1936. godine, pišući u egzilu u Parizu, njemačko-židovski pisac Walter Benjamin gledao je bistrih očiju na očaj koji je za sobom ostavila oluja nedavne prošlosti. Sve se dogodilo tako brzo da je bilo teško pojmiti šta se, zapravo, dogodilo. Nova vrsta ratovanja, odvratna neljudska tehnologija, ekonomska katastrofa i šokantna učestalost nekažnjavanja političkih vođa urušili su svijet kakvim ga poznajemo. „Generacija koja je išla u školu konjskim tramvajem sada je stajala pod vedrim nebom na selu u kojem je sve promijenjeno osim oblaka, a ispod tih oblaka, u polju sile destruktivnih bujica i eksplozija, bila je sićušno, krhko ljudsko tijelo”, napisao je Benjamin.

Danas druga generacija zabrinuto gleda oblake pod istim otvorenim nebom; sićušna, krhka i, ako nam je išta posljednjih nekoliko mjeseci pokazalo, užasno ranjiva. Možda nam nikada nisu bili tako potrebni mislioci početka 20. vijeka kao danas. Prije jedva 20 godina činilo se da smo ovladali modernim dobom. Očito smo naučili uživati i profitirati od postmodernog, slobodnog tržišta, a živog pijeska moralne, političke ili filozofske nesigurnosti više se nije trebalo bojati. Sada, niko nije tako siguran.

Malo je čudo što je “Doba čarobnjaka” autora Wolframa Eilenbergera, djelo koje je prvi put objavljeno na njemačkom jeziku prije dvije godine nakon čega je prevedeno na engleski jezik, prihvaćeno sa takvim oduševljenjem. To je intelektualni pojas za spašavanje bačen iz prošlosti u sadašnjost. Mogli bismo knjigu nazvati događajem, gdje Eilenberger želi da ne samo učimo od moderne filozofije već i da nam ukaže na neke velike spoznaje filozofa koji su se ponosili time da gledaju u ponor.

Doba čarobnjaka” vraća nas u period između 1919. i 1929. godine, decenije koja je započela mirom, a završila svojim katastrofalnim posljedicama, padom berze i konačnim zaokretom Evrope ka fašizmu. U ovih deset godina četvorica evropskih ljudi, Ludwig Wittgenstein, Martin Heidegger, Ernst Cassirer i Walter Benjamin, su promišljeno, opsesivno i ponekad opasno razmišljali o tome kako odgovoriti na najstarija pitanja filozofije. Što je ljudsko biće? Kako da živim? I, možda najvažnije, kako u takvim uslovima uopše mogu postavljati ovakva pitanja?

Društveno izmučeni, ratom pogođeni, asketski bogataš (Wittgenstein), narcis koji je tražio da mu se odijela kroje na poseban način, po ugledu na ljude koji živi u planinama (Heidegger), pohotni kloc srednje klase, očajan u ljubavi koliko i u životu (Benjamin) i stariji muškarac, sijede kose, također Židov duboko posvećen prošlosti, već uplašen zbog budućnosti (Cassirer). Niko od ovih briljantnih ljudi nije se dobro uklopio u filozofske škole i institucije tog vremena. Niko od njih to zapravo nije ni želio, uprkos njihovoj (izuzetnoj) egoističnosti. Sva četvorica htjela su uzdrmati javnost, ali ne samo radi pozornosti. Svi su vjerovali da samo neustrašivo preispitivanje onoga što smatramo neupitnim, konvencije i površnosti i pobijanje laži i pogrešnih tvrdnji mogu filozofiju i čovječanstvo gurnuti u položaj sa kojeg se svijet može vidjeti onakvim kakav on stvarno jest.

Magija koju su izveli ovi notorno teški mislioci je zavaravajuće jednostavna. Svaki od njih je na svoj način ogolio filozofiju kako bi svijet ponovno zablistao. Tvrdili su da ne postoje apsolutni temelji za postojanje, poznavanje ili življenje koji se starim alatima filozofije mogu istjerati na čistac: prava magija nam je, tvrdili su, pred nosom.

