DOBOJ – LOGORI, ŽRTVE, DŽELATI

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Doboj nakon 15 g. nema popis žrtava stradalih u agresiji 1992 – 1995.g., kažnjen je samo jedan zločinac, dok ostali slobodno šetaju gradom i obavljaju važne općinske, entitetske i državne funkcije. Ovom prilikom donosimo kratak hronološki pregled pripreme srpsko-crnogorskog agresora za okupaciju dobojskog regiona, spisak imena nekoliko stotina ubijenih Dobojlija i spisak imena nekoliko desetina odgovornih za učinjene zločine u Doboju, u ime nedužnih žrtava. Žrtve općine Doboj ubijene tokom agresije 1992. – 1995. imaju svoja imena, svoja prava, ne bi trebale biti ignorisane niti zaboravljene. Mišljenja da od mrtvih nema koristi mogu biti pogrešna. Ako mrtvi ne dobiju mjesto koje im pripada nema istine. Bez istine i prihvatanja istine, nema napretka nikome. Da, žrtve imaju svoja imena, ali i zločinci također. Imena žrtva objavljujemo da se ne zaborave, a imena zločinaca da se pamte i izvedu pred licem pravde. Sada, na vlastima BiH je da što prije to urade i da ne dozvole da zločinci uživaju u blagodatima slobode. Ovaj tekst upozorava sve nas, da ne dozvolimo zločincima da mirno šetaju!!!

Pregled sadržaja:
Uvod
Planiranje operacije ”Okomito odsijecanje Posavine” tokom 1991.g.
Prva žrtva srpskog nacionalizma u dobojskom kraju – krajem 1990.g.
Obuka i stvaranje SDS militarnih jedinica na području Doboja
Realizacija plana ”Koridor” u Posavini
Blokada Doboja
”Čišćenje” Grapske i Ševarlija
Naredba za formiranje ”VRS”
Još o dobojskim strahotama
Dobojski logori abecedno
Spisak 388 dobojskih žrtava
Spisak odgovornih za zločine u dobojskom kraju – abecedno
Izvori informacija

Kliknite na sliku za uvećati

Mapa dobojske regije

Doboj – pogled sa tvrđave prema jugu

Doboj – pogled prema istoku na gl. ulicu Želj. stanicu i pl. Ozren
Uvod

Grad Doboj, regionalni centar sjevernog dijela toka rijeke Bosne nakon 15 g., nema popis žrtava ubijenih tokom agresije 1992 – 1995. Postoji nekoliko internet stranica o gradu Doboju sa spiskovima Dobojlija razasutim širom svijeta, svih nacionalnosti i vjeroispovijesti, ali popisa ubijenih Dobojlija nema. Bivši dobojski novinari, takođe razasuti po svijetu, u svojim člancima redovito ne spominju ni agresiju, ni žrtve, ni dželate. Istraživati zločine, pisati o stadanjima civila je opasno što pokazuje primjer banjalučkog novinara i urednika ”Nezavnisnih novina” Kopanja Željka na kojeg izvršen atentat oktobra 1999.g. (nakon pisanja o zločinima i zločincima u Doboju). Dobojski trojac u vrijeme okupacije grada: predsjednik SDS-a Milan Ninković, načelnik CSB-a Andrija Bjelošević i ratni k-dant svih dobojskih srpskih vojnih i paravojnih formacija major Milovan Stanković pokušavaju izbjeći suočenje sa istinom i zakonom. Ovaj tekst pokušava, bar jednim dijelom popisati dobojske žrtve i dobojske dželate, u ime nedužnih žrtava. Donosimo imena, abecedno, ubijenih civila do kojih se moglo doći. Ovaj spisak ne obuhvaća ubijene ili poginule pripadnike bilo kakvih vojnih ili policijskih snaga. Na spisku su dvije vrste žrtava: ubijenih bliskim direktnim kontaktom ili ubijenih metkom – granatom sa distance. Svima je zajedničko, u trenutku ubistva nisu davali otpor i nisu nosili nikakvo oružje. Po svim međunarodnim normama nisu ništa krivi. Na spisku nedostaju imena ubijenih srpskih civila iz ove kategorije, njih prvih godina agresije skoro da nije ni bilo u Doboju i okolini. Takođe nedostaje većina ubijenih s područja Doboj Istok, gradskog jezgra Doboja i nekih naselja u dolini r. Usore. Do njihovih imena nismo uspjeli doći. Postoji nada da će ovaj tekst pokrenuti da se spisak ubijenih Dobojlija upotpuni bez gledanja na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Da se agresija pripremala mnogo ranije te da se lakše razumiju prilike koje vladale pred samu agresiju, donosimo kratak pregled opće situacije u dobojskom kraju i dijelu Posavine tokom 1991.g. i početka 1992.g.

