od toga ne može i neće biti ništa – to više što se istovremeno postulira kao futurologijska zasada: „štititi dostojanstvo Domovinskog rata i hrvatskih branitelja“ (80), pa i: „promicanje vrijednosti Domovinskog rata“ (81), a to je – i u budući ustav ugrađena – socijalna i svjetonazorska skupinska privilegija, dakle: eklatantna protimba „jednakim mogućnostima za sve“ (u punome suglasju s ovime, na obilježavanju godišnjice operacije Maslenica, 22. siječnja, Ante Baraba Knez je svojega dvadesetjednogodišnjega sina predstavio riječima: „Ovo je nasljednik branitelja“);

– pomalo komično djeluje i formulacija: „razvoj pametnih i održivih otoka“ (120); već spomenuto nesklapno, ekstrakontekstualno, prenošenje „profesionalne terminologije“ s raznih strana (da se ponovi: bez prethodnoga određivanja značenja korištenih pojmova i sintagmi) dovodi do toga da se „pametni otok“ pojavljuje u čudnome kontekstu, jer, za razliku od „inteligentnoga grada“, nije riječ o „inteligentnoj“ (elektronički usustavljenoj) verziji nečega što je povijesni, dakle: ljudski proizvod, nego se takvom proglašava zemljopisna činjenica, kakva je otok, koja je, nota bene, već ionako milijunima godina „održiva“ na morskoj površini. Može se, doduše, pronaći članaka o Singapuru kao „inteligentnome otoku“, no, s obzirom na stanje ljudskih prava u tom idealu brojnih domaćih ekonomskih i političkih ekspertiza, sumnjičavost je svakako na mjestu. To više što ovaj dokument o ljudskim pravima i ne govori – odrednica „jednakost i poštovanje prava čovjeka“ pojavljuje se tek na kraju (126) formulirana tako da se odnosi samo na ugrožene kolektive: žene, manjine, invalide (starijih opet nema), dok su individualna prava (poput slobode i sl.) čini se već toliko dobro postavljena u suvremenosti da ne ostavljaju prostor za daljnji razvoj.

Ova strategija, premda naravno u bitnome političkoga značaja, sebe razumije kao stručno izvedeni dokument. Da je tomu doista tako (neovisno o raznim nesuvislostima koje su se „potkrale“) iza svakoga bi se odjeljka nalazio taktički „priključak“, izvedenice iz kojih se mogu dalje razvijati taktički pristupi pojedinim problemskim sklopovima. Naravno, pod pretpostavkom da je riječ o stručnome planiranju (ma koje struke – poglavito, valjda, ekonomijske u ovome slučaju).

Budući da nije riječ o tomu, nego o fingiranju stručne raščlambe s dodacima (dakako posve nesigurnoga) pogađanja budućnosti, ostale su na djelu samo negativne značajke stručnosti. Svaka struka, naime, načelno funkcionira u apodiktičkim sudovima, koji su u boljim slučajevima utemeljeni u istraživanju i/ili logici, u lošijima – u autoritetu. U patrijarhalnoj sredini kakva je hrvatska to se amalgamira s autoritetom oca (obitelji ili domovine) i, najčešće, priječi svaku ozbiljnu raspravu. Zato je valjda i ovaj dokument okupio ponajviše raznovrsne naslage patriotske autoritarnosti (prevedene, naizgled, na inozemni žargon), umjesto stručnih pripravaka za taktičko djelovanje.

Recepcije takva teksta nailazi, uz tekstualne rogobatnosti i na ozbiljan kontekstualni problem, na aktualno, globalno nepovjerenje u gotovo sve struke, koje se razvija se već nekoliko desetljeća, dijelom i kao posljedica sekulariziranoga postmodernog nepovjerenja u Znanost i Istinu. To je dodatno posredovano rastućom medijalizacijom, dakle: profaniranjem znanosti, žalosno ilustriranim, recimo, trkom nobelovaca za svakime komu bi mogli dati interview. A struka je ionako najopasnija kada nudi općenite „prave odgovore“, nesvjesna socijalno-epohalnoga konteksta. Premda se znanost često čini sluškinjom političke klase, načelni je problem baš u njezinoj depolitiziranosti, u neshvaćanju posljedaka po zajednicu koje ona donosi. Pandemija je to, primjerice, zaoštrila u odnosu na medicinu (posebice onu stožerske naravi).

