AGRESIJA NA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Mr. sci. Alija MUMINOVIĆ
Historijske korijene agresija na BiH crpi iz velikosrpske, a nešto kasnije i iz velikohrvatske teritorijalne ekspanzionističke politike. Kad se tiče velikosrpske politke njeni korijeni i polazna tačka nalaze se prije svega u Projektu stvaranja “velike Srbije”, još od Ilije Garašanina, ministra unutarnjih poslova Kneževine Srbije i njegovog “Načertanija”. Ideje o “velikoj Srbiji” nalaze snažan oslonac i u “jezičkom nacionalizmu” Vuka Karadžića, iz kojeg je niknula njegova poznata formula o tobožnjem etničkom jedinstvu Srba, “Srbi svi i svuda”, s razlikom u vjeri – pravoslavnoj, katoličkoj i islamskoj.” Sam pojam agresija potiče od latinske riječi “aggredior – navaliti” i označava “napad jedne države na drugu ne samo vojnim snagama i ne samo na njezino područje i njezine vojne snage, nego i na njezinu nezavisnost i to na sve načine i svim sredstvima, što u taj čas mogu poslužiti.”[1] Da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena stvarna agresija, uprkos izostanka službene ocjene Vijeća sigurnosti i međunarodne zajednice, nedvojbeno potvrđuju presude i nalazi Haškog tribunala (ICTY – International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia).[2] Stoga se postavlja nužnim obrazložiti radnje koje su prethodile agresiji na BiH kroz njeno planiranje, započinjanje i vođenje. Historijske korijene agresija na BiH crpi iz velikosrpske, a nešto kasnije i iz velikohrvatske teritorijalne ekspanzionističke politike. Kad se tiče velikosrpske politke njeni korijeni i polazna tačka nalaze se prije svega u Projektu stvaranja “velike Srbije”, još od Ilije Garašanina, ministra unutarnjih poslova Kneževine Srbije i njegovog “Načertanija”. [3] Ideje o “velikoj Srbiji” nalaze snažan oslonac i u “jezičkom nacionalizmu” Vuka Karadžića, iz kojeg je niknula njegova poznata formula o tobožnjem etničkom jedinstvu Srba, “Srbi svi i svuda”, s razlikom u vjeri – pravoslavnoj, katoličkoj i islamskoj.” [4] Sustavno se vrše pripreme za realizaciju i sprovođenje velikosrpske politike i u potonjim vremenima, tako da se slijedom događaja u kontinuitetu vrši pogrom protiv bošnjačkog/muslimanskog stanovništva i u Kraljevini Jugoslaviji. [5] Posebno za vrijeme Drugog svjetskog rata četnici Draže Mihajlovića[6] vrše strašne pokolje Bošnjaka u bosanskom Podrinju i istočnoj Bosni, ali i drugdje. Po istom receptu, i na istom programskom načelu i sa istom političkom orijentacijom kao Garašanin piše i Stevan Moljević[7] februara 1942. godine Dragiši Vasiću. Na osnovama ovog “Moljevićevog plana” pedeset godina kasnije izrasta plan Kontraobavještajne službe JNA (KOS, op.a. A.M.), poznatiji pod nazivom “RAM”, koji je na istovjetni način podrazumijevao rješavanje bošnjačkog pitanja. Pripreme za agresiju su vršene kroz “srbizaciju” JNA i “SAO-izaciju”[8] Bosne i Hercegovine u prvoj fazi, a kasnije osnivanjem tzv. Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini od 24. oktobra 1991. godine i proglašenjem nezavisne tzv. Srpske republike Bosne i Hercegovine od 7. aprila 1992. godine. Praktično na Bosnu i Hercegovinu započela je agresija odmah nakon objavljivanja rezultata referenduma od 6. marta 1992. godine, odnosno poslije priznanja Republike Bosne i Hercegovine od Evropske zajednice 6. aprila 1992. godine. Agresiju je počinila SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) uz snažnu podršku i participaciju pripadnika i simpatizera Srpske demokratske stranke i njenog političkog lidera Radovana Karadžića, odnosno vojnog lidera Ratka Mladića. U izvršenju agresije na BiH angažirale su se JNA (kasnije preimenovana u “Vojska Jugoslavije”), Specijalne jedinice saveznog MUP-a i Državne bezbjednosti, srpske paravojne formacije, vojska “Republike srpske” i vojska “Republike srpske krajine” koje su bile pod direktnom kontrolom i komandom Vrhovnog savjeta odbrane u Beogradu. Farsa oko povlačenja JNA sa teritorije Bosne i Hercegovine trajala je sve do “stvaranja” SR Jugoslavije 27. aprila 1992. godine. Međutim stvarno JNA se nikada i nije povukla za sve vrijeme agresije o čemu svjedoče brojni dokumenti, kao i nalazi Amnesty Internationala, Helsinki Watcha, Human Rights Watcha, zatim Međunarodnog crvenog križa i mnogih drugih nevladinih humanitarnih organizacija i UNPROFOR-a. Agresija na RBiH od strane SR Jugoslavije, okončana je parafiranjem mirovnog sporazumom 21. novembra 1995. godine u zračnoj bazi Wright Patterson (Dayton, država Ohio u SAD), koji je potpisan u Parizu 14. decembra 1995. godine pod službenim nazivom Opći okvirni mirovni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini.[3]

Ilija Garašanina, projektant stvaranja “velike Srbije”

Ideje o “velikoj Srbiji” nalaze snažan oslonac i u “jezičkom nacionalizmu” Vuka Karadžića

Četnici Draže Mihajlovića vršili su strašne pokolje Bošnjaka u bosanskom Podrinju i istočnoj BiHUsljed jednostrano nametnutog embarga[10] na uvoz oružja u odbrambene svrhe te izvršene agresije na Bosnu i Hercegovinu pretpostavlja se da je ubijeno preko 200.000 Bošnjaka a veliki broj njih se vodi kao nestali. Po fašističkom uzoru spske snage su u Bosni i Hercegovini podigle brojne koncentracione logore, kroz koje je prošlo preko 400.000 Bošnjaka i znatan broj Hrvata, koji su u njima mučeni i ubijani, a Bošnjakinje sistematski silovane. Praktično, u Bosni i Hercegovini izvršen je genocid, mada je međunarodna zajednica, u nemoći da zaustavi krvavi pir srpskog nacionalizma, iznjedrila pojam “etničko čišćenje”. [11] Na rezultatima tog “etničkog čišćenja” iznikla je i stvorena Republika srpska koja i dan danas egzistira kao jedan od dva entiteta u BiH.
Što se tiče velikohrvatskih teritorijalnih pretenzija, odnosno agresije Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, na nju treba gledati i historijski kroz njena nastojanja još od vremena sporazuma Cvetković – Maček[12] iz doba Kraljevine Jugoslavije, pa preko kvislinške tzv. Nezavisne države Hrvatske Ante Pavelića i dobrim dijelom kroz lik i djelo Franje Tuđmana. Naime, Tuđman je patološki mrzio i muslimane i islam. [13] Tuđman kao “povjesničar” bio je opsjednut podjelom Bosne, u skladu sa ranijim srpsko-hrvatskim nagodbama. On i nije pokušavao prikriti svoje namjere, kao ni Milošević, a iza sebe je ostavio dugu listu izjava kojima negira bosanskohercegovačku državnost i ističe namjeru da se ona podijeli. Najupečatljivija je svakako ona, poslije Karađorđeva, u razgovoru sa Paddy Ashdownom koji u svome ličnom dnevniku opisuje razgovor sa Tuđmanom nakon što je ovaj na poleđini salvete[14] nacrtao liniju razgraničenja u Bosni između Srbije i Hrvatske: …”Sve desno od te