BORBA ZA BOSNU I HERCEGOVINU NIJE ZAVRŠENA

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Dr. Haris SILAJDŽIĆ

Neprijatelji opstojnosti Bosne i Hercegovine u ostvarivanju svojih ciljeva nisu se libili ni metoda kakve Evropa nije vidjela još od Drugog svjetskog rata: genocida, etničkog čišćenja, koncentracionih logora, masovnog ubijanja nenaoružanih civila, silovanja žena, starica, djevojaka i djevočica, opsade gradova, masovnog protjerivanja stanovništva, sistematskog uništavanja džamija, najznačajnijih muslimanskih kulturno-istorijskih spomenika, grobalja…

…Iako je Bosna i Hercegovina bila žrtva godinama pripremljene agresije Jugoslovenske narodne armije, koja se još početkom rata u Hrvatskoj otvoreno stavila u službu zločinačkog režima Slobodana Miloševića, Bosna i Hercegovina nije kapitulirala pred jednom od najmoćnijih evropskih vojnih sila tog vremena. Zasluge za otpor i odbranu države pripadaju prije svega pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine i svim bh. patriotima, koji su se svojom herojskom borbom oduprli zločinačkom agresoru.O Dejtonskom sporazumu danas se, manje ili više, zna sve. No, čini se važnim podsjetiti, u najkraćem, na okolnosti koje su dovele do mirovnih sporazuma u američkoj vojnoj bazi. U potpunosti ispunjavajući kriterije koje je propisala Badinterova komisija, Bosna i Hercegovina je referendumskom odlukom svojih građana ispunila uslove za proglašenje nezavisnosti.

Do proglašenja nezavisnosti je došlo kada su prethodno propali svi pokušaji reformiranja jugoslovenske federacije ( uključujući i prijedlog Izetbegović- Gligorov). Otvorena agresija na Bosnu i Hercegovinu koja je ubrzo uslijedila nije bila posljedica proglašenja njene nezavisnosti, već sredstvo za ostvarivanje nacionalnih velikosrpskih pretenzija koje je podrazumijevalo dokidanje države Bosne i Hercegovine, a u kojima je i velikohrvatski nacionalizam vidio svoju šansu za teritorijalnim proširenjem Hrvatske.

Neprijatelji opstojnosti Bosne i Hercegovine u ostvarivanju svojih ciljeva nisu se libili ni metoda kakve Evropa nije vidjela još od Drugog svjetskog rata: genocida, etničkog čišćenja, koncentracionih logora, masovnog ubijanja nenaoružanih civila, silovanja žena, starica, djevojaka i djevočica, opsade gradova, masovnog protjerivanja stanovništva, sistematskog uništavanja džamija, najznačajnijih muslimanskih kulturno-istorijskih spomenika, grobalja… Kao odgovor na jasne znakove o pripremi agresije na Bosnu i Hercegovinu međunarodna zajednica je nametnula embargo na naoružavanje bivših jugoslovenskih republika, a kada je realizacija zločinačkog projekta počela međunarodna zajednica je godinama, unatoč pobrojanim zločinima, insistirala na održanju embarga. Naravno, ne treba posebno podsjećati da je embargo od svih bivših jugoslovenskih republika – što zahvaljujući geografskom položaju, što zahvaljujući blokadi od strane susjeda koji su izvršili ili podržavali agresiju – pogodio najviše upravo Bosnu i Hercegovinu.

Iako je Bosna i Hercegovina bila žrtva godinama pripremljene agresije Jugoslovenske narodne armije, koja se još početkom rata u Hrvatskoj otvoreno stavila u službu zločinačkog režima Slobodana Miloševića, Bosna i Hercegovina nije kapitulirala pred jednom od najmoćnijih evropskih vojnih sila tog vremena. Zasluge za otpor i odbranu države pripadaju prije svega pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine i svim bh. patriotima, koji su se svojom herojskom borbom oduprli zločinačkom agresoru.

Zahvaljujući Armiji Republike Bosne i Hercegovine, i agresori na našu domovinu i neke moćne države koje su otvoreno podržavale agresore ili čekale da oni ispune svoje ciljeve morali su se pomiriti sa činjenicom da su država Bosna i Hercegovina i njena opstojnost – herojski, vojno odbranjeni. S druge strane, opstanak države Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama odbranjen je i politički – posljednji put u nekoliko navrata uoči početka mirovnih pregovora u Daytonu kada je bošnjački politički vrh, predvođen rahmetli Alijom Izetbegovićem, odlučno odbio ponudu najviših međunarodnih predstavnika o stvaranju „mini muslimanske države“ na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine.