Ako je, pak, riječ o iole ozbiljnom budućnosno-političkome dokumentu onda je posve neopravdano izbjegavanje jedinoga ozbiljnog oslonca koji ovakav dokument mora imati – onoga interesnog, naime. U „Strategiji…“ se termin interes pojavljuje samo usputno, označujući zanimanje konkretnih subjekata za konkretne poslove, a na jedinome mjestu na kojemu se radi o općem pojmu opet je na djelu potpuni kategorijalni galimatijas: „učinkovito sudjelovanje Hrvatske u kreiranju politika i propisa na razini EU-a, vodeći se pritom nacionalnim interesima, prioritetima i vrijednostima, kao načelima“ (66). Problem je, međutim, u tomu što se tako programski postulira jedna od dviju najprimitivnijih koncepcija političkoga djelovanja. Jedna fantazira o „bezinteresnoj politici“ (vođenoj, valjda, „čistim idealima“), druga pak, osviješteno cinički, vlastite (pojedinačne ili grupne) interese uzdiže na razinu načela. Bilo bi zaista šteta obilježiti hrvatsku budućnost strategijski zadanim nacional-cinizmom (interesa kao načela), no vjerojatnije je ipak da se radi o pukoj gluposti.

Temeljni je model postupanja s interesima u društvu, dakako, utemeljen na principu jednakosti, jer se u modernim i suvremenim zajednicama polazi od klasičnoga polazišta koje „računa svakoga kao jednoga i nikoga kao više od jednoga“ (što J. S. Mill pripisuje Banethamu u V. poglavlju „Utilitarizma“). No, jednako tretiranje različitih interesa može, primjerice, značiti da treba dati prednost onim individualnim (ili skupnim) interesima koji su ‘najvažniji’ u danome trenutku, ili perspektivno – ovisno npr. o razvojnoj strategiji (koja, u domaćim okvirima, na žalost izbjegava svoju temeljnu zadaću – oposebnjivanja perspektivnih interesa).

Zanemariti te interese kako bi se, namjesto toga, služilo manje važnima, čak i kada bi to bili interesi velikoga broja ljudi, kršilo bi fair pristup, jednakost tretiranja svih interesa (i njihovih subjekata) sukladno njihovoj inherentnoj logici i kvaliteti. Jedna je od posljedica ovakva pristupa u suvremenim (barem formalno liberalno-demokratski ustrojenim) političkim sustavima to da se umjesto prema načelu „jedan čovjek – jedan glas“ funkcionira sukladno maksimi: svakome interesu njegov udio u zajednici.

Budući da se interesi realiziraju sukobno, na taj ih način i treba (politički, moralno i pravno) tretirati. Tek iz sukoba interesa može se razaznati koji su od njih važniji (ili manje važni) za zajednicu kao cjelinu. Upravo stoga treba opreznije pristupiti i veoma često rabljenoj sintagmi „sukob interesa“. Ona je postala ritualnom političkom psovkom, popularnim diskvalifikacijskim obrascem u političkim raspravama (od lokalnih lovačkih društava do najviših zagrebačkih brežuljaka). I površan pogled na svakidašnje zbivanje javnosti neprijeporno upućuje na to da ima dobrih razloga za opetovano spoticanje o problem koji sintagma označuje, šteta je, međutim, što do spoticanja uglavnom dolazi zbog nepoznavanja njezina navlastitoga značenja.

Dodatno se ovaj problem u hrvatskome javnom govoru zaoštrava i time što je jedna druga sintagma još lošije tretirana, naime: „interesna skupina“. Uvriježilo se je – na različitim područjima političkoga, kulturnog ili privrednog života – govoriti u stilu: „stvari su dobro išle sve dok se nisu uplele interesne skupine“. Postoje, očito, ilegalne, nemoralne ili društveno štetne interesne skupine koje zaslužuju ne samo difamaciju, nego i onemogućivanje, pa i zabranu. No, proglašavanje svake interesne povezanosti unaprijed (barem) sumnjivom oštećuje ne samo tržišno funkcioniranje, nego, što je važnije, i racionalno ustrojeni opstanak samoga društva.

