Najprije smo čuli za brutalne prijetnje reditelju Zlatku Pakoviću, te glumicama i glumcima u njegovoj predstavi „Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo“. Predstavom, koja je premijeru imala 24. septembra u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji obilježio je 25 godina od genocida u Srebrenici. Napadi i uvrede su, prema navodima Nezavisnog udruženja novinara Srbije, potekli od medija bliskih vlasti u Srbiji koji su Pakovića optužili da je režirao „antisrpski pamflet“ i ocijenili kako je u službi „hrvatskih, albanskih i bošnjačkih interesa“, a potom dodatno ojačali na društvenim mrežama gdje su navijačke skupine autoru prijetile smrću. Opskurni Pokret obnove kraljevine Srbije u međuvremenu je podnio i krivičnu prijavu zbog gaženja državne zastave Srbije u predstavi.

Uslijedio je incident na izložbi u Centru za kulturnu dekontaminaciju „Kapija – i kad boli, istina je lijek“, koja je tematizovala masakr na Kapiji u Tuzli i time isprovocirala Mišu Vacića, predsjednika ultradesničarske partije Srpska desnica, zapravo projekta Srpske napredne stranke predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Jedva nekoliko dana kasnije, svjedočili smo napadu huligana na retrospektivnu izložbu crnohumornog underground stripa grupe „Momci“ iz devedesetih godina. Napad u kojem je dio izložbe pocijepan, a u prostor galerije Stara kapetanija u Zemunu, u kojem su u tom trenutku bili kustoskinja i čuvar, bačen suzavac, uspješno je izveden uprkos tome što su prijetnje smrću autorima dan ranije prijavljene policiji. Napadačima, očito zainteresovanim za tajne stripa koliko i za suočavanje s ulogom Srbije u ratnim zločinima devedesetih, zasmetao je izloženi crtež „Kenjkavac“ koji prikazuje bebu sa sjekirom u glavi.

Mia David Zarić, arhitektica, scenografkinja, istaknuta radnica u kulturi i nekadašnja direktorica Kulturnog centra Beograda u čijem je prostoru u njenom mandatu – uz jako policijsko osiguranje u opremi za razbijanje demonstracija – organizovana i izložba o ubistvu četrnaest članova albanske porodice Bogujevci koje su 1999. na sjeveroistoku Kosova počinili pripadnici jedinice rezervnog sastava MUP-a Srbije „Škorpioni“, te koja je smijenjena između ostalog i zbog javnog protivljenja megalomanskom projektu Aleksandra Vučića „Beograd na vodi“, ocjenjuje da su svi spomenuti napadi i prijetnje dio istog problema, o čijoj prisutnosti najbolje govori izostanak reakcije nadležnih institucija i na ovo, najrecentnije nasilje.

„A taj problem je društvo u kome živimo. Ovo društvo ne samo da toleriše već i podstiče nasilje. Ljudi lako postaju zveri ako veruju da neće biti kažnjeni. U Srbiji se od dolaska Srpske napredne stranke na vlast potpuno devalviralo znanje. Da bi imao poslušnike, Vučić je komadiće vlasti dao ljudima koji u iole normalnim uslovima ne bi mogli ni da sanjaju o životima koje sada žive. To je stvorilo atmosferu da svako može da radi šta hoće ako ima leđa, odnosno ako je na pravoj strani. Ne verujem da su napadi orkestrirani, ali nisu sankcionisani. I počinitelji znaju da neće biti gonjeni. To je ekstremnoj desnici, navijačkim i kriminalnim grupama, ali i običnim bahatim i frustriranim ljudima dalo krila da divljaju. Ti napadi služe pre svega zastrašivanju i demonstraciji moći. I nije lako to izdržati. Međutim, ja verujem da oni takvim napadima zapravo daju moć umetnosti. Umetnost treba da provocira. Treba da nudi drugačije, oneobičeno gledanje na stvari. Paradoksalno, umetnost je sada moćnija i uticajnija nego što je bila. Svi ovi napadi su izazvali mnoštvo reakcija i polarizovali društvo. Uznemirili su ljude. A to je dobro.“