linije je Srpska federacija, a sve lijevo od nje Hrvatska. Pitao sam ga šta je sa Bosancima. Rekao je da bi oni bili beznačajni dio Hrvatske federacije.” [15] Na lokalnom nivou, po uzoru na SDS i Hrvatska demokratska zajednica[16] Bosne i Hercegovine počinje da instalira ideju i radi na podjeli SR Bosne i Hercegovine na “srpski” i “hrvatski” dio, naravno ne ostavljajući životni prostor Bošnjacima, kao najbrojnijem narodu sa relativnom većinom u Bosni i Hercegovini. U tom pravcu HDZ BiH donosi odgovarajuće akte, a najvažniji od njih su: Zaključci zajedničkog sastanka Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice održanog 12. novembra 1991. godine u Grudama, zatim Odluka o uspostavi Hrvatske zajednice “Herceg-Bosna” koju su 18.11.1991. godine donijeli “demokratski izabrani predstavnici hrvatskog naroda[17] u Bosni i Hercegovini” kao i Odluka o proglašenju kvazineovisne Hrvatske države unutar Bosne i Hercegovine od 3. jula 1992. godine. [18] Svi ovi “zaključci” su direktno podrivali suverenitet, cjelovitost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i bili su protivni Ustavu. Regularne jedinice Republike Hrvatske, Hrvatska vojska[19] i MUP Hrvatske, kao i JNA su u periodu od oktobra 1992. pa do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma učestvovale u brojnim operacijama protiv A RBiH na području Bosne i Hercegovine. Operacijama u Bosni i Hercegovini izravno su komandovali generali Hrvatske voske.[20] Po uzoru na ustaške logore iz Drugog svjetskog rata hrvatske snage podizale su koncentracione logore po Hercegovini i Srednjoj Bosni, u kojima su također ubijani i mučeni Bošnjaci, ali i Srbi. Oružane snage i jednog i drugog agresora, odnosno njihovih ekspozitura u Bosni i Hercegovini – HVO i Vojska “Republike srpske” su za vrijeme trajanja sukoba A RBiH i HVO-a, pa i ranije najdirektnije sarađivale i koordinirale vojna djejstva protiv A RBiH, kao legalne i legitimne oružane sile u BiH. Sukob A RBiH i HVO-a, odnosno Mirovni sporazum između bošnjačkog i hrvatskog naroda okončan je potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma 18. marta 1994. godine, za što su najviše zaslužne Njemačka, Sjedinjene Američke Države i predsjednik Clinton. Sastavni dio tog Sporazuma je bio i Prijedlog ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ima mišljenja da je sukob Hrvata i Bošnjaka bio nepotreban i da se mogao izbjeći. Dobar dio hrvatske i bosanske javnosti taj sukob nikad nije odobravalo, a sa hrvatske strane najistrajniji u tom stajalištu bio je Stipe Mesić. Na drugoj strani, također ima zagovornika koji smatraju da je “neželjeni sukob” pokazao svoje pravo lice i na najneposredniji način potakao na razmišljanje o (ne)postojanju “kršćanske zavjere” te time “otvorio” historijske vidike još više podupirujući narodnosnu samosvjesnost Bošnjaka. Na svom putu ka punoj nezavisnosti i opstojnosti Bosna i Hercegovina, kao i njeni narodi u vrlo kratkom vremenu prošli su kroz niz konferencija, misija i planova, počevši od Vensove (Vance) misije, preko Kutiljerovog (Cutillero) mirovnog posredovanja, do Vens-Ovenovog (Vance-Owen) i Oven-Stoltenbergovog (Owen-Stoltenberg) plana, Vašingtonskog sporazuma, Plana Kontakt-grupe i na kraju Dejtonskog mirovnog sporazuma, čime je zaustavljen jedan od najkrvavijih ratova u novijoj historiji čovječanstva.

