O Aliji Izetbegoviću ja imam pravo da pričam jer je bio vođa mog naroda

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Voðe jednog naroda mogu biti političke, vojne, duhovne, kulturne…Od svih njih narod najviše voli one koji ih povedu u slobodu i neovisnost…u demokratiju i pravdu.
Bošnjaci su u jednom povijesnom tijesnacu imali borbu za neovisnost, slobodu, pravdu i demokratiju. Sa početnim crnim oblacima koji su se nadvili nad Bosnom, u Bošnjaka se desilo… i moralno… i političko… i vojno… i duhovno osvješćivanje.Nijedna nacionalna renesansa nije prošla bez duhovne platforme stvorene u glavi voða tog pokreta. Kod Bošnjaka se desio Alija i sa njim se sve moglo svesti na jednu izdrživu i dostojanstvenu mjeru. Imati političkog lidera koji je u biti humanista i ratnog komadanta koji je pacifista, a opet sačuvati i političku i vojnu poziciju se moglo desiti samo nama, zadnjim Mohikancima balkanske kulture, humanizma i civilizacije. Biti kulturan, humanista i civilizovan i nije neka prednost u svijetu gdje preovladavaju nadnacionalni interesi, u biti uvijek na štetu drugog. Balkan je u svojoj historiji uvijek imao više negativnih lidera i njihovih sljedbenika, tako da se je vremenom na tim prostorima utaložila sintagma da se dobrota i pravda veže samo za slabiće. Takav Balkan je bio oduvijek dobar poligon za ispitivanje novih svjetskih poredaka, kojem se sa vremena na vrijeme ubacivao otrov i poput pokusnog kunića gledalo kako će reagovati. Zadnji pokus, pedeset godina komunizma. Kada se isti počeo urušavati, nastade strah od gubitka dominacije većinskih naroda na vještački stvorenim državama. I baš u tim silnim raspadima se kod najnepolitičnijeg naroda Evrope, Bošnjaka, desi i politička partija i lider. Iz ovoga nastade organizacija svega što je dovelo do neovisnosti putem referenduma te kasnije vojnog odgovora na neprijateljsku agresiju. Neki vole reći sve se je dešavalo spontano; i Patriotska Liga, i Zelene Beretke, i Armija BiH, i odbrana Sarajeva, Bihaća Tuzle… Ovdje dolazimo do paradoksa. Naši neprijatelji upravo potvrðuje da smo mi itekako bili organizovani. Nije valjda da su oni svjesniji od podosta bošnjačkih tzv. nezavisnih intelektualaca. Problem nas samih je uvijek predstavljala misao da samo čisti inferiorci mogu da prate jedan odreðeni politički pravac, pa i danas kod Bošnjaka je prisutna mnogobrojna stranačka šarolikost. Iz straha da se ne postaje stadom došlo se do situacije da ima skoro više čobana nego stada. Neki će opet to opravdati velikim osjećajem za demokratijom, pri tom zaboravljajući da je važniji opstanak naroda od bilo koje demokratske opcije. Šta će ti demokratija, sloboda i pravda ako nema naroda? Narod može stvoriti državu od domovine samo ako je u stanju da je svojim patriotizmom sa vremena na vrijeme odbrani od agresora. Prošlo je vrijeme kada su stranci donosili civilizaciju, danas stranci donose metodu domaćeg rada za njihovu korist. Kordoba, Sevilja…može plakati za civilizacijom koju su donijeli muslimani, i sve ostaje na tome. Sjećanje i uzdah a naroda nema.

Nismo mi nikad bili narod koji je znao cijeniti svoje. To se moglo opravdavati visokim stepenom individualnosti i nesklonosti da se povodimo čoporativno za jednom idejom. Mali narod bez političke umješnosti je osuðen na nestanak jer u nedostaku vojne sile gubi i zadnju nit u očuvanju svog identiteta. Mjesto Alije Izetbegovića zasigurno nije mogao zauzeti: ni Adil Zulfikarpašić, ni Muhamed Filipović, ni Haris Silajdžić, ni Muhamed Čengić, ni Nijaz Duraković, ni Alija Isaković, ni Abdulah Sidran…ni nijedan drugi Bošnjak u ovo doba. Od svih nabrojanih Alija je imao najviše strpljenja u transformaciji od jutarnjeg skrušenog vjernika, popodnevnog vojnog komadanta i političkog lidera, do predvečernjeg uzornog muža, oca i djeda, ukratko humaniste kojem je sudbina namijenila da bude voðom jednog veoma zahtjevnog naroda. O
Znaju li Bošnjaci cijeniti velikane

