Nesuvislosti o bosanskoj povijesti i širenju islama na Mediteranu

Islam nije nikakvo novo vjersko učenje pa prema tome ni nova, kako vole reći- najmlađa religija, nego je Islam samo nova nadgradnja monoteizma koji je bio vjera starih Bošnjaka.
Ilustracija: Joey Guidone
Ilustracija: Joey Guidone
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Povijesna tema koja zaokuplja Evropske hisoriografe je i Islam, njegova prisutnost u Evropi, ali i vrijeme njegovog inkorporiranja u Evropsku duhovnost. Kada historičar želi da piše ili je već poisao o toj temi zahvatajući razdoblja u kojima se kao uočavao, ali i razdoblja u kome su narodi tih dijelova Evrope živjeli u Islamu, onda stav-iskaz koji slijedi a naznačen crvenom bojom je sa karakterističnim tvrdnjama koje su neizbježne kada je Islam i njegova prisutnost u Evropi. U ovim tvrdnjama je sažeto sve što evropski povjesničari pišu i karakterišu islamsko prisustvo i njegov uticaj u ovim krajevima, počevši od njegovog kao začetka do upliva na duhovnost onih koji su ga praktikovali, koji ga uče i koji ga se i danas pridržavaju. A sva ta pisanja, rekao bih naglabanja su na projektovanoj nenaučnoj osnovi, jer sve se to odvijalao uz drugačije življenje i sve na sasvim drugoj povijesnoj a naučnoj osnovi. Evo tih naklapanja o Islamu:

”Dolaskom Turaka u XV st. vjerovatno nije bio prvi dodir Bosne s islamom. Rana arapska ekspanzija na Mediteranu, koja je do IX st. utvrdila muslimansku vladavinu na Kreti, Siciliji, u juznoj Italiji i Španjolskoj, zacijelo je često dovodila muslimanske trgovce i gusare na dalmatinsku obalu. Trgovanja robljem s te obale, zbog čega su kao sto smo vidjeli, bosanski robovi dospjeli i do zapadnog Mediterana potkraj srednjeg vijeka, svakako je bilo i u tom ranijem razdoblju: porobljenih Slavena iz Mediteranske regije bilo je već na početku postojanja muslimanske Španjolske, pa je poznato da su saracenski vladari Andaluzije imali u desetom stoljeću slavensku vojsku od 13 750 ljudi.” (Mazuranic, Sudslaven in Dienste des Islams str. 21-27; Hukic, ur., Islam i muslimani u Bosni, str. 20-2l.)” , a iz pera prof.H. Cano o: ”Islamizacija Bosne i Hercegovine”.

No, krenut ću od tvrdnje do tvrdnje i svaku od njih razobličiti i svaku dovesti u odnos; nastanka tako nesuvisle tvrdnje i stvarnosti.
1.) Dolaskom Turaka u XV st. vjerovatno nije bio prvi dodir Bosne s islamom.
Tačno je, a ne vjerovatno, da to nije bio prvi dodir Bošnjaka sa Islamom, a zapravo ovdje termin-prvi dodir nije uopšte adekvatan, jer tu nije bilo nikakvog dodira nego je to bila prirodna nadgradnja starog Bošnjačkog monoteističkog učenja i čvrsta veza-dogradnja postojećeg monoteizma sa novim monoteističkim učenjem objavljenim Muhamedu a.s. koje je dobilo svoj puni iskaz kao Islam.

Dakle, Islam nije nikakvo novo vjersko učenje pa prema tome ni nova, kako vole reći- najmlađa religija, nego je Islam samo nova nadgradnja monoteizma koji je bio vjera starih Bošnjaka. I tada je Bošnjacima bilo jasno da je Bog samo jedan, a ne kako o njima pišu i kako im podvaljuju njihovi negatori te da su bili dualisti i vjerovali u dva Boga.