Planiranje operacije ”Okomito odsijecanje Posavine” tokom 1991.g.

Doboj je vojno-strateški važan region pa nije čudo da se ovdje agresija na BiH pripremala puno ranije nego se ostvarila i da je Doboj bio okružen vojnim objektima sa svih strana. Ti objekti su: veliki vojni garnizon Miljkovac, veliki vojni poligon s objektima Putnikovo brdo (jugozapadno), ogromni magacini Ševarlije, ogromni podzemni hangari Potočani (jugoistočno), limeni hangari u južnom predgrađu Usora te vojni magacini u sjevernom predgrađu Bare. Većina vojnih objekata je izgrađivana u blizini ili samim jezgrima naselja sa muslimanskom većinom. Gradovi dobojske regije, osim Tešnja i Gračanice, su takođe bili puni vojnih objekata i skladišta. Tokom 1991. na planini Ozren je napravljena velika vojna baza sa bolnicom i radio stanicom a izgrađivane su užurbano ”važnije” dionice regionalnih i lokalnih puteva. Čak je bila planirana izgradnja ”poljoprivrednog” aerodroma na PD ”Dr. Mujbegović” u Modriči. Tokom druge polovice 1991.g.,
nakon rata u Sloveniji, bivša JNA je tokom pripremnog razdoblja za operaciju ”okomitog odsijecanja Bosanske posavine” (B.Brod, Derventa) pravcem jug-sjever (znači od Doboja prema Savi) prebacila na dobojski teren značajan ljudski i tehnički potencijal iz tadašnjeg 17. tuzlanskog korpusa (k-dant general Savo Janković) i smjestila ga u dobojsko vojno-strateški vrlo važno naselje Podnovlje (između četiri općine: B.Brod, Derventa, Doboj i Modriča) gdje je uspostavljeno k. mjesto (k-dant ove operativno-taktičke grupe JNA bio pukovnik Stublinčević). U ovom mjestu na Vučjaku je rođen Nikola Kalabić, desna ruka četničkog vođe iz 2.svjetskog rata Draže Mihajlovića, pa ono dođe i nekakav simbol srpskom narodu. Odavdje se takođe moglo brzo intervenisati na Vukovar koji početkom aprila 1991. bio blokiran i okružen barikadama. Tih dana je prema Posavini, a naročito prema Ozrenu, svakodnevno i intezivno prevožen MTS, oružje i oruđe iz dobojskih kasarni. Kliknite na sliku za uvećati