Nedopušteni sukob interesa je poseban slučaj općega odnosa među interesima. Riječ je o sintagmi utemeljenoj u liberalnome svjetonazoru, u pretpostavci da se društvena dinamika sastoji u interesnim sukobima – pri čemu je svaki subjekt ovlašteni nositelj vlastita, pojedinačnog interesa. Onaj sukob o kojemu se gotovo papagajski priča jest najčešće sukob interesa unutar jedne osobe (ili ustanove) s očitom posljedicom: interesna je pozicija takva (unutrašnje interesno razdiranoga) subjekta izvanjskome svijetu jednostavno nejasna, a njegovo javno djelovanje zbog toga suspektno.

Za bolje razumijevanje interesne konstitucije javnosti nužna je jedna inačica raspodjelne pravednosti, što može obasizati velik broj različitih razmišljanja, a u ovome kontekstu se ponajprije odnosi na pravičnosti (fairness) kao osobinu postupaka (tj. konkurencija) i na jednakost kao ključnu osobinu rezultirajuće raspodjele. Kada je o interesima riječ, to znači, logički, da se radi o osiguranju (pod)jednakih uvjeta svima koji su u konkurenciji, dakle: u sukobu. Drukčije rečeno, namjesto preliminarnoga osuđivanja svakoga sukoba interesa i svih interesnih skupina radi se o nužnome kultiviranju tog sukoba kako bi intervencija zajednice u društvo mogla biti produktivna sa stajališta cjeline.

Narav je takva kultiviranja pravi problem; u osnovi, ono se svodi na jednakost različitih tipova raspodjela i pravičnost postupaka. To su osobine koje (regulirani) sukob interesa čine vrijednim promicanja. Jednakost je u raspodjeli posebne klase dobara u najmanju ruku katkada vrijedna kao sredstvo za dosizanje drugih vrijednih ciljeva, a u drugim su slučajevima pravičnost i jednakost vrijedne po sebi samima.

Svaki je interesni subjekt pod ovim pretpostavkama slobodan da obračunava svoje gubitke i dobitke u ostvarenju vlastitih interesa. Svatko si može u sadašnjosti nametnuti žrtvu poradi većega kasnijeg probitka. Pritom djeluje interesno prikladno, dakle dopustivo – barem kada to ne utječe na jednakopravnost drugih, nastojeći postići najveće vlastito dobro, unaprijediti što je moguće više vlastite (i)racionalne ciljeve.

Zašto, dakle, ne bi i društvo djelovalo po posve istome načelu primijenjenome na skupinu, smatrajući ono što je racionalno za jednoga čovjeka ispravnim i za udruženje ljudi? Baš kao što je osobna dobrobit ustrojena od niza zadovoljstava iskušanih u različitim trenucima života, tako, na usporediv način, dobrobit zajednice treba biti izvedena iz ispunjenja sustava želja mnogih pojedinaca koji ju čine.

Kao što je načelo za pojedinca da, koliko je moguće, uvećava vlastitu dobrobit, vlastiti sustav želja, načelo je za društvo – uvećati, koliko je moguće, dobrobit skupine, ostvariti do najveće mjere obuhvatan sustav želja do kojega se je došlo na osnovi želja/potreba/interesa njegova članstva, odnosno pripadnik(c)a. Baš kao što individua obračunava sadašnje i buduće dobitke sa sadašnjim i budućim gubicima, tako i društvo može obračunavati zadovoljstva i nezadovoljstva među različitim individuama. Ovim se pristupom može doseći načelo korisnosti razmjerno jednostavnim načinom: društvo je, ne samo utilitaristički sagledano, prikladno uređeno kada njegove ustanove maksimiraju netto obračun zadovoljstava. Načelo se izbora za udruženje ljudi interpretira kao produžetak načela izbora za pojedinoga čovjeka, a društvena je pravednost načelo racionalne smotrenosti primijenjeno na združeno poimanje dobrobiti skupine.

Riječju, zajednički interes na najvišoj razini nacionalne države („nacionalni interes“) nije ni politički zamišljeni program, niti post festum nastali rezultata sukoba niza interesa „niže“ razine (u posve specifičnim izuzetnom situacija i to je, možda, moguće, no nijedna sustav ne može trajno počivati na tomu). Za prihvaćenost na nacionalnoj razini neki se interes kvalificira ispunjenjem općih uvjeta ocrtanih u prethodnome odjeljku; dobrobit skupine je pritom odlučna odrednica. Interpretacije se ovako postavljene dobrobiti u svakoj zajednici razlikuju po brojnim osnovama (socijalnoj, obrazovnoj, regionalnoj, generacijskoj, itd.), baš je zato dospijevanje do konsensusa veoma teško. No, to suglasje ne smije biti pretpostavljeno kao politički uvjet nacionalnoga interesa (jer bi to značilo da je sintagma posve neostvariva), nego, mnogo prije, kao njegova moguća posljedica, kao interpretacijski obzor iz kojega se konkurirajući interesi procjenjuju kao više-manje prikladni kandidati za status nacionalnoga interesa.

