STATUS BOSNE I HERCEGOVINE U OIC-U

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Saosjećanje za bosansku stvar i sramotu u kontekstu doživljenog neuspjeha Zapada da zaštiti Bosance bilo je duboko u turskom narodu i opoziciona islamistička Stranka blagostanja[3] eksploatirala je to pitanje protiv vlade. Zauzvrat, vladini zvaničnici su naglašavali posebnu odgovornost u pogledu svih balkanskih muslimana i vlada je redovno zahtijevala vojnu intervenciju UN-a u cilju njihove zaštite.” [4] Zbog toga su turska Vlada i diplomatija za vrijeme trajanja agresije, pored konkretne, nemjerive pomoći u oblasti stvaranja pretpostavki odbrane od agresije, podržavale očuvanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a na vanjskom planu su uvijek zastupale legitimne zahtjeve i legalne vlasti u RBiH. Turska je imala i svojih interesa, budući da je smatrala da bi bez mira i stabilnosti na Balkanu turski interesni pravci prema Evropi bili otežani (politički, ekonomski, trgovinski kao i integrativni prema Evropskoj zajednici). Polazna pozicija turske politike prema BiH su nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet. Prihvaćanjem velikog broja izbjeglica, dostavljanjem humanitarne pomoći u ratnim uvjetima, a nakon rata u osiguranju donatorskih sredstava i kredita, aktivnim učešćem u obnovi i rekonstrukciji[5] BiH, te pregovorima o poslovnim aranžmanima, podrškom programu “Opremi i obuči”, saradnjom u oblasti obrazovanja[6] i kulture, Turska je i poslije rata nastavila potvrđivati da je BiH za nju važan bilateralni partner. Turska je pomagala BiH, kao pluralističku, demokratsku i sekularnu državu, i jasno su rekli da drukčiju BiH ne bi mogli prihvatiti. Polaze od sebe, od svog shvaćanja i iskustva moderne Turske, što je razumljivo, kao što i u pogledima drugih zemalja sudjeluje vlastito iskustvo. Turska, kao članica NATO-a bila je podložna njegovim odlukama i politici.Ukratko rečeno, našim znanstvenim pokušajem da rasvijetlimo ulogu zemalja – članica u procesu međunarodnog prizna(va)nja Bosne i Hercegovine, koristeći se pri tome komparativnom analizom i iskustvima drugih zemalja, došli smo do zaključaka da se upitamo šta jesmo, šta nismo, a šta smo trebali biti i šta se očekuje od našeg statusa, kad je u pitanju OIC? U ovom i sljedećim poglavljima ponudit ćemo odgovor na osnovu saznanja do kojih smo objektivno mogli doći. Također, ponudit ćemo odgovor zašto nismo punopravni član OIC-a. Smatramo da ponuđeni odgovor odražava trenutnu političku bosansku zbilju, ali smo dužni naglasiti i navesti druge primjere i zemlje, kao što je Liban ili neke afričke zemlje u čijem ukupnom broju stanovništva muslimani ne predstavljaju većinu, pa ni relativnu, te istaći uvjerenje da će se steći potrebni uvjeti i razumijevanje i za drugačiji status BiH u OIC-u od ovoga današnjega u budućnosti. Također, smatramo, da kad sa scene nestanu razlozi koji su limitirali i determinirali naš status u OIC-u, Bosna i Hercegovina će, kada postigne politički konsenzus kod svih naroda i građana, zatražiti reviziju tog statusa. Za sada, Bosna i Hercegovina u Organizaciji islamske konferencije ima status promatrača. Neposredno pred sticanje ovog statusa u Evropi i svijetu, odnosno prije i poslije Londonske konferencije neki krugovi u zemlji i svijetu – protivnici državnopravnog kontinuiteta i međunarodnopolitičkog subjektiviteta – su pokušavali nasilno pripisati Republici Bosni i Hercegovini epitet i pridjev “islamska država”. Izraženiji pokušaji dolazili su čak i od nekih zapadnih evropskih vlada. Međutim, uprkos činjenici što je Bosna i Hercegovina stoljećima baštinila multikonfesionalnost i multietničnost na kraju, ipak, moralo se u dokazivanju i odbacivanju tih zlonamjernih insinuacija pribjeći i drugačijem odgovoru. Naime, Republika Bosna i Hercegovina, ne samo da nije mogla već je, štaviše njeno moguće punopravno članstvo u OIC-u od strane zemalja – članica pozdravljano i prihvaćano kao dobrodošlo i