Neki aspekti srpsko-hrvatskog postdejtonskog (ne)priznavanja Bosne i Hercegovine
Oni su planirali agresiju na BiH i genocid nad Bošnjacima

Zločinci: Tuđman, Milošević, Karadžić, Krajišnik…

“SiCG – Dva oka razoroka”: Milošević, Bulatović i Đukanović

Patrijah Pavle i srpski svetac “dr. David Dabić”: Aktivno učešće popova SPC-a u kreiranju agresije i genocida
Pitanje međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine je veoma specifično kad se tiče priznanja i ponašanja njenih susjeda, Republike Hrvatske i SR Jugoslavije izvana, odnosno Republike srpske i tzv. Herceg-Bosne iznutra, što je samo za sebe jedan svojevrstan fenomen u priznavanju država. Prvo, kad se tiče naših susjeda, nas je Republika Hrvatska priznala odmah nakon Evropske zajednice, tačnije 7.4.1992. godine, ali zaista samo formalno. Tuđman do svoje smrti nikad nije priznao Bosnu i Hercegovinu kao cjelovitu i nezavisnu državu i on je, ustvari, priznavao samo Federaciju Bosne i Hercegovine, a i prema Federaciji BiH ponašao se dvostruko. Prema jednom dijelu kao da je to integalni dio Republike Hrvaske, a prema drugom kao da je to zemlja sa kojom treba graditi prijateljske odnose. On je to pokazivao na sve načine koji su manje-više poznati, a mi ćemo, ilustracije radi, navesti samo neke:
Prvo, u svim sporazumima koje je BiH sklapala sa Hrvatskom, predsjednik Tuđman inisistirao je da to budu sporazumi sa Federacijom BiH, a ne sa državom BiH. Ako je pod pritiskom međunarodne zajednice morao napraviti ugovor koji je formalno bio sa BiH, u praksi uvijek se u njemu izuzimala Republika srpska, tako da nisu važili nikakvi ugovoreni odnosi sa Republikom Hrvatskom i za Republiku srpsku. Stanovnici Republike srpske, čak i oni koji su bili u izbjeglištvu, morali su imati vize za ulaz, odnosno prolaz kroz Republiku Hrvatsku ako žele posjetiti ili se vratiti u BiH iz izgnanstva.
Drugo, Tuđman je inkorporirao jedan dio BiH u ekonomski sastav hrvatske ekonomije; uveo je monetu i telekomunikacioni sistem, a elektroprivreda tzv. Herceg-Bosne je bila uključena u hrvatski sistem elektrodistribucije. Karakterističan primjer je, svakako, hrvatska vremenska prognoza u kojoj su Republika Hrvatska i Federacija BiH prikazivani kao jedinstveno teritorijalno područje, istina sa tankom linijom kao granicom ali iste boje i za Republiku Hrvatsku i za Federaciju BiH, dok je Republika srpska bila obojena drugom bojom. Zbog tog flagrantnog i kontinuiranog “kršenja” zvaničnici BiH su na svim sastancima tražili, a naročito kad su njima prisustvovali predstavnici SAD-a i EZ-e, da se to “skine” i da to ima široke političke implikacije. To nikad nije “skinuto” za vrijeme Tuđmana. Dakle, prvi put je Hrvatska sa svoje vremenske prognoze Federaciju BiH i kartu na kojoj je bila zajedno Hrvatska i Federacija BiH “skinula” kada je došla Račanova vlada. Tuđman je u medijskom i političkom komuniciranju “uveo” ekvivalent Federacija BiH za Bosnu i Hercegovinu, što ne odgovara značenju ekvivalenta za državu Bosnu i Hercegovinu, a za Bošnjake isključivo Muslimani. Diplomatski predstavnici BiH prilikom susreta sa zvaničnicima i predstavnicima medija u pokušaju da to isprave, po pravilu, uvijek su nailazili na odgovor: “Mi to sve znamo, ali mi ćemo i dalje to raditi sve dok se politika ne promijeni.”
