Kao ljudska bića živimo na ivici

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Film Faruka Lončarevića "Tako da ne ostane živa" na Međunarodnom filmskom festivalu u Trstu dobio je fantastične kritike i to je, kako kaže ovaj bosanskohercegovački redatelj, dobar početak života ovog filma.
Selma Boracic (RFE/RL)
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Film je nastao prema motivima teškog zločina koji se dogodio prije pet godina u Olovu u srednjoj Bosni, kada je ubijena mlada djevojka Arnela Đogić.

U intervjuu za Radio Slobodna Europa (RSE) Faruk Lončarević je kazao kako je dugo čekao gdje će predstaviti film i na kraju izabrao Međunarodni festival u Trstu koji je fokusiran na Istočnu Europu i ovu regiju. Smatra kako je to dobro mjesto da se predstavi film, odakle se mogu planirati i ostali festivali na koja će se film slati, ali i kino distribuciju.

RSE: Vaš novi film je nastao prema motivima brutalnog ubojstva Arnele Đogić iz Olova, koje se dogodilo prije pet godina. Riječ o zločinu, a njegovi počinitelj su osuđeni na 40 godina zatvora. Što je Vas motiviralo da izaberete baš ovu priču za vaš film?

Lončarević: Meni je bilo vrlo zanimljivo da je taj zločin bio neobičan u odnosu na ono kako se tretirao, tretirao se kao neka vrsta zločina iz strasti ili ljubomore, međutim, za mene je bio nedostatak nekih aspekata zločina iz strasti i pomislio sam da je vrlo lako moguće da je u pitanju zapravo zločin iz mržnje, što je, naravno, bilo zanimljivo. S druge strane, meni je bio neobičan taj šok koji su Bosanci i Hercegovci doživjeli, ne samo oni nego cijela regija kad se to dogodilo, što je za mene opet bilo pomalo čudno – zašto ste šokirani, to je sasvim logičan nastavak čitavog stanja u kojem se duhovno nalazimo.

Te dvije stvari i kasnije kroz istraživanje potakle su me da odmah reagujem na sve to i da, na kraju krajeva, pokušam da dokučim te odgovore. Zato i ideja našeg filma, ja sam to uvijek govorio, nije da damo odgovore, nego da ih pronađemo ili, ako ništa, barem da postavimo ispravna pitanja – zašto se to dogodilo, kako, šta je zapravo u srcima ljudi koji su u stanju da urade tako nešto.

RSE: Koliko se film bavio psihopatologijom današnjih mladih koji su glavni likovi ovog filma?

Lončarević: Pravo da Vam kažem, nisam siguran da psihopatologija ili nazvati te ljude psihopatama, zapravo ne znači ništa. To je kao termin koji nas čini jako sigurnim, jer oni su psihopate, a kao mi nismo, pa je to sve u redu.

Ono što je mene zanimalo nije psihologija nego, upravo, taj jedan trenutak u egzistenciji ljudskog bića i u egzistenciji naročito čitave ove nacije, da tako kažemo, da su narodi u Bosni i Hercegovini, i ne samo u Bosni i Hercegovini, onaj koji je došao u tu tačku. Mene je zanimalo šta je zapravo tendencija, mnogo više nego šta je to duboko psihološki unutar čovjeka, iako se film može zvati psihološkim trilerom. Mislim da smo uspjeli to da izvedemo, taj jedan sudar između divljine prirode, unutrašnje i vanjske i konteksta socijalnog u kojem mi živimo.

RSE ne snosi odgovornost za sadržaje preuzete s inostranih stranica.

Ta ivica na kojoj se ljudsko biće nalazi trenutno je za mene bila ono što smo uspjeli da dotaknemo i da film učini, po svemu sudeći, to su i oni koji su ga pogledali rekli, vrlo uznemirujućim. S te strane smo uspjeli u onom što smo pokušali uraditi.

Film ima elemente psihološkog trilera

RSE: Ako se ne varam, film je nastao u privatnoj produkciji?

Lončarević: Da, to je vrlo neobično. Ako kažem ‘privatna produkcija’ – to je jedino što sam mogao napisati, jer filmovi se obično prave kao djela pravnih lica, određene produkcijske kuće, ona ima vlasništvo nad filmom, međutim, s obzirom na to da nijedan producent u Bosni i Hercegovini nije bio zainteresovan, ja sam to odlučio da uradim tako što ću nekako investirati svoje pare i sve ostalo. Uspio sam dobiti podršku Ministarstva kulture Kantona Sarajevo.

Srećom, kina kod nas rade, i sada je, paradoksalno, odlično vrijeme za domaće filmove, jer je Hollywood drastično podbacio, otkazao je jako puno premijera, i to nedavno.

I kao što bi neki umjetnik, likovni ili muzički uradio neku svoju izložbu, napravio muzičko djelo, na isti način smo mi napravili ovo umjetničko djelo. Samo što je meni trebala malo veća ekipa koja je pristala da radi za to. Tako je film jedna velika investicija energije, a nominalno nema produkcijske kuće iza sebe, nego je privatno vlasništvo, da tako kažemo.

RSE: Koji su daljnji planovi za film i kada se može očekivati bosanskohercegovačka premijera?

Lončarević: Ja sam gotovo siguran da ćemo imati jednu posebnu projekciju i što će možda biti početak distribucije ako uspijemo sve organizovati, a to je 27. februar, što je i pet godina od ubistva. To je dobar način da se nastavi komemoracija i da još jednom afirmiramo ideju da se to ne smije zaboravljati, da nekako mislimo o tome. Ja se nadam da će to biti tačno za mjesec dana. Onda ćemo vidjeti da li možemo organizovati distribuciju, jer distribucija ide dosta unaprijed i na koji način ćemo to organizovati.

