GENOCID U PRIJEDORU – OLIČENJE SRPSKO-CRNOGORSKE MRŽENJE

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Prijedor očekuje bošnjačku ljudsku ruku da svojim djelom ponovo obnovi gradsku ljepotu srušenu genocidom ljudi bez časti.

Neka se više nikad ne ponovi zločin protiv čovjeka i čovječnosti u Prijedoru. Neka to planetarno zlo bude opomena i podstrek da Bošnjaci idu naprijed. Neka se to zlo pamti: u ime onih koji su protjerani iz svoga voljenog grada, u ime onih javno u više navrata silovanih Prijedorčanki, u ime onih koji su čekali smaknuće svake sekunde, u ime onih koji su bespomoćno gledali zločin nad svojim najbližim, u ime prijedorskih mrtvih. Prijedorske žrtve imaju pravo na pravdu i istinu. Prijedorski zločinci imaju pravo na kaznu.Genocid u Prijedoru je oličenje o tome dokle mogu ići granice bezumlja, mržnje, netolerancije, neljudskosti, nepriznavanja, nepoštovanja, neprihvatanja drugačijeg i drugog.

Činjenice o počinjenim zločinima protiv čovječnosti i teškim povredama meðunarodnog humanitarnog prava koje su svojom surovošću i bestijalnošću zaprepastile cijeli civilizirani svijet jasno govore da je u Prijedoru izvršen genocid sa ciljem smišljenog uništenja Bošnjaka, njihove kulture, historije, tradicije i duhovnosti. Taj cilj nije mogao biti realizovan mirnim putem. Tako je uslijedila i srpska agresija na Prijedor. Nakon genocida i agresije prijedorski Srbi i dalje forsiraju vlastiti konsenzus negiranja i poricanja vlastite odgovornosti za počinjeni zločin. Genocid i agresije se relativiziraju i ne nazivaju pravim imenom. Prijedorski Bošnjaci još bježe od popisa zločina, popisa ubijenih i nestalih. Kod mnogih istina o genocidu i agresiji izaziva tajac, nedoumicu i nelagodnost.

Dugoročni uspjeh prijedorskih zločinaca zavisio je od ubijanja bošnjačkih muškaraca, posebno intelektualaca. Trebalo je ubiti što više bošnjačke inteligencije kao diktat genocida, kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida u službi stvaranja etnički čistog Prijedora po mjeri Srba. Zato je genocid u Prijedoru opomena čovjeku i čovječanstvu o neophodnosti stalne spremnosti za prepoznavanje politike zla u kojoj je zločin protiv čovječnosti cilj, a ne posljedica rata.
Svaki prijedorski Srbin mora osjećati saodgovornost za postupak svojih političkih i duhovnih voða.

Svaki prijedorski Bošnjak mora znati da iako je agresija prestala, ostaje zebnja je li doista okončan genocid. Jer svako zlo u historiji čovječanstva ostaje kao mogućnost dugo nakon samog dogaðaja. Još smo daleko od potpune pobjede nad zlom. Aveti zla još uvijek čekaju svoju šansu. Zato prijedorski Bošnjaci ne smiju ćutati, niti zaboraviti. Bez osvješćivanja nema samosvijesti. Bez samosvjesti Bošnjaci nisu u stanju da savjesno uzmu u svoje ruke sopstvenu sudbinu.

Istina o genocidu u Prijedoru

Genocid u Prijedoru je oličenje o tome dokle mogu ići granice bezumlja, mržnje, netolerancije, neljudskosti, nepriznavanja, nepoštovanja, neprihvatanja drugačijeg i drugog.Prijedor i njegova okolina su u velikosrpskim planovima bili važan prostor za povezivanje istočnih teritorija Republike Hrvatske u prostor velike Srbije. Zbog velikog demografskog potencijala Bošnjaka, taj prostor je za njih predstavljao veliku prepreku u ostvarivanju velikosrpskih planova. Taj prostor im je, ujedno, omogućavao da, po izvršenom genocidu nad Bošnjacima, tu nasele veliki broj Srba, shodno planovima o preseljenju stanovništva i razmjeni teritorija, gdje je interes nalazila i Tuðmanova velikohrvatska politika. U takvim uvjetima, velikosrpsko političko i vojno voðstvo je prema ovom prostoru primjenjivalo opsežne specijalne operacije koje su imale za cilj oslabiti, zastrašiti, dezorganizirati i, konačno, uništiti Bošnjake i, u odreðenom trenutku, uspostaviti potpunu okupaciju regiona. U vezi s tim, posebno su značajne sljedeće agresorske djelatnosti:

1. Oduzeto je oružje jedinica TO RBiH i stavljeno pod kontrolu takozvane JNA u službi velikosprske politike. Oružje je podijeljeno prijedorskim Srbima koji su prihvatali velikosrpsku politiku.