Islam-kao vjersko učenje u svom značenju bi bilo učenje onih koji se odriču svakog pripisivanja Božijih svojstava nekom drugom licu ili pojavi, te da je Islam isključiva predanost Bog, a što karakteriše njegove sljedbenike. Pristalice Islamskog vjerskog učenja su islamiti, ali se za njih koristi i opći naziv muslimani. Termin musliman se koristio i ranije, kao termin koji su za sebe koristili raniji vjernici u jednog Boga-stvaraoca svega. Dakle, općenito; musliman je vjernik monoteista, a ne isključivo islamit.

Za razliku od monoteiste; Onaj vjernik koji nečem drugom pripisuje Božija svojstva, ili koji se klanja kipovima ili slikama za muslimana je idolopoklonik i po Kur’anu to je najveći griješnik.
Pod idolatrijom musliman podrazumijeva i onaj vid vjerovanja ljudi koji za Stvaraoca uzimaju rođeno biće ili neku drugu pojavu ili predmet kojoj dakle pripisuju stvaralačke mogućnosti koje za muslimane ima isključivo samo Bog – Allah.

Prema islamskoj definiciji monoteizma kršćanstvo nije monoteističko učenje, jer ono rođeno biće poistovjećuje sa Allahom te se kršćani ne mogu smatrati ehlikitabijama, tj. sljedbenicima Božije Knjige. Po Kur’anu, oni su sljedbenici samo jednog Njenog dijela, onog koji se ne odnosi na stvaranje. Za njih je stvaralac svega Bog Isus, a to protivuriječi izvornom monoteizmu.

Muslimani imaju stav-prihvataju da je Allah dž.h. Objavom Muhammedu a.s. upotpunio monoteističko učenje o stvaranju, tako da oni koji su još od ranije imali monoteiestički pristup stvaranju imaju samo novu nadgradnju svog učenja, ali i da one koji su za svoje učenje prihvatili idolatriju vrate na pravi put kada je u pitanju vjerovanje, te da se novom Objavom-Islamom obezbjedi potpunu afirmaciju i dogradnju monoteizma.

Objava je stizala sukcesivno u vremenskom periodu od 22 godine putem meleka Džibrila počevši od 61o-632. godine po Isaa a.s. kao tematske cjeline-Sure. U kasnijem periodu sve Sure su ukomponovani prema redu objave u Knjigu koju muslimani poznaju kao Kur’an časni.

Kur’an je knjiga u kome je kompletna Objava sažeta kroz 114 Sura i 6236 Ajeta, a kompletirana je 20-30 tak godina nakon smrti poslednjeg Božijeg Poslanika. Muslimani uzimaju; da je svako Kur’ansko aje apsolutna istina, jer je to za njih Allahov govor i tu nemože, a niti smije biti dvojbe. Dakle, za muslimana Kur’an časni je izgrađen potpuno aksiomatski, tako da je svako aje aksiom tj. tvrdnja koja se prihvata kao apsolutna istina bez ikakve sumnje i kao takva se ne dokazuje. Musliman se mora pridržavati Kur’anskih ajeta i to je stil njegovog življenja.

Nakon ovog pojašnjenja o islamskom pristupu vjerovanju i upoznavanja čitaoca o evoluciji monoteizma kroz Islam moram ukazati i na činjenicu da se Islam na Balkanu, a niti bilo gdje nije širio, kako to čitate u onoj prvoj rečenici nekakvim dodirom, a zatim kao dolaskom Turaka. Islam za monoteiste, nije a niti bi trebalo da bude neko novo vjersko učenje, a pogotovo da su ga od nekoga na sili prihvatali, jer je Islam samo viši nivo monoteizma koji se može uzeti kao konačna najprirodnija tako reći naučna nadogradnja postojećeg monoteizma koji je bio vjersko učenje skoro svih značajnih povjesnih ličnosti od Ibrahima a.s. preko Davuda a.s. Isa a.s., Muhammeda a.s.do najprestižnijih antičkih naučnih ličnosti; od Platona, te među njima najvećeg Aristitela, ali i najsposobnijeg promicatelja monoteizma i uspostave država sa monoteističkom vladavinom; Aleksandra-Iskendera Velikog.