Klasična međunarodnopravna doktrina polazi od toga da su uvjeti postojanja države: pučanstvo, teritorij i funkcionalna vlast. Utoliko bi i tri sadržajne odrednice nacionalnoga interesa – u uvjetima opstanka nacionalne države – imale biti ovime određene. Građanska interpretacija države (kao aparata u funkciji zajednice građana/ki) prihvaća iste elemente, ali zastupa neutralan (a ne nacionalno/nacionalistički posredovan) odnos spram pučanstva, te, djelomice, racionalni odnos spram teritorija. Nacionalni mitovi, s druge strane, posvuda u svijetu realnost nerijetko zamagljuju tvrdnjom da treba ponovno (ili „ponovno“) prisvojiti „oduvijek naša područja pod tuđinskom vlašću“ i unutrašnje sukobe u društvu zakrivaju insistiranjem na vanjskim neprijateljima.

Kada je o pučanstvu, a posebice o teritoriju riječ, realni interesi nerijetko padaju u drugi plan u odnosu na simboličku razinu političkoga postupanja. Kada je pak radi o simbolima tradicionalni liberalni model rješavanja sporova podjelom spornoga objekta, ili njegovom zamjenom nekim drugim, načelno nije primjenjiv; ostaje onaj drugi model koji počiva na zadanoj dihotomiji prijatelj-neprijatelj i doktrinarno se ne iscrpljuje „do istrage naše ili vaše“. U ime „suverenosti“, „tradicije“ ili čak: „nacionalne časti“ poduzimaju se posve iracionalni koraci u odnosima među državama (uključujući i ratove – jedan je od njih, ne tako davno, izbio i kao posljedica sukoba na nogometnome terenu). Žalosno uvjerljiv primjer za to jest višegodišnji hrvatsko-slovenski spor o posve zanemarivoj „količini“ teritorija (čak i za tako male države) – a dijelom se i ne radi o teritoriju, nego morskoj površini (ispod koje nema nikakvoga blaga).

U posebice zaoštrenim ratnim okolnostima jasno se pokazuje prioritet svake (a posebice nacionalne) države; formulom: „Ne damo ni pedlja našega teritorija“ pokazuje se privilegiranost teritorija pred pučanstvom – jer u ratu se „daju“ tisuće života za obranu (ili „obranu“) teritorija. U mirnodopskome razdoblju pučanstvo dobiva očitu prednost (no i dalje se veoma rijetko nalaze primjeri razmjene ili svojevrsne komasacije pojedinih područja među državama – i kada je to prometno ili drukčije posve racionalno).

Funkcionalna vlast dobiva na značenju normalizacijom odnosa u državi (ne samo u odnosu na ratno stanje, nego i u odnosu na trajnost, dapače: solidnost institucija i njihovu sve širu društvenu prihvaćenost). Poduzetnička je pozicija posebice ovisna o tom aspektu dospijevanja do nacionalnoga interesa, jer za ovu je društvenu skupinu pouzdanost „poslovnoga okruženja“ (dakle: proračunjivost poslovnih izgleda u što je moguće duljem vremenskom razdoblju) odlučno značajna.

Pouzdanost institucijskoga kolopleta ovisi ponajprije o dva aspekta: o trajnosti i prihvaćenosti danih ustanova. Trajnost omogućuje da se (zakonska i druga) pravila postupno prevedu u tradicijski automatizam, no to je doista funkcionalno samo ako ne postoje ozbiljni prigovori pravednosti nosivoga institucijskog modela. U tom pogledu dolazi do nužne dihotomije demokratskoga svjetonazora, koji polazi od postojanja građanskoga nepovjerenja spram institucija – kako bi ih se moglo doista kontrolirati, ali i od zahtjeva institucijske stabilnosti, koja, međutim, živi od pretpostavljenoga povjerenja javnosti u postojeće ustanove.