2. Povlačenje takozvane JNA sa prostora Slovenije i Hrvatske u Prijedor.

3.Stalni pokreti jedinica takozvane JNA preko Prijedora i njihovo dovoðenje sa drugih prostora bivše Jugoslavije, posebno sa prostora Srbije, bili su svojevrstan psihološki pritisak, demonstracija sile – prijetnja uplašenim Prijedorčanima da bježe sa svojih ognjišta i ne preduzimaju mjere odbrambenog organiziranja. U vezi s tim, kroz propagandu je ukazivano na opasnost od “ muslimanskih paravojnih formacija”, istovremeno, dok su paravojne četničke terorističke jedinice pod zaštitom takozvane JNA, do zuba naoružane, sijale strah u narodu. Aktivnosti takozvane JNA, u čijem sastavu su djelovale četničke terorističke grupe, uz stalnu propagandu o ugroženosti Srba, imale su za cilj da se prijedorski Bošnjaci izazovu na upotrebu oružja i tako nastane ekscesna situacija koja bi se iskoristila kao povod i opravdanje za širi sukob u kome bi takozvana JNA, sa četničkim terorističkim jedinicama, realizirala svoje planove u pogledu progona i uništenja Bošnjaka u Prijedoru. U takvom scenariju, propagandom je lansirana teza da vojsku, odnosno JNA ne smije niko napadati. Samo je takozvana JNA sa četnicima mogla raditi što želi. Mnogi Bošnjaci su tada odlučili napustiti Prijedor “dok se situacija ne smiri”, pretpostavljajući da će se to relativno brzo dogoditi, a nisu ni znali da će taj odlazak biti dugoročniji, a za neke i trajan. Tako je postignut cilj velikosrpske politike, pošto je oslabljen front patriotskih snaga koji je trebao da se suprotstavi sve očitijim genocidnim namjerama.

4. Polazeći od presudnog značaja medija, posebno elektronskih, velikosrpsko voðstvo preduzelo je drastične mjere tako da je primjenom vojne i policijske sile pod njihovu kontrolu stavljena infrastruktura za prenos radio i TV signala na Kozari. Na taj način otvara se prostor za velikosrpsku propagandu, širenje laži i prikrivanje istine o agresiji i genocidu. Time se željela ostvariti što potpunija komunikacijska izolacija legalnih organa prijedorske opštine od svijeta, te spriječiti organizirano djelovanje prijedorskih Bošnjaka u odbrani RBiH.

5. Dugo kroz prošlost velikosrpski ideolozi ostvarivali su uticaj na svijest srpskog naroda po metodama “ispiranja mozga” te širenjem laži o ugroženosti Srba, posebno o njihovoj ugroženosti od islama. Takvi uticaji su pred agresiju na RBiH kulmunirali u povijesti nezabilježenom “agresijom riječi”. Te aktivnosti bile su naročito izražene prema Srbima u Prijedoru. To su bile neposredne pripreme za zločinačke akcije genocida nad Bošnjacima, odmah početkom oružane agresije 1992. godine.

U funkciji genocida u Prijedoru formiraju se srpska vojska, srpske dobrovoljačke jedinice, srpska policija i srpska služba državne sigurnosti

Prijedor, grad logora smrti

Ekshumacije u prijedorskom kraju

DženazeTokom 1991. i u prvoj polovini 1992. godine u Prijedoru su mobilizirane srpske rezervne jedinice JNA, rezervne jedinice policije, dobrovoljačke jedinice i jedinice TO. Mobilizirano je cjelokupno vojno sposobno srpsko stanovništvo. Uspostavljena je potpuna kontrola komunikacija i teritorije opštine.

Naredbom Srpske demokratske stranke od 26.10.1991. godine, koju je potpisao potpredsjednik Skupštine takozvane Autonomne regije “Krajina”, Radoslav Brðanin, precizirane su obaveze u pogledu mobilizacije: formiranje komandi mjesta, uspostava stalnog dežurstva, formiranje jedinica za front, prevoðenje jedinica Civilne zaštite u Teritorijalnu odbranu, pretpotčinjavanje jedinica TO, kao ratnih jedinica, korpusima takozvane JNA, preuzimanje vlasti u javnim preduzećima, odreðivanje ratnih poreza, organizacija radio i TV-kuća shodno ratnim uvjetima. Novoformirane i mobilizirane srpske jedinice dobivale su naoružanje iz skladišta takozvane JNA, o čemu su davane naredbe najviših komandnih struktura. Naprimjer, strogo povjerljivom naredbom od 24.4.1992. godine postižu se uvjeti za ustupanje oružja specijalnim jedinicama na teritoriji Prijedora i Bosanske krajine, tako da će, upravo tim oružjem, ubrzo biti izvršen genocid nad Bošnjacima u Prijedoru.