Takođe, netačne su i tvrdnje da se Islam širio osvajanjem ili grubim nametanjem, jer musliman mora da živi i da se ponaša prema Kur’anskim odredbama i nije se moglo desiti da muslimani osvajaju ili na silu nameću svoje učenje. To su podvale i iskrivljene tvrnje kako bi se neke povijesne činjenice negirale, kao na primjer da je Islam prisutan na Balkanu, ali i diljem Evrope od VII stoljeća, te na nekim konstrukcijama, kao što je Tursko ili Arapsko osvajanje i nametanjem Islama gradila povijest.

Prema Kur’anskim ajetima, koje ispod navodim, biće vam jasno da su moje tvrdnje iz predhodnog pasosa tačne, jer je Kur’an osnova muslimanskog življenja, pa prema tome i osnova njegove povijesti.
Aje 190. Sura II
” I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista ne voli one koji zapodjevaju kavgu”.
Iz ovog ajeta proizlazi: Musliman nije smio, pa ni mogao zapodijevati kavgu pa prema tome nije mogao ni osvajati! Ako je muslimanska zajednica napadnuta borba joj je dozvoljena. Dakle, imperativ- strategija muslimana je odbrana a nikako napad i osvajanje.

Aje 39. Sura XXII- ”Dopušta se odbrana onih koje drugi napadaju, zato što im se nasilje čini-a Allah je doista, kadar da ih pomogne”.

I ovim ajetom muslimanu je dopuštena isključivo odbrana, ali ne samo muslimanu nego bilo kome ko je napadnut. Dakle, i ovim ajetom je muslimanu zabranjeno napadanje, jer se time čini nasilje, a nasilje je zabranjeno prema bilo kome.
Aje 256. Sura II
”U vjerui nema prisiljavanja, jer pravi put se jasno razlikuje od zablude … ”!
Ovim ajetom se eliminišu-derogiraju sve tvrdnje onih koji su tvrdili da se Islam širio silom.

2.) Rana arapska ekspanzija na Mediteranu, koja je do IX. st. utvrdila muslimansku vladavinu na Kreti, Siciliji, u južnoj Italiji i Španjolskoj zacijelo je dovodila muslimanske trgovce i gusare na Dalmatinsku obalu.
Ovom tvrdnjom da se Islam, na Mediteranu, širio ekspanzijom Arapa je tvrdnja koja je dovela do stava da je Islam na Dalmatinsku obalu došao uplivom trgovaca i gusara.

Tvrdnja je tako naivna i toliko neutemeljena da je žalosno da se kao takva prihvata i da je koriste historičari kada žele da obrazlože prisustvo Islama na pomenutim destinacijama ali i u Dalmaciji. Prije svega, nikakve ekspanzije Arapa na Kreti i drugdje nije ni bilo, jer od kuda toliki Arapi da se pomjere sa svojih ognjišta te da naseljavaju Mediteranske destinacije, a među njima čitavo Pirinejsko poluostrvo i da se prilagođavaju novim prirodnim uvjetima i grade svoju islamsku egzistenciju u sasvim drugačijim okolnostima od onih u kojima su živjeli. Nije tu bilo nikakve ekspanzije Arapa, a domicilno stanovništvo ovih destinacija je stanovništvo koje je bilo od ranije monoteističke provenijencije da bi svoj monoteizam dogradili Islamom nakon što je objavljen, a ovi povjesničari iz loše teze; da se islam širio ekspanzijom, a ne da je tu ukorijenjen od samog svog početka, promoviraju tako nesuvislu tvrdnju da se Islam širio ekspanzijom Arapa.