Kad se tiče Jugoslavije ona Bosnu i Hercegovinu nije htjela priznati ni poslije Daytona, mada su se dvije strane dogovorile da će se međusobno odmah priznati prilikom parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Neposredno pred potpisivanje sporazuma u Parizu je održan pripremni sastanak na kojem je, također, bilo riječi o međusobnom priznanju i ponovo dogovoreno da se do potpisivanja sporazuma svakako međusobno priznaju. Ni to se nije desilo. Za vrijeme samog potpisivanja Sporazuma u Parizu 14. decembra 1995. godine potpisan je još jedan Protokol o međusobnom priznanju, ali uprkos tome SR Jugoslavija nije priznala Bosnu i Hercegovinu. Tek u ljeto 1996. godine dolazi do službene posjete zvaničnika SR Jugoslavije, kada tadašnji potpredsjednik Vlade, Šainović[21] dolazi u BiH, što se smatra prešutnim priznanjem. Obje zemlje, i Republika Hrvatska i SR Jugoslavija, su imale vrlo jasne zajedničke ciljeve i zajedničko ponašanje u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. To ponašanje karakteriziralo se sljedećim parametrima:

-Obje su zemlje priznavale samo jedan entitet, a drugi nisu;
-Obje su zemlje uvele vizni režim drugom entitetu, kao posebnoj “državi”;
-Obje su zemlje sa jednim entitetom imale uređene bezvizne režime, i nisu trebali pasoši, već lične karte, kao za svoje građane, čime su ih i suštinski izjednačavali (Hrvatska je čak, dala i državljanstvo svima u “Herceg-Bosni” koji su to tražili pa i onim Hrvatima u Bosni izvan tog teritorija);
-Obje su zemlje imale trgovinu potpuno uvezanu sa “svojim” entitetima;
-Obje su zemlje uvele u te entitete svoju monetu, Jugoslavija u Republiku srpsku jugoslavenski dinar, a Hrvatska u “Herceg-Bosnu” svoju hrvatsku kunu;
-Obje su se zemlje potpuno miješale, mogli bismo reći rukovodile visokim komandnim kadrom u oružanim snagama entiteta (HVO-a, odnosno Vojske Republike srpske);
-Političke stranke su skoro potpuno bile inkorporirane u slične političke stranke tih zemalja;
-Telekomunikacioni sistemi su bili jedinstveni (pošta, televizija i radio);
-Carinski propisi na granicama su korišćeni od tih dviju zemalja, jer nikad nisu pustili, ni jedni,[22] ni drugi,[23] da na granice izađe državna carina, kao što ni danas to ne dopuštaju (Federacija Bosne i Hercegovine ubire carinu zajednički za cijelu Federaciju, dok “Republika Srpska”, kao “država”, također ubire carinu), a što je suprotno međunarodnoj praksi, jer samo suverene države ubiru carinske dažbine;
-Hrvatska je – iako nije potpisan sporazum o dvojnom državljanstvu između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske – podsticala i tolerirala glasanje bosanskohercegovačkih Hrvata za zakonodavnu vlast na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Republici Hrvatskoj, pa i verificiranje mandata izabranim zastupnicima u Saboru.

Četničke horde u džamiji u Bijeljini

Srbo-fašisti zlostavljaju bošnjačkog civila

Pop i zločinački Škorpioni

Ustaše i logor DreteljNa političkom planu nastavljen je kontinuitet indoktrinacije po pitanju himne, zastave, državnog grba, obrazovnog sistema, udžbenika itd., dok na državnom planu nikad nijedna delegacija ni iz Republike srpske ni iz tzv. Herceg-Bosne nije došla u državno Predsjedništvo BiH da se konsultira po nekom pitanju prije odlaska u inostranstvo, a mnogo puta su išle delegacije predsjednicima i vladama tih država (Hvatske i Jugoslavije), pa i drugih, da se sa njima konsultiraju u rješavanju fundamentalnih pitanja i problema, pa i amandmanima na Ustav BiH po pitanju konstitutivnosti naroda. Dakle taj se odnos potpuno reflektirao u unutrašnjost BiH. Slikovit prilog je jedna Tuđmanova izjava gdje je rekao: Hrvati u “Herceg-Bosni” treba da upravljaju sami i da se inkorporniraju u sve sisteme hrvatske države, a dobro je, pošto vam je dato Dejtonskim sporazumom da zajedno upravljate sa Bošnjacima na ostalom dijelu Federacije BiH, a nas Republika srpska savršeno ne zanima. Interesantno, ovaj put Tuđman je upotrijebio narodnosnu odrednicu Bošnjaci, umjesto Muslimani, kako je inače ranije običavao.