Umjetnost i treba biti uznemirujuća, istinita i postavljati pitanja, a ne biti oku ugodna, kako je to već 1975. u jednom od svojih ranih performansa istakla Marina Abramović. David Zarić također podcrtava kako umjetnost nije tu da kod publike izazove osjećaj prijatnog, ma šta oni koji umjetnost i slobodu izražavanja ne razumiju niti nastoje razumjeti mislili o tome, već da produbi naše sagledavanje svijeta. A taj svijet nije lijep. „Kako da se osećate prijatno kada živimo u svetu koji je sve samo ne prijatan? Umetnost neće promeniti svet, ali je jedan od pokazatelja u kakvom svetu živimo, a važna je i jer nam pomaže da se otvorimo i prema drugim opcijama, da vidimo stvari iz drugog ugla, da onu imaginaciju koju je ubila realnost svakodnevnog života ponovo pronađemo. A ako se otvorimo, onda možemo da zamislimo neki drugi svet. Tako da, u konačnici, umetnost može dovesti da neke vrste oslobođenja, odnosno vizije moguće slobode.“

S pozicije dna se bolje razumije

Fizički obračuni s pozorišnim predstavama, filmskim festivalima i izložbama u našim krajevima nisu novost. Napadalo se i napada se kritičku umjetnost koja dekonstruiše opšteprihvaćene nacionalističke i patrijarhalne narative, koja podsjeća na zločine počinjene iz naših redova, koja krši „moralne uzuse“ društava koja su se posljednjih decenija proslavila etničkim čišćenjima ali gaje visoke moralne standarde kad je umjetnost u pitanju. Notorni napad te vrste svakako je onaj na ansambl zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta 1990. godine na gostovanju predstave „Sveti Sava“ u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Brutalnim nasiljem je već u noći otvorenja na Akademiji likovnih umjetnosti 2008. godine zatvoren Queer Sarajevo Festival, a fizičke napade prije nekoliko godina pretrpjeli su i posjetiteljke i posjetioci međunarodnog festivala queer filma Merlinka u Sarajevu.

Ipak, kako ističe novinar, beogradski dopisnik Federalne televizije i čovjek iza Kulturnoumjetničkog programa edukativnog karaktera K.U.P.E.K. Dejan Kožul, fizički napadi na umjetničke događaje zapravo su u današnjem vremenu sve rjeđi. „'Problematične’ izložbe, predstave, filmove obezbjeđuje policija, pa su prijetnje i pokušaji cenzure preseljeni na društvene mreže“, navodi on, dodajući da u priči o fizičkom i verbalnom nasilju koje jeste najvidljivije i najbrutalnije ne smijemo zaboraviti suptilnije, a time i nevidljivije načine ušutkivanja umjetnica i umjetnika koji su, naprosto, novi modus operandi.

„Mehanizmi cenzure umjetnosti su, baš kao i cenzura u medijima, danas prefinjeniji i umotani u „tržišni” celofan, gdje se na umjetnost gleda kao na samo jedan od proizvoda koji nalaze svoje mjesto pod tržišnim nebom, iako znamo da je to tržište isprepleteno korupcijom i raznim interesima, pa kao takvo ni ne postoji. To je polazna osnova one umjetnosti koja propituje vrijednosti koje nam nameću, koja kritikuje i koja je zaista „najjača politička opcija”. Samim tim je prinuđena na projektno finansiranje, kao jedino moguće, što opet umanjuje fokus umjetnika ili umjetnice na rad i odvlači energiju na traženje sredstava za život, što je opet neki vid pritiska, pa i cenzure.“

Takva pozicija, dodaje Kožul, u kojoj se razmišlja o golom opstanku nije laka, ali za autentičnost umjetnost jeste korisna jer podrazumijeva odricanje od konformizma. „Ona podrazumijeva sagledavanje okolnosti u društvu s dna, a odatle se bolje razumije. To je to podzemlje ili underground koji dovodi do izložbe, poput one u Staroj Kapetaniji u Zemunu, koja je dovela do upada i kidanja radova sa zida. Kad umjetnost kreće sa takvog dna onda ne postoji strah, nema tog konformizma koji može dovesti do kompromisa.“