U takvim okolnostima došlo je do pregovora koji su rezultirali Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Član 1. Ustava BiH – najvažnije dejtonsko dostignuće
Najvažniji rezultat Daytona je priznanje svih učesnika pregovora – i domaćih i međunarodnih – da država Bosna i Hercegovina nastavlja svoj državni kontinuitet. Ovaj stav našao je svoj izraz u članu 1. Ustava BiH u kojem se kaže: „Republika Bosna i Hercegovina, od sada „Bosna i Hercegovina“, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država sa unutrašnom strukturom modificiranom ovim ustavom, i sa međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje članica država Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.“

Nažalost, pokušaji osporavanja i ukidanja državnosti Bosne i Hercegovine, te pokušaji tretiranja Bosne i Hercegovine državom nižeg državnog statusa u odnosu na svoje susjede i druge države članice Ujedinjenih naroda, vezani su za suštinsko neprihvatanje člana 1. Ustava Bosne i Hercegovine.

S druge strane, izvjesno postojeće nedorečenosti dejtonskog ustava stvorile su prostor osporavateljima bh. državnosti da ciljanom „proizvodnjom“ novih i nepostojećih „dejtonskih nejasnoća“ besposljedično opstruiraju ili pak selektivno implementiraju odredbe Mirovnog sporazuma. Sve ovo se godinama događa u prisustvu, ali i bez reakcije, vrhovnog ovlaštenog tumača Mirovnog sporazuma – međunarodne zajednice oličene u Uredu Visokog predstavnika (OHR). U takvom ambijentu se događa političko, a ne pravno iščitavanje sporazuma, na matricama nacionalističkih etno-politika koje, ohrabrene izostankom međunarodne reakcije, nemaju potrebu korekcije ratnih ciljeva agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dapače, antibosanske političke snage pokazuju sve veću ustrajnost za dokidanje bh. državnosti, a svoju ukupnu politiku samo prilagođavaju novonastalim postdejtonskim okolnostima.

Prudska zamka i njene posljedice
Uporedo sa aktivnom opstrukcijom ovakve politike su propraćene snažnim djelovanjem u pravcu ostvarenja percepcije vlastite vjerodostojnosti. Taj proces odvija se u dva pravca: jednim, isključivo opredijeljenim prema vlastitom etnosu, i drugim, intenzivnim, ustrajnim lobističkim nuđenjem takvog stava kao prihvatljive istine međunarodnoj zajednici i njenim institucijama arbitriranja.

Od RBiH do deytonske etničke podjeleOvakva strategija imala je, nažalost, za učinak relativno uspješnu kompromitaciju primjene Dejtonskog mirovnog sporazuma. Cijela lepeza aktivnosti bila je i još uvijek je usmjerena na pravnu destrukciju prije svega aneksa IV, VII i IX, pa se u konačnici nije ni dogodila primjena obavezujućih pravnih normi sporazuma. U taj prostor se nametnulo političko tumačenje samog Mirovnog sporazuma, po modelu „traženja kompromisa“ za tumačenje i primjenu pravnih normi, čime su se u prostor prava „uselili“ etno-nacionalistički pristupi njegovog tumačenja. Kratkoročni cilj ovakvog djelovanja je bila namjera pozicioniranja pred neminovne ustavne promjene u Bosni i Hercegovini. Bitno je bilo spuštanje praga prihvatljivosti novih ustavnih rješenja, prije svega bošnjačke politike, koja idu ispod dejtonskih odrednica. U cijeli projekat je svakako bio ukalkuliran „zamor materijala“ probosanske i bošnjačke politike, kao i eliminacija ili marginalizacija remetilačkih političkih opcija u takvoj politici. Na strateškom planu valjalo je delegitimirati i marginalizirati političke opcije koje predstavljaju najkrupniju prepreku kompromitaciji same dejtonske državnosti Bosne i Hercegovine; na operativnom planu ovu strategiju je valjalo provesti dobro osmišljenom, višegodišnjom javnom kampanjom diskreditacije najodlučnijih protivnika post-dejtonskog rušenja temelja bh. državnosti. Takav plan stavio je na Sarajevo težište svojih aktivnosti, a obrazac kampanje vođen je pod geslom višegodišnjeg izjednačavanja, stavljanja znaka jednakosti, između „Dodika i Silajdžića“, kao političkih personifikacija dva dijametralno suprotna odnosa prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti države Bosne i Hercegovine. Koliko god je takva operativna razrada pomenute strategije apsurdna, rezultati posljednjih izbora su pokazali da je bila uspješna. Planeri opisane strategije imaju razloga za zadovoljstvo: doduše, oni i ne kriju da je posljednji izborni ciklus poželjna, idealna konstelacija političkih odnosa za uspješnost njihovog projekta.

