Živost antifašizma sahranjena je njegovom memorijalizacijom

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Izvor fotografije: Klix.ba
Postoje različiti, suprotstavljeni narativi o ljudima u pokretu, a za koje smatram da su, i jedni i drugi, u svojoj osnovi – dehumanizirajući
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

I dok su u subotu Igmanom paradirali ceremonijalni antifašisti, nijemi i slijepi da se osvrnu na bujanje fašistoidnih tendencija u našem društvu, a istovremeno nesposobni da u svoje redove mobiliziraju nove snage – koje će na antifašizam gledati kao na progresivnu i proaktivnu društvenu silnicu čijim se dijelom i sami mogu zamisliti i doprinijeti svojim angažmanom – današnje se, stvarne antifašističke borbe, nesvjesno, odvijaju na raznim drugim mikro prostorima otpora daleko od ceremonijalnih, cvjećarskih udruženja i političkih partija, aproprijatora antifašističke ideje odavno imobilizirane i zarobljene u 1940-tim godinama prošlog stoljeća.

Primjera takve hipokrizije ima svugdje ono nas – već godinama se Sutjeska, Kozara, Igman i ostala nekadašnja stratišta pune impotentnim antifašističkim zborovima, dok istovremeno oko njih sve više i više jačaju regresivne društvene snage. Njihova galama nije prestrašila četnička okupljanja po Višegradu, nije spriječila ni neoustaška paradiranja po Hercegovini, a svakako, nije onemogućila da se takve tendencije sve više počnu manifestirati i kroz crne spodobe handžarstva i relativiziranja NDH-azijskog naslijeđa kod Bošnjaka. Daleko od toga da mislim da je nebitno afirmirati antifašističku tradiciju u Bosni i Hercegovini. Naprotiv. Namjesto toga, ovdje se pokazuje kako svođenje antifašizma na njegov ceremonijalni karakter onemogućava njegovu proaktivnu društvenu snagu i mobilizacijski potencijal koji on treba da ima u društvu poput našeg.

Drugim riječima, živost antifašizma sahranjena je njegovom memorijalizacijom. Ne nudeći aktivnu borbu, priznajući tekovine antifašizma ali ne i sveprisutnu živost fašizma, oni zapravo dodatno potpiruju njegovo bujanje, nesmetano pomažući usponu retrogradnih političkih ideja. Konformizam takvih antifašističkih pokreta spram stvarnosti stavlja ih u službu postojećeg poretka, pa će oni zato moći biti antifašisti, ali neće reagirati na fašistoidne elemente unutar društvenih anomalija koje nas okružuju. One se ne moraju referirati isključivo na rehabilitacioni i revizionistički karakter anti-jugoslovenskih ideja, već unutar sebe moraju uključivati i druge njegove elemente. Tako, u ime antifašističke borbe čija je neizostavna komponenta bila i borba za političku emancipaciju žena (AFŽ), neizostavno je stati u zaštitu zlostavljanih žena i pokreta poput #NisamTražila i dati mu političku dimenziju.

Jednako, antifašističke tendencije moraju prepoznati krizu svojih vrijednosti i na drugim poljima. Najbolji primjer vidljiv je u onome što se, kolokvijalno, naziva „migrantskom krizom“ i s njom povezano latentno bujanje rasizma – od nazivanja ljudi u pokretu invazivnim vrstama od strane bivšeg državnog ministra, do njegovog opravdavanja u ime zaštite slobode domaćem stanovništvu zahtijevajući „čiste gradove“, kako je bihaćki SDP predstavio borbu sa „migrantskom krizom“ u svom predizbornom klipu za prošlogodišnje lokalne izbore, a koji nije naišao ni na kakvu ozbiljniju osudu javnosti ili reakcije unutar partijskog vrha. Upravo takve situacije pokazuju zašto je termin „migrantska kriza“ u svojoj osnovi pogrešan. Krizu, naime, ne proizvode oni koji se nalaze na putu, tj. oni koji migriraju, koji se sele ili koji se kreću – ljudi u pokretu – jer migracije nisu nikakav historijski eksces. One postoje oduvijek, prisutne su i bit će prisutne. I sami, mi migriramo svakodnevno, bilo da je to privremeno (od kuće do posla, od jednog do drugog grada ili države u kojoj radimo ili studiramo, kada odemo poslovno ili turistički, na ljetovanje ili zimovanje) ili stalno (kada trajno napuštamo naš životni prostor i naseljavamo se na nekom drugom, kako su to radila brojna plemena tokom historije, ili oni koji su zbog ratnih, ekonomskih ili ekoloških faktora bili na to prinuđeni u vremenima u kojima živimo).

Moglo bi se onda kazati da do migracija dovode određene krize, iako to ne mora uvijek biti tako. Kriza u ovom kontekstu pak nastaje i prouzrokovana je, prije, politikama i političkim odlukama spram onih koji migriraju. Recentna „migrantska kriza“ koju imamo nije nešto što se desilo preko noći, već je stvorena odlukom Europske unije da zatvori svoje granice i pooštri ulazne politike. Kako god, takva odluka Europske unije od Balkana je stvorila svojevrsni logor – prostor vanrednog stanja unutar kojega je zakon suspendiran, a naspram moći izložen je ogoljeni ljudski život. Podsjeća ovo ne samo na poznati „problem“ koji nam daje Aristotel u nemogućnosti da čovjek bude apatrid bez da je Bog ili životinja, koliko i na Agambenovog Homo sacera – osobu koju se može ubiti, ali ne i žrtvovati, osobu koja nije zaštićena ni građanskim ni božanskim pravom. Time, prokazuje se odnos čovjeka i države, suvereniteta i golog života koji ga je lišen.