U funkciji genocida formiraju se srpska vojska, srpske dobrovoljačke jedinice, srpska policija i srpska služba državne sigurnosti. Te institucije djeluju pod okriljem takozvane JNA. Zločinci Milošević i Karadžić, zajedno sa čelnicima prijedorskih Srba usmjeravali su djelovanje tih struktura shodno ciljevima integracije “svih srpskih zemalja” u jednu državu. U tom pogledu političko i vojno voðstvo iz Beograda posebno brine o stanju u Prijedoru. Zbog toga najviši vojni rukovodioci dolaze na teritoriju BiH i nakon njenog meðunarodnog priznanja. Karakteristična je posjeta (krajem aprila 1992. godine) komandama takozvane JNA na prostoru Bosanske Krajine (5. k., 9. k. i 10. k.) generala Adžića i generala Panića. Spomenuti korpusi su, na području opštine Prijedor bili izvršioci naoružavanja srpskih dobrovoljačkih jedinica.

Meðunarodno priznanje BiH, 6.4.1992. godine, bilo je povod da se cjelokupan potencijal agresorskih snaga na prostoru Prijedora, pokrene u akcije genocida i progona Bošnjaka. Koristeći se propagandom o ugroženosti Srba na prostoru Prijedora, tokom aprila, maja, juna i jula 1992. godine izvedene su akcije progona i genocida nad Bošnjacima. Vršena su masovna ubistva Bošnjaka tog regiona o čemu svjedoče mnoge otkrivene masovne grobnice, a u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju deportirano je na desetine hiljada Bošnjaka. To nisu bila jedina mjesta izolacije i mučenja bošnjačkog naroda na prostoru Prijedora. Pored tih logora, mnogi Bošnjaci su zatvarani i mučeni i u mnogim drugim mjestima.
Svaki pokušaj odbrane i zaštite Bošnjaka agresorska politika tretirala je kao ugrožavanje srpstva, upravo zbog toga što je odbrana i zaštita Bošnjaka dovodila u pitanje realizaciju snova o velikoj Srbiji, bez bilo koga drugog osim Srba u njoj. Ubijanje i progoni Bošnjaka, te uništavanje svih tragova života prijedorskih Bošnjaka bio je način ostvarivanja takvih agresorskih ciljeva. Bošnjacima na tom prostoru nije bilo mjesta za opstanak. Izrečena im je strahovita zločinačka presuda potpunog uništenja. Ovo uništenje je podrazumijevalo zatiranje svih tragova života Bošnjaka na ovim prostorima, radi čega su zločinačke akcije usmjerene na progone i ubijanje Bošnjaka i na rušenje svih objekata koji pripadaju bošnjačkoj kulturi. Prijedorčani su stradali jer nisu imali imena kao oni koji su ih ubijali. Ubiti čovjeka je zločin po svim vjerskim i sekularnim zakonima. Zločinac ima pravo na kaznu. Rat voðen protiv Prijedorčana u mučeničkom gradu ostaje otvorena rana.

Prijedor, simbol patnje bošnjačkog naroda, dugo će pamtiti mučeničku smrt nedužnih ljudi

Prošlo je 15 godina ali barbarstvo se nije izbrisalo iz sjećanja. Prijedor, simbol patnje bošnjačkog naroda će dugo pamtiti mučeničku smrt nedužnih ljudi. Prijedor će čekati da se izvrši pravda nad ubojicima prijedorskih šehida. U krvavom prijedorskom piru, organizovanom, pripremljenom i komandovanom od strane domaćih i uvoznih četnika više hiljada ljudi je zaklano i nestalo. Mnogi su ubijeni pred očima svojih najbližih. Hiljade njih je smaknuto i zakopano u masovne grobnice. To su scene iz pakla napisane na najtamnijim stranicama ljudske historije. 15 godina poslije hiljade Prijedorčana traže svoje nestale.

Današnji Prijedor je tih i miran, ali tužan. Većina njegovog prijeratnog stanovništva je odselila u svijet. Danas se u Prijedoru živi teško i u njemu žive uglavnom oni koji moraju. Veliki problem je nezaposlenost, zdravstvena i socijalna zaštita, loše obrazovanje itd. Prijedor je lijep grad, koji očekuje bošnjačku ljudsku ruku da svojim djelom obnovi njegovu ljepotu.