prirodno. Ipak, državni predstavnici u odbacivanju takvih kvalifikativa odbijaju punopravno članstvo, iako se takva privilegirana prilika rijetko pruža, i prihvaćaju staus promatrača pri Organizaciji islamske konferencije. Štaviše, u periodu poslije Londonske konferencije pa sve do danas naši državnici i diplomatski predstavnici su dovođeni u situaciju da daju slične izjave o ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u intervjuu Londonskom Timesu u novembru 1994. godine[1] na pitanje o opravdanosti kritika prema kojima se, navodno, u Bosni stvara država sa više islamskih obilježja, između ostalog je odgovorio: “Oni koji to tvrde imaju ili loše informacije ili loše namjere. Ja se zalažem za cjelovitu Bosnu, a cjelovita Bosna, jer je višenacionalna, po definiciji ne može biti islamska država. To može biti samo podijeljena Bosna, a za podijeljenu Bosnu zdušno rade upravo neke evropske vlade. Tako dolazi do paradoksa. Evropa u Bosni stvara islamsku državu.” I pored ovako jasnih opredjeljenja o tome kakvu državu Bosnu i Hercegovinu je željelo državno rukovodstvo, dakle u postojećim granicama, sustavno je onemogućavano njeno ustavno ustrojstvo na navedenim principima i na najgrublji način se rušila njena državnost i pravni poredak kako iznutra tako i iz vana uz nastojanje da se podijeli i njeni dijelovi pripoje “velikoj Srbiji” ili “velikoj Hrvatskoj”, što je najviše pogađalo Bošnjake muslimane jer nemaju rezervne domovine. Po ovom pitanju, kao i po drugima rezolutan je bio i tadašnji ministar vanjskih poslova, dr. Haris Silajdžić, koji je za vrijeme održavanja Ženevske konferencije o ustavnom uređenju rekao: “Želimo Bosnu i Hercegovinu, koliko je to moguće onakvu kakva je bila domovina svih nas. Ne želimo etnoreligijske enklave koje će i dalje tako podijeljene padati u mrak nacionalizma, fanatizma i primitivizma. Želimo demokratsku, sekularnu, koliko je to god, nakon ovakve tragedije, moguće tolerantnu, miroljubivu, moderno orijentiranu državu.” Ipak, i pored ovakvih nedvosmislenih stajališta i javnih izjava, upravo zbog navedenih intencija nekih evropskih krugova i napisa o tobožnjem etabliranju islamskog entiteta na tlu kršćanske Evrope, državno rukovodstvo se odlučuje u cilju izbjegavanja daljnjih polemika da Bosna i Hercegovina pri Organizaciji islamske konferencije ima status promatrača. Što se tiče međunarodnog prizna(va)nja Republike Bosne i Hercegovine od strane islamskih zemalja, sasvim je drugačiji pristup bio i Bosni i Hercegovini i muslimanima u njoj.

III-3.2. Međunarodno prizna(va)nje Bosne i Hercegovine od strane zemalja OIC-a
O međunarodnom priznanju Bosne i Hercegovine od strane zapadnih zemalja, kao političkom i diplomatskom činu bilo je riječi ranije. Ipak, “priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne i samostalne države sa priznatim međunarodnopolitičkim subjektivitetom i teritorijalnim integritetom (Badinterova komisija u okviru historijskih i utvrđenih “avnojevskih” granica) sa većinskim muslimanskim stanovništvom bilo je veliko iznenađenje za muslimanski svijet. Većina islamskih zemalja, posebno običnog svijeta, nije nikada ni čula za Bosnu, a kamoli da zna da se u njoj nalazi toliki broj autentičnih evropskih muslimana.” [2]
Za Bosnu i Hercegovinu je bila od vanredne važnosti serija priznanja arapsko-islamskih zemalja koja su nastupila u periodu pred i poslije zasjedanja V vanredne konferencije ministara vanjskih poslova zemalja OIC-a u Istanbulu, juna mjeseca 1992. godine. Svakako, radi preglednosti i uvida, napravit ćemo komparativnu analizu dinamike priznanja zemalja OIC-a, ali zasigurno tursko i saudijsko priznanje, kao i potonja pomoć na svim nivoima i u svim domenima odigrat će važnu i presudnu ulogu u opstojnosti BiH. Naravno, pri tome ne treba gubiti iz vida značaj iranskog, malezijskog, pakistanskog i egipatskog priznanja, pa i nekih manjih ali, također, značajnih zemalja kao što su Katar, Kuvajt, Emirati, Brune-i-Darusallam, itd.