Za Wittgensteina, rođenog u Beču 1889. godine, magija se krila u izvornoj logici onoga što jezik pokazuje, a ne u onome što pretpostavljamo da nam govori. Cassirer, rođen 1874. godine u tadašnjoj Šleskoj, na sličan je način otkrio misterije ljudskog života u bogatoj historiji interakcije simbola i govora. Heidegger, rođen u jugozapadnoj Njemačkoj 1889. godine, bio je mračniji čarobnjak i nagovarao nas je da skočimo u ništavilo koje nas gleda u lice. Moramo, tvrdio je, shvatiti bitak-u-svijetu (In-der-Welt-sein) i tubitak (Dasein), sam i bez starih metafizičkih sigurnosti koje nas čuvaju, biti autentično anksiozan. Benjamina, rođenog u Berlinu 1892. godine, manje je zanimala autentičnost. Očaralo ga je zadovoljstvo čuda svakodnevice, oni trenutci koji bi mogli povratiti život, makar samo na kratko; pogled, izlog, riječ.

Svi su znali jedni za druge, iako (osim Cassirera i Heideggera, na kratko) nisu bili prijatelji. Jedan od Eilenbergerovih umijeća je zamišljanje razgovora koje bi ovi mislioci vodili.

Zamislite, eksperimenta radi, dvoje mladića koji šetaju gradom, piše on, odjednom jedan kaže drugome:

Kako je čudno da išta postoji [„dass es überhaupt etwas gibt“]! Kako čudesno: Tamo! I tamo! Vidiš li ti to?

A drugi mladić na to klimne i kaže: „Da, vidim. I meni se pokazuje. A znate, ja uvijek razmišljam: Nije mistično to kakav je svijet, već to što on jest.

Prvi mladić je Heidegger, drugi Wittgenstein. Potonji bi se tiho zadovoljio time što se razumiju; prvi, koji ništa više nije volio od šetnje i razgovora, iskoristio bi priliku da kaže puno više.

Sva četiri mislioca deru se na nas iz vlastitih mračnih dana: samo pogledajte, stvarno pogledajte, što je ispred vas, kažu nam. Čitajte, posmatrajte, opisujte, slijedite svoj um, budite neustrašivi, kritični, kreativni, čudesni i nadasve nemojte se zavarati lakim navikama, uobičajenim klišejima, dogmama, ideologijama, kultovima ili opskurnim glupostima.

 

* * *

 

Zaboravili smo koliko su te ideje osnažujuće. Do kasnijeg dijela 20. vijeka, djela Wittgensteina, Heideggera i Benjamina pronašla su svoja mjesta na borovim policama nezavisnih knjižara. Studenti filozofije, dekonstrukcije i kritičke teorije znali su gdje tražiti svoje ljude.

Stvarali su se novi kultovi koje su ponekad slijedile dogme. Ne vjerujem da sam bila jedina studentica kritičke teorije kojoj je neko objašnjavao šta je Heideggerov Dasein u zadimljenom baru. Samo je Cassirer ostao po strani savremene misli. Ti su mislioci bili uzbudljivi, ali predstavljanje njihove misli i važnost njihove inventivnosti postali su nejasni čak i kad su njihove ideje postale mainstream.

Zanemaren je historijski i politički kontekst na kojem su zasnovana ova djela. U narativ “Doba čarobnjaka” uveden je antiklimaks u kojem svi znamo što se dalje dogodilo, a ono što se dogodilo bilo je katastrofalno. Kako nas obavještava Eilenberger u oštrom epilogu svoje knjige, u maju 1933. godine Hitler je svojim antisemitskim Zakonom o obnovi profesionalne državne službe otjerao Cassirera sa profesorske pozicije u egzil. Istog mjeseca Heidegger, tada član Nacionalsocijalističke stranke održao je svoj zloglasni govor kao rektor na Univerzitetu u Freiburgu, podržavajući Hitlera i “samoopredijeljenje” izrazito njemačkog univerziteta. Sedam godina kasnije, Walter Benjamin oduzeo si je život u Portbouu, nakon što je dovukao svoje sitno, krhko tijelo preko Pirineja da bi mu na kraju kazali da su se pravila prelaska granice promijenila i da će se morati vratiti u okupiranu Francusku. Samo je Wittgenstein zaista preživio da postavi pitanje: “Filozofija: šta drugo?