Prva šansa za kapitaliziranje aktuelnog odnosa političkih snaga osporavateljima bh. državnosti pružiće se prilikom pokušaja ostvarivanja etničkih vlasničkih prava nad državnom imovinom na dijelovima teritorije Bosne i Hercegovine. Realizacija tog cilja je započeta, a postoje snažni zahtjevi da se on realizira do kraja. Naime, svjedoci smo upornog razvlašćivanja države Bosne i Hercegovine na sopstvenom teritoriju kroz proces unutarnje teritorijalne sukcesije i to prenošenjem prerogativa teritorijalnog suvereniteta sa suverene države BiH na nove zamišljene suverene etno-teritorijalne tvorevine sa kapacitetom državica u stvaranju. Osnovano je pretpostaviti, a akteri ovih procesa to više i ne kriju, da bi to bila samo prelazna faza koja bi promijenjenim ustavnopravnim karakterom države Bosne i Hercegovine omogućila pozicioniranje omeđenih etno-teritorija ka konzumiranju prava na samoodređenje, uključujući i pravo na otcjepljenje od države. Ovo i jeste suštinski razlog neprovođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Na pokušaj konzumiranja ovog prava čekala se procjena povoljnih geo-političkih uslova, kao i povoljna konfiguracija unutrašnjih političkih aktera. Procjena rušitelja državnosti Bosne i Hercegovine jeste da su se ove okolnosti umnogome stekle, pa je razumno očekivati snažne pokušaje efektuiranja opisanog projekta.

Važna etapa ovog projekta jeste promjena karaktera države Bosne i Hercegovine u lepezi od federalne, preko konfederalne i „državne zajednice“, do stvaranja saveza suverenih država, a sve kroz jačanje kapaciteta etno-teritorijalnih jedinica.

U suštini, politički signali za prihvatljivost izvedbe ovog projekta su odaslani takozvanim Prudskim sporazumom. Njegov duh i odredbe su ohrabrile ne samo dijelove srpskih i hrvatskih političkih aktera, te zvanični Beograd, nego i onaj dio međunarodne zajednice koji je do sada istrajavao na očuvanju državnosti Bosne i Hercegovine. Naime, prvi put poslije Daytona je unutarašnjom političkom voljom predstavnika konstitutivnih naroda ( Srba, Hrvata i Bošnjaka) postignut bilo kakav dogovor o novom ustavnom karakteru Bosne i Hercegovine. Sve što se događalo i što će se događati nakon Pruda biće snažno obilježeno njegovom osnovnom odrednicom: prijedlogom „funkcionalno-teritorijalne raspodjele državne imovine Bosne i Hercegovine“.

Gazijke koje su branile RBiHUnatoč činjenici da Aneks IV Dejtonskog sporazuma ustavni karakter države BiH ne prepoznaje po elemtima federalizma, posdejtonska zakonodavna rješenja su izvođena po modelu priličnom federalnom unutarnjem ustroju. Zanemarujući klauzulu kontinuiteta Republike BiH na državu BiH, prihvaćen je model entitetske privatizacije podržavljene društvene svojine. Istine radi, treba podsjetiti da je Stranka za Bosnu i Hercegovinu tada ostala usamljena u protivljenju tom modelu, upozoravajuće na njegove katastrofalne posljedice. Nažalost, pokazalo se da su upozorenja bila u potpunosti utemeljena. Učinci prihvaćenog modela su – u krajnjem – etnizacija državne svojine, prije svega po administrativnoj liniji entitetskog razgraničenja, a u Federaciji BiH sa gotovo identičnim učincima po zamišljenim međukantonalnim linijama razgraničenja. Ovim presedanom su entiteti lagano pretakani u federalne jedinice, a Bosna i Hercegovina je od decentralizirane države sa dejtonski zajamčenim suverenitetom na cijeloj teritoriji uvođena u novi karakter složenosti. Međunarodna zajednica je tada još uvijek pokušavala očuvati duh jačanja i reintegracije bh. državnosti modelom izgradnje dva multietnička administrativna aranžmana, pa su zakonska rješenja o traziciji državnog kapitala ( podržavljene društvene svojine) od privatizacije izuzela „neutralni kapital“ ( imovinu iz sukcesije SFRJ i imovinu iz restitucione mase). Prepoznavanje „neutralnog kapitala“, njegovo evidentiranje i osujećivanje promjene vlasništva je trebalo da bude način kojim bi se umanjile posljedice entitetsko-etničke privatizacije, te spriječila mogućnost etnizacije državnog grunta. Zakonska obaveza izlučenja bilansa neutralne imovine jeste postojala, ali se u praksi i zanemarivala, pa su posljedično i učinci bili pogubni. Tim radnjama se prejudiciralo i pitanje tada tek trajućeg procesa definiranja sukcesije SFRJ i imovine iz tog procesa koja pripada BiH. Ujedno su se donosila zakonska rješenja kojima će biti osujećena naturalna restitucija nacionalizirane imovine u periodu iza 31.12.1945. godine, a pogotovo one najdominantnije: šumskog, poljoprivrednog i neizgrađenog građevinskog zemljišta. Namjere su bile jasne: osujetiti uspostavu „multietničkog“ gruntovnog stanja u BiH kao prijetnje zaokruženja etno-teritorijalnih jedinica. Imovina iz sukcesije i imovina iz restitucije su tretirane kao aktivni bilans, pa su metodama certifikatske i vaučerske privatizacije, rjeđe za novac, dobijale novog vlasnika.