Rah. Alija Izetbegović, prvi predsjednik RBiH

Republika Bosna i Hercegovina, ne samo da nije mogla već je, štaviše njeno moguće punopravno članstvo u OIC-u od strane zemalja – članica pozdravljano i prihvaćano kao dobrodošlo i prirodno. Ipak, državni predstavnici u odbacivanju takvih kvalifikativa odbijaju punopravno članstvo, iako se takva privilegirana prilika rijetko pruža, i prihvaćaju staus promatrača pri Organizaciji islamske konferencije. Štaviše, u periodu poslije Londonske konferencije pa sve do danas naši državnici i diplomatski predstavnici su dovođeni u situaciju da daju slične izjave o ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u intervjuu Londonskom Timesu u novembru 1994. godine[1] na pitanje o opravdanosti kritika prema kojima se, navodno, u Bosni stvara država sa više islamskih obilježja, između ostalog je odgovorio: “Oni koji to tvrde imaju ili loše informacije ili loše namjere. Ja se zalažem za cjelovitu Bosnu, a cjelovita Bosna, jer je višenacionalna, po definiciji ne može biti islamska država. To može biti samo podijeljena Bosna, a za podijeljenu Bosnu zdušno rade upravo neke evropske vlade. Tako dolazi do paradoksa. Evropa u Bosni stvara islamsku državu.” Republika Turska je Republiku Bosnu i Hercegovinu priznala 6. februara 1992. godine i poslije Bugarske, kao neislamske države, postala je druga zemlja koja je to uopće učinila, a prva među članicama OIC-a. Turska je uspostavila pune diplomatske odnose sa Bosnom i Hercegovinom na nivou ambasadora. U Turskoj, pored Ambasade Bosne i Hercegovine ima i Generalni konzulat u Istanbulu. Odnosi između Bosne i Hercegovine, pored historijskih, duhovnih i kulturoloških veza, na državnom planu potiču još iz 1991. godine kada je prva delegacija Vlade SRBiH, odmah nakon prvih višestranačkih izbora posjetila Ankaru, tako da se ti odnosi smatraju strateškim i obje zemlje ih doživljavaju kao prioritete u vođenju vanjske politike. “Mada ni jedno drugo pitanje nije proizvelo jednodušniju podršku širom islamskog svijeta, beznadežno stanje bosanskih muslimana posebno je odjeknulo u Turskoj. Bosna je bila dio Otomanskog carstva do 1878. praktično i do 1908. teorijski, i imigranti i izbjeglice iz Bosne čine grubo 5% turskog stanovništva. Saosjećanje za bosansku stvar i sramotu u kontekstu doživljenog neuspjeha Zapada da zaštiti Bosance bilo je duboko u turskom narodu i opoziciona islamistička Stranka blagostanja[3] eksploatirala je to pitanje protiv vlade. Zauzvrat, vladini zvaničnici su naglašavali posebnu odgovornost u pogledu svih balkanskih muslimana i vlada je redovno zahtijevala vojnu intervenciju UN-a u cilju njihove zaštite.” [4] Zbog toga su turska Vlada i diplomatija za vrijeme trajanja agresije, pored konkretne, nemjerive pomoći u oblasti stvaranja pretpostavki odbrane od agresije, podržavale očuvanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a na vanjskom planu su uvijek zastupale legitimne zahtjeve i legalne vlasti u RBiH. Turska je imala i svojih interesa, budući da je smatrala da bi bez mira i stabilnosti na Balkanu turski interesni pravci prema Evropi bili otežani (politički, ekonomski, trgovinski kao i integrativni prema Evropskoj zajednici). Polazna pozicija turske politike prema BiH su nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet. Prihvaćanjem velikog broja izbjeglica, dostavljanjem humanitarne pomoći u ratnim uvjetima, a nakon rata u osiguranju donatorskih sredstava i kredita, aktivnim učešćem u obnovi i rekonstrukciji[5] BiH, te pregovorima o poslovnim aranžmanima, podrškom programu “Opremi i obuči”, saradnjom u oblasti obrazovanja[6] i kulture, Turska je i poslije rata nastavila potvrđivati da je BiH za nju važan bilateralni partner. Turska je pomagala BiH, kao pluralističku, demokratsku i sekularnu državu, i jasno su rekli da drukčiju BiH ne bi mogli prihvatiti. Polaze od sebe, od svog shvaćanja i iskustva moderne Turske, što je razumljivo, kao što i u pogledima drugih zemalja sudjeluje vlastito iskustvo. Turska, kao članica NATO-a bila je podložna njegovim odlukama i politici. Kao pridruženi član Evropske zajednice, u očekivanju punog članstva, nije smjela mnogo izazivati evropske sile zbog historijskog pamćenja. Bilo kakvo veće iskakanje, smatrali su odrazilo bi se na unutrašnju stabilnost zemlje većim podsticanjem kurdskog ili drugih problema, što se danas tek odražava. Ipak, uprkos svim navedenim limitirajućim faktorima Turska je odigrala presudnu ulogu pri NATO-u i kod nekih svojih zapadnih saveznika u očuvanju Bosne i Hercegovine. Naši interesi za saradnju sa Turskom proisticali su iz historijske povezanosti i isprepletenosti na državnom, kulturnom, duhovnom i prije svega na ekonomskom planu. Sa Turskom je potpisano oko 15 različitih bilateralnih sporazuma. Pored interesa BiH da sa Turskom dalje unapređuje odnose i saradnju, BiH u Turskoj vidi na multilateralnom planu značajan oslonac za svoja nastojanja prema evroatlanskim asocijacijama. Turska i njene snage u sastavu UNPROFOR-a, ISFOR-a, SFOR-a, IPTF-a značajno su utjecale na očuvanju mira i uspostavi stabilizacije. U jeku agresije najviši turski zvaničnici[7] su posjećivali Bosnu i Hercegovinu.