Znamo šta se dalje dogodilo i zašto su pažljiva i stručna filozofska objašnjenja Eilenbergera tako danas vrijedna i potrebna. Knjiga započinje i završava susretom Heideggera i Cassirera na filozofskoj konferenciji u Davosu u Švicarskoj u martu 1929. godine. Njihova rasprava nije bila daleko od akademske. Cassirer je imao gripu te je bio umoran i bilo mu je neugodno. Objasnio je da propituje temelje filozofske misli kako bi otkrio ono što je zaista važno: simboličke sisteme kojima dajemo značenje sebi kao ljudima, zajedno i ujedinjeno. Heidegger, koji je tek stigao sa snježnih padina otpuhujući snijeg sa brkova, odvratio je da je ta zajednička čovječnost, kultura, civilizacija još jedan mamac, neautentično odvraćanje pažnje od prave uloge filozofije. Njegova prava uloga je bila suočiti nas sa ponorom: tek tada moglo bi se pojaviti autentično novo ljudsko biće. Njegova publika bila je očarana. Kocka je bačena, i to ne samo za modernu filozofiju.

Niko od ovih mislilaca nikada nije pisao o etici na konvencionalan način, niti je to čak ni probao“, navodi Eilenberger. “Imali su svoje razloge za to.” Zaista, jedan od tih razloga bio je taj što su, osim Cassirera, svi bili neobično opčinjeni sobom. Drugi je bio taj što, bez obzira na svu njihovu priču da gledamo ono što je pred nama, nijedan nije bio posebno zainteresovan da vidi šta se događa u svijetu.

 

* * *

 

Velik dio filozofije ovog perioda proizišao je sa Univerziteta Philipps u gradiću Marburg, sjeverno od Frankfurta. U Marburgu je Cassirer studirao, tu je Heidegger prvi put radio kao profesor i gdje je u jesen 1924. godine opčinio svoje studente predavanjima o Platonovom “Sofistu”. U publici učionice 11 sjedila je studentica sa kojom će spavati prije kraja semestra, mlada politička filozofkinja Hannah Arendt (koja ima važnu ulogu u ovoj knjizi i na koju se pisac ponekad referiše samo njenim imenom). U maju te godine nacistički völkisch u Marburgu dobio je tri puta više glasova od nacionalnog prosjeka na izborima za Reichstag.

Bio je to pucanj upozorenja, što ne znači da to nije bilo u skladu sa skorijom historijom tog grada. 1920. godine pripadnici univerzitetske studentske milicije Studenkorps masakrirali su 15 ljevičara na selu. Oslobođeni su. Trebalo je samo zaviriti kroz visoke prozore učionice 11 da biste vidjeli da se tu nešto loše događa.

Ako danas prošetate ulicom Barfüsstrasse, do stepenica kojima bi Heidegger vjerojatno prelazeći dva stepenika u jednom koraku prolazio na putu za svoja predavanja, možete vidjeti kuću u kojoj je 1946. godine bio sakriven šef Gestapoa Klaus Barbie, „krvnik iz Liona“. Lokalni aktivisti iscrtali su vrata i zidove informativnim grafitima. Naučili su Cassirerove lekcije o očuvanju čovječanstva znakovima i simbolima. Tlo nam možda izmiče pod nogama, ali danas je teže zagovarati historijsku ili političku nevinost.