Republika srpska s druge strane, faktički nije uopće jedno vrijeme priznavala BiH, nazivavši je Unijom i nisu dali ništa zajedničko napraviti što jača državu Bosnu i Hercegovinu. Međutim, zajedničko je bilo i jednima i drugima da se ne unese i ne unosi ni u jedan dokument riječ država Bosna i Hercegovina, već da se uvijek piše “bezlično” Bosna i Hercegovina.[24] Republika srpska, tačnije njeni predstavnici su išli jedno vrijeme do granica zastranjivanja i dotle da nisu htjeli primati pomoć međunarodne zajednice. Naime, tokom 1996. godine su govorili da će primati samo onu pomoć koja će se davati i naslovljavati isključivo Republici srpskoj, a ako je data BiH, “nas takva pomoć ne zanima, makar jeli i travu”, govorili su tadašnji zvaničnici tog manjeg bh. entiteta. Pored toga Republika srpska u početku nije dopuštala disperziju međunarodnih organizacija na “svom” teritoriju, što je imalo za posljedicu da se većina tih organizacija smjestila u Sarajevu, Tuzli i Mostaru. Nažalost, u to vrijeme politika je bila iznad ekonomije. U vanjskim poslovima[25] i diplomatiji iz Republike srpske nisu htjeli učestvovati sve do 1998. godine, tačnije do “sklapanja” internog sporazuma sa međunarodnom zajednicom o njihovom učestvovanju u diplomatsko-konzularnoj mreži BiH početkom 1998. godine, od kada i počinju kandidirati ambasadore iz tog manjeg bh. entiteta. I danas, kad je u pitanju jačanje institucija Bosne i Hercegovine, postoje otpori. Međutim, međunarodna zajednica neće dugo biti puki promatrač takvim otporima, kojih je sve manje zahvaljujući međunarodnoj zajednici i njenom insistiranju na jedninstvenoj vojsci, obavještajnoj komponenti, monetarnom i carinskom ustroju, te napokon ulasku u evro-atlanske asocijacije, a prije svega u Partnerstvo za mir. Pored međunarodne zajednice, utjecaja imaju i demokratski trendovi u susjedstvu, a najjači trend je svakako ekonomija kao jedinstven i zajednički interes svih naroda i građana Bosne i Hercegovine.

FussNote:
1)Mustafa Imamović, Agresija na Bosnu i Hercegovinu i njen opstanak 1992 –1995. godina, Sarajevo 1997., str. 9.
2) Presuda generalu Tihomiru Blaškiću, zapovjedniku HVO-a Zbornog područja Srednja Bosna.
3) Prema Iliji Garašaninu osnovni postulati srpske politike u BiH su se ogledali kroz sljedeće:
a)“Bosna i Hercegovina je dio turskog carstva na koji Srbija može da vrši veliki uticaj. Taj uticaj, stalan i organizovan, za sada je glavni zadatak srpske politike u Turskoj;
b)Uspostavljanje kontakta sa bosanskohercegovačkim Srbima. Rezultat približavanja Srba iz Bosne i Hercegovine i Srba iz Srbije treba da bude ujedinjavanje i “skopčavanje” Bosne i Hercegovine sa Srbijom uz priznavanje centralne vlasti u Srbiji, srbijanskog Ustava i cjelokupnog srbijanskog zakonodavstva;
c)Da bi katolici u Bosni i Hercegovini prihvatili da se Bosna i Hercegovina pripoji Kneževini Srbiji potrebno je voditi politiku razumijevanja i sloge pravoslavnih i katolika. U tom pravcu treba djelovati posredstvom bosanskohercegovačkih franjevaca. Pretpostavka je da će se ovako rješenje dopasti i nekim muhamedancima i zadovoljiti ih. Katolici i “muhamedanci” (Ilija Garašanin ih naziva zajedničkim imenom Bošnjaci) bi mogli u prvo vrijeme da obrazuju jedan savjet koji bi bio posebna, provincijalna vlast. U taj savjet bi se birali “najvažniji ljudi iz celog naroda i to ne za celi život, no na izvesno vreme”;
Osnovno načelo ove politike jeste, “jedinstvo Srba i Bošnjaka” koje će diplomatski zastupati vlada Srbije.” Više, dr. Rasim Hurem, Ideja i praksa borbe za “veliku Srbiju” u 19. i 20. stoljeću, Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-1995. godine, Sarajevo, 1997.., str. 177, 178, nota 9.