Na ovoj se točki otvara i radikalni interesni prijelom između poduzetnik(c)a i onih koji za njih rade („poduzetih“), poduzetnik(c)a i onih za koje oni/e rade (klijentele), poduzetnik(c)a i državnoga aparata, odnosno političkih stranka. Pritom objektiviranje načelno nije moguće (ili je veoma rijetko moguće), pa se nužno radi o sukobu interesa u kojemu povremeno prevladavaju različite strane u sukobu (katkada, pa i u duljem razdoblju, jedna te ista). Na ovoj je razini nacionalni interes objektivno moguće institucionalizirati samo uspostavljanjem široko (no, nikada „opće“) prihvaćenih pravila postupanja sa sukobima (ne i njihova „rješavanja“ – jer ovakvi su sukobi nužni i neizgladivi, budući da su egzistencijalni, te svako moderno društvo počiva na njima).

U interpretaciji društvenih sukoba koji su sustavno zadani, valja započeti prvom pretpostavkom – da je prepoznavanje vlastitoga interesa neupitna kompetencija svakoga subjekta. Suverenost subjekta u prepoznavanju i zastupanju vlastita interesa osnova je ne samo liberalnoga svjetonazora, nego i svake pluralističke konstrukcije društva i zajednice. Ta pretpostavka nije uvijek i iskustveno potvrđena, posebice u situacijama koje su više-manje komplicirane, i/ili prožete prijevarnim manipulacijama (npr. nedavni slučaj sa švicarskim frankom), no od nje se ne može odustajati (osim, kratkoročno, u posve izuzetnim situacijama), želi li se održati pluralistička nosiva premisa i osnove slobode u zajednici.

Nacionalni se interes, dakle, može ustrojiti posljetkom uzimanja pojedinačnih i posebnih interesa u obzir, a naročito s obzirom na realne odnose njihovih moći i utjecaja. Istovremeno, nužna je i pažljiva raščlamba njihovoga argumentacijskoga dosega i podobnosti za poopćivanje. Taj se opća nosivost svakoga od sukobljenih interesa može, najčešće, racionalno razmotriti polazeći od njegova budućnosnoga potencijala. Riječ pritom u najmanju ruku o dvadesetogodišnjem razdoblju kao smislenom kontekstu prosudbe. Ukratko: relevantnost svakoga od aktualnih interesa na nacionalnoj razini nužno je sagledati pod pretpostavkom dvadesetogodišnje perspektive – u mjeri u kojoj je suvremeno saglediva, dakako (u državi u kojoj, kako se vidi, to ne ide ni na desetogodišnjoj skali, rečena se relevantnost svodi na neku vrst arbitrarnosti).

U političkome kontekstu, budućnost valja ponajprije uzimati u obzir kao perspektivu (prije svega, ali nikako isključivo: državnih) institucija (kako bi se moglo postupno konstruirati institucije budućnosti), te kao mogući razvoj političke prakse (kakva se trenutno, možda, iskazuje u nekim, marginalnim, „alternativnom“ i sličnim pokušajima).

Jedan je od aspekata koji bi pritom trebao igrati važnu ulogu u procjeni o nacionalnoj „nosivosti“ svakoga od konkretnih interesa u njegovoj usmjerenosti na stvaranje okruženja za razvoj ljudskih potencijala – polazeći pritom od humanističkoga izvornog smisla sintagme, razvijenoga kod Frankla i Maslowa, a ne od recentne HR (Human Resources) inačice koja se u pravilu svodi na praksu jednodimenzionalnoga upravljanja (bitno reduciranim) ljudskim potencijalima u funkciji korporativne uspješnosti.

Tako okvirno osmišljeni (pa i izboreni) nacionalni interes ima smisla ne samo u planiranju ili futurologiji, nego i, posve konkretno, kao mjerodavni okvir za javnu odgovornost današnjega političkog djelovanja. Ma koliko demokracija funkcionirala po paradigmi kratkoga daha (od izbora do izbora) znatno će veće šanse za opetovani politički uspjeh imati one inicijative koje mogu demonstrirati barem načelno okretanje budućnosti. Ako ništa drugo, one tako naglašavaju pripravnost na podnošenje odgovornosti za političke planove, odnosno obećanja jednom kada budućnost pređe u sadašnjost.

Pritom je izrazito važna dinamika u odnosu ambicioznih planova za budućnost (s elementarnom potkrepom u danome stanju, dakako) i svojevrsne zatočenosti u sadašnjim prilikama, karakteristične za dobitnike u postojećim okolnostima. Ova se dinamika ne svodi na puku psihološku opreku avanturista i ziheraša, niti na privlačno površnu interpretaciju društvenih relacija u vidu opetovano postulirane relacije poduzetnika i rentijera, ali ih, barem djelomice, obuhvaća.