Saosjećanje za bosansku stvar i sramotu u kontekstu doživljenog neuspjeha Zapada da zaštiti Bosance bilo je duboko u turskom narodu i opoziciona islamistička Stranka blagostanja[3] eksploatirala je to pitanje protiv vlade. Zauzvrat, vladini zvaničnici su naglašavali posebnu odgovornost u pogledu svih balkanskih muslimana i vlada je redovno zahtijevala vojnu intervenciju UN-a u cilju njihove zaštite.

Kraljevina Saudijska Arabija je odigrala “avangardnu“ ulogu i kao prethodnica mnogim arapskim zemljama odmah je poslije raspada bivše Jugoslavije priznala nezavisnost i suverenitet Republike Bosne i Hercegovine, i svrstala se, iza Turske među prve zemlje od islamskih zemalja.Kraljevina Saudijska Arabija je odigrala “avangardnu“ ulogu i kao prethodnica mnogim arapskim zemljama odmah je poslije raspada bivše Jugoslavije priznala nezavisnost i suverenitet Republike Bosne i Hercegovine, i svrstala se, iza Turske među prve zemlje od islamskih zemalja. Tačnije, Kraljevina Saudijska Arabija je priznala Bosnu i Hercegovinu 17.4.1992. godine, odnosno, kako Saudijci vole da naglase 14.10. 1412. po Hidžri. Povodom tog značajnog i svečanog datuma i trenutka za obje zemlje, Saudijci su na najsvečaniji način izdali “Državni kominike” [8] u kojem stoji:
“Vlada Kraljevine Saudijske Arabije pozdravlja nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine. U želji da ojača historijske i kulturološke veze i saradnju, kao i duhovne veze između naroda Kraljevine Saudijske Arabije i naroda Bosne i Hercegovine zvanično objavljuje da priznaje Republiku Bosnu i Hercegovinu i izražava nadu da će ovaj korak doprinijeti miru i stabilnosti u Regiji i poduprijeti sigurnost i mir u obje zemlje.”
Saudijsko priznanje, bez dvojbe bio je značajan politički čin i faktor podrške, te snažan signal ostalim islamskim zemljama da priznaju novorođenu republiku. Uporedo sa razvojem događanja u Bosni i fašističkog nasrtaja, odnosno pojavi srpskog fašizma u XX stoljeću i pokušaja “srpskih snaga” da realiziraju svoje ozloglašene planove oličene kroz stvaranje “velike Srbije” na račun državnog teritorija Bosne i Hercegovine, pa i Hrvatske, kroz brisanje svih tragova i spomenika kulture koji podsjećaju na islamsko bitisanje i postojanje islama na tim prostorima (rušenje vjerskih, kulturnih i islamskih spomenika i naslijeđa) arapsko-islamski svijet nije mogao šutke prihvatiti agresiju i takav flagrantan zločin, genocid i kulturocid. Kraljevina Saudijska Arabija, pod vođstvom kralja Fahda bin Abdu-l-Aziza, Čuvara Dvaju svetih mjesta (harema/hramova) je nedvojbeno i bez rezerve stala rame uz rame sa muslimanima Bosne i Hercegovine. Materijalna i humanitarna pomoć Kaljevine Saudijske Arabije činila je kamen-temeljac i okosnicu pretpostavki za pružanje otpora srpskom tiraninu. Pored materijalnih pretpostavki, pomoć Saudijske Arabije značila je i moralnu i duhovnu potporu, koja je ostavila dubokog traga i stvorila samopouzdanje muslimanskog naroda da još više učvrsti svoju privrženost vjeri, odbrani teritorije i svetinja.
Paralelno se odvijala bitka i na diplomatskom planu. Naime saudijska diplomatija nije propustila priliku da pozove cijeli svijet i da inicira “spašavanje” naroda od genocida kojeg su sprovodili Srbi (bosanski Srbi) naspram muslimana u Bosni i Hercegovini, odnosno pozvala je sve arapsko-islamske zemlje, kao i druge prijateljske zemlje na prekid odnosa sa Srbijom i Crnom Gorom te njihovo isključenje iz OUN-a.