Takođe, i drug dio tvrdnje; da su zahvaljujući Arapskoj ekspanziji u Mediteranske enklave trgovci i gusari uticali na pojavu Islama u Dalmaciji, je tvrdanja koja ima iste korijene kao i predhodna. Takođe, i domicilno stanovništvo Dalmacije je sa monoteističkim stavom o stvaranju imalo istu nadgradnju monoteizma tako da je od VII stoljeća Dalmatinsko stanovništvo svoju duhovnost iskazivalo kao islamiti.

Ako i prihvatimo tvrdnju da su Islam prenosili trgovci i gusari, na koji su ga način mogli prenositi u Dalmaciju, ako je narod u Dalmaciji, po tim historičarima, bio sa kršćanskim pogledom na stvaranje’? Koje su metode koristili i imali takav uspjeh da je skoro svo stanovništvo Dalmacije u tim stoljećima bilo islamske provenijencije? Zašto i danas nema takvog primjera da kršćani svoje svetotrojstvo dograđuju Islamskim učenjem?

Trgovci i gusari mogli su djelovati u svom narodu informišući ga da je došla nova Objava, jer su trgovci i gusari mogli doći prije do informacije o novoj Objavi, ali narod je već bio u monoteizmu i nova Objava je bila novi stimulans za njihovu duhovnost. Iz tih razloga stanovnici nabrojanih enklava, ali i svih ostalih dijelova Evrope su rado prihvatali novu Objavu kao nadgradnju svog učenja, jer je novom Objavom monoteista postajao više učeniji i oplemenjeniji kao društveno biće.
Tvrdnja o arapskoj ekspanziji je nastala od strane kršćana kao negatora Islama i ona je konstrukcija proizašla iz lažne teze da se Islam širio nasiljem, te da je stanovništvo Mediterana bilo kršćanske provenijencije. I kako smo i sami dolazili posredstvom ovih historika do spoznaje o Islamu i njegovom prisustvu na Mediteranu nismo ni slutili da smo bili u zabludi.
Od kuda, onda Islam na Mediteranu?

Ranije sam naglasio da je Islam samo nadgradnja monoteizma kojeg su praktikovali stari narodi. Dakle, Islam nije novo vjersko učenje nego samo evolutivni-završni čin oblikovanja jednog učenja o stvaranju. Taj stari monoteizam koji je bio osnova Islama praktikovali su narodi čitavog Svijeta koji su imali doticaja sa Ibrahim a.s. stavom o stvaranju. U vrijeme civilizacijskog preporoda-uspostave država na monoteizmu, najveći doprinos uspostavljnju takvog religijskog stava imali su Aristotel kao teoretski utemeljitelj i Aleksandar Veliki kao njegov praktikant-sprovoditelj, jer su na principima monoteizma kao državotvorne vladavine uspostavili u narodu poznato-povijesno Veliko Aleksandrovo carstvo koje se protezalo od Mersije na Zapadu, do Filipina na Istoku.

Ova dva ljudska diva-dvije civilizacijske gromade su najzaslužniji za svjetsko promicanje monoteizma, ali i napredka svjetske civilizacije u svim sferama ljudskog djelovanja. Aristotel je bio Aleksandrov učitelj i on mu je dao ideju o uspostavljnju vlasti na monoteizmu.

U njihovo vrijeme Svijet je bio opterećen različitim vjerskim učenjima, a vladavine državama bile su na tim vjerskim učenjima i šarenilom koje je zadavalo muke u raznim oblicima suradnje. Odatle i ona narodna zapamćena izreka iz tog perioda, a radi se o IV stoljeću prije nove ere: ” Ko razriješi Gordijev čvor biće vladar svijeta.” Iz samog iskaza može se naslutiti da je politička situacija u tom periodu bila vrlo teška i da je trebalo razriješiti Gordijev čvor. Komparirajući onovremenu situaciju u Svijetu sa današnjom u Bosni u pogledu vladanja vrijedi tvrdnja: Danas je politička situacija u Bosni i Hercegovini Gordijev čvor!