Tu dolazimo do druge dimenzije problema – odnosa države spram ljudi bez države u kojem se istovremeno pokazuje i prisutnost same države unutar koje se ljudi u pokretu nalaze. U bosanskohercegovačkom kontekstu, ono pak pokazuje svu njenu odsutnost. S prve strane, vidi se sva nesposobnost državnih institucija koje krivicu za situaciju sada podjednako svaljuju na ljude u pokretu, kao i na lokalno stanovništvo. Referiranjem na provokativno pitanje koje u svom nedavno objavljenom tekstu postavlja Andrej Nikolaidis u kontekstu nabavke vakcina – pitajući se da li nam država služi samo da bi imali za šta poginuti – druga dimenzija odsutnosti državnosti Bosne i Hercegovine uviđa se u činjenici da su kampovi u koje se ljudi u pokretu smještaju van njene kontrole, jednako kao i tokovi novca koji dolaze iz Europske unije. Predstavljeno kao sigurnosno pitanje – država na račun „migrantske krize“ dobija novac u vidu donacija i/li policijske opreme, doprinoseći militarizaciji lokalnih policija, što u unutarpolitičkom kontekstu Bosne i Hercegovine u kojoj je policija na kantonalnim, odnosno, entitetskim razinama ne znači ništa drugo do internalizaciju administrativnih granica Daytona.

Šta je onda rješenje problema? Da li je ono sadržano u zahtjevu za hitnim otvaranjem granica, a kojem aktivisti i aktivistice olako pristupaju? Uz svu dobru volju, potrebno je zastati na ovom mjestu i podcrtati nekoliko stvari.

Postoje različiti, suprotstavljeni narativi o ljudima u pokretu, a za koje smatram da su, i jedni i drugi, u svojoj osnovi – dehumanizirajući. Bilo da se ljudima u pokretu pridaju pežorativne karakteristike (kao silovateljima i teroristima, kriminalcima, prljavim i neciviliziranim barbarima…), odnosno pozitivne karakteristike, većinom iz razloga empatije – u oba slučaja ignorira se njihova ljudskost – koja je dvojaka. Nemoguće je da unutar tako heterogene grupe ljudi imamo tako homogeniziranu masu „svih zlih“ i „svih dobrih“. Ukoliko ih percipiramo, u prvom redu, kao ljude – onda možemo biti svjesni njihove prisutnosti, njihovih potreba, te, nadasve, mentalnog stanja prouzrokovanog raznim faktorima – od mogućih trauma koje nose ranije iz država iz kojih dolaze, preko trauma i psiholoških problema prouzrokovanih tokom njihovog puta, ali i na samom putu – od nehumanih uslova u kampovima, međusobnih sukoba kao i sukoba sa policijom i mještanima, do toga da mnogi uslijed takve očajničke situacije, ne prežu sredstva u borbi za golom egzistencijom ili bijegom od realnosti.

Nedavno je IOM objavio detaljan pregled utrošenog novca po ovim pitanjima. Ono što je evidentno, jeste da novac namjesto sigurnosnog mora biti raspodijeljen u humanitarnom duhu – za angažiranje psihologa i psihijatara, socijalnih radnika, sociologa, ali i informacijskih stručnjaka, orijentalnih lingvista, pa i kulturologa i pravnika koji bi pomagali ljudima u pokretu da im se u prvom redu povrati njihova humanost, a onda i da se politički bore za svoja prava koja ih sljeduju.

Naposljetku, nemoguće je ne zapitati se – da li Europska unija – ovakva kakva jeste, zaista u konačnici nudi i može dati nadu? Oni koji u nju odlaze, a ne zaboravimo da je među njima i jako veliki broj „naših“ – ne samo ljudi iz Bosne i Hercegovine, već i sa prostora bivše Jugoslavije – postaju eksploatirana radna snaga koja nerijetko bude outsourceana od jednog do drugog ili trećeg poslodavca. Zasigurno da zamisao nečega kao što je Europska unija, nasuprot desničarskom nacional-suverenizmu nudi mogućnost prevazilaženja usuda nacionalnih granica i svih regresivnih i konzervativnih devijantnosti koje iz njih proizlaze. Međutim, takva jedna ideja sve je manje moguća uz njene postojeće političke i ekonomske temelje na kojima ona kao takva danas počiva i uz pomoć kojih je takvim devijantnostima i dala političku dimenziju. Stoga je izgradnja jedne inkluzivne Europe zadatak kojim se i danas u svojoj osnovi pokazuje antifašistička pozadina, ali koja je moguća samo ako unutar sebe sadrži progresivnu – socijalnu komponentu neodvojivu od materijalnih pitanja rada, distribucije i raspodjele vrijednosti.

Anticipacija takvog jednog antifašizma, ne nalazi se na grobljima, već u kolijevkama novih političkih borbi.

Čitajte više