IMA BOSNE, HAJVANU, IMA… I VAZDA ĆE JE BITI!!!

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Demonstracije i prva zartva u Sarajevu: Lice sefa policije u Zvorniku bilo je izobliceno od umora. Bezbrojne probdjevene noci u iscekivanju nevidljivog neprijatelja uzele su danak. Prije manje od dvije nedjelje cetrdesetak njegovih kolega, Srbi, uzeli su toki-vokije, oruzje i automobile, izasli iz stanice i napustili Zvornik. Bez upozorenja, rekao je, bez objasnjenja. Jednoga dana, jednostavno su otisli. A, sada, vratice se, to je bilo vise nego sigurno.
U stanicnoj zatvorskoj celiji, cetiri milicionara iz uze Srbije cekali se da cuju kakva ce im biti sudbina. Uhapseni su u dva sata nocu, dok su se sunjali po gradu. Bili su naoruzani automatskim oruzjem, nozevima i metalnim zicama za davljenje. Sef policije je zeleo da ih bezbjedno izvede iz grada. Telefonom je trazio pomoc od kontraobavestajne sluzbe JNA. Najvise se plasio da njihovo prisustvo ovde, u Zvorniku, ne posluzi kao izgovor za napad srpskih paravojnih snaga. Bio je 8. april 1992, dva dana nakon sto je Evropska zajednica priznala nezavisnu Bosnu.

U stanicu je usao policijski izvidjac. Rekao je da se dvije hiljade naoruzanih Srba okuplja pred gradom i da su se zaputili ovamo. “O buducnosti Zvornika se ne odlucuje ovde”, izjavio je sef policije. Manje od 24 sata je ostalo prije nego sto ce vecinsko stanovnistvo biti istjerano iz grada.

Srpskim paravojnim formacijama i jedinicama JNA koje su se gomilale pred Zvornikom, nije bio potreban izgovor. Osmog aprila, pocele su da granatiraju grad, sa druge strane rijeke, sa teritorije Srbije. Na hiljade ljudi se dalo u bjekstvo, od toga je samo preko mosta u Mali Zvornik preslo dvije hiljade. Sledeceg dana, Arkan, komandant paravojne jedinice “Tigrovi”, koja je sijala strah, postavio je ultimatum zvornickim Muslimanima, koji su sacinjavali sezdeset odsto stanovnistva grada, da se predaju. Posto se nisu odazvali pozivu na predaju, Arkan je krenuo u napad na grad. Zvornik je pao vec 10. aprila. Hoze Maria Mendiluce, najvisi funkcioner UNHCR u bivsoj Jugoslaviji, bio je u posjeti Milosevicu, u Beogradu.

Milosevic mi je rekao, kao sto je govorio sve vrijeme trajanja sukoba, da on nema nikakvu kontrolu nad bosanskim Srbima, ali da ce pokusati da upotrijebi svoj moralni autoritet… Njegov zvanicni stav bio je da, ukoliko je Bosna nezavisna, onda savezna armija treba da se povuce iz te drzave. Ocigledno, ono sto mi nije rekao… jeste da ce veliki dio komande savezne vojske ostati u Bosni kao bosanska armija. U tom trenutku, to nije bilo tako jasno kao kada se sa vremenske distance gleda na te dogadjaje.

Mendiluse je napustio Beograd, dobivsi obecanje da ce Milosevic uciniti sve sto je u njegovoj moci (sto je naravno bilo ograniceno na onoliki “moralni uticaj” koliki je mogao da izvrsi) da podrzi misiju UNHCR-a, u Bosni. Da bi se vratio u Sarajevo, Mendiluse je morao proci kroz Zvornik. Nema sumnje, izabrao je za to pogresan dan.

Kada sam stigao do mosta (preko Drine, koji razdvaja Srbiju od Bosne) mogao sam da cujem artiljerijsku paljbu i kanonadu topova. Na srpskoj strani vidjelo se veliko komesanje. Na udaljenosti od blizu jednog kilometra od mosta, duz rijeke, bilo je naoruzanih ljudi i vojnika JNA. Cijelo podrucje je bilo militarizovano. Insistirao sam da mi se dozvoli prelazak preko mosta. Pustili su me da prodjem, na sopstveni rizik. Presao sam na bosansku stranu. Sa srpske strane Drine doslo je do snaznog artiljerijskog bombardovanja. Cak sam vidio i dim kako se izvija iz topovskih cijevi, na srpskoj strani.

