Mustafa Busuladžić

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Mustafa Busuladžić roðen je 1.aprila 1914. u Gorici kod Trebinja, a strijeljan je 29.juna 1945. godine, što znači da je imao svega 31 godinu kada je ubijen. U tom kratkom životu on je ipak izrastao u vrhunskog intelektualca. Po završenoj osnovnoj školi upisao se u medresu u Travniku, gdje je završio tri razreda u Elči Ibrahim- pašinoj Fevziji, a nastavio je školovanje u Gazi Husrev- begovoj medresi u Sarajevu, gdje je i maturirao. Još kao medresalija objavljivao je izuzetno zrele i kvalitetne radove u “Islamskom svijetu”,”Novom Beharu”, “Islamskom glasu”, “Muslimanskoj svijesti”, “Obzoru”, “Svijesti”, “Kalendaru Islamskog svijeta”, “Kalendaru Narodne uzdanice”, “El-Hidaji”, “Glasniku VIS-a”, “Kalendaru Hrvata”, “Večernjoj pošti”, “Našoj domovini” i drugim publikacijama. Nakon toga upisao se na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu, gdje je diplomirao 1940.godine. Kao student bio je predsjednik Udruženja studenata. Iza toga proveo je dvije godine u Rimu na postdiplomskom studiju iz orijentalistike. Jedno je vrijeme na radiostanici bio spiker za hrvatski jezik. Tada je bio suradnik italijanskih časopisa Mondo Arabo i Orijente Moderno.
Bio je zaposlen u Sarajevu kao profesor na Šerijatskoj Gimnaziji, a honorarno je radio u Ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. U profesorskoj karijeri pokazao se odličnim pedagogom i metodičarem. Pored prosvjetnog i pedagoškog rada mnogo je pisao i prevodio. Njegov je publistički rad obiman. Pored orijentalnih (arapskog i turskog) dobro je poznavao njemački, francuski i italijanski jezik. Bio je odličan govornik.
M. Busuladžić jedan je od najvećih boraca prošlog vijeka za islam i muslimane na ovim prostorima. U kratkom životu učinio je za muslimane u Bosni i Hercegovini više od mnogih koji su znatno duže živjeli. Bio je pisac, prevodilac, publicist, kritičar i recenzent, govornik i mislilac, poliglot, a nadasve borac i pregalac za islam, čijem je razvoju na ovom tlu posvetio cio svoj životni vijek.
Dr. Muhamed Hadžijahić (1918.-1986.) rekao je o Busuladžiću slijedeće: ” Mene je posebno čudilo njegovo poznavanje jezika. Mustafa je tečno govorio svaki od tih jezika, i zato je moja ocjena da smo izgubili dva velika čovjeka: Hadži Mehmed-ef. Handžića i Mustafu Busuladžića. Handžić je učenjak kakav se nije rodio u posljednjih sto godina. Vrlo je bio značajan za muslimane Bosne i Hercegovine, no smatram da je Busuladžić još i značajniji zato što je, pored velike učenosti, poznavao i evropske jezike.” Prof. Hazim Šabanović oduševljeno je pričao o Mustafi Busuladžiću. “Znao je na njemačkom stranice i stranice Spenglerovih djela napamet. Pisao je lahko, tečno, kristalno jasno i inspirativno.” Akademik Hamdija Kreševljaković, kao učenjak, usmjeravao je Busuladžića i mnoge druge u znanstvenom radu, kao i Mehmed-ef Handžić i drugi profesori.
Mustafa Busuladžić jedan je od najplodnijih pisaca muslimanskog intelektualnog kruga kod nas. Bio je jedan od rijetkih muslimaskih intelektualaca koji je dobro poznavao filozofiju Istoka i Zapada, a posebno materijalističku filozofiju i marksizam. To su isticali i o tome pisali teoretičari marksizma, konstatirajući da su od muslimanskih intelektualaca dobro poznavali marksizam i materijalističku filozofiju jedino Busuladžić i Husein-ef. Ðozo.