Turbe Alije Izetbegovića

Autor eseja Nihad Krupić sa komandirom straže na mezaru rahmetli predsjednika Alije IzetbegovićaAliji Izetbegoviću ja imam pravo da pričam jer je on bio moj voða. Ni Bernard Levi, Bil Clinton, Tadeusz Mazowietski, Peddy Aschdown, kralj Fahd, Stipe Mesić, Aloyz Mock…ni niko od njegovih svjetski poznatih poklonika, me ne može nadjačati u spoznaji da se radilo o čovjeku izuzetne vrijednosti, dobrih namjera, motiva, intelektualcu istančanog sluha za stalnu prisutnu agoniju dobrog dijela čovječanstva za pravednim svijetom.
Alija u svojoj knjizi “Islam izmeðu Istoka i Zapada” kaže:
‘Nauka ne vodi humanizmu a ni religija progresu.’ U toj spoznaji gradio je sopstveni lik racionalnog korisnika nauke i predanog vjernika, svjesnog da samo duhovna podloga omogućuje opstanak civilizacije, tradicije, kulture i nadasve identiteta bez kojeg nema dosljednosti u očuvanju samobitnosti. Znao je takoðe da bez bošnjačke političke zrelosti nema opstanka izmeðu dva susjedna naroda koje smo izgleda oduvijek ‘vrijeðali’ svojim postojanjem. Oni junačke a mi ljubavne, oni barikade a mi YU zastave, oni vozači autobusa a mi putnici na zadnjem sjedištu. Oni lideri a mi njihovi glasači. Tako je bilo decenijama. I najprostiji srpski i hrvatski seljak je bio političniji u bivšoj državi od prilično obrazovanog Bošnjaka koji su uglavnom bili narod bez kore, friško meso za roštilja. Alija je to sve znao i na svojoj koži osjetio šta znači ne biti u masi koja ne želi da mu drugi striže vunu. Mi smo bili narod koji je u korijenu sjekao svoje najistaknutije članove, pronalazivši mu hiljadu mahana. I danas, kada nam se osvetila ta nakaradnost, ne stojimo baš dobro sa ovom do kraja destruktivnom osobinom.
Alija se nije obazirao na uvrede, jednostavno se obraćao običnom narodu, a mudro i oštroumno svjetskim političkim prvacima. Aliji kaže vojni kuhar iz travničke kasarne: “Predsjedniče, evo za Vas maksuz smo malo pekmeza ispekli. Jedva iščupasmo koju kilu šljive prije kazan.” Alija se nasmija, namaza šnjitu pekmeza i u svom šarenom poluveru poput dede sjede meðu borce. Prije toga više od godinu reče Radovan u Skupštini da će jednog naroda nestati, Alija poslije toga mirno mu odgovori da takvu Jugoslaviju koju hoće Karadžić neće više niko, pa čak ni pošteni Srbi. Danas, nigdje ni Radovana ni Jugoslavije mu. Radovanu za cipelama, a Jugoslaviji na žnjirama.

Ta čudna transformacija u naizgled krhkom tijelu je ulivala veliku dozu milosti meðu Bošnjake, a poštovanje čak i agresoru. Odjednom se desilo da Bošnjaci imaju nekog ko će ih predstavljati linijom njihove neizmjerne tolerancije, dobročinstva, humanosti, kulturne i vjerske opredijeljenosti, običnosti koja je postala vrstom nacionalne liturgije i sve to bez imalo inferiornosti i podreðenosti drugačijim pogledima na sve što može da bude od važnosti za bitisanje na stoljetnim ognjištima.

“Ja se nikad nisam spremao za politiku, ona je moja zla kob”,
govorio je Alija, možda i sam svjestan da narodu kojem pripada nikad nije ni trebao ortodoksni političar. Unatoč svemu, on je nadmašio svoj narod i u političkoj zrelosti. Davno je shvatio ako se narod ne bavi politikom ona će se baviti njime. Bošnjaci su bili jedini narod u bivšoj Jugoslaviji koji su po pravilu uvijek glasali za tuðe. Ðemo, Hamdija i Nijaz su prolazili zahvaljujući ‘ključu’ i Titi. Čak i onaj general konjskog lica, Adžić, je znao da voðe jednog naroda moraju biti iz njega. Iz tog razloga je na Alijin prijedlog u Ohridu da zbog povjerenja Bošnjaka u JNA u Bosni stavi njihove generale na glavne komandne pozicije odgovorio:
“JNA je srpska vojska, kako će toj vojsci komandovati neko ko nije Srbin?” A Alija znajući i to, i mnogo drugih stvari imade u svojoj vojsci i generala Jovana i generala Stjepana, jer Bosna je to, za svakog mjesta, ako ga želi.

Alija je znao i da će smrt uskoro. Senadu Hadžifejzoviću je prije samo dvije sedmice u direktnom javljanju iz bolnice rekao da se neće više sresti. Rekao je da svi budemo manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati a više Bosanci i Hercegovci. Prije toga je poslije svog omiljenog jela, pure sa kajmakom, dočekao i Bila Klintona, i Peddia, i mnoge druge, kao i svoju hanumu, djecu i unučad. Dan prije odlaska u penziju je rekao da dolaze sretnija i manje interesantna vremena koje nažalost neće doživjeti. Momenat kada se rukovao sa Miloševićem i Tuðmanom u Deytonu je bio sretan da su agresorski lideri priznali pravni legitimitet države Bosne i Hercegovine, a tužan jer je znao da će proći dosta vremena da ta država zaživi na svom čitavom prostoru.
Bio je voða koji je izmeðu politike i naroda uvijek birao narod.
Politiku nije volio ali se je služio njom zbog svjetskog priznanja sopstvenog naroda.
“Želio bih ostati upamćen kao onaj koji je uvijek imao na umu narod”, rekao je Alija Izetbegović, zadnji bosanski plemić koji je ušao u dušu svog naroda i srce svoje zemlje, konačno spasavajući i jedno i drugo.
Neka je rahmet našem dragom Predsjedniku.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.