Pored toga, Kraljevina Saudijska Arabija je ponovo – za tu priliku – inicirala i pozvala sve islamske i miroljubive zemlje na prekid diplomatskih odnosa sa SR Jugoslavijom, tražeći od njih da ne priznaju SR Jugoslaviju, da svojim neglasanjam onemoguće prijem “SRJ” u OUN-a i spriječe vanproceduralno “zaposjedanje” mjesta bivše SFRJ u OUN-u od strane SR Jugoslavije. Ovo su bili rezolutni stavovi koji su u to odsutno vrijeme na diplomatskom planu polučili nemjerljiv doprinos opstojnosti Republike Bosne i Hercegovine. Naposljetku, uvidjelo se da je SR Jugoslavija, ipak, i pored svih manevara morala zatražiti prijem u OUN-a na istovjetan način kao i ostale četiri republike bivše SFRJ.
Saudijci nisu čekali da se stvari na terenu “razviju“ u mjeri iz koje je nemoguć povrat ili da se opća tendencija zapadnih zemalja, pa i SAD-a u prvoj fazi, koje su po svaku cijenu zagovarale očuvanje Jugoslavije pretvori u politiku “svršenog čina” kroz “pritisak” na bosansku vladu da prizna poraz, jer se u nekim zapadnim krugovima stvarao ciljani dojam da bosanska vlada ne predstavlja pravu državu nego samo arbitrarno područje na geografskoj karti. Mnogi lobiji u svijetu, a najizraženiji engleski i francuski, podržavali su takav rasplet nastojeći pribaviti “argumente” svojoj tvrdnji[9] , pravdajući srpski napad na Bosnu i Hercegovinu. Takve tvrdnje su zapravo elementarno nepoznavanje Bosne i Hercegovine koje i dan danas traje. “Divljački napad JNA i bosanskih Srba na RBiH, popraćen rušenjem muslimanskih svetinja i kulturnih objekata, ubijanjem i progonom muslimana, silovanjem muslimanki i okupacijom teritorije, dočekano je u arapsko-islamskom svijetu sa velikim šokom. Međutim, jedno tumačenje je uglavnom dominiralo i u njemu nije bilo razmimoilaženja, a to je da se radi o ataku kršćanske Evrope na evropske muslimane sa ciljem njihovog eliminiranja ili progona, naročito poslije sukoba HVO-a i Armije RBiH. Takvo mišljenje je ojačano kruženjem kontroverznog pisma britanskog premijera Johna Majora početkom agresije po štampi širom islamskog svijeta, u kojem je stajalo da Evropa ne može tolerirati drugu civilizaciju na njenom tlu, sem kršćansku, i da će Engleska nastaviti sa svojom politikom prema Bosni, sve dok se ne eliminišu uvjeti koji omogućavaju formiranje muslimanskog entiteta u Evropi. Pismo je od strane Vlade Velike Britanije ocijenjeno kao lažno i britanska antipropaganda je nastojala da umanji njegove efekte, ali bez velikog uspjeha. Razlog je što se sadržaj pisma, makar bio i falsificiran, poklapao sa činjeničnom situacijom na terenu. Muslimani su ubijani, mučeni i proganjani, a njihova imovina uništavana, kulturna baština razarana, a da se ni Evropa, a ni međunarodna zajednica u cjelini, nije dovoljno angažirala na zaustavljanju tragedije.” [10] Ne prihvaćajući rezultate agresije i politiku svršenog čina, mnoge arapsko-islamske zemlje, a Saudijci na prvom mjestu, su u formi stalnog i kontinuiranog angažmana osmišljavali različite oblike pomoći RBiH i njenom narodu. Jedan od prvih koraka koji je učinjen je iniciranje vanredne Konferencije ministara vanjskih poslova zemalja OIC-a koja se održala u Istanbulu u Turskoj 17.-18. juna 1992. godine. Ova Konferencija po svom značaju i efektima koje je proizvela spada u historijsku, ne samo kroz val međunarodnih priznanja RBiH koja su uslijedila nakon njenog održavanja već i po tome što je demaskirala i razotkrila srpsku urotu i podvalu Međunarodnoj zajednici. Naročito je važna što je sa tog zvaničnog mjesta pozvana Međunarodna zajednica i UN da preduzmu odgovarajuće mjere, odnosno pozvano Vijeće sigurnosti da najenergičnije preduzme sve u svojoj moći kako bi se zaustavili srpski zločini i pokolji muslimana u BiH. Konferencija se pozvala na primjenu Poglavlja VII Povelje UN-a, [11] odnosno da se upotrijebi sila protiv Srbije. Ovo je bio prvi poziv za upotrebu sile, kao legalnog i zakonitog sredstva od strane UN-a, a koje će bit primijenjeno tek u vrijeme “krize talaca” [12] i poslije pada zaštićenih zona Srebrenice i Žepe. Mađutim, istine radi korišćenje i upotreba sile ponekad je bilo i sredstvo za “zaustavljanje oslobodilačkih ofanziva”, kakva je bila pred Banjom Lukom 1995., ali prema Armiji Republike Bosne i Hercegovine. [13]
Lobiranje, kao instrumentarij i sredstvo za postizanje određenih ciljeva Arapima je od davnina bilo imanentno, tako da je kralj Fahd još na početku mjeseca juna 1992. ostvario niz kontakata sa bivšim predsjednikom Bušom (George Bush), britanskim premijerom Mejdžorom (Major), generalnim sekretarem UN-a, Galijem (Ghali) i mnogim drugim s ciljem pokretanja, aktiviranja međunarodne zajednice i zaustavljanja srpske agresije.