Mustafu Busuladžića upoznao sam kao učenik Šerijatske gimnazije u Sarajevu, gdje mi je predavao italijanski jezik. Istovremeno je mojoj sestri i dvjema amidžičnama predavao filozofiju u Ženskoj medresi. Sjećam se kako su one, kao starije od mene, jako cijenile profesora Busuladžića. One su bile iznenaðene u kojoj je mjeri on poznavao svjetske filozofe i učenjake i sebe postavljao u ravnopravan položaj s njima kada je iznosio njihova mišljenja i postavke. Tako je on, recimo, imao običaj kazati: ” Filozof Kant misli tako i tako, a ja mislim ovako. ” To je tako uvjerljivo obrazlagao da su učenice prihvatale njegove tvrdnje. Ja i moje razredne kolege učili smo talijanski iz ljubavi prema profesoru, jer su nam dolaskom nove vlasti nametnuti njemački i italijanski, pored arapskog i francuskog i, kasnije, turskog jezika.
Busuladžić je bio pravi prijatelj učenika, a ja sam ga osobito cijenio kao čovjeka ne samo širokog obrazovanja nego i primjernog islamskog morala. Dok su se neki profesori, da im ne pominjem imena, jer su kasnije uvidjeli da su bili na pogrešnoj strani, po partijskom zadatku su se ubacili meðu nas, učenike, kako bi nas ateizirali, dotle se rahmetli Busuladžić svim svojim snagama, a najviše ličnim primjerom, trudio da nas učini onima koji zavrjeðuju da nose ponosno ime MUSLIMAN.
Svoje poznavanje Mustafe Busuladžića upotpunio sam tek kad sam saznao da se u prostorijama “Merhameta” održavaju zanimljiva predavanja, te da se tamo sastaju “Mladi Muslimani”. Čim sam za to čuo od sestre, a to je bilo u mjesecu ramazanu 1943., odmah sam shvatio da je moje mjesto tamo. Otišao sam prvo u školu iza “Hurujeta” na Bendbaši, gdje su se svakodnevno okupljali “Mladi Muslimani”. Tamo sam, izmeðu ostalih, susreo Munira Gavrankapetanovića i još neke, meðu kojima i nekolicinu onih koji su kasnije ubijeni. Tada sam saznao da se nisu mogli registrovati kao samostalno društvo, pa su ušli u okrilje Udruženja ilmije “El-Hidaje” kao produžnica. Tadašnji predsjednik “El-Hidaje”, rahmetli Mehmed-ef. Handžić odredio je za zvaničnog predsjednika produžnice “Mladi Muslimani” prvo Kasim-ef. Dobraču, a vrlo brzo nakon toga upravo Mustafu Busuladžića.
Ranije smo obilježili 50-godišnjicu misteriozne smrti, poslije operacije bruha, našeg najvećeg alima Mehmed-ef. Handžić, koji je preselio na ahiret u 38. godini života, ličnosti koja se ne raða ni u svakih sto godina. On je bio hrabri prvopotpisnik poznate Sarajevske rezolucije protiv zločina koji su vršeni nad Židovima, Srbima i Ciganima u II Svjetskom ratu.
Mustafa Busuladžić tada je bio jedan od najmlaðih članova “El-Hidaje”, a po svojim sposobnostima pravi učenik i sljedbenik velikog alima Mehmed-ef. Handžića. Pored svoga širokog obrazovanja, obojica su bili izuzetno hrabri, pravi mudžahidi, kao i drugi zvanični predsjednici produžnice “Mladi Muslimani”: Kasim-ef. Dobrača i hfz. Ibrahim-ef. Trebinjac. Svi su oni, po potrebi, držali predavanja “Mladim Muslimanima”, pored predavanja koja su držali glavni organizatori “Mladih Muslimana”, meðu kojima su se isticali Esad Karaðozović, Emin Granov, Asaf Serdarević i drugi.