Prijedorčani petnaest godina znaju istinu, isto toliko godina traže pravdu. Traže da svijet osudi genocid, pohvata i kazni zločince. Traže da se uhvate i osude Mladić i Karadžić, najveći zločinci današnjice. Smatraju da su Evropa i svijet umjesto da su kaznili zločince i osudili njihovu politiku uradili suprotno dodijelivši im 51% Bosne i Hercegovine, dodijelivši im tvorevinu nazvanu Republka Srpska. Tvorevinu nastalu na krvi i genocidu.

Prijedročani ponavljaju svoju zakletvu: nikada više ne samo pričom nego i djelom

U Prijedoru se desio genocid, pa zar Evropa može da priča o ljudskim pravima? Ne može. Prijedorske nevine žrtve su pale zbog zamisli nedostojne ljudskom biću. Ta zamisao nečovjeka se nije ostvarila. Jer ima još Prijedorčana koji opominju, pamte i traže odgovornost svih onih koji su suodgovorni i koji nisu spriječili genocid. Ima još Prijedorčana koji rade na sprječavanju genocida u ime nezaborava i neponavljanja zločina. Dug je prema šehidima da obezbijedimo istinu, zadovoljenje poravde i otkrijemo, privedemo sudu i procesuiramo zločince.

Prijedorčani imaju dug svojim mrtvim, Prijedorčani ne smiju zaboraviti nevine žrtve, genocide, Prijedorčani će zauvijek pamtiti, prekinute prijedorske sudbine se moraju ponovo uvezati. Prijedorski zločin je opomena da se zlo mora prepoznati i imenovati u samom početku. Govoru mržnje, netolerancije se moramo suprotstaviti prije nego se pretvore u činove užasa. Prijedorčani ne mogu promijeniti prošlost, ali sjećanje i pamćenje danas mogu sačuvati i kreirati bolju prijedorsku budućnost.

Genocid u Prijedoru se desio zbog pasivnosti i šutnje civiliziranog svijeta i nevjerovatne okrutnosti zločinaca. Prijedor je simbol genocida počinjenog u eri zaštite ljudskih prava i sloboda, na kraju 20 stoljeća u srcu Evrope samo pola stoljeća nakon što je u Aušvicu rečeno nikad više. Genocid u Prijedoru nije izuzetak od pravila već ultimativna istina o ljudskoj degradaciji u modernom svijetu, koja nije prepoznata od tog svijeta. Genocid u Prijedoru je stravična spoznaja čovjeka o savremenom svijetu u kojem živi, svijetu koji još ne raspoznaje zločin protiv čovječnosti i zločin protiv tog istog pasivnog svijeta. Zato je genocid u Prijedoru sramota svijeta, zajednički poraz svih boraca za ljudskost koji više ne smije da se ponovi nikome, nigdje i nikada. Prijedor je mjesto ispita savjesti za svijet i Bošnjake. Za svijet Prijedor treba biti mjesto odbrane osnovnih tekovina savremenog ljudskog iskustva. Za Bošnjake Prijedor je institucija sjećanja, pamćenja i bošnjačkog uzdizanja.

Prošlo je 15 godina, a Prijedorčani rasuti širom svijeta još nisu u mogućnosti da žive i svojoj domovini, svome gradu, svojim kućama. Sve što je nosilo predznak bošnjačko i muslimansko srušeno je i spaljeno. Ubijani su ljudi – Prijedorčani – Bošnjaci samo zato što nisu bili Srbi, ubijene su njihove kuće i njihov grad. Svijet je kapitulirao u Prijedoru jer je omogućio jedan od najtežih zločina u povijesti čovječanstva. Svijet se još ne sjeća i ne osvrće na grozote čina zla u Prijedoru, svjesne okrutnosti i masovnog ubojstva nevinih Prijedorčana.
Prijedorčani poručuju: pravda je preduvjet održivom pomirenju i povratku. Bez obzira koliko dugo to uzme, Prijedročani se neće umoriti u traženju istine i pravde. Oni koji su počinili genocid u Prijedoru, jednu od najvećih tragedija našeg doba, bi htjeli da se to zaboravi. Prijedročani to neće nikada uraditi. Prijedorčani će vječno pamtiti svoje mrtve, držati krivce odgovornima i bodriti preživjele u njihovoj borbi za istinu i pravdu. Na 15 godina od zločina u Prijedoru, Prijedročani ponavljaju svoju zakletvu: nikada više ne samo pričom nego i djelom.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.