Jedno važno svjedočenje o neiskorijenjenom srbočetničkom fašizmu

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Taktika je da Bošnjake/Bosance treba umiriti i na lijep, a ponekad i grub način, umoliti da se ne priča o srpskom genocidu, a i ako se priča to treba tako činiti da izgleda da su sve strane činile zločine u Bosni pa nije nikakvo čudo što je najviše Srba među ratnim zločincima jer „Srbi su lud narod“, kaže Jovan Rašković. Njihova ludost je opravdanje za njihove ratne zločine nad „Turcima“, Bošnjacima/Bosancima. Zato: - Sto muslimana za jednog Srbina, govorio je Aleksandar Vučić.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Sada se ta propala srpska strategija i taktika pokušava oživjeti u Bosni na način otvaranja priče o „Handžar divizije“ i odredu „El-Mudžahid“, priče na koju, nažalost nasjedao i neki naivni i maloumni Bošnjaci/Bosanci, poput onih Bošnjaka/Bosanaca nakon Drugog svjetskog rata, koji su vjerovali da će svojom šutnjom o srpskim zločinima u Foči spasiti prije svega svoju glavu, a onda, ako šta ostane od srpske milosti, i glavu i dušu svoga naroda. Dragi Bošnjaci/Bosanci svi i svuda,
Čujte me i upamtite, svi moramo pročitati i zapamtiti svjedočenje Adilbega Zulfikarpašića: “Put u Foču” o srbočetničkom fašizmu u Foči u Drugom svjetskom ratu, kojeg je objavio u bečkom “Godišnjaku”, broj 4, 1957. god.

Ne znam da li bismo spremnije dočekali srpsko-crnogorsku agresiju na Bosnu, niti znam da li bismo bili pošteđeni srpskog genocida da nam je ovo Zulfikarašaićevo svjedočenje bilo dostupno pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali znam da jugoslavenski komunistički režim ne samo što se nije politički i ideološki očistio od srbočetničkog fašizma u svojim redovima, već je aktivno ometao pojedince iz „muslimanskog naroda“ da pričaju i pišu o užasnim srpsko-četničkim zločinima u Bosni, posebno na Drini, posebno u Foči.

Mada prekasno, ali Zulfikarpašićevo svjedočenje je, stoga, prevažno i to iz dva razloga: a) da shvatimo u kakvom smo mraku živjeli pod plaštom „bratstva i jedinstava“ i b) da upamtimo da se srpsko-četnički fašistički plan nije ni za jotu promijenio ni strateški ni taktički.

Strateški je definiran u Memorandumu II SANU, gdje je jasno nacrtan koncept za postizanje velikosrpskih ciljeva: – Svi Srbi u jednoj državi. No, najveća zapreka na tom velikosrpskom strateškom putu su „Turci“, kojima se Ratko Mladić u Srebrenici osvetio genocidom: – Evo nas 11. jula 1995. god. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Došlo je vrijeme da se … “Turcima” osvetimo na ovom prostoru, rekao je ratni zločinac Ratko Mladić.

Pošto strategija nije uspješno ostvarena, na redu je sada srpsko-četničko-fašistička taktika, koju pokušava primijeniti Aleksandar Vučić po uzoru na Josipa Broza Tita. Naravno, Vučić je mali igrač u odnosu na Tita, ali njegovu taktičku igru slatkih riječi upućenih ponekad Bošnjacima/Bosancima ne treba podcijeniti. Taktika je da Bošnjake/Bosance treba umiriti i na lijep, a ponekad i grub, način umoliti da se ne priča o srpskom genocidu, a i ako se priča to treba tako činiti da izgleda da su sve strane činile zločine u Bosni pa nije nikakvo čudo što je najviše Srba među ratnim zločincima jer „Srbi su lud narod“, kaže Jovan Rašković. Njihova ludost je opravdanje za njihove ratne zločine nad „Turcima“, Bošnjacima/Bosancima. Zato: – Sto muslimana za jednog Srbina, govorio je Aleksandar Vučić. Nije Vučić izumio ovu srpsku osvetnu notu. Pošto voli čitat njemačku literaturu, Vučić je to namirisao kod Adolfa Hitlera.