Saudijska Arabija se odmah i bez rezerve priključila aktivnom sprovođenju odluka međunarodne zajednice i prva je od zemalja koja se kroz sopstvene odluke obavezala na sprovođenje zakonito proglašenih međunarodnih odluka o Bosni i Hercegovini, kao što je bila među prvima koja je potakla međunarodnu zajednicu da preduzme i donese zadovoljavajuće i kvalificirane odgovore i mjere naspram srpske agresije. U kontekstu toga Kraljevina Saudijska Arabija je počela odmah sprovoditi Rezoluciju Vijeća sigurnosti broj 757[14] , a u vezi sankcija prema Srbiji.

Saudijska Vlada, kojom je za tu važnu prigodu lično predsjedavao kralj Fahd bin Abdu-l-Aziz, Čuvar i Sluga dvaju harema, [15] je 17.8.1992. donijela historijsku odluku u kojoj se obavezuje Kraljevina da će sprovoditi dosljedno Rezoluciju Vijeća sigurnosti 757., te je odlučila sljedeće:

a)Zabrana uvoza roba i proizvoda iz Srbije i Crne Gore,
b)Zabrana svih aktivnosti vezanih za izvoz ili tranzit roba i proizvoda preko saudijske teritorije iz Srbije i Crne Gore, kao i aktivnosti vezanih za transfer novca u Srbiju i Crnu Goru,
c)Zabrana svih vidova transakcija: prodaja, uvoz, izvoz i iznajmljivanja brodova ili aviona koji su pod zastavom ili su iznajmljeni za račun Srbije i Crne Gore, odnosno svih transakcija vezanih za robe i proizvode ili druge aktivnosti koje će na bilo koji način poticati i potpomoći uvoz ili izvoz srpskih roba i proizvoda,
d)Uzdržavanje od svega što doprinosi sticanju finansijske i ekonomske dobiti vlastima u Srbiji i Crnoj Gori, bilo za trgovinske ili ekonomske programe ili uopće prateće programe ili transfer novca pravnim i fizičkim licima,
e)Zabrana polijetanja, slijetanja svim avionima iz Srbije i Crne Gore u Saudijskoj Arabiji i prelijetanja zračnog prostora Kraljevine Saudijske Arabije,
f)Sankcioniranje i nepružanje servisno-tehničkih usluga svim avionima registriranim u Srbiji i Crnoj Gori ili iznajmljenim avionima, odnosno avionima koji u njihovu korist i u ime njih lete, kao i njihovo neopskrbljivanje rezervnim dijelovima, te provjere osiguranja i traženja plaćanja reosiguranja na osnovama postojećih osiguravajućih ugovora ili novog reosiguranja,
g)Preduzimanje potrebnih mjera u cilju sprječavanja Srbije i Crne Gore u sportskim aktivnostima na međunarodnom planu,
h)Odlaganje naučno-tehničke i kulturne sradanje ili posjeta u kojima sudjeluju lica pod starateljstvom srpsko-crnogorskih lidera ili njihovih zastupnika.

U pogledu prvobitnih agresorskih vojnih napredovanja i zauzimanja teritorija silom, kralj Fahd bin Abdu-l-Aziz je tražio od svoje diplomatije da uloži maksimalne napore i da uradi i nemoguće, samo da se silom stečene teritorije ne pretvore u trajno stečene političke pozicije i teritorije, i da ne ostanu “spske”, a naročito u to vrijeme Igman iznad Sarajeva. Nama dostupni diplomatski izvori su potvrdili da je kralj Fahd bin Abdu-l-Aziz stavio na uteg sav ugled i moć Saudijske Arabije kako bi osigurao dovoljno snage da bosanske snage potisnu srpskog agresora i da se zaustavi njihova vojna supremacija. Saudijski ugled i moć se ovaplodio i rezultirao je direktnim i jakim američkim involviranjem u bosansku krizu i zahtjevom prema evropskim saveznicima da se saglase o upotrebi zračnih udara po srpskim položajima, sve dok ne prekinu vatru i divljačko granatiranje Sarajeva i drugih bosanskih gradova i dok se ne povinuju i ne povuku sa silom zauzetih položaja na Igmanu, [17] odnosno ne prepuste ih snagama UNPROFOR-a, koje su osiguravale ulazak humanitarne pomoći u opkoljene bosanske gradove. Ne treba biti previše vidovit i zaključiti o kakvoj se pomoći tada radilo i kakvu je ulogu odigrao kralj Fahd u jeku ofanzive na Igmanu. Svaki komentar je suvišan i čini nam se devalvirao bi ne samo težinu i ugled Saudijske Arabije već i lični ugled kralja Fahda, kojeg je stavio na uteg spasenja Bosne i Hercegovine.