Tako se nadam da će i domaći film imati uspjeh, u smislu, prije svega, broja gledalaca. Naravno, niko ne očekuje nikakav profit, ali ja bih bio jako, jako sretan kada bi ljudi gledali film, kada bi reagovali na njega, kada bi se, ako ništa, ljudi reagovali na njega. To bi mene kao reditelja i moju ekipu najviše usrećilo.

RSE: Na vašem prošlom filmu “Sa mamom” iz 2014. godine radili ste sa Mirom Furlan, koja nas je nedavno napustila. Kako je bilo raditi sa ovom velikom glumicom?

Lončarević: Ja imam nekakva podijeljena iskustva sa Mirom. Ona je bila, naravno, fascinantna osoba i dobra glumica, imala je jednu strast u pristupu svome liku i svemu ostalom. Taj dio – apsolutno da. S druge strane, zna se, kad vam glumac pokloni sebe, što glumci rade, praktično svi, onda jednostavno morate da odgovarate jednom ljubavlju prema takvoj vrsti poklona.

Nažalost, moje iskustvo u finalu, u montaži pogotovo, a pogotovo u predstavljanju filma, nije bilo tako baš dobro. Mislim da je tu bilo pomalo htjenja glumačkog, prema meni, kao autoru, koji određuje kakav će film biti, jer to je takva vrsta umjetnosti. S druge strane, mislim da gubitak takve glumice, tako rano, u 66. godini, tako bizarno, od virusa Zapadnog Nila, zaista je jako loše i tragično. To su te neke bizarne okolnosti koje se dešavaju u životu i koje čovjek ne može da planira.

Mislim da je ona u mnogome, što je bio jedan od razloga zašto smo je izabrali, u ulozi u kojoj je, bila simbol onoga što je bilo bivše društvo i naravno, jedan žestoki progon koji je ona doživjela u novom društvu. Srećom, njena kvaliteta i njen talenat odveli su je jako daleko, tako da nju danas većina ljudi koji su je poznavali, koji su je voljeli, znaju je po Babylonu 5, po The Lostu.

Ona je ostala velika, velika zvijezda naučne fantastike. Vjerovatno će po tome i u svjetskom kontekstu biti najviše zapamćena. U našem kontekstu bit će naravno zapamćena kao jedna od dvije ili tri dive jugoslovenske kinematografije, žena koja je slomila barijere i u isto vrijeme bila fantastična glumica.

No, kao što rekoh, naš posao je takav da ste izloženi stresu, izloženi ste javnim linčevima, izloženi ste mišljenju javnosti, a pri tome je posao, kad god ga radite, u kom god kontekstu ga radite, užasno težak, fizički je vrlo iscrpljujući, što je očito i na Miru Furlan ostavilo posljedice.

To je poprilično tragična vijest, ali, mislim, i kraj jedne ere. Mislim da je to možda posljednji veliki glumac, velika glumica jugoslovenskog filma. Još je Rade Šerbedžija, koji je davno prešao na drugi način razmišljanja. Mislim da je sigurno u jednom aspektu moja i moje generacije mladost i filmska mladost nekako otišla s njom.

RSE: Radite na akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Ovih dana u žiži javnosti su seksualna zlostavljanja na fakultetima u regiji. Bilo je nekih anonimnih prijava o tim zlostavljanima i u Bosni i Hercegovini.

Lončarević: Mislim da evidentno neki problem postoji, evidentno stvari nisu tako naivne kako se čine, ali mislim da su u ovom slučaju Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, možemo biti zahvalni na tome, treba govoriti o tome, kao i umjetnici u našem društvu, bili su prvi koji su izašli i progovorili o stvarima koje su očito postoje u društvu. Ja se nadam da će vrlo brzo i druge jedinice na Univerzitetu u Sarajevu da reaguju na to. Vi se možete sjetiti nekih slučajeva iz prethodnih godina, da su se slučajevi profesora razmatrali, da su posljedice postojale.

To je jedna stvar za koju se nadam da će vrlo brzo da se konkretizuje na neki legalan način, a da će da se smanji ta čitava ideja linča, progona i, što je možda za mene najvažnije, a to je cenzure. Bojim se da ovo ima opasnost da će preći onda u cenzuru, i samocenzuru i u neku faktičku cenzuru, jer šta je onda, na koji načina nas nešto može uznemiravati.

Za sada ima puno nekih stvari, međutim, još uvijek nemamo, nadam se da nećemo ni imati, situacija kao što je to bilo u Beogradu, vidite, i prijave u Zagrebu su dosta drastičnije, tako da se nadam da će to zdravlje našeg kolektiva da se zadrži. A da ćemo promijeniti klimu, da ćemo promijeniti mentalni sklop, da ćemo promijeniti tu kulturu nasilja, koja apsolutno kod nas postoji, to bez ikakve sumnje. Na kraju krajeva, i moj film je djelomično i o toj temi.

Čitajte više

U SAD-u je platformski rad zahvatio puno veći broj zanimanja nego u Europi – osim kao vozači taksija, čistači/ce i dostavljači hrane, platformski radnici pružaju i usluge poput brige o djeci i starijima.
Izgubi li Vučić Beograd, onda je stvarno gotov, u tom slučaju tron na dvoru postaje simbol istinski ceremonijalne komedije.
Vreme je da jasno kažemo da se pravo na Medicare mora proširiti na milione starijih radnika kojima je zdravstvena zaštita najpotrebnija.