Istovrstan pravni model je primijenjen i u definiranju prava na koncesiju. Prava koncesioniranja su predata entitetima i nižim administrativnim jedinicama, ali ni u jednom slučaju u praksi nije ostavljena mogućnost da se kao koncesionar na javnim dobrima pojavi država. Ovim su javna dobra, kao dobra svih građana, prestala biti javnim dobrima države Bosne i Hercegovine, te su na posredan način postala vlasništvo entiteta, Distrikta Brčko, te kantona i općina.

Opisani modeli privatizacije i koncesioniranja su bili modeli koji su u postupak uveli unutarnju sukcesiju Bosne i Hercegovine. Prihvatanje ovakvih zakonskih rješenja stvorilo je utisak da i „bošnjačka strana“ prihvata ustavni preustroj države BiH po etno-teritorijalnom modelu složene države. Posljednja ovjera ovakve političke volje jeste stavljanje potpisa na principe Prudskog sporazuma ( uključujući i apsurdni pristanak otimanja državne imovine po kojem će se ona „prvo uknjižiti na državu,a istovremeno na entitete“).

Ustavne reforme
Ciljevi ustavne reforme su uklanjanje svih ustavnih diskriminacija prema svim građanima Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, kao i stvaranje ustavnog ambijenta za ubrzanje evroatlantskih integracija Bosne i Hercegovine. Ključni problem u ustavnom funkcioniranju države Bosne i Hercegovine je postojanje takozvanog „entitetskog glasanja“. Oni koji su optuživani za rušenje „Aprilskog paketa“ ustavnih promjena 2006. dobili su punu satisfakciju. Kao što znamo, ključni razgog neprihvatanja tih ustavnih promjena bio je zadržavanje entitetskog glasanja. Šta se u međuvremenu dogodilo? I Evropski parlament, u Vijeće Evrope, i Evropska komisija, i Vencijanska komisija, i i Senat i Kongres SAD-a su se eksplicitno, u svojim rezolucijama, ekspertizama i izvještajima, izjasnili da je zadržavanje entitetskog glasanja „ključni mehanizam opstrukcije funkcionisanja državnih institucija“.

Borba za Bosnu i Hercegovinu nije završena, ona će biti dugotrajna i naporna. Pitanje ustavnih reformi jedan je od frontova te borbe. Oni koji se bore za državu Bosnu i Hercegovinu nemaju jačeg saveznika od Ustava BiH i međunarodnog prava koje primjenjuju i priznaju demokratske države. Zato je insistiranje na pravu, pravu koje ukida diskriminacije i odgovara izazovima euro-atlantskih integracija primarni interes svih zagovornika bh. državnosti. Da dejtonski ustav nije u skladu sa temeljnim međunarodnim principima potvrdile su skoro sve relevantne međunarodne institucije i države. Zato oni koji se bore za Bosnu i Hercegovinu ne trebaju pristati na elimiranje pravnih principa i prebacivanje rasprave na isključivo politički teren.

„Hrvatsko pitanje“
Prije svega, Hrvatima niko u ovoj zemlji ne treba i ne može nešto da „daje“. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je konstitutivni narod, sa jednakim pravima kao i druga dva konstitutivna naroda.