Kada bi nekoga upitali; ko je razriješio Gordijev čvor? Svi bi odgovorili; Aleksandar Veliki. On, razriješio Gordijev čvor, a o njemu toliko malo znamo a i to što znamo je samo u negativnom kontekstu i kao bio je okrutan, bio je homoseksualac, te da je mačem razriješio čvor i to kao sasjekao ga i on se razdriješio. Razlog zbog koga tako malo imamo znanja o Aleksandru je taj, što njegovo promicanje šire oni kojima osnova učenja nije monoteizam nego kršćanstvo. Promicanjem Aleksandra i njegovog učenja dovelo bi do istine da je Evropa, pa dakle i Mediteran, utemeljena u početku na monoteizmu koji se poslije oblikovao Isaovim a.s. monoteističkim učenjem, zatim Arijanizmom-koje je isto tako bilo monoteističko učenje da bi u sedmom vijeku Arijanizam bio nadgrađen Objavom oblikovan kao Islam, a vladanje u državama bilo je Avarskog modela
Aleksandrovo vladanje i učenje promicala je islamska civilizacija i to su učile naše stare Bošnje dok su znanja sticali na univerzitetima u Istočnim, ali i u Islamskim centrima Evrope i Mediterana kojih više nema, jer su kršćani izmijenili tok historije.

Kada čitate biografije sultana onda, za sve njih, primjer časnog i učenog promicatelja monoteizma-Allahove vjere je bio Aleksandar i svi su se divili njegovom poduzetnošću i hrabrosti te i sami željeli dosegnuti njegov nivo privrženosti Bogu i dovesti svoju zajednicu na nivo kakva je bila u Aleksandrovo vrijeme. Znajuči da su sultani muslimani, jasno je da su jedino mogli veličati nekoga ko je bio u monoteizmu, zbog čega su i davali veliki značaj Aleksandru.

Aleksandar je razriješio Gordijev čvor tako što je svojim uticajima, skoro, pa u čitavom Svijetu, utemeljio države na monoteizmu. Bile su to teokratije s vladajućim monarhom, a vjera je bila osnova organizovanja i uspostavljanja vlasti, sa napomenom da je Aleksandar promicao samo monoteizam.

U Suri Pećina, aje: 83-105 Allah mu daje vlast i on kreće u realizaciju cilja: rušenja tiranija i uspostave država na monoteizmu sa monarhom koji mora bit uticajna ličnost izabrana po posebnom zakonu. Narodne vođe-monarsi, izabrane njegovim modelom, imale su legalitet i legitimitet u čitavom svijetu, jer se Aleksandar pobrinuo da zemlje počevši od Mersije-Engleska na zapadu, do Kine-Ujgurovine na Istoku, ostrvske Malezije na Jugo istoku, do Sjeveroafričkih zemalja budu na istom vladajućem principu.

Iz tog razloga, istog vjerskog učenja bez antagonizama, mogla je da napreduje zajednica, kao što je i bilo te su se iz tih razloga razvijale brojne znanosti i graditeljska poduzetnost što se uočava po prelijepim društvenim objektima iz tog perioda. Ove objekte zapažate u većini slučajeva tamo gdje kršćanstvo nije imalo vlast. Tamo gdje su kršćani uspostavili vlast na kršćanstvu oni su srušeni, a ako je neki i ostao onda je preinačen u kršćansku bogomolju, a gdje se to nije moglo izvesti, kao u Španiji, onda je ostao da svjedoči istinu. Zato svi znamo da je Islam bio u Španiji, ali da je bio i u Njemačkoj e to nije. A bio je i u Njemačkoj i Francuskoj i drugdje samo su tragovi zatirani.