Dragi Bošnjaci/Bosanci svi i svuda,
Ne smijemo se umoriti od priče o srpsko-četničkim zločinima kako u Drugom svjetskom ratu tako i u vrijeme agresije na Bosnu i genocida nad bošnjačkim/bosanskim narodom. Ne smijemo više pristajati da nam nameću lažnu dilemu oko toga da li smo za prosrpstvo ili antisrpstvo. Biva ako pričamo o srpskom genocidu, onda smo za antisrpstvo, a ako šutimo o srpskom genocidu ili pričamo da su sve strane krive, onda smo za prosrpstvo. Oni od nas traže da se mi izjašnjavamo o njima kako bi nas opet imali na meti, ali ne selektivno, već po njihovom poznatom receptu: prvi na metu dolaze oni koji su kao za antisrpstvo, a potom na metu dolaze oni koji su kao za prosrpstvo zato što nisu zaustavili one koji su bili za antisrpstvo.

Bez obzira koliko im se Bošnjaci/Bosanci umiljavali i laskali, njihov antiturski i anti-bošnjački/anti-bosanski kod ostaje isti i nikad se neće promijeniti. Zato, moramo se naučiti da uopće o njima ne mislimo, niti da se o njima izjašnjavamo. Oni nam nisu uopće važni ako smo mi svjesni sami sebe, tj., ako smo probosanski odgojeni i obučeni da se možemo obraniti od njihove srpsko-četničko-fašističke agresije, koja nije isključen.

Mi smo kao njima nešto krivi i zato treba da se prema njima odredimo jer su nam oni kao važni za naš opstanak. Ma, Bošnjaci/Bosanci moji dragi, oni ne samo da nam nisu važni za naš opstanak, već su uzrok našeg nestajanja zato što im mi svaki puta opraštamo zločine. Njima to predstavlja zabavu, a nama uvijek iznova novo kajanje i nova patnja i bol zbog naše naivnosti a njihove perverznosti.

Zapamtite, Bošnjaci/Bosanci svi i svuda, kad i ako govorite o njima, uvijek imajte na umu da ste Bošnjaci/Bosanci, a kad mislite i govorite o sebi, neka vam oni nikad ne padaju na pamet! Mi moramo biti jaki i snažni! Ne smijemo više nikad biti slabi i nemoćni, kao što je bio nemoćan Adil Zulfikarpašić da uvjeri Lolu Ribara i Aleksandra Rankovića da srpskim koljačima muslimana u Foči treba suditi a ne im povlađivati i maziti ih te stavljati im crvene petokrake na čelo kako ih se ne bi povrijedilo. Strašno!

Zaista je, stoga, suludo nakon još jednog genocida da bosanski momci i djevojke nemaju obavezu da služe bosanski državni vojni rok, kao što to imaju sve zemlje svijeta?

Kako je moguće da bosanski momci i djevojke nemaju nikakvu vojnu obuku u bosanskoj državi, čiji autohtoni stanovnici imaju iskustvo najstrašnijeg zločina genocida nakon Holokausta?

Šta će biti s našim potomcima, koji su sve više postaju ovisni o virtualnim ratničkim igrama na internetu, ali pojma nemaju šta znači vojna agresija uživo na njihov dom, zemlju, državu, vjeru i naciju?

Kako će se, s kim i s čim braniti naša djeca od budućeg srpskog genocida, koji nije isključen zato što taj genocid srpsko-četnička fašistička politika poriče kako bi imala razlog za budući?

Samo smo Allahovom milošću te velikom hrabrošću i mudrošću Alije Izetbegovića, nesebičnom borbom bosanskih šehida i gazija te pomoću iskrenih prijatelja širom svijeta spašeni kao nacija i država od totalnog nestanka.