1951. godine starija i mudrija Arendt prenijela je Benjaminov stav o bujicama i eksplozijama sa početka 20. vijeka u svom najvećem djelu “Izvori totalitarizma”. Njih dvoje su se sprijateljili u Berlinu i Parizu. Ona je objasnila da je taj prvi požar “podstaknuo lančanu reakciju u kojoj smo od tada zarobljeni i koju, čini se, niko ne može zaustaviti“. Bilo je to kao da je svijet stao na traku za trčanje sa koje nije znao kako sići. Uslijedili su rat, fašizam, bezakonje, genocid industrijskih razmjera i “fabrike leševa“. Čarobnjaci su fatalno podcijenili ono protiv čega su se borili.

 

* * *

 

Eilenberger obećava da će u sljedećoj knjizi predstaviti još jedan kvartet, koji će ovoga puta uz Arendt uključiti Simone de Beauvoir, Simone Weil i, zanimljivo, miljenicu libertarijanskih konzervativaca, Amerikanku Ayn Rand.

Zanimljivo će biti vidjeti tri od ovih žena kako nadopunjuju historijske i moralne slijepe tačke svojih prethodnika. Arendt je uzela Heideggerove lekcije o bitku, ali je umjesto njegove smrtonosne heroike autentičnosti razvila teoriju ljudskog pluralizma koja je potvrdila ljubav i obećanje politike. Beauvoir je egzistencijalizam opskrbila etikom dvosmislenosti što je nužno, tvrdila je, za projekt postajanja u složenom svijetu. Njena savremenica, francuska filozofkinja i mističarka Simone Weil, smatrala je nepravde modernog svijeta nepodnošljivima i odgovorila im je novom i beskompromisnom etikom kršćanske milosti. Bit će zanimljivo pročitati što Eilenberger misli da Rand donosi za ovaj stol.

Umjesto Rand, ja bih radije odabrala jednu drugu spisateljicu: žalosno malo čitanu austrijsku pjesnikinju, autoricu romana i libretistkinju Ingeborg Bachmann, kćerku naciste i ljubavnicu pjesnika koji je preživio holokaust, Paula Celana (na kratko i Henryja Kissingera). Bachmann je napisala doktorsku tezu protiv Heideggera i bila je jedna od predstavnica poslijeratne generacije eksperimentalnih pisaca koji su pisali na njemačkom jeziku i koji su bili predani iskorjenjivanju fašizma iz same književnosti, kulture i jezika. Bila je Wittgensteinova učenica i poput njega vjerovala je da samo strpljivošću i predanošću prema jeziku mi se možemo suprotstaviti da on “ne zavara naše razumijevanje“.

Primijetila sam kako sam puno razmišljala o njenim djelima čitajući “Doba čarobnjaka”, i to ne samo zbog kreativne poveznice koju je napravila između dva junaka ove knjige. Svaki roman u njezinom nedovršenom ciklusu, “Todesarten” (“Načini umiranja“), prikazuje smrt žene koja je na neki način misteriozno povezana sa karizmatičnim muškarcem ― književnikom, misliocem, ocem, ljubavnikom. Priče izričito govore o istini koja je prećutna u Eilenbergerovom prikazu briljantnih ljudi koji se hrabro pokušavaju suprotstaviti modernom svijetu. Postoji sljepoća, narcisoidnost, koja nije samo stvar filozofskih pogrešaka ili teoretskih pogrešnih zaključaka, već koja pripada historijskom nasilju patrijarhata.

Možda je ovo najjasnija stvar koja je pred nama, a koju niti jedan pokušaj jasnog kritičkog promišljanja nije uspio razjasniti. Najzad, kroz historiju su sitna krhka ljudska tijela rijetko bili bijeli Evropljani. Sasvim slučajno se i njihov svijet također srušio početkom 20. vijeka. Neki bi rekli da tu cijenu još plaćamo.


Autorica: Lyndsey Stonebridge, The New Statesman

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba


Wolfram Eilenberger, “Doba čarobnjaka: Veliko desetljeće filozofije 1919.–1929.