Pripadnici srpskih snaga i jedinica JNA, koji su drzali taj dio grada, bili su bijesni sto se kao svjedok njihovog napada na grad tu nasao nekakav “autsajder.”

Zadrzali su me dva sata. Shvatio sam da sam u smrtnoj opasnosti. Ugledao sam kamione pune leseva. Takodje sam vidio naoruzane ljude kako iz kuca izvlace jos leseva djece, zena i starijih ljudi, i tovare ih na kamione. Vidio sam cetiri ili pet kamiona punih leseva. Kada sam stigao, ciscenje je vec bilo obavljeno. Nigde nije bilo ljudi, na ulicama nije bilo zive duse. Sve je bilo gotovo. Pljackali su, cistili grad posle masakra. Bio sam ubijedjen da ce me ubiti.

Nisu ga ubili. Pustili su ga. Jureci automobilom 140 kilometara na sat, presao je liniju fronta i usao na teritoriju pod bosanskom kontrolom. Tu se sreo sa zrtvama ciscenja. Pet hiljada ljudi je naslo utociste u uskoj dolini.

Kada sam stigao kolima, okruzilo me 1000 ljudi. Opkolili su me sa svih strana i molili: ‘Spasi nas! Spasi nas!’, sa takvim ocajanjem da sam ostao tu citav sat, pokusavajuci da ih umirim. Bilo je mnogo mrtvih, ranjena, prestravljena deca po zemlji – apsolutno prestravljena – i mogao se cuti zvuk nadolazece topovske paljbe.

Mendiluseov utisak da su i srpske paravojne formacije i jedinice JNA ucestvovale u osvajanju Zvornika potvrdjuje prica lidera ekstremne nacionalisticke paravojske, Vojislava Seselja, koji je otisao u Zvornik ubrzo posle, kako on kaze, “oslobadjanja” grada: “Operacija Zvornik je planirana u Beogradu”, tvrdi on.

“U operaciji jesu ucestvovale snage bosanskih Srba. Ali, specijalne jedinice i najbolji borbeni odredi dosli su sa ove strane (iz Srbije). Radilo se o policijskim jedinicama – takozvanim “Crvenim beretkama” – specijalnim snagama srpskog Ministarstva unutrasnjih poslova iz Beograda. Armija se tu malo angazovala; obezbijedila je vojnu podrsku gdje je bila potrebna. Operacija je dugo pripremana. Nije bilo nimalo nervoze u njenom sprovodjenju. Sve je bilo dobro organizovano i izvrseno.” Arkanovi “Tigrovi”, okrvavljeni u akcijama u istocnoj Slavoniji, prethodne godine, u kojoj su utrli put tehnici etnickog ciscenja potpomognutog terorom, usli su 1. aprila u Bijeljinu, u sjevernoistocnoj Bosni. Bijeljina i Zvornik bili su od izuzetne strateske vaznosti za srpska ratna osvajanja. Bili su znacajne tacke u teritorijalnom pojasu, koji je povezivao dva glavna regiona bosanske zemlje, koju su srpski nacionalisti smatrali svojom – na sjeverozapadu, Bosansku Krajinu, oko Banjaluke, i na istoku, zapadnu obalu Drine, juzno od Zvornika i duz istocne i zapadne strane Sarajeva, spajajuci se sa istocnom Hercegovinom. Za Beograd je istocna Slavonija bila osobito znacajna jer se granicila sa Srbijom. Arkan je naredio sistematsko zlostavljanje muslimanskog stanovnistva u Bijeljini. Njegovi “Tigrovi” su zauzeli snajperske polozaje oko grada, patrolirali ulicama, prazneci sarzere automatskog oruzja u vazduh. Proganjali su ugledne Muslimane i po hitnom postupku izvrsavali smrtne kazne. Bez napora su slomili simbolican otpor. U sporadicnim ulicnim borbama ubijeno je bar dvadeset cetvoro ljudi. Fotografije ubijenih stigle su u Sarajevo, i prvi put je predsjednik Alija Izetbegovic shvatio razmjere i prirodu krize koja se nadvila nad njegovom zemljom.

