SVJEDOČENJE IRFANA VOJNIKOVIĆA, KOJI ZNA KO MU JE UBIO BRATA A VLASTI I POLICIJA U BiH NE HAPSE SRPSKE ZLOČINCE

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Federacija Bosne i HercegovineUnsko Sanski Kanton
Ministarstvo Unutrašnjih Poslova
Bihać
Policijska Uprava 3
Odsjek Kriminalističke Policije
Broj 05-6/3/03

Na osnovu člana 234.stav 1ZKPa FbiH sačinjava se

ZAPISNIK

Sačinjen dana 18. 08. 2003. godine u prostorijama Policijske Uprave 3 Odsjeka Kriminalističke Policije a povodom obavljenog informativnog razgovora sa Vojniković Vezira kći Huseina i majke Hanke roðena 18.11.1928 u Budimlić Japri, općina Sanski Most, trenutno se nalazi u Zagrebu, naselje Prva Perenica broj 51 kod sina Vojniković Ibrahima. PO zanimanju domaćica, udovica, majka četvoro djece, Bošnjakinja, državljanka Bosne i Hercegovine
Posjeduje Ličnu kartu broj 9857-99 izdata od PU s. Most

Razgovor započet u 12, 10 sati. Ista je starosti 76 godina i veoma je bolesna, troši lijekove i ne dolazi u USK često.

Ista je upoznata sa odredbama člana 6, člana 92 i 100 ZKP FbiH i ovlaštenom službenom licu PU 3, bez prisustva advokata, na okolnosti KD „Ubistva“ iz člana 166 stav 1 i 2 tačke A i C KZ FbiH, koji se dogodio 26. 05. 1992 godine u naselju Mahala u Sanskom Mostu, dala je sljedeću izjavu.