Novost u slučaju posljednjih napada je to što je Ministarstvo kulture Srbije sramotnim saopštenjem u kojem blebeće o moralu i ocjenjuje da je izložba „afirmisanje skarednih i nemoralnih sadržaja“, „autošovinistička provenijencija“ i „podzemlje ljudskog duha“ istovremeno se hvaleći vlastitim „poštovanjem umjetničkih sloboda“, relativizovalo i zapravo poduprlo nasilje. Obračune Ministarstva kulture s radnicima u kulturi ovih dana možemo pratiti i u Sloveniji, gdje nezavisnoj kulturnoj sceni koja već više od dvije decenije djeluje na Metelkovoj prijeti izbacivanje na ulicu, čime se kažnjava njen kritički odnos prema trenutnoj vladi Janeza Janše. Uostalom, Aleksandar Vučić i Janez Janša dio su iste klike evropskih autoritarnih desničarskih vođa. Mia David Zarić stoga ocjenjuje da trenutno živimo destruktivni trenutak u povijesti u kojem je umjetnost laka meta.

„Ceo svet je u krizi. A kada je kriza potreban je neprijatelj. Neprijatelj mora biti „drugi“, neko koga možemo obeležiti kao pretnju. Umetnost je tu laka meta. Ali to stanje je neodrživo na duže staze. Evo, upravo dok razgovaramo, broje se glasovi izbora u Americi. I izgleda da će Biden ipak pobediti. Tesno, ali pobediti. To znači da ljudi vide da svet u kome živimo nije normalan i da ga treba popraviti. Nasilje i zajedništvo su na dva kraja amplitude koja se neizmenično ponavlja kroz istoriju čovečanstva. Sada smo u destruktivnoj fazi“, ističe ona.

Ko sve ni(je) na „našoj“ strani?

U granicama Bosne i Hercegovine, oktobar je na umjetničkoj sceni također protekao u znaku cenzure, ovog puta institucionalne koju se nastojalo predstaviti nešto drugačije. Izložba umjetnice Milene Ivić postavljena u banjalučkoj Galeriji Plus, izložbeno-prodajnom prostoru Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, zatvorena je nepun dan nakon otvaranja. Ivić, diplomirana grafička dizajnerica sa Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci, dobila je priliku da izlaže u Galeriji Plus zahvaljujući priznanju kojim je stručni žiri MSURS prošle godine nagradio njeno stvaralaštvo u kojem se „bavi društveno aktuelnim temama, među kojima su i teme rodnih odnosa i feminizma“.

Iz Muzeja su povodom naprasnog zatvaranja izložbe nagrađene umjetnice obznanili kako su odluku o povlačenju izložbe donijele umjetnica i kustoskinja, usljed pritužbi i „niza negativnih konotacija građana“ po otvaranju izložbe, a koja je, između ostalog, problematizovala i ulogu institucije kulture kakva je MSURS u održavanju društvene moći. U kratkom saopštenju objavljenom na Facebooku navedeno je još kako je Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske „mjesto otvorenog dijaloga i umjetničkih sloboda“, te kako „ovakve situacije otvaraju prostor za diskusiju i javni dijalog, kao i različita razmišljanja o poziciji savremene umjetnosti u društvu“.

Navodi Muzeja, međutim, nisu tačni. Radije, riječ je o višeslojnoj cenzuri pokrenutoj iz struktura Muzeja, a nakon prijetnji radikalne skupine Baštionik koja je umjetnicu optužila za „bogohuljenje“ i prijetila demoliranjem izložbe „u Božje ime“. Zasmetalo im je što su se hrišćanski simboli i spominjanje ženskih reproduktivnih organa našli u istom prostoru. Nakon što se javnosti obratila kustoskinja MSURS i „sporne“ izložbe Maša Čavić, koja je, između ostalog, navela da je rukovodstvo Muzeja nastojalo izvršiti pritisak na nju i putem poziva članovima njene porodice, autorica Milena Ivić je u otvorenom pismu podrobno pojasnila mehanizme cenzure koji su najprije okrnjili, a zatim i zatvorili izložbu. U pismu podcrtava i zašto sarkastični naziv izložbe „Šta da radimo sa svom ovom slobodom?“ u atmosferi straha i cenzure koja vlada u važnoj instituciji kulture – nije mogao biti pogođeniji.