Bilo je skoro nevjerovatno. Ubijanje civila, na slikama su se vidjela tijela mrtvih zena, na ulicama. Pomislio sam da se radi o fotomontazi, nisam mogao da vjerujem svojim ocima. Nisam vjerovao da je tako nesto moguce.

Na Izetbegovica je vrsen sve veci pritisak da preduzme odlucnu akciju. Kao da je bio potpuno nesvjestan uloge koju je JNA igrala u Hrvatskoj vec skoro godinu dana i koju samo sto nije pocela da igra u njegovoj sopstvenoj republici, Izetbegovic se za pomoc obratio generalima. Bilo je to, kasnije je i sam priznao – kao da kokosinjac ostavljas lisici na cuvanje. Sa Izetbegovicevim naivnim blagoslovom, JNA je 3. aprila do tri sata posle podne okupirala grad. Sijanje terora je nastavljeno, uz saucesnistvo Armije. To je za posljedicu imalo bjkstvo gotovo cjelokupnog nesrpskog stanovnistva iz Bijeljine. Medjutim, i ovog puta, pod izgovorom razdvajanja “zaracenih nacionalnih strana”, JNA je uspela da osvoji golemi dio teritorije koja se mogla, pod njenom zastitom, pripojiti posebnoj srpskoj drzavi.

Izetbegovic je uputio zajednicku delegaciju u Bijeljinu da ispita zvijerstva koja su, navodno, tu izvrsena. U sastavu delegacije bili su Fikret Abdic i Biljana Plavsic, muslimanski odnosno, srpski predstavnik, u republickom kolektivnom predsjednistvu, kao i Jerko Doko, ministar odbrane Bosne, Hrvat. Njihova istraga nije dala nikakve rezultate. Prema Abdicevim navodima:

Bijeljina je bila gotovo prazna. Sreo sam se sa predstavnicima mjsnih vlasti, ispricali su mi sta se desilo, ali tamo nije bilo nijednog Muslimana, tako da o tom problemu nismo mogli cjelovito razgovarati. Muslimani nisu odgovorili na nas poziv. Bili su suvise uplaseni da izadju iz kuca, a posebno su se plasili da govore o tome.

Plavsicka je imala svoje tumacenje dogadjaja. Arkana je pozdravila prijateljskim poljupcem. Nekoliko nedjelja kasnije, kada je visoki funkcioner Stejt departmenta, Ralf Dzonson, upitao Milosevica za Arkana, odgovor nije dobio. Milosevic ga je pogledao ravno u oci, rekavsi da nikada nije cuo za njega. Posle sestocasovnog rata zivaca, Milosevic je ipak priznao da je ranije cuo za to ime. Rekao je da misli da je taj covjek neki od tjelohranitelja Biljane Plavsic. Cetvrtog aprila, Izetbegovic je podlegao pritisku hrvatskih predstavnika u Predsjednistvu, i Ejupa Ganica, covjeka koji se sve vise predstavljao kao de facto Izetbegovicev zamjenik. Sve uznemireniji bjekstvom Muslimana iz severnoistocne Bosne, predsjednik je naredio opstu mobilizaciju bosanske teritorijalne odbrane. “Postalo je jasno da nesto treba uraditi”, kasnije se sjecao Ganic. “JNA je bila posvuda rasuta i vec se pretvorila u cetnicku armiju. Egzodus iz istocne Bosne je poceo, vrsila su se zvjerstva, i mi smo rekli da se moramo braniti, sredstvima koja su nam na raspolaganju.”

Sljedeceg jutra, srpske paravojne formacije su opkolile, a zatim i napale sarajevsku skolu unutrasnjih poslova, na juznom obronku grada. Kompleks se nalazio visoko iznad grada i imao dominantan strateski polozaj. U njemu su se nalazile znacajne kolicine oruzja i municije. Srpske snage su postavile sebi kao prioritetan zadatak da se spuste sa polozaja na Vracama i udju u grad sa juzne strane, odakle bi mogle da predju rijeku, u blizini zgrade skupstine i da na pola presijeku Sarajevo, u njegovom najuzem dijelu. Ukoliko bi skola unutrasnjih poslova ostala u bosanskim rukama, za ledjima bi imali dobro naoruzanog neprijatelja. To se pitanje najprije moralo rijesiti. Postalo je to prvo zariste sukoba u Sarajevu.