Činjenica je da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući postojećim ustavnim rješenjima, nije u mogućnosti da konzumira isti obim prava koja uživaju druga dva konstitutivna naroda, kao što to ne mogu i pripadnici nacionalnih manjina u obimu koji mu garantiraju sve relevatne međunarodne konvencije o ljudskim pravima.

Međutim, teritorijalna rekompozicija Bosne i Hercegovine po principima etničkog majoriteta ne može osigurati konstitutivnost nijednog naroda u Bosni i Hercegovini, pa ni hrvatskog; a posebno to ne može teritorijalno- administrativna rekompozicija u granicama samo jednog entiteta, to jest, Federacije BiH, kako zahtijevaju pojedini hrvatski lideri u BiH.

Stvaranje trećeg, „hrvatskog entiteta“ u Bosni i Hercegovini ne bi popravilo položaj većine građana hrvatske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini, ali bi za posljedicu imalo otvaranje na najgori i najopasniji mogući način pitanje prava bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini.

Svaki od prethodnih argumenata može se i dodatno elaborirati, a svi oni zajedno vode ka zaključku: svako insistiranje na stvaranju novih entiteta u okviru administrativnih granica samo jednog od postojećih entiteta proizvešće radikalizaciju etno-nacionalističkih zahtjeva koji mogu proizvesti ozbiljne izazove po stabilnost, pa i mir u Bosni i Hercegovini.

Integracija BiH u NATO savez
Želim da kažem nekoliko riječi o dvije komponente ovog pitanja.

Članstvo u NATO savezu je od najveće strateške važnosti za državu Bosnu i Hercegovinu, i kratkoročno i dugoročno. Uloga NATO saveza u sigurnosno-odbrambenoj arhitekturi Evrope je bez premca već decenijama. Članstvo u Sjevernoatlantskoj alijansi je za sve države nastale u Evropi nakon pada Berlinskog zida bilo prioritet u u njihovom nastojanju da čvrsto osiguraju svoju nezavisnost, međunarodni suverenitet i teritorijalni integritet. Ni Bosna i Hercegovina tu nije izuzetak, dapače: upravo članstvom u NATO savezu Bosna i Hercegovina bi efikasno prevenirala svaki pokušaj narušavanja njenog teritorijalnog integriteta po modelu koji smo vidjeli u agresiji na našu zemlju u periodu od 1992. do 1995. godine.

Integraciji Bosne i Hercegovine u NATO savez ne idu na ruku aktuelne rasprave o novoj sigurnosnoj arhitekturi Evrope. U Izvještaju Eurpean Council on Foreign Relations „The Spectre of a Multipolar Europe“ afirmiše se približavanje EU vanjske politike i ruskog „Ugovora o evropskoj bezbjednosti“. Posmatrači ocjenjuju da je ovakav stav rezultat zaokreta njemačke vanjske politike prema Rusiji, koji se pokušava nametnuti Evropskoj uniji. Zašto se ovo tiče Bosne i Hercegovine? Zato što bi, s obzirom na izrazito negativan stav Rusije prema daljnejm širenju NATO-a, jedna od posljedica mogla biti da, uz Srbiju, i Bosna i Hercegovina i Crna Gora ne postanu članice NATO-a, već da budu elemanti zajedničkog „evropsko-ruskog sigurnosnog kišobrana“. Takav scenarij ostavlja Bosnu i Hercegovinu u sigurnosnom vakuumu. Naime, taj navodni „sigurnosni kišobran“ već postoji kroz OSCE, ali je jasno da je on „mrtvo slovo na papiru“ u svim slučajevima iole ozbiljnijih političko-sigurnosnih kriza. Kritičari ovog njemačkog prijedloga nove strategije evropske sigurnosti ukazuju na to da Rusija još uvijek nema unutarnju „demokratsku paradigmu“ koja bi mogla ponuditi bilo šta ozbiljno u smislu kolektivne beznjednosti što bi zamijenilo NATO. U petak je u Lisabonu usvojen novi Strateški koncept, temeljni dokument ovog saveza na naredno desetljeće. Njime se reafirmira spremnost NATO saveza za prijemom novih članica, ali i otvorenost za strateško sigirnosno partnerstvo sa Rusijom. Omjer u praktičnoj primjeni ova dva principa umnogome će odlučiti i budućnost sjevernoatlanstskih integracija Bosne i Hercegovine, na koji i mi možemo znatno utjecati, naročito uz pomoć prijatelja u NATO-u, kakve su nam SAD, Turska, Norveška, Hrvatska, Slovenija, Poljska, Mađarska i druge države.

Naslov je redakcijski

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.