„Umjesto da prijavi prijetnje policiji, MSURS je odlučio da savije kičmu bez pogovora i skloni izložbu od očiju javnosti, osjetljivih na ženski reproduktivni organ iz kojeg smo svi nastali, a neosjetljivih na nasilje. Uostalom, šta god da je bio sadržaj izložbe, krajnje je licemjerno da me nagrade pa me se kasnije odreknu. Institucija bi kao „mjesto otvorenog dijaloga i umjetničkih sloboda“ trebalo da garantuje zaštitu prava umjetnika i rada, a ne da se povlači pred fašističkim cenzorskim konceptima, pravdajući ih time da „ljudi ne znaju koje su to slobode koje umjetnost ima“, navela je Ivić u otvorenom pismu. Ovaj oblik cenzure jasno otkriva kako je borba između „nas“ i „njih“ nešto kompleksnija nego što može izgledati u prvi mah, ističe Dejan Kožul.

„Na Mileninom primjeru, ali i na primjeru Jelene Jaćimović koja je nedavno u Novom Sadu morala da promijeni mjesto izložbe „ArchiWar: Priče i sećanja o genocidu u Srebrenici“ jer se prvobitna galerija Prostor predomislila i zbog sigurnosti odustala od davanja prostora za izložbu, vidimo kako to danas funkcioniše. Sjetimo se i Festivala MESS i predstave „Naše nasilje i vaše nasilje“ Olivera Frljića koja je bila skoro pa otkazana zbog prijetnji direktoru festivala, a na koncu je odigrana uz napomenu publici da u salu ulazi „pod sopstvenom odgovornošću“ za svoju sigurnost. Ta vrsta povlačenja pod pritiscima je poražavajuća jer je to ona vrsta samocenzure protiv koje se teško boriti, koja stvara sukobe na „istoj“ strani, ali otvara i to pitanje ko je to sve na „našoj“ strani i da li je to zaista iskreno.“

Mia David Zarić mišljenja je da je u ovakvo vrijeme teško voditi instituciju, što objašnjava i kako je moguće da je MSURS radije pokleknuo pred prijetnjama umjesto da stane iza mlade umjetnice čiji je rad prethodno nagradio. „Neophodno je praviti mnogo kompromisa jer posmatrate širu sliku. I tako vam se granica pomera. Najteže je reći ‘sada je dosta’, jer to znači i lične posledice. Sa druge strane, različiti ljudi imaju granice na različitim mestima. U svakom slučaju, rad Milene Ivić je odličan i dobro je da se javnost u njemu prepoznaje. Za nju će ovo sigurno biti podstrek da nastavi da radi na tom tragu“, navodi.

Upitani na kraju koju strategiju borbe s ovakvim nasilničkim i cenzorskim tendencijama predlažu, sagovornici uglas odgovaraju da je najvažnije ne ustuknuti i istrajavati u sopstvenim uvjerenjima. „Nema povlačenja pred nasiljem“, jasna je David Zarić, dok Dejan Kožul ističe da je neodustajanje ujedno i nužni dijalog s institucijama koje su tu da umjetnost, kao i autore i autorice, zaštite. „Prema pokušajima cenzure se treba postaviti baš onako kako umjetnost koju se pokušava cenzurisati i nalaže: bez kompromisa, stvaranjem sopstvenih prostora slobode, ali ujedno i konstantnim nerviranjem one „elite“ i onih institucija koje su zadužene da pomognu, konstantnim pritiscima, jer tako im se daje do znanja da smo živi i da se pitamo.“