Pored toga saudijski diplomatski napori su se ogledali kroz prevazilaženje oprečnosti između pojedinih evropskih i američkih interesa u pravcu etabliranja diplomatskog prodora na kojemu je građen međunarodni pristup i stav po pitanju podrške RBiH. Daljnjim nepovoljnim razvojem, saudijska diplomatija je bilježila primijetne korake napredovanja, a posebno nizom “osjetljivih i suptilnih” kontakata sa Vašingtonom u kojima je stalno izražavana jaka saudijska zabrinutost i strah zbog pokolja kojima su Bosanci svakodnevno bili izloženi od strane srpskog agresora. Evropa je različitim manevrima, [18] u početku agresije, uspijevla spriječiti SAD, čak je “zaustavila” turneju i inicijativu državnog sekretara Vorena Kristofera pod isprikom da bi ulazak i miješanje “treće” strane, odnosno međunarodne zajednice u rat u Bosni “stvorio” takvo poprište sukoba na Balkanu kakvo je bilo kada se “umiješala” Francuska, a potom SAD-e u Vijetnamu, i zbog toga što Evropa, kako su tada tvrdili ima stogodišnje[19] iskustvo sa problemima Balkana, tako da je privremeno uspjela postići i ubijediti Vašington da se vojno ne miješa u bosanski problem. Štaviše, engleska politika se, kao i francuska čvrsto opredijelila protiv vojne intervencije, skidanja embarga na uvoz oružja Armiji RBiH i sl., i to su strana i islamska sredstva informiranja objavljivala i time podgrijavali narodne mase u islamskim zemljama. Smatra se da je ovakav “evropski stav” u početku egresije, zapravo, jedna od najmuklijih evropskih prevara, doveo do ubijanja na desetine pa i stotine hiljada nedužnih građana (preko 200.000).
Nedugo zatim, mladi političar i guverner iz Arkanzsa, Bill Clinton pobjeđuje na predsjedničkim izborima i bitno mijenja američki stav i prema Evropi i prema rješenju bosanske krize. Dolaskom Clintona na vlast nije se automatski prekinula bosanska agonija. Međutim, Klintonova administracija u početku nije odobrila upotrebu zračnih snaga, ali jeste, što je za opstanak BiH bilo presudno, zastupala ukidanje embarga na uvoz oružja tako da je već 1994. godine i formalno prestala da “nameće” embargo na oružje. Do tada je prećutno odobravala iranske pošiljke i saudijsko finansiranje nabavke oružja. Štaviše Sjedinjenje Države su se nakon rata saglasile da sarađuju sa Saudijskom Arabijom, Emiratima, Katarom, Egiptom, Jordanom, Kuvajtom, Pakistanom, Turskom, Malezijom i drugim islamskim zemljama u obučavanju i opremanju Vojske Federacije BiH kroz program” Opremi i obuči” o čemu će biti posebno riječi. Ne uklapajući se u u očekivane stereotipe “civilizacijskog” svrstavanja Bosna i Hercegovina iskače iz projicirane pradigme i privlači pažnju antagoniziranih zemalja. To su zemlje na dva različita pola: SAD-e i Iran. Klintonova administracija i sam Clinton ostaće upamćeni kao osvjedočeni prijatelji Bosne i Hercegovine čija nam je politička pomoć, sa svojim bajpasom – od agonije napravila pretpostavke da se odbranimo. Iran je pomogao konkretno. U isti kontekst se ubrajaju Saudijska Arabija, Turska, Njamačka i Malezija.