Aleksandar je podijelio Svijet u više regija-carstava tako da su u Evropi djelovala takva dva carstva: Zapadno ili Rimsko carstvo i Istočno ili Vizantijsko carstvo. Dakle, oba carstva su bila utemeljena na monoteizmu, a ne na kršćanstvu. Rimsko, ali i Vizantijsko carstvo datiraju iz perioda uspostavljanja država na monoteizmu, iz perioda kada kršćanstva nije ni bilo. Sve zemlje u tim carstvima su ušle u novu eru kao monoteističke zajednice, i one će se održavati kao takve do IV stoljeća kada će vjersko monoteističko učenje imati dogradnju sa Isaovom Objavom koju je protežirao Arije te će to vladanje imati u povijesti naziv Arijanizam, s tim što će u VII stoljeću postojeći monoteizam-Arijanizam biti nadgrađen Islamom, a vladavinu će obilježiti tzv. Avarsko vladanje. Vladanje na monoteizmu će se održavati kroz XII prvih stoljeća nove ere i tek početkom trinaestog stoljeća kršćani Zapadne Evrope će početi rušiti te monoteističke tvorevine i uspostavljati države na katoličanstvu. Naša Bosna će sve te promjene preživjeti i ostati da svjedoči Aleksandrov i Evropski monoteuizam do današnjeg dana. Hrvatska će potpasti pod katoličanstvo tek koncem XVII stoljeća, a Beogradski pašaluk pod pravoslavlje polovinom XIX stoljeća. Dakle, prije ovih stoljeća niti je Hrvatska bila katolička, a niti je Srbija bila pravoslavna. Sve to što njihovi povjesničari pišu o Hrvatskoj kao katoličkoj zemlji, a ovi iz Srbije o Srbiji kao pravoslavnoj zemlji prije ovih stoljeća, su samo historijske konstrukcije i izmišljanje povjesti koja se nije živjela.

Kako smo učeni: To, da su oba carstva i Rimsko i Vizantijsko kao utemeljena na kršćanstvu je historijska podvala njihovih historičara kada je kršćanstvo kao vladajuće trebalo dovesti u stara vremena, a katolici su, kako sam istakao, tek s početka XIII stoljeća počeli rušiti muslimanske teokratije i formirati države na katoličanstvu, a pravoslavci po ugledu na katolike tek od polovice XVIII stoljeća.

Kršćanstvo, kao religija počelo se značajno utemeljivati tek s kraja IV stoljeća i zahvatalo je više siromašne slojeve tadašnjeg društva te za vladavinu nisu imali ni ljudskog potencijala, a niti učenih i kadrih vođa. Tako da će za vladavinu na kršćanstvu proteći još stoljeća dok se nisu brojčano uvećali i učenjem ojačali. U svim državama; Zapadne, Srednje Evrope i Zapadnog Mediterana, koje su jedna po jedna od XIII stoljeća postajale katoličke imate brojne tragove islamske civilizacije. Od fortifikacijskih objekata, džamija, te arheoloških nalaza do numizmatike i odjevnih predmeta, oruđa i oružja i slično. Međutim, za svaki od tih tragova kršćani imaju svoj odgovor tako da ih ne dovode u kontekst islamskog vladanja, nego u kontekst kršćanskih krivovjernika, ili njihovih velikodostojnika u zadovoljavanju ličnih prohtjeva. Npr. za džamiju u Haidelbergu kažu da je napravio neki grof , jer je koncem XVIII stoljeća u Njemačkoj bilo popularno praviti sakralne objekte islamske provenijencije.

Tezu; da je Islam obilježio i Evropsko vladanje od polovine VII stoljeća pa do početka XIII stoljeća, prvi put susrećete i ona nije mogla biti pretočena ranije u tvrdnju samo iz razloga što je nametnuta iskrivljena tvrdnja da je Evropa kršćanski kontinent, a da se Islam, i to samo u pojedinim dijelovima Evrope, pojavljuje kao djelo osvajača Arapa ili Turaka.