4)Dr. Ivan Lovrić i dr Mustafa Imamović, Bosna i Hercegovina milenij kontinuiteta, Sarajevo 1992., str. 12.
5)U selu Šahovići 1924. godine u Sandžaku ubijeno, zaklano i zapaljeno je oko 350 muslimana, a selo sravnjeno sa zemljom.
6)U Programu četničkog pokreta Draže Mihajlovića iz septembra 1941. godine stoji:
…”b) Omeđiti ‘de facto’ srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj;
v) Posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje svežim srpskim elementom;
g) Izgraditi plan za čišćenje i poniranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice;
d) U srpskoj jedinici kao naročito težak problem, uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi;
e) Unapred odrediti koje i kakve jedinice treba da provode izvršenje programskih tačaka pod b. v. g. i d.”
7) …”Što se tiče naših unutrašnjih pitanja, razgraničenja sa Hrvatima tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin:
a)Zaposesti na karti označenu teritoriju,
b)Očistiti je pre nego li se iko prebere,
Zaposedanje bi se, mislimo, moglo izvesti samo tako ako bi se jakim odredima zaposela glavna čvorišta i to: Osijek, Vinkovci, Slavonski Brod, Sunja, Karlovac, Knin, i Šibenik, te Mostar i Metković, a onda iznutra krenuti čišćenje zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima bi valjalo otvoriti put. Hrvatima u Hrvatsku a Muslimanima u Tursku (ili Albaniju).” Kasnije u djelu Homogena Srbija četničkog ideologa Stevana Moljevića ova ideja prerasta u precizan velikodržavni šovinistički koncept “velike Srbije” s aspiracijama na gotovo cijeli Balkan.
8) Stvaranje “srpskih autonomnih oblasti” i autonomnih oblasti pod plaštom ‘regionalizacije’, započelo je još u aprilu 1991. godine stvaranjem “Zajednice opština Bosanske krajine” da bi do početka rata bilo formirano više takvih obasti (SAO Hercegovina, SAO romanijsko-birčanska, SAO Semberija, SAO Sjeverna Bosna. Kako se vidi drugim narodima, osim Srbima, nije preostalo ništa u Bosni i Hercegovini.
9) Sporazum o parafiranju Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini zaključen je između strana: Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, a potpisan je od strane predsjednika Alije Izetbegovića, Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Član 2. ovog sporazuma glasi: “Parafiranje svakog mjesta predviđenog za potpis u Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini i njegovim aneksima danas je ovim znači pristajanje strana i entiteta koje one predstavljaju da budu vezane tim sporazumom.”
10)Rezolucija 713 (1991.) od 25.09.1991. godine – Uvođenje općeg i potpunog embarga na oružje i vojnu opremu u bivšoj Jugoslaviji.
11)Prema privremenom izvještaju Komisije za ratne zločine, osnovane od Vijeća sigurnosti Rezolucijom 780 od 6. oktobra 1992. godine “etničko čišćenje je svjesna politika jedne etničke ili vjerske skupine koja namjerava nasilnim i zastrašujućim sredstvima ukloniti civilno stanovništvo druge etničke ili vjerske skupine iz određenih geografskih područja”.
12)Nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. dolazi do teritorijalnih promjena u Jugoslaviji. Bosna i Hercegovina je razbijena na Drinsku, Vrbasku, Primorsku i Zetsku banovinu. Kasnije poznatom nagodbom Cvetković-Maček 1939. godine obrazovana je Hrvatska banovina u čiji sastav je ušlo 13 srezova Bosne i Hercegovine, čime je Bosna i Hercegovina razbijena.