Doboj – uži dio grada pogled iz satelita

Doboj – pogleda na kasarnu Miljkovac Orašje dio Čaira

Doboj – južno predgrađe UsoraNa planini Ozren i toponimu Preslica cijele godine uređivana je vojna baza sa bolnicom i radio stanicom na čijem uređenju radili isključivo Srbi. To ne čudi jer je SDS u mjestu Bos. Petrovo Selo kod Gračanice još 06.maja 1991.g. proglasila SAO Ozren. Mjeseca jula otpočela je u Doboju, kao i na teritoriji cijele BiH, nasilna i ”ilegalna” obuka te ”tajno” naoružavanja srpske populacije od strane JNA. Dana 16.oktobra 1991.g. JNA je zvanično prestala nositi obilježje zvijezde petokrake a tih dana je otpočela podjela oružja JNA srpskim selima Doboja i ostalih bh regija. K-dant garnizona Doboj potpukovnik Ćazim Hadžić je s majorom Milovanom Stankovićem i potporučnikom Miroslavom Ilićem srpskim ”dobrovoljačkim” odredima na području Doboja, Gračanice, Maglaja i Tešnja (sa težištem na planinu Ozren) podijelio blizu 4.000 AP te mnogo raznovrsnog oruđa (minobacači, haubice, pamovi, topovi), kao i ostalih ubojitih sredstava. Osim ovoga u ozrensko selo Tumare (Tumarsko brdo, 10 km sjeveroistočno od Zavidovića), gdje uređen moderan vojni heliodrom, je samo iz dobojskih kasarni izmješteno 5270 cijevi naoružanja i 140 tona municije. Sve to u dogovoru sa k-dantom 4.korpusa JNA u Sarajevu gen. Vojislavom Đurđevcem. Po sličnom receptu je iz kasarne Derventa mjeseca oktobra 1991. na lokalitet Ribnjak kod Prnjavora prebačeno 12 haubica 122 mm, 12 topova 76 mm, 12 topova 100 mm, 10 topova 20 mm te veći broj transportera s protuoklopnim raketama, a koje u to vrijeme obezbjeđivala paravojna srpska jedinica ”Vukovi s Vučjaka” čiji k-dir bio Milanković Veljko. Ne zaboravimo da su dana 22.11.1991. u Sarajevu uhvaćena 3 velika kamiona s raketama JNA na kojima bile naljepnice ”banane” i ”ananas”. Iz dobojskog garnizona je takođe k-dant 11. partizanske divizije 17. korpusa JNA pukovnik Sreten Stošić uzeo bataljon tenkova. Ovim naoružanjem su tokom maja i juna1992. srpski ekstremisti srušili bošnjačka i hrvatska sela Doboja te u prvom naletu protjerali oko 20.000 stanovnika. Nakon upada ”vojnika JNA” u Sekretarijat za narodnu odbranu Doboj i otimanja svih dokumenata vezanih za mobilizaciju stanovništva, dana 11.10.1991. u Domu JNA Doboj je vršena mobilizacija lokalnog stanovništva. Rezervisti srpske nacionalnosti se odazvali, plus veliki broj njihovih dobrovoljaca, dok većina pozvanih rezervista Muslimana i Hrvata vratila JNA uniforme i vojna zaduženja. Od srpskih oficira se tom prilikom moglo čuti ”Srešćemo se još”. Od muslimana je jedino tokom novembra u mjestu Poljice na ušću Spreče u Bosnu (MZ Svjetliča) formirana posadna četa od 156 muslimanskih dobrovoljaca naoružana pješadijskim i ručnim protuoklopnim naoružanjem zaduženim u kasarni ”4.juli” Doboj čiji k-dir bio rezervni kapetan Durmić Mirsad iz Svjetliče, u to vrijeme bliski suradnik majora Milovana Stankovića, a koja se nakon godinu dana svog postojanja priključila jedinicama Armije BiH. Neraskidiv čvor SDS, CSB i JNA (Ninković, Bjelošević, Stanković) potvrdio sastanak SDS-a BiH održan 11.12.1991. u Doboju. (Tada je šef CSB Doboj, Andrija Bjelošević posebno podvukao važnost ”ovladavanjem mjestima na koridoru između Krajine i istočne Bosne”. To se potpuno poklapalo sa planom ”Operacija vertikalnog odsijecanja Posavine” i planom stvaranja Velike Srbije). Nekoliko dana nakon ovog sastanka srpski poslanici tkz. Srpske skupštine su donijeli odluku o formiranju srpske BiH a svjetski mediji pisali da to BiH dovodi u poziciju ”bačve baruta” te da se ”historija voli ponavljati u Jugoslaviji, posebno kad je tragična”. Važno je napomenuti da su se na cijeloj teritoriji BiH već ranije počele samoproglašaviti SAO. Npr. u Bijeljini je 19.09.1991. formirana SAO Sjeveroistočna Bosna kao ”neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH koja će se pripojiti Jugoslaviji”. Na kakve su brutalnosti spremni zagovornici tih SAO pokazuje primjer ubistva predsjednika Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO) u Vražićima kod Lopara, Abdulaha Kovačevića, koji bio inicijator formiranja zasebne općine koja ne bi bila u sastavu SAO. Naime njega su ”rezervisti JNA” odveli iz njegove kuće u Vražićima dana 29.11.1991. da bi njegovo mrtvo tijelo nakon više od mjesec dana izbacili iz helikoptera, tačnije dana 06.01.1992., i to u neposrednoj blizini njegove kuće. Zadnjih dana 1991.g., tačnije 30.12.1991. započela je užurbano glavna reorganizacija bivše JNA (nakon raspuštenja 5.VO čija k-da bila u Zagarebu) te finalne pripreme JNA za okupaciju BiH. Podvlačimo bivša JNA je BiH tretirala kao dio Srbije i Crne Gore, to postalo očigledno. Istočni dio Bosne (istočno od r. Bosne) dodijeljen 1.VO, južni dio BiH podređen novoformiranoj 4.VO a zapadni i srednji dio BiH ušao u nadliježnost 2.VO. K-da 2. VO je bila u Sarajevu, a 4.VO u Podgorici (vidi mapu). K-du činili 92,6 % Srbi, 7 % Crnogorci, a ostali samo 0,4 %.