Sve Evropske države od kraja IV stoljeća s.e. pa sve do XIII stoljeća n.e. su sa monoteizmom kao vladajućoj religiji. Nakon uspostave država na monoteizmu države su počele da napreduju u svim segmentima društvenog razvoja. To je zlatan period u napredovanju svjetske civilizacije. Rijetki su primjeri međudržavnih sukoba i svi narodi mogli su biti posvećeni sopstvenoj nadgradnji, jer nije bilo vjerskog antagonizma niti netrpljivost koju su izazivali različiti pogledi na stvaranje, ali u tim relacijama i organizovanje društva-država. Netrpeljivosti su počele tek s početkom XIII stoljeća kada su katolici brojčano ojačali i kada su njihove vođe počele ispoljavati pretenzije na vladanje. Tada će krenuti sukobi i progoni muslimana iz Evrope. Tada su iz Azije dolazili Mongolski muslimani u pomoć Evropskim muslimanima, a nikako kao pljačkaši kako nam serviraju kršćanski povjesničari. Normalno, oni su za njih bili pljačkaši, jer su došli da brane Evropske muslimane, ali zašto su bili pljačkaši i za nas Bošnjake, kada su i nas indirektno branili.

Polovinom novog milenija Evropa je zapamtila jedan neponovljiv civilizacijski razvoj kroz tzv. renesansu koja je bila pod uticajem monoteizma i nikako katoličanstva. Katoličkim progonom evropskih muslimana biće zadan smrtni udarac renesansi i tada će katolici uspostaviti i to samo u nekim granama i to najupečatljivije u građevinarstvu novi stil Barok. Ja bih taj umjetnički pravac nazvao kičom, jer je to stil koji je stare monolitne sakralne objekte islamske provenijencije dogradnjom pretvarao u objekte kršćanske provenijencije pod izgovorom da dograđuju starokršćanske objekte koji će služiti u iste svrhe.

Da je Evropa puna tragova islamske civilizacije nećete nigdje pročitati, jer to nam ne saopštavaju ti vajni povjesničari, jer bi došli u koliziju sa svojim učenjem da je sve periode Evropske povijesti obilježilo primarno kršćanstvo i nekakvo zanemarljivo iskrivljeno dualističko kršćansko učenje o Bogu, koje je negiralo Isusa kao Boga. Baš to iskrivljeno dualističko učenje o Bogu koje je negiralo da je Isus Bog bio je monoteizam koji se na kraju ispoljavao kao Islam.

Kada su kršćani brojno ojačali i kada su predvođeni svojim velikodostojnicima na silu smijenili vlast u Langdoku u Francuskoj ta metoda prisile dala im je povoda da kroz slijedeća IV stoljeća u dijelovima Srednje i Zapadne Evrope potpuno uspostave vlast na katolišanstvu i na tim temeljima zasnuju i povijest. I kako njihovo vladanje nije išlo duboko u Evropsku povijest, oni će sve to isprojektovati i kršćanstvo uvestu u vladanje nakon prihvatanja da je Isus Bog, a to je počevši od kraja IV stoljeća, a raniji period do početka nove ere oni će nazvati ranokršćanskim periodom.

3.) Trgovanja robljem s te obale, zbog cega su kao sto smo vidjeli, bosanski robovi dospjeli i do zapadnog Mediterana potkraj srednjeg vijeka, svakako je bilo i u tom ranijem razdoblju: porobljenih Slavena iz Mediteranske regije bilo je vec na pocetku postojanja muslimanske Spanjolske, pa je poznato da su saracenski vladari Andaluzije imali u desetom stoljecu slavensku vojsku od 13 750 ljudi.”

Prema ovoj tvrdnji iz datog iskaza u tom periodu se trgovalo robljem i izgleda da su glavni trgovci muslimani, a da je roblje kršćansko i to iz Bosne. Tu su i porobljeni Slaveni iz Mediteranske regije. Vidite kako nam prezentuju povijest ovi kvazi povjesničari. A zašto baš kvazi, proizaće- saznaćete iz analize prezentovanog iskaza a narednim tekstom.