Sve do 5. aprila, najveci broj gradjana Sarajeva, Muslimana, Srba, Hrvata, Jugoslovena, Jevreja zivjeo je u samozadovoljnom uvjerenju da do rata u njihovom gradu nikada nece doci. Smatrali su Karadziceva zastrasujuca upozorenja o predstojecoj katastrofi buncanjem fanatika poremecenog uma, bez ikakvog osnova. Bilo je u takvom stavu i izvjesnog snobizma urbane, sarajevske, srednje klase koja nikada nije prihvatila Karadzica. Mnoge Sarajlije su rado podsjecale da Karadzic nije bio jedan od njih: nije bio cak ni Bosanac. Bio je urbanizovani seljak iz Crne Gore, prvi u nekoliko generacija iz njegove porodice koji je stekao obrazovanje. Sarajlije su ga se sjecale kao nespretnog mladica koji se tesko privikavao na gradski nacin zivota. Govorili su da se pojavio u gradu “u opancima”. Petog aprila su ga najzad poceli shvatati ozbiljno.

Poziv na mobilizaciju je otrijeznio Sarajevo od samozadovoljstva. Omanja grupa ljudi se okupila u zapadnom dijelu grada i krenula glavnim ulicima, prema centru. Usput, masa se povecavala, na hiljade gradjana Sarajeva svih nacionalnosti pridruzilo se koloni koja je izrazavala neslaganje sa ludilom etnicke podjele i sukoba u gradu u kojem su sve nacionalnosti bile tijesno isprepletene, gradu koji se toliko ponosio cinjenicom sto je kroz vjekove bio primer zajednickog zivota i uzajamne tolerancije naroda. I Srbi, i Hrvati, i Muslimani nosili su jugoslovenske zastave i Titove slike. Samir Koric, dvadesetsedmogodisnji knjigovodja, bio je medju njima. Dijve godine kasnije, ovaj sada novinar Rojtera, sjeca se atmosfere koja je vladala tog dana:

Bili smo tu jer smo vjerovali da jos ima vremena da ljudi promjene misljenje, da jos mogu da se spasu Sarajevo i Bosna, kao mesto gdje Muslimani, Srbi i Hrvati mogu da zive zajedno, kao sto su i zivjeli 500 godina. Kasnije, tog jutra, nas nekoliko hiljada htjelo je da se probije do jedne od barikada, na drugoj strani Vrbanja mosta, iza zgrade skupstine. Namjera nam je bila da predjemo most i odemo do Grbavice, da pokazemo da grad jos uvijek pripada ljudima, svim ljudima.

Dok su vodje povorke koja se okupljala ispred zgrade parlamenta formirale “Komitet nacionalnog spasa”, demonstranti su skrenuli nadesno, preko mosta i na Grbavicu. Krecuci se uzbrdo, nisu znali da je skola unutrasnjih poslova opkoljena i da idu pravo na srpske puske. Culi su se pucnji. Jedan covjek na celu povorke pogodjen je u nogu. Masa je nastavila put. Oni, koji su se nalazili naprijed, videli su uniformisane ljude kako se krecu izmedju drveca. Vidjeli su pripadnike srpske paravojske kako se prebacuju od zgrade do zgrade. Opet pucnji, neko je bacio rucnu bombu. Masu je zahvatila panika, razbjezala se. Ono sto vecina demonstranata nije znala, za koju je mogucnost otvorenog rata jos uvijek izgledala potpuno besmislena, to je da su u Sarajevu vec pale prve ratne zrtve. Suada Dilberovic, dvadesetjednogodisnja studentkinja medicine, iz Dubrovnika, prva je izgubila zivot. Metak ju je pogodio u grudi dok je prelazila Vrbanja most; izdahnula je kada su je donijeli u bolnicu Kosevo. Sa njom je, kada su demonstracije pocele, bio Samir Koric, ali ju je izgubio iz vida kada je masa krenula prema Grbavici. Njegova sjecanja na taj dan vrijedno je zabiljeziti u cijelosti. Ona govore o tome koliko je nepripremljeno bilo Sarajevo, u kojem su nacionalisticke stranke slabo prosle na izborima, za ono sto ce ga uskoro zadesiti, i pokazuju do koje su mjere bile neistinite tvrdnje da je rat posljedica “vjekovnih nacionalnih netrpljivosti”.