Prva žrtva srpskog nacionalizma u dobojskom kraju – krajem 1990.g.

Daleko prije početka ovih priprema u dobojskom kraju pala prva žrtva srpskog nacionalizma. Samo 5 dana nakon prvih višestranačkih izbora u BiH održanih 18.11.1990.g. gdje je glasalo blizu 3 miliona građana i izbora predsjedništva BiH (F.Abdić, A. Izetbegović, B.Plavšić, N. Koljević, S.Kljujić, F.Boras i E.Ganić) u dobojskom kraju se desilo prvo ubistvo izazvano nacionalnom mržnjom. U pravoslavnom mjestu Jabučić Polje koje graniči sa muslimanskim mjestom Potočani 7-8 km južno od Doboja je od srpskih nacionalista dana 23.11.1990.g. napadnuta grupa muslimanskih omladinaca koja se vraćala sa igranke na lokalnu željezničku stanicu. Taj unaprijed pripremljeni napad bio vrlo žestok, mnogo omladinaca bilo povrijeđeno a mladić Grahić Fehre Mehmed (r.1969.) iz mjesta Pridjel je pretučen do smrti. Ubijen je u nepoznatim okolnistima, napad se desio u kasnim noćnim satima po mrklom mraku (upotrebljavano i vatreno oružje), pa očevidaca nije bilo. Među mladićima bio i mladi imam Ismail ef. Mehmedović koji uspio izbjeći i ostati nepovrijeđen. Razlog napada bio ”pjevanje muslimanskih pjesama” na želj. stanici stanici i dijelu reg. puta u Jabučić Polju. Budući da su mladići pjevali pjesme pri dolasku, rano naveče, to znači da je ovaj napad organizovan istu veče s jasnom namjerom da se mladići sačekaju u mraku i bez obzira da li su to isti oni koji su pjevali ili nisu napadnu i pobiju. Činjenice govore da mladić Mehmed Grahić niti je znao da su pjesme pjevane niti je u dolasku uopće prolazio blizu tog srpskog sela. Srpski napad bio vrlo silovit, brutalan, stradali su mladići koji nisu razumjeli šta se dešava. Srpske komšije su znale da pogriješiti ne mogu, jer se radilo o muslimanima. Kasnije su svi mediji u BiH pisali o ovome, dobojski i maglajski SUP-ovi su radili na (ne)otkrivanju počinioca ovog napada i tijela nastradalog mladića. Nisu otkrili ni tijelo ni napadače (tijelo je kasnije slučajno pronađeno). Uzalud su rodbina i stanovnici Pridjela svojim tijelima zaustavljali međunarodni željeznički saobraćaj u svom mjestu tražeći razjašnjenje ovog slučaja. Ništa nije pomoglo

Obuka i stvaranje SDS militarnih jedinica na području Doboja

Srpski oficiri zaduženi za vojnu obuku srpskih SDS jedinica na području Doboja (M.Stanković, M.Ilić) su uz odobrenje gen. Đurđevca (M. Stanković je više puta boravio u Sarajevu kod gen. Đurđevca) potražili pomoć za taj posao. Tako su početkom 1992.g. na područje Doboja iz Srbije došli dijelovi paravojnih jedinica da vrše obuku srpskih dobrovoljaca. Među njima bilo ”Arkanovaca” (vođa Željko Ražnjatović Arkan pod patronatom Srpske radikalne stranke), ”Šešeljevaca” (vođa vojvoda Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke i Srpskog četničkog pokreta), ”Belih orlova” (vođa Mirko Jović, predsjednik Srpske stranke narodne obrane), ”Rojalista” (vođa Mihailo Mlađenović, predsjednik Srpskog rojalističkog bloka), ”Crvenih beretki” (vođa Franko Simatović Frenki, profesionalni radnik SDB-a Srbije hrvatskog porijekla iz Boke Kotorske), kasnije ”Martićevaca” ili ”Knindži” (vođa Milan Martić). Rezultat tih obuka je bilo stvaranje ”domaćih” paravojnih jedinica ”Jorgina grupa” (vođa Nikola Jorgić), ”Predini vukovi” (vođa Predrag Kujundžić Predo), ”Karagine grupe” (vođa Slobodan Karagić Karaga), ”Miće” (vođa Miroslav Pijunović Piko), ”Vukovi sa Vučjaka” (vođa Veljko Milanković).