Ideologiziranim histerijama nasuprot, realno pitanje stoga nije: hoće li Hrvatska opstati?, nego kakva će biti? Fokusiranje na rečeni ideologem s upitnikom lako može dovesti do toga da – projicirajući u budućnost ponajprije neprijatelje na svim stranama – zajednica izgubi realnu šansu spoznaje vlastita reproduktivnog interesa u budućnosti.

Taj pak budućnosni interes ne smije biti izložen u bajkovitim slikama „svijetle budućnosti“, nego je njegova realističnost preliminarno zajamčena već i time što se demonstrira spoznaja čega se sve treba odreći e da bi se doprlo do budućega interesa (upečatljiv je negativni primjer razmjerno nedavno popularizirana promičbena krilatica nacionalnoga turizma: „Mediteran kakav je nekad bio“ – jer prve su bitne pretpostavke razvoja turizma bile baš u uništenju nekadašnjega Mediterana, koji je stoljećima postojao bez cesta i struje, bez vodovoda i telefona, bez poznavanja vanjskoga svijeta i navika profesionalnoga ophođenja, posebice sa strancima…).

Tko želi budućnost odustaje od barem nekih sastavnica suvremenosti – ne samo simbolički, nego i financijski. Najbolje to svjedoči često opisivani norveški primjer. Nakon otkrića golemih zaliha nafte, postignut je nacionalni konsensus da se prihodi od (pažljivo eksploatiranoga prirodnog bogatstva) najprije investiraju isključivo u daljnji razvoj te privredne grane, a kada su prihodi prerasli potrebe toga razvojnoga fonda (te 4% prihoda koji ulagani u infrastrukturu i druge javne projekte), odlučeno je da se (sve veći) višak ulaže u inozemne fondove. Polazeći od svijesti da su svi resursi iscrpivi, Norveška se je od početka svoje ekspanzije pripravljala za vrijeme „poslije nafte“ (i njome omogućenoga prosperiteta).

Mutatis mutandis, Hrvatska bi morala razmišljati i o vremenu poslije turizma, o mogućim uštedama za budućnost, jer i turizam se može – zbog različitih razloga – pokazati iscrpivim izvorom prihoda (pandemija je, uz malo sreće razmjerno kratkotrajno, jasno upozorila na to). I opet, službeno predložena „strategija“ (ni) o tomu uopće ne vodi računa, njezini su autori zadovoljni dodavanjem pridjeva „održiv“ ispred svake privredne aktivnosti, uvjereni da su tima obećali sigurnu budućnost („za sve“, dakako).

Hrvatska danas živi i dalje u mnogome u prošlosti, u opsjednutosti teritorijem, a istovremeno je sve više država bez granica. Ne samo zbog polaganoga „šengeniziranja“, nego stoga što joj je pučanstvo sve očitije razasuto svijetom. Tim je na rubu postajanja svojevrsnom postmodernom nacijom, kojoj je teritorij tek simbolički važan, a svaki državljanin /državljanka predstavlja atomarnu osnovu njezine egzistencije – ma gdje bio. I o tomu će valjati razmišljati želi li se odista doprijeti do nacionalnoga interesa podobnoga za ono što dolazi.

Zaključno: ozbiljno nastojanje formuliranja (i formiranja) nacionalnoga interesa (odnosno: nacionalnih interesa) toliko je potencijalno dalekosežno da redefinira i samorazumijevanje nacije. Baš je zato podjednako riskantno – i nužno, baš zato, jednom možda, započne i ozbiljnim strategijskim mišljenjem (koje se legitimira svojim taktičkim potencijalom).

Čitajte više

Izreka da nije sve crno ili bijelo ne vrijedi za modu.
Žena iz Vijetnama sa francuskim državljanstvom u svojoj 79. godini vodi pravnu bitku protiv koncerna koji su proizvodili “ejdžent orindž”. Njime je američka vojska u ratu trovala vijetnamsko stanovništvo.
Autor ovu skepsu prema državnim kampanjama, poput ove s cjepivom, povezuje s nepovjerenjem prema državi koje potječe iz razdoblja socijalizma a to posebice vrijedi za marginalizirane grupe stanovništva poput Roma.