Agresija na Bosnu nije bila samo najduža u povijesti ratovanja protiv jedne države i golorukog naroda, veće je to bila i najbolje medijski praćena vojna agresija, gdje je evidentiran i najmanji detalj srpskog i hrvatskog zločina protiv čovječnosti!

Velika novinarka heroina Christiana Amanpour zaslužuje najveći spomenik u Sarajevu jer zahvaljujuću najviše CNN-u ni srpska strategija ni srpska taktika o prešućivanju i zamajavanju srpskog ratnog zločina nisu prošle nezapažene na svjetskoj sceni.

Sada se ta propala srpska strategija i taktika pokušava oživjeti u Bosni na način otvaranja priče o „Handžar divizije“ i odredu „El-Mudžahid“, priče na koju, nažalost nasjedao i neki naivni i maloumni Bošnjaci/Bosanci, poput onih Bošnjaka/Bosanaca nakon Drugog svjetskog rata, koji su vjerovali da će svojom šutnjom o srpskim zločinima u Foči spasiti prije svega svoju glavu, a onda, ako šta ostane od srpske milosti, i glavu i dušu svoga naroda.

Iz Zulfikarovog svjedočenja saznajemo da su ti naivni i maloumni Bošnjaci/Bosanci bili u krivu, kao što su i ovi danas u krivu ako misle da će ikada promijeniti srpsko-četnički odnos prema Bosni, prema Bošnjacima/Bosancima, koji, ma koliko se srpskoj politici dodvoravali i tepali joj, nikad neće biti pošteđeni od srpsko-četničke mržnje kao poturica, koje valja istrijebiti ne samo iz Bosne nego sa Balkana.

Dragi Bošnjaci/Bosanci svi i svuda,
Ne morate se složiti sa mnom, ali hoću da upamtite te da na Sudnjem danu svjedočite da ste ovo znali. Hoću da ne zaboravite da smo mi, Bošnjaci/Bosanci, poseban, specijalni narod na Balkanu i u Europi, ne po našem osjećanju supremacije nad drugima, već po njihovoj predrasudi da smo mi ovdje nepoželjni „uljez“, koji njih podsjeća na ono što oni ne vole ni da čuju ni da vidi. Ako nas oni tretiraju kao poseban millet, pa zašto bismo se mi drugačije osjećali i ponašali?

Dakle, prihvatimo da smo poseban millet u Europi, kao što su to prihvatili Jevreji, koji su zbog toga stradavali kao i mi ovdje u Bosni i, koji su, to nikad ne smijemo zaboraviti, bili uz nas protiv srpske agresije i genocida, odužujući nam se tako za gostoprimstvo koje su naši preci pokazali njihovoj braći Sefardima iz Španije davne 1492. god.

Poruka je jasna: Uradi dobro danas drugima kako bi se to dobrim vratilo tvojim potomcima kad im bude najpotrebnije.

Hvala našim časnim bosanskim precima što su davno mislili o nama ovdje i sada!

Mi danas, isto tako, treba da činimo dobro drugima kako bi drugi činili dobro našim potomcima jednoga dana! Ako ima zatreba!

Allahu Milostivi, omili nam da želimko drugima ono što želimo samima sebi! Amin!

Čitajte više

Sećamo se izjava prethodnog patrijarha Irineja o Kosovu kao zemlji koja je „natopljena našom krvlju“, te da stoga „ne mogu oni njome vladati“ ili o načelu da „ono što je silom oteto, silom se i vraća“.
Razgovaralo se o tome u kojoj meri vlast promoviše govor mržnje, kako se taj govor odomaćio u Skupštini Srbije, pa se poslanici takmiče ko će izreći više uvreda na račun opozicije i kritičara vlasti, kakav je uloga tabloida i desničarskih portala u širenju govora mržnje...
Srce mi je slomljeno, misli Nel. Ali u našoj porodici ne kažemo: „Srce mi je slomljeno“. Mi kažemo: „Ima li keksa?“ Mora se jesti. Mora se mrdati. Mora se misliti na nešto drugo.