IZJAVA

„Ja sam do početka rata živjela u S.Mostu ulica Muhići 57. Živjela sam sa sinom Ademom Vojnikovićem koji je roðen 1955 godine. Agresija na Bosnu i Hercegovinu pa i S. Most izvršena je od strane agresora te domaći Srbi, naše komšije.
Sjećam se dobro da je agresorska vojska u ponedeljak 25.05 1992 godine počela sa nasilnim odvoðenjem nesrba iz našeg naselja. Inače u našoj ulici do tada su živjeli uglavnom Muslimani. Dana 27. 05 1992 godine agresorska vojska počela je da granatira naše naselje a poslije sat vremena u našu ulicu ušla je ista ta vojska koja je tjerala stanovništvo iz kuća i odvodila prema Krkojevcima. Ja sam bila zajedno sa sinom Ademom u kući vlasništvo komšije Hilme Hegića i to bili smo blizu špaiza ispod betonskih stepenica. Pored mene i mog sina u istoj kući su se nalzili Ćoralić Hanka moja majka roðena 1898, zatim Ćoralić Kasim i Nurija koji su bili protjetrani iz Budimlić Japre, Nalić Emir sin Saliha, njegov brat Nalić Senad, njihova tetka Nalić Nafija, Unić-Bašić Tatjana komšinica koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće i Bašić Edin sin Huseina i muž od Tatjane.
U jednom trenutku čuli smo kako se razbijaju vrata na toj kući u kojoj smo se nalazili i čulil smo glas čovjeka koji je pitao moju mater koja je ležala u sobi „Gdje su ostali“. Taj glas sam prepoznala jer sam prije dobro slušala i raspoznavala da se radi naime o komšiji Prošić Predragu zvanom Pedo, sin Milke debele koji su imali kuću od moje kuće udaljeno 150 do 200 metara. Tog momak sam svakodnevno viðala jer je prolazio pored moje kuće sa drugim momcima, znam da se družio sa Dobrojevićem Sergijom sinom Ðoke. Čuli smo kako Pedo izvodi moju majku van kuće i tom prilikom sam čula kako majka plače, a poslije toga nekih3’4 minuta čula sam pucnjavu i to nekoliko pucnjeva iz automatskog oružja. Inače na tom mjestu i u našoj ulici se strahovito pucalo i ne mogu tačno precizirati koliko je metaka. Nakon toga na nekih 2-3 minute u kuću gdje smo se mi nalazili i u prostoriju gdje smo bili, došao je taj isti Peda ,isti je podigao poklopac stropa te špaize u kojoj smo se mi nalazili. Ja sam ga tad dobro vidjela, imao je sivomaslinastu vojničku uniformu, imao je u rukama pušku koja je imala onaj krivi rukohvat jer se u to ne raumijem puno ali znam da se iz nje može ispucati puno metaka. Naredio je da izaðemo iz špaiza sa rukama podignutim uvis tom prilikom je zaprijetio da će nas pobiti ako ne izaðemo. Mi smo poslušali i svi smo izašli u prostoriju dnevnog boravka te kuće. Naredio nam je da sjednemo na uglovnicu u jedan ćošak te sobe a onda je stao na vrata i otvorio rafalnu pucnjavu po nama. Vidjela sam kako tom puškom koju sam navela šeta lijevo desno i puca po nama. Svi su bili pogoðeni osim mene. Ja sam jednostavno stajala pored njih i neznam kako sam ostala živa možda zbog toga što sam stajala do prozora iza spuštenih roletni u tami a dim i garež su obavili čitavu prostoriju pa me on nije vidio a da me je vidio sigurno bi me ubio. Vidjela sam kako je Pedo zapalio fotelju u toj sobi i druge prostorije u toj kući. Prišla sam svom sinu Ademu i isti mi je na rukama izdahnuo. Okrenula sam se i vidjela da su svi mrtvi. Ležali su jedni preko drugih i nisu davali znakove života. U tim trenucima vatra je zahvatila kuću i prostoriju gdje smo bili pa sam jedino razmišljala kako ću da izaćem iz te kuće vani. Uzela sm neku jaknu sa poda te sam sa njom razmahivala ispred sebe da bi izašla vani i tada sam ušla u rijeku Zdenu, pregazila istu i otišla na livadu blizu Otoka i tu sam cijelu noć ostala u travi sakrivena. Sutradan sam otišla u Pobriježje kod roðaka Halida Hasića. Istom sam ispričala sve što sam vidjela i doživjela. Koliko se mogu sjetiti nisam spominjala ime tog ubice jer je bila okupacija i da sam rekla ime vjerovatno bi došao pa bi me ubio kao svjedoka. Znam da su dolazili neki oficiri te njihove vojske, a jedan se zvao Nikola. Ja sam im sve ispričala ali nisam rekla ime iz sigurnosnih razloga. Poslije dvadesetka dana ja sam napustila područje općine S. Most sa konvojom kojeg su organizovali te okupatorske snage za nas nesrbe da bi etnički očistili Sanski Most. Navodim da sam od Halida Hasića saznala da su me ti oficiri tražili da me privedu poslije mog odlaska u Kladušu.

Leš svog sina Adema pronašla sam i identifikovala u masovnoj grobnici na mezarlucima Greda gdje su pronaðeni i ostali koji su ubijeni tog dana. Ja sam žena bolesna i ne dolazim često u S. Most nego živim u Zagrebu kod sina koji mi trenutno pruža svu pomoć i egzistenciju. Nisam sposobna da hodam po sudovima ali sam spremna da dam izjavu pred Sudom ukoliko to od mene tražite.
Sve što sam izjavila je tačno i istinito i ovo po prvi put dajem izjavu. Veoma mi je tečko i prisjećati se tih trenutaka a volila bi da taj ubica bude pronaðen i da bude kažnjen za ono što je napravio.
U vezi prednjeg ja nemam više šta da izjavim, izjavu sam pročitala i u nju je uneseno sve što sam izjavila kao takvu je prohvatam kao svoju i svojeručno je potpisujem
Vojniković Nezira

Imena ubijenih:

1.Hanka (Smaila) Čoralić roðena 1989 god.
2.Kasim (Huseina) Čoralićroðen 1934 god
3.Nurija (Huseina) Čoralićroðen 1931 god.
4.Adem (Mujo) Vojnikovićroðen 1955 god.
5.Emir (Salih) Nalićroðen 1968 god.
6.Senad (Salih) Nalićroðen 1964 god.
7.Nafija (Hame) Nalićroðena 1943 god.
8.Tatjana (Ivice) Unić-Bašićroðena 19..
9.Edina(Huseina) Bašićroðen 19..

Zapisnik uzet kod Ornele Cerić, pomoćnika kantonalnog tužioca u Bihaću, dana 18. 08 2003 godine , tel 037 222 252

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.