Mnogi ce vam ljudi danas reci da su tada naslucivali da ce doci do rata, ali ja nisam, mislim da nije ni Suada. Za Suadu, Muslimanku iz preijepog grada Dubrovnika, to je bilo vise nego apstraktno pitanje. Njeni roditelji nisu mogli da izadju iz Dubrovnika, od oktobra 1991, kada su Srbi, u toku rata sa Hrvatskom, izvrsili opsadu grada. Izbjeglice u sopstvenom gradu, istjerani iz sopstvenog doma bezdusnim srpskim granatiranjem, zivjeli su privremeno u hotelu. Studentkinja medicine koja je trebalo da diplomira u maju, tog je dana Suada jednostavno mogla da ne ucestvuje u demonstracijama. Nije bila Sarajka. Nije cak bila ni Bosanka. Ali, moja prijateljica je bila izvan sebe zbog podjele grada koji je upoznala i zavoljela u toku petogodisnjeg skolovanja. Njena porodica je vec placala cijenu za tu vrstu nacionalne mrznje koja podize barikade. Nije to bila razjarena masa. Sjecam se kako je Suada, plave kose i blistavo plavih ociju stajala tamo, tog jutra, i smijala se. Ljudi oko nas, uglavnom mladi, bili su dobro raspolozeni, zeljni da svoj stav izraze na miran nacin.

Bio sam na oko pedeset metara od mosta kada se zaculo nekoliko pucnjeva, mozda pet ili sest. Svi su poceli da bjze. Kada smo stigli do zaklona, iza jedne zgrade, bio sam strasno ljut. Nikada mi ni na pamet ne bi palo da bi neko mogao da otvori vatru na grupu nenaoruzanih demonstranata. Mozda to djluje cudno, ali rat mi se jos uvijk nije cinio neminovnim. Tek nekoliko dana kasnije je postalo jasno da povratka nema, pa smo poceli da govorimo o Suadi kao o prvoj zrtvi paloj u bosanskom ratu. Ono sto je izgledalo kao slucajan cin nasilja, ogromna licna tragedija, polahko se u nasoj svjesti oblikovalo kao prvi nemio dogadjaj u tragediji mnogo sirih razmjera: najuzasnijem ratu u Evropi za posljednjih pedeset godina.1

Ispred skupstine, Komitet nacionalnog spasa nastavio je da se obraca onim demonstrantima koji su s prezirom prelazili preko snajperske vatre sto je ranije tog dana otvarana sa Vraca. Iz mase, izlazio je govornik za govornikom, zahtevajuci uklanjanje barikada, javnu osudu rukovodstva sve tri etnicke stranke i raspisivanje novih izbora. Ovaj dogadjaj je prenosila sarajevska televizija. General Luis Mekenzi koji je, kao komandant snaga UN stigao u Sarajevo prije manje od mjesec dana, vidio je te noci, vracajuci se u svoju rezidenciju, lokve krvi koje su jos uvijek bile na ulici, gdje su pale zrtve naoruzanih Srba. Te noci, pod plastom mraka i artiljerijske paljbe, JNA je preuzela kontrolu nad sarajevskim aerodromom i postavila tenkove i oklopna vozila pred aerodromskom zgradom i na prilaznim putevima. Karadzic je upozorio da, u slucaju da Bosna i Hercegovina bude medjunarodno priznata kao nezavisna drzava, nece prezivjeti ni jedan jedini dan. Bice to, kako je rekao, mrtvo rodjence.

Poslijepodne, 6. aprila, Evropska zajednica je priznala Bosnu. (Sutradan, to su ucinile i Sjedinjene Americke Drzave). Karadzic je odrzao rijec. Proglasio je nezavisnu “Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu”, koja ce kasnije promijeniti naziv u Republika Srpska, objavivsi te noci, u ponoc, njeno postojanje, sa Sarajevom kao glavnim gradom (trenutno pod neprijateljskom okupacijom), na cijem je celu on, kao sef drzave. Bosna se, rekao je, raspala istog dana kada je i priznata.