13)Tuđman je iznio američkom ambasadoru Zimermanu bujicu pogrda na račun Izetbegovića i Muslimana: “Oni su opasni ‘fundamentalisti’ optužio je i …..Bosnu koriste kao poligon za širenje svoje ideologije u čitavoj Europi pa čak i Sjedinjenim Državama. Civilizirane zemlje treba da se ujedine kako bi otklonile ovu prijetnju. Bosna nikad nije postojala kao država. Ona treba da bude podijeljena između Srbije i Hrvaske.” Kazivanja M. Ninića, decembar 1997., cit. prema Sarajevskom svijetu, Bosna, Uvreda i izazov za Miloševića i Tuđmana.
14)Prilog broj 21. Kopija “salvete” na arapskom jeziku.
15)Dnevni avaz, 21. mart 1998., str. 5.
16)Politička stranka bosanskih Hrvata, kao jedina parlamentarna stranka sa hrvatskim predznakom u to vrijeme u Bosni i Hercegovini.
17)Ti “predstavnici” su: Mate Boban, Dario Kordić, Pero Marković, Ivan Bender, Vladimir Šoljić i Jadranko Prlić.
18) Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o uspostavi Hratske zajednice “Herceg-Bosna”.
19)“113. splitska i dio 114. brigade Hrvatske vojske, “Škorpije” iz Trogira, “Alkari” iz Sinja, “Divovi”, ”Tigrovi”, te “Vukovi” iz Splita. “Svjedoci iz komandnog kadra UNPROFOR-a potvrdili su učešće Hrvatske vojske u napadu na stari Vitez. Prema izjavama nekolicine UNPROFOR-ovih vojnika u napadu HVO-a na stari Vitez 18.7.1993. godine učestvovali su i pripadnici Gardijske brigade HV. Tom prilikom ubijena su četiri pripadnika HV, čija su tijela ostala na teritoriji A RBiH, a naknadno su razmijenjeni za poginule borce A RBiH. U razmjeni i identitetu poginulih boraca HV, haški timovi posjeduju originalnu dokumentaciju.” Slobodna Bosna, 15. august 1998., str. 21.
20)To su: General Janko Bobetko, general Ante Roso, generalbojnik Ante Gotovina, generalpukovnik Živko Budumir, general Slobodan Praljak i dr.
21) Nikola Šainović je zajedno sa Slobodanom Miloševićem optužen za ratne zločine od strane Haškog tribunala.
22) Misli se Republika srpska.
23)Misli se Herceg-Bosna.
24)“Kadrovici” SDS su neposredno po pristupanju 1998. godine u Zajedničke organe i institucije BiH iz Platformi, Potsjetnika i Teza za razgovore, koje su pripremali službenici MVP-a BiH povodom bilateralnih susreta zvaničnika BiH ili multilateralnih sesija redovno brisali naziv država Bosna i Hercegovina i rukom unosili bezlični naziv Bosna i Hercegovina. Među njima se naročito isticao Borivoje Minić, pomoćnik ministra u Sektoru za bilateralne odnose.
25)Indoktrinacija ili naciona(listička)lna zaslijepljenost je uzela toliko maha, da su kadrovi iz Republike srpske nakon odluke o njihovom sudjelovanju u vanjskim poslovima dolazili sa Pala na posao autobusom i tako se vraćali. Za vrijeme dnevne pauze ili po drugom osnovu mjesecima nisu izlazili u grad, niti su pili kahvu, pa čak ni hermetički zatvorene limenke Coca Cole zajedno sa pripadnicima drugih naroda u sjedištu MVP-a. U jednoj emisiji na TV BiH, Miloš Vukašinović, jedan od “kadrovika” SDS-a izjavio je da su sa Pala dolazili u Sarajavo sa osjećajem kao da “silaze” u drugu državu.VRH  Dossier: Mr. Alija Muminović: Od disolucije Jugoslavije do međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.