Mustafa Busuladžić uvijek je bio spreman da drži predavanje s temom koja zanima mlade. Njegova su predavanja bila ne samo vrlo poučna nego su razvijala i borbeni moral. Ako bi se kad desilo da nemamo predavača za najavljeni termin, moja je dužnost bila da pronaðem profesora i da ga obavijestim da nam treba predavač. Obično sam ga nalazio u Ženskoj medresi; sačekao bih odmor, a on, čim me vidi, samo je pitao koja je tema predviðena i dolazio je spreman utemeljeno obraditi potrebnu materiju, sve potkrepljujući činjenicama i islamskim stavovima. Isticao je da se vjerovanje potvrðuje djelima, navodeći obaveze prema sebi, prema drugima i prema Bogu. Zato nije čudo da su “Mladi Muslimani” za vrijeme II Svjetskog rata bili nesebični pomagači muhadžira, angažirajući se u dobrotvornom društvu “Merhamet”. Tada nije bilo nekih stranih humanitarnih organizacija, nego smo mi prikupljali dobrotvorne priloge u hrani i odjeći i to nosili u izbjegličke logore na Ali-pašinom mostu, Koranu i nekim centrima u gradu. Iako je bila velika opća glad i oskudica, nikada nam ni napamet nije palo da od prikupljenog zadržimo nešto za sebe. Obaveze prema sebi vršili smo samosavladavanjem i krjeposnim životom. Time se sticalo Božije zadovoljstvo. Ni u najtežim uvjetima nije se zanemarivao namaz, ni post, ni druge obaveze prema Allahu, koje su opet propisane za naše dobro. Čitajući bilo koji članak Mustafe Busuladžića, primjetit ćemo da je svaka tema obraðena vrlo stručno, a stil je lagahan i zanimljiv. Jedan od vrhunskih intelektualaca Zenice, rahmetli akademik Kemal Kapetanović, pitao me svojevremeno ko se u “Takvimu” potpisuje kao Ajnas. To je bio moj prijatelj Ešef Čampara. Hvaleći napise Čampare, rekao mi je da ga podsjećaju na članke Mustafe Busuladžića, jer od onoga doba kada je čitao rasprave Busuladžića nije nailazio na tako lijepe članke, iako je jako mnogo čitao. Usput rekavši, teško je bilo predložiti Kapetanoviću da nešto pročita, a da on to već nije pročitao. To je Kemal koji je stizao da sve vrijedno pročita, a samo iz stručne literature, pričao mi je, bila mu je norma sedamnaest stranica formata časopisa Stahl und Eisen svakog dana. I to je bio jedan od naših nezaboravnih velikana, a, kao što vidimo, i on se napajao člancima Mustafe Busuladžića.
Mustafa Busuladžić cio je život posvetio borbi za napredak muslimana. Pošto su svi muslimani braća, nije mogao a da ne opiše teško stanje muslimana u Carskoj Rusiji, koje se još više pogoršalo kad su na vlast došli komunisti. A kakvo je bilo i ostalo stanje muslimana u tom boljševičko-komunističkom kazamatu, to su tek donekle objelodanili sami jugoslavenski komunisti nakon rezolucije Informbiroa 1948. Tada su navodili slabe strane boljševizma upravo kako ih je svojevremeno opisao Mustafa Busuladžić. U najnovije doba dešavanja s Čečenima upotpunosti su razotkrila krajnje surovi, beskurpulozni, zločinački režim naočigled cijelog svijeta.
Kamo sreće da je Busuladžićeva knjiga “Muslimani u Sovjetskoj Rusiji” otvorila oči Bošnjacima još rane 1943. godine, pa se ne bi poveli za komunistima, nego bi pravovremeno poduzeli sve mjere i pravilno se organizirali, kako nas ne bi zadesilo ovo što se kod nas sada dešava. Da zlo bude još veće, neki nazovi-muslimani ni dan-danas ne vide korijene svega zla. Očajavaju, snebivaju se i ne znaju šta da rade.
Sjećajući se tragične smrti Mustafe Busuladžića, željeli bismo probuditi uspavane i otvoriti oči onima koji svjesno ili nesvjesno zatvaraju oči pred istinom.