Sa druge strane, na egzodus mulimana u Bosni i Hercegovini među prvima su reagirali najveći islamski duhovni autoriteti poput šejhu-l-Azhera, Džadu-l-Hak Ali Džadu-l-Haka, bivšeg rektora glasovitog kairskog univerziteta El-Azher, koji je poslije srebreničkog egzodusa lično govorio hutbu[20] na tom prestižnom univerzitetu, zatim Muhammeda Al-Gazalija i Jusufa Al-Kardawija, najvećeg živog teoretičara islama i najistaknutijeg poznavaoca šerijatskog prava[21] te Abdu-l-Aziz bin Abdullaha bin Baza, dokazanog autoriteta u oblasti fikha i fatwi/fetvi koji je među prvima svojim fetvama pozvao stotine miliona muslimana/vjernika da svojim doprinosom pomognu muslimanima u Bosni i Hercegovini. Upečatljiv je i nemjeriv doprinos tog saudijskog vjerskog autoriteta na sakupljanju humanitarne i druge pomoći Bosni i Hercegovini. Bin Baz je od svojih 18 fetvi[22] Bosni i Hercegovini posvetio čak devet. Zbog važnosti političkog trenutka, vremena nastanka i sadržaja prve fetve prenijet ću je u cijelosti, a ostale ću navest samo kao naslove:

1.Apel islamskom svijetu o pružanju pomoći narodu[23] Bosne i Hercegovine,
2.Pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine imetkom i oružjem (finansijski i vojno),
3.Poziv i inicijativa za hitno zbrinjavanje muslimana u Bosni i Hercegovini,
4.Potpora muslimanima u Bosni i Hercegovini,
5.Opći apel za pomaganje muslimana u Bosni i Hercegovini,
6.Poziv podrške Visokom komitetu za Bosnu i Hercegovinu,
7.Davanje zekata[24] muslimanskim borcima u Bosni i Hercegovini,
8.Nužnost pobjede potlačenih muslimana u Bosnii Hercegovini,
9.Davanje sadakatu-l-fitra[25] borcima u Bosni i Hercegovini

U apelu islamskom svijetu da pomogne narod Bosne i Hercegovine Bin Baz kaže: “Pa zar se ne trebate upitati i o onome što preživljava narod Bosne i Hercegovine, koji je izložen ugnjetavanju, tlačenju, ubijanju, i protjerivanju. Rat je nemilosrdan, on razara civilizacije i donosi glad, a nametnut je od strane nevjerničke, neprijateljske, ugnjetačke i mrzovoljne klike protiv islama i muslimana. To su Srbi, to su oni koji ne poštuju vjernika i koji su bestidnici bez karaktera. Zbog toga, obaveza je svakog muslimana, bilo pojedinca ili muslimanske Vlade, da budu predvodnici i zagovornici svakog oblika pomoći i da pomognu na sve načine; u novcu, u hrani, u lijekovima i drugim oblicima, svi u skladu sa svojim mogućnostima kako je to i Uzvišeni naredio;
Sarađujte u dobročinstvu i bogobojaznosti و تعاونوا على البر و التقوى..
Citati iz Kur’ana i Muhammedovog, a.s., životopisa u svjetlu borbe i milosrđa na Allahovom putu kao i pomoć ugnjetenima zasigurno će odvratiti ugnjetača od njegovih nakana. Preporučujem vam, o muslimani, da svi zajedno neodložno pomognemo našoj braći u Bosni i Hercegovini putem sigurnih i provjerenih Komiteta, a zasigurno jedan od njih je Visoki komitet, [26] koji skuplja priloge muslimanima u Bosni i Hercegovini, pod rukovodstvom Njegovog Kraljevskog Veličanstva plemenitog princa Selman bin Abdu-l-Aziza, [27] guvernera pokrajine Rijad. Preporučujem svima da kontinuirano pomažu sve dok Allahovom voljom muslimani i njihovi pomagači ne ojačaju, i dok ih rat ne učini čvršćim i ne pobijede u Bosni i Hercegovini i dok njihovi tlačitelji ne odustanu. Uistinu njima pripada pomoć svakolika, pa i zekat….”, ovako se završava fetva Bin Baza, ali i vapaji i pozivi na pomoć o kojoj je sve vrijeme agresije na džumama diljem islamskog svijeta pozivano i prizivana islamska savjest. Milioni znanih i neznanih su odgovorili, svako na svoj način. Slične reakcije bile su i u Iranu, Maleziji, Egiptu, Pakistanu, Kuvajtu, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Indoneziji, Sudanu, Palestini i drugim islamskim zemljama.

III-3.3. Uspostava diplomatskih odnosa sa zemljama OIC-a
Položaj jedne suverene države u međunarodnoj zajednici karakteriziraju mnogi činioci i pokazatelji među kojima je osobito važan broj međunarodnih subjekata, prije svega suverenih država koje su je priznale, kao i od broja uspostavljenih diplomatskih odnosa te zemlje sa drugim zemljama. “Diplomatski odnosi su odnosi između dvije države koji se uspostavljaju njihovom uzajamnom saglasnošću. [28] Saglasnost o uspostavi diplomatskih odnosa između dvije države može da bude u različitim formama, kao obična usmena saglasnost, razmjena nota ili pisama, zajedničko saopćenje (kominike) ili čak u formi međunarodnog ugovora, zavisno od običaja i prakse pojedinih država. Obično, tom prigodom se postiže saglasnost o otvaranju diplomatskih misija, iako to često slijedi kao sljedeći korak poslije saglasnosti o uspostavljanju diplomatskih odnosa, [29] jer održavanje diplomatskih odnosa može da se odvija i preko diplomatskih misija dvije države izvan njihovih prijestolnica, u trećoj državi. Postoje, n

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.