Prije svega, kada u današnje vrijeme slušate o povijesti Mediterana ili bilo koje evropske enklavi koja je sada sa kršćanskim stanovništvom, a to vam prezentuju kršćanski historičari, vrlo rijetko će napomenuti da su muslimani imali vlast i tamo gdje su sigurni da oni-kršćani nisu uspostavili vlast te i ako pišu o muslimanskom vladanju, onda su to saraceni, ili neki drugi muslimanski osvajatelji, a nikako domicilno stanovništvo. Dakle, za njih nisu u Španiji-Španci muslimani, na Siciliji-Italijani muslimani, u Grčkoj-Grci muslimani, u Francuskoj-Francuzi muslimani i td. Nego kako sam napomenuo uvijek neki uljezi koji su tu iz osvajačkih pobuda, a kršćansko stanovništvo su autohtoni i etnički čist narod, pa Francuzi, Grci, Njemci, Austrijanci, Poljaci, Hrvati itd. mogu samo biti kršćani.

I iz predhodne tvrdnje, koju sam analizirao, arapskom ekspanzijom pod muslimansku vlast potpao je Krit, te Sicilija i Španija i ništa više, ali na kraju; trećom tvrdnjom muslimani su mogli imati vlast u mnogim enklavama jer trguju sa robljem pa i sa Slavenskim stanovništvom. Ali, u njihovim iskazima nema tih slavenskih država u kojima vladaju muslimani, a kako čitamo trguju sa Slavenima kao robljem.

Kako je i Bosansko stanovništvo predmet ove tvrdnje, zaključujemo da je u Bosni u Srednjem vijeku bilo muslimansko vladanje jer su i bosanski robovi dospjeli do zapadnog mediterana. Zaključak izvodimo iz činjenice; da ako nije bilo muslimansko vladanje od kuda će onda Bosanski robovi kao kršćani biti predmetom trgovine robljem. Ako predpostavimo da Bosanski robovi nisu kršćani nego muslimani, kako će onda kod muslimana u Španiji oni biti robovi, jer musliman nemože biti robom muslimanu.

Ko dakle, vlada u Bosni u Srednjem vijeku? Ako čitate povijest Bosne od bilo kog kršćanskog povjesničara onda je vlast u Bosni u Srednjem vijeku nedefinisanih vladaoca, a narod im ni sam ne znaš šta je. A vidite kako u ovoj tvrdnji u Bosni ima robova i ovi robovi su predmet trgovine sa muslimanima Španije. Dakle, u Srednjem vijeku u Bosni je prema tvrdnji o trgovini robljem i po njima muslimansko vladanje, a kršćani su toliko potčinjeni da su i robovi.

Koliko nesuvislosti u predočavanju Bosanske povijesti kod kršćanskih historičara mogli ste se uvjeriti i ovim analizama tvrdnji koje su na početku ovog pisanja pomenute u navedenom stavu. Mada, kada je u pitanju roblje u muslimanskoj Španiji i to je tvrdnja koja u islamskom zakonodavstvu nema uporište, jer Islam ne poznaje takav oblik ljudske potčinjenost i u Islamu nema roblja.

Bez dvojbe u Bosni je i tada bilo muslimansko vladanje i to vladanje po Avarskom modelu vladanja. Bošnjaci su većinski Slaveni i oni su mogli organizovano da idu u Španiju i tamo da budu regrutovani u Špansku muslimansku vojsku. To je vrijedilo i za Dalmatince muslimane i s toga tvrdanja da su Saracenski vladari Andaluzije imali slavensku vojsku od 13750 ljudi uklapa se u tvrdnju da su tu saracensku vojsku činili Slaveni muslimani iz Balkanskih islamskih država.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.