Komunisti su ubijali islamske voðe, a i druge aktivne muslimane, još prije nego što su došli na vlast. Tako je ubijen Esad Karaðozović, kao jedan od vodećih organizatora pokreta “Mladi Muslimani”. Četvericu “Mladih Muslimana” strijeljali su u Vitezu, nakon što su ih u Janjićima, blizu Zenice, izveli iz voza (Asafa Serdarevića, Nurudina Gackića, Sakiba Nišića, Osmana Krupaliju i još neke saradnike “Merhameta”), a bili su “krivi” samo zato što su bili nabavili žito za izbjeglice.
A kada su upali u Sarajevo, komunisti su požurili da meðu prvima uhapse Mustafu Busuladžića. Vojni ga je sud brzo osudio na smrt, skupa sa Atifom Hadžikadićem, direktorom Trgovačke akademije i tadašnjim gradonačelnikom.
Vojni zatvor i Vojni sud bili su smješteni u bivšoj Osman-pašinoj vojarni, koju su kasnije zvali kasarna Maršal Tito. Tu je odmah bilo zatvoreno više uglednih graðana muslimana, a i drugih koji nisu bili po mjeri novog komunističkog režima. Ovaj sud tada je uglavnom izricao smrtne kazne. Rijetki su bili pošteðeni, iako su stari ljudi maltretirani. Tada je tu bio i književnik Edhem Mulabdić, kojeg su kao psa vodili da pužući briše zatvorske hodnike. To je vidio i kasnije pričao Ismet-ef. Gavrankapetanović, Munirov otac, koji je takoðer bio pritvoren. Abdulah Skaka bio je tada zatvorski brijač, pa je kao čestit čovjek prenosio poruke porodicama zatvorenih. A da se to ne bi otkrilo, njemu je svake večeri dolazio njegov roðak Mehmed-ef. Mujezinović, koji je kroz noćne kapidžike obilazio zabrinute porodice zatvorenih.
Kasnije je ovaj sud bio nešto blaži, pa su, iako nevini, osuðivani na zatvorske kazne Nedžib Šećirbegović, Alija Izetbegović, Ešref Čampara i drugi 1946., kao i Vahid Kozarić, Ibrahim Trebinjac, Ismet Kasumagić i drugi 1947. godine.
Neki su pričali kako je Busuladžić, uoči pogubljenja, cijelu noć učio Kur’an.
Evo šta kaže Abdulah-ef. Skaka o rastanku sa rahmetlijom:
“Predao mi je Kur’an i tespih da predam njegovom sinu. Pošto mu je sin bio sasvim mali, to sam taj Kur’an predao Mustafinom bratu. Poveli su ga navečer. Bio je miran. Odveli su ga s Atifom Hadžikadićem, a uz njih su bila i dva nemuslimana, neki brijač Prudelj i Ante Jurin. Odveli su ih prema Željezničkoj stanici. Kasnije se saznalo da su bili strijeljani u Velešićima iza Željezničke stanice. Njihov pratilac, neki Ivica, tražio je da ih zakolje, ali je to spriječio sudija Šefko Hadžiomerović, pa su ih srtijeljali. Neki mještanin našao je naočale i izrešetan fes Busuladžića, što je predao njegovoj sestri i supruzi kada su došle da obiðu njegov grob.”
Sestra i supruga rahmetlije, ne znajući da su već pogubili Mustafu, došle su mu u posjetu i umjesto da im to saopće na primjeran način, osoro su ih vratili, baš sudija, izjavši: ” Šta hoćete?! Pognjavili smi ih kao paščad! ” Kad su obilazile grob, čoban im je pričao da je na njegove oči izvršeno strijeljanje, ali vjerovatno to nije tačno jer je strijeljenje izvršeno noću.
Tako su, eto, postupili oni koje su neki nazivali oslobodiocima Sarajeva. Neka im Allah plati njihov zločin džehenemskom vatrom, a nama neka rasvijetli razum i ukaže na pravi put. I neka sve nevine žrtve, a posebno rahmetli Mustafu Busuladžića, nagradi najvišim deredžama Dženneta.
Rahmetullahi alejhi!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.