Prioriteti i rezultati

Dolaskom nove vlasti stvari su zaista počele da se menjaju. Nažalost, ne na bolje.
Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

„Rezultati u borbi protiv korupcije će biti vidljivi u najskorije vreme. Građani će videti da institucije rade svoj posao. Ključno pitanje za nas je ko je uzeo i kako da vratimo narodne pare. Državne institucije će preduzeti sve neophodne mere u najskorijem vremenskom roku. Građani će videti da je moguće da država vodi oštriju borbu protiv korupcije i kriminala. Institucije moraju da imaju u vidu da zaštićenih nema bez obzira na političku ili bilo kakvu drugu pripadnost.“

Ovim rečima je potkraj 2012. najvažniji (tad još ne de jure ali svakako de facto) čovek nove vlasti, prvi potpredsednik Vlade Srbije zadužen za borbu protiv korupcije i kriminala, Aleksandar Vučić, najavio da će borba protiv korupcije biti prioritet nove, tek uspostavljene vlasti.

Za mnoge građane ovakve reči, koje će se kasnije još mnogo, mnogo puta čuti, bile su prijatne, ohrabrujuće. Za to je zaista i bilo mnogo razloga. Bivša vlast ostavljala je zemlju suočenu sa velikim problemima korupcije, problemima koje je dobrim delom nasledila iz Miloševićevog perioda, ali dobrim delom ih i sama proizvela.

Ilustrativan pokazatelj ukupne situacije mogu biti ocene i pozicije naše zemlje na Globalnom indeksu percepcije korupcije (CPI), koji svake godine objavljuje globalna antikorupcijska mreža Transparency International. Poslednji CPI, za 2020,objavljen je pre samo nekoliko dana.

Ovaj indeks je, da podsetim, u svetu najpoznatije respektabilno rangiranje zemalja po percepciji korupcije u javnom sektoru. Obuhvata gotovo sve zemlje sveta i rangira ih ocenjujući ih ocenama od 0 (najlošija) do 100 (idealna) na osnovu više paralelnih istraživanja koja se u svakoj od zemalja sprovode. Prvi put se na Indeksu naša zemlja pojavila 2000, tada kao SR Jugoslavija sa iz Miloševićevog perioda nasleđenom, zastrašujuće niskom ocenom (s obzirom da je u međuvremenu izmenjena metodologija ocenjivanja, tadašnjih 1,3 je aproksimativno ekvivalent za današnjih 13-15 poena). Od 2001, nakon pada Miloševićevog režima, ocena je kontinuirano popravljana. Godišnje ocene su, naravno, i dalje bile loše i potvrđivale stanje endemske korupcije, ali su svake godine bile bolje nego prethodne. Bilo je ohrabrujuće bar to da se iz godine u godinu beležio kakav-takav napredak. On je bio veoma spor, ali evidentan. Bilo je to kretanje, možda puževskim korakom, ali u svakom slučaju napred. Međutim 2008. napredak je prvi put izostao, ocena nije nimalo popravljena i počela je stagnacija. Narednih nekoliko godina prošlo je bez ikakvog pozitivnog pomaka. Stagnacija je, sa neizbežnim štetnim posledicama po ekonomiju i pravni poredak zemlje, trajala sve do dolaska nove vlasti koja je borbu protiv korupcije proklamovala kao jedan od apsolutnih državnih prioriteta.

Dolaskom nove vlasti stvari su zaista počele da se menjaju. Nažalost, ne na bolje. Naprotiv, poslednjih 8 Indeksa percepcije korupcije (2013-20) ne samo da ne pokazuju napredak, čak ne ni stagnaciju, već potvrđuju kontinuirano nazadovanje. Iz godine u godinu Srbija zauzima sve lošije mesto na rang listi i beleži sve manji broj poena. Tako je broj poena od 42 u 2013. smanjen na 38 u 2020, a pozicija na rang listi pokvarena za čak 22 mesta, pa smo sa 72. spali na 94. mesto. Tačnije, Srbija deli 94-101 mesto sa Etiopijom, Surinamom, Tanzanijom, Peruom, Šri Lankom, Brazilom i Kazahstanom. Sa rezultatom od 38 poena Srbija ima čak 5 poena manje od prosečne ocene u svetu, 19 poena manje od proseka u Evropi, a čak 26 manje od proseka zemalja EU. Iako je sve vreme ove vlasti slovila kao državni prioritet, borba protiv korupcije u Srbiji za 2020. dobila je najlošiju ocenu u poslednjih 8 godina.

I bez CPI, na stvarno, veoma loše stanje ukazuje mnoštvo činjenica.

Istina je da je vlast, proprativši sve to snažnom medijskom podrškom, kreirala brojne antikorupcijske akte, zakone, strategije, akcione planove, potpisala i ratifikovala skoro sve međunarodne antikorupcijske dokumente, ostvarila članstvo u skoro svim međunarodnim antikorupcijskim asocijacijama. Ali zakoni se grubo i očigledno krše, nijedna strategija ili akcioni plan nisu realizovani, obaveze preuzete potpisivanjem međunarodnih dokumenata se ne poštuju, a preporuke GRECO-a ili FATF-a se ne sprovode.

Istovremeno se dešavaju stvari koje su po standardima iole uređene zemlje neprihvatljive. Velikom većinom, državnim preduzećima nezakonito rukovode ljudi kojima je istekao mandat, što je izvor ogromnih rizika za ukupnu pravnu sigurnost, a pogotovo za javna sredstva kojima upravljaju. Najveći infrastrukturni projekti, praktično po pravilu, ne sprovode se po zakonima o javnim nabavkama i o javno-privatnom partnerstvu, nego po specijalnim pravilima koja se kreiraju samo za konkretne slučajeve. Pravo javnosti da kontroliše raspolaganja javnim novcem i drugim resursima se svakodnevno izigrava, a odredbe zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, o tajnosti podataka i o budžetskom sistemu – pretvaraju se u karikature. I naravno, podaci o krivičnom gonjenju aktera korupcije, posebno onih krupnijih, bliskih vlasti deluju sasvim depresivno.

Rezultat takvog stanja stvari je zapravo sasvim logičan. Osam godina je protraćeno. Velika, ogromna koncentracija moći i podrška građana nisu iskorišćeni za borbu protiv korupcije, već za nešto sasvim drugo. I zapravo bi jedini nesporno vredan, mada preskupo plaćen, rezultat moglo biti podsećanje na istinu – što glasnije neka vlast najavljuje „oštru i bespoštednu“ borbu protiv korupcije, to je verovatnije da će rezultati te borbe biti skromniji. Vlast koja je iskreno protiv korupcije, koja sama sa njom nije uvezana i ne proizvodi je, o korupciji ne priča mnogo ali je u tišini dosledno, sistematski suzbija i melje.

Na tu istinu ne valja zaboravljati nikad, a pogotovo dok vlast i dalje, uporno, iz svih medijskih oružja poručuje da je borba protiv korupcije njen prioritet.

Autor je advokat i bivši Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.