Jos uvijek su Narodna skupstina i Komitet nacionalnog spasa zasjedali pred zgradom parlamenta. Sa gornjih spratova “Holidej ina”, naoruzani Srbi su otvorili vatru, usmrtivsi najmanje sest i ranivsi na desetine ljudi. Pripadnici bosanske milicije su izvrsili juris na zgradu. Uplaseno osoblje i gosti hotela scucurili su se u holu dok su se meci odbijali od zidova. Sestoro ljudi je uhapseno i odvedeno u nepoznatom pravcu. Ali, Karadzic, njegova monstruozna cerka Sonja i clanovi njegovog staba davno su nestali.

Da li je Izetbegovicev poziv na mobilizaciju prouzrokovao rat, kao sto su tvrdili srpski lideri? Daleko od toga, Karadzic i Krajisnik nikada nisu krili svoju odlucnost da ne zive u nezavisnoj bosanskoj drzavi. Znali su da imaju podrsku beogradskog rezima i posrbljene JNA. Takodje su znali da, ukoliko se podjela Bosne nije mogla postici dogovorom, mogla se ostvariti silom. Ponudili su Izetbegovicu izbor koji je Milosevic ponudio svim svojim neprijateljima: mozete sacuvati mir, ali samo pod nasim uslovima. Nekoliko dana kasnije, Momcilo Krajisnik, sada predsjednik skupstine Republike Srpske rizikovao je zivot da bi se kolima dovezao u Sarajevo, na posljednji sastanak sa Izetbegovicem. Sastali su se u Krajisnikovoj bivsoj kancelariji, u zgradi skupstine, pred kojom je doslo do masakra miroljubivih nenaoruzanih demonstranata. Bilo je kasno poslepodne i vec je pao mrak. U vazduhu su odjekivale eksplozije artiljerijskih projektila i minobacacke vatre sa okolnih brda. Bombardovanje Sarajeva je pocelo. Krajisnik je stigao prvi. Naisao je na zakljucanu zgradu. Pozvonio je. Niko se nije javio. Cekao je u kolima. Gradske ulice su bile puste. Konacno je stigao Izetbegovic, pracen tjelohraniteljima koji su nosili automatsko oruzje sa prigusivacima.

“Bili smo nekakvi prijatelji”, sjeca se Izetbegovic, “Zajedno smo radili u skupstini posle izbora 1990.” Krajisnik, svjestan da je na neprijateljskoj teritoriji i da bi vijesti o njegovom susretu sa muslimanskim liderom mogle biti rdjavo protumacene medju bosanskim Srbima, od Izetbegovica je trazio da susret ostane u tajnosti. Izetbegovic se slozio. Krajisnik mu je zatim rekao da bi se mogao izbjeci rat ako bi postigli dogovor o podjeli Sarajeva.

“Uvjek smo u podsvijesti imali podjelu Sarajeva, tako bi Srbi imali svoj, a Muslimani svoj dio. To nije bila tajna. Smatrali smo da Sarajevo treba da se podjeli na dva grada, blizanca. Rekao sam Izetbegovicu da bi rat mogao da se zaustavi ukoliko uspijemo da se dogovorimo o Sarajevu.”

Izetbegovic je odbio. Krajisnik je poklonio predsjedniku nalivpero, za uspomenu, kao znak dobre volje. Izetbegovic ga je prihvatio. Krajisnik je okrenuo kljuc na vratima svoje kancelarije i, ne raspremivsi sto, otisao. Dok su se pozdravljali, dogovorili su se da ponovo sretnu za dan ili dva. Izetbegovic se odvezao zamracenim ulicima do zgrade Predsjednistva. Krajisnik je krenuo na zapad, prema predgradju Ilidza, koje su drzali Srbi. Vatra iz automatskog oruzja za malo je promasila njegovo vozilo. Odlucio je da se ne vraca u Sarajevo dok se rat ne zavrsi. Ova dva covjeka vise se nisu srela sve dok ih lord Oven nije doveo za isti sto u Zenevi, osam mjeseci kasnije. Medjutim, tada su to bili zakleti neprijatelji.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.