Skepsa Bošnjaka prema Arapima

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Dnevnik Noje cirher cajtung je objavio poduži tekst o tome kako su „arapski turisti i investitori otkrili Bosnu – ali je ljubav ostala prilično jednostrana“. Bosanski muslimani ipak osjećaju veću bliskost sa Turcima.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

„Baza za kupce sa Bliskog istoka je hotel Holivud u Sarajevu. Tu, na Ilidži, oni se odmaraju poslije slijetanja, prije nego što krenu u potragu za nekretninama. Na recepciji govore arapski, a u holu se uspostavljaju kontakti i razmjenjuju informacije. Abdul Latif, 66-godišnji knjigovođa u penziji, čitav život je radio u jednoj kuvajtskoj državnoj naftnoj firmi i sada je sav uzbuđen od očekivanja. Njegov bosanski čovjek za vezu mu je na karti upravo pokazao čitav niz lokacija gdje se prodaje zemlja u okolini, sklopio kartu i na tečnom arapskom dogovorio sa gostom sutrašnji obilazak tih mjesta. Zašto Abdul hoće da kupi zemlju baš u sarajevskom kantonu? Zato što je, kaže, priroda divna, zemlja bezbjedna a društvo – muslimansko.”

„Interesovanje srednje klase iz zemalja Persijskog zaliva za Bosnu je direktna posljedica krize nastale poslije Arapskog proljeća. Klasične destinacije u Libiji, Egiptu i Tunisu su postale nesigurne, pa se traže alternative. Iz Dubaija, Dohe i Kuvajt-sitija su uspostavljeni direktni letovi za Sarajevo. Bosanska vlada je ukinula vize za Bahrein, Kuvajt, Katar, Oman i Emirate – ne i za Saudijsku Arabiju. Otada je drastično porastao broj arapskih gostiju: između 2015. i 2017. se udvostručio sa 40.000 na 89.000. Tako su se oni izjednačili sa najvećom grupom posjetilaca – Turcima.”

„To što Arapi upadaju u oči ima veze sa činjenicom da oni duže ostaju u zemlji; u julu i avgustu ostaju u pravilu više nedjelja. Većina drugih turista već poslije nekoliko dana putuje dalje. Arapske direktne investicije su još relativno skromnog obima: 2016. su investicije iz Kuvajta i Ujedinjenih Arapskih Emirata iznosile 11 miliona evra – poređenja radi, iz Hrvatske je investirano 60 miliona, a iz Austrije 37 miliona. U Srbiji ima mnogo više arapskog novca, mada to tamo nije tema u javnosti.”

U tekstu je objašnjeno da se interesovanje arapskih država za Bosnu i Hercegovinu povećalo za vrijeme i poslije rata u Bosi i Hercegovini. „Iz arapskog prostora su stigli humanitarna podrška, oružje i u manjem obimu i islamistički borci. Poslije rata, ponuda je proširena, baš kao što su se raširile i vjerske fondacije. Građene su džamije, ali ne u jednostavnom tradicionalnom, već u neobičnom stilu sa masivnim kupolama i impozantnim duplim minaretima. Istovremeno su počeli da rade i misionari koji su sa umjerenim uspjehom širili svoje fundamentalističko učenje.”

Trgovcima nije promaklo to što se ne raduju baš svi Bosanci novim gostima. Oni to ne razumiju. „Kada kupujemo zemlju od Bosanaca”, kaže šeik (Saker Ali al Muala iz UAE, prim. prev.) „mi je ne nosimo kući u Dubai. Ona ostaje ovdje, poboljšava se, dobija na vrijednosti. Ljudi zarađuju na nama” – „To je i mišljenje bosanskih vlasti. Ali u medijima i u razgovorima se često pokazuju skepsa i odbojan stav prema strancima.”

„Pažnja javnosti koju izaziva arapsko prisustvo u Bosni svakako ima više kulturne nego ekonomske razloge. To što se u tržnim centrima arapskih investitora ne prodaje alkohol, ali zato postoje prostori za molitvu, to je za Sarajevo – za razliku od Londona – novo. I: za razliku od turskog uticaja koji se prihvata kao dio sopstvene istorije, mnogi ovdašnji stanovnici doživljavaju kao strane, a njihovu religioznost kao nametljivu. Većina medija svom snagom pojačava tu sliku tako što Arape predstavlja kao bogate i arogantne a njihovu kulturu kao ženomrzačku i nasilnu. U osnovi se reakcija muslimanskih Bosanaca ne razlikuje od reakcije hrišćanskih Evropljana – možda je njihova ksenobofija čak i jača, jer svoj islam vide kao ugrožen”, piše, između ostalog, Andreas Ernst za Noje cirher cajtung.

Čitajte više

Žena iz Vijetnama sa francuskim državljanstvom u svojoj 79. godini vodi pravnu bitku protiv koncerna koji su proizvodili “ejdžent orindž”. Njime je američka vojska u ratu trovala vijetnamsko stanovništvo.
Autor ovu skepsu prema državnim kampanjama, poput ove s cjepivom, povezuje s nepovjerenjem prema državi koje potječe iz razdoblja socijalizma a to posebice vrijedi za marginalizirane grupe stanovništva poput Roma.