Realizacija plana ”Koridor” u Posavini

Kliknite na sliku za uvećati

Vojno-teritorijalna podjela uoči agresije na BiH – mapa

Raspored i sastav VRS kada je zločinac Mladić preuzeo rukovodstvo

Plan zauzimanja što veće teritorije BiH

Arkanovi tigrovi u Posavini

Nakon pomenutih priprema ujedinjenog srpskog agresora, totalne srpske kontrole vojske i policije Doboja i izjave (29.januar 1992.) general-majora Ratka Mladića da se ”9. korpus JA transformiše u regularnu vojsku Republike srpske krajine” otpočela je otvorena agresija na Posavinu u proljeće 1992.g. Već u februaru su zlostavljani bosanski Hrvati u naselju Dragalovci koje leži na pruzi Doboj – B.Luka kada su ih naoružani pripadnici srpskih formacija počeli zaustavljati te oduzimati stvari i novac. Marta mjeseca je srpska vojska počela ukopavati teška naoružanja u mjestu Kladari prema Derventi te mnogim drugim lokalitetima. U pravcu Dervente su se kretale kolone tenkova i drugih vojnih vozila a prostor su nadlijetali i avioni bivše JNA. Po planu ”Vertikalno odsijecanje Posavine” prvo je blokiran Bosanski Brod na r. Savi (03.03.92.) čija blokada izabrana upravo nakon objavljivanja zvaničnih rezultata održanog referenduma za nezavisnosti R BiH. Od strane ”Martićevaca”, koji tokom februara pristigli na područje Derventa, u mjestu Lužani Bosanski dana 15.03.1992. presreten je u svom autu Katavić Ivica, Hrvat iz Komarice, općina Doboj, gdje je ubijen na licu mjesta a njegovo auto otuđeno. Već dana 26.marta pukovnik Sreten Stošić sa pečatom 11. partizanske divizije je otvoreno dao naredbu za pokret tenkova iz Doboja prema B.Brodu. Time aktiviran ranije pripremljeni plan ”Drina” i izvršen otvoren armijski udar na RBiH. U medijima ovaj dolazak tenkova u Posavinu, od strane predstavnika bivše JNA obrazložen ”redovitom obukom mladih vozača”. Tragičan bilans od 30 ubijenih i preko 100 ranjenih u B.Brodu se desio 28.marta 1992.g. Već 30.marta naveče u Bijeljini je bačena bomba u kafić ”Istambul” blizu autobuske stanice koju bacio Zekić Aleksandar iz Gojsovca kom prilikom je ranjeno 6 gostiju a već sutradan ranim jutrom su ”Arkanovci”, ”Beli orlovi” i domaće srpske jedinice napale Bijeljinu načinivši neviđene masakre. Tih dana hiljadama izbjeglica Posavine nahrlilo na područje Slavonskog Broda. U Doboju je 03. aprila 1992.g. SDS tajno osnovao srpski KŠ Doboja dok se javno vršili taktički pregovori o mogućnosti suživota i humane podjele Doboja na tri nacionalno utjecajne zone. Tog istog dana u bijeljinskog džamiji izvršen masakr a gradovi Tuzla i Brčko opkoljeni srpskom jugovojskom. Na prvi dan Bajrama 4.aprila 1992. započela otvorena agresija na Derventu a tog istog dana je bez vidnog razloga u svom autu na regionalnom putu Doboj – Maglaj ubijen Grahić Huseina Adil iz Pridjela dok se s posla vraćao kući. Tada je srpska vojska bila već ukopana u predjelu Lipca, Pridjela i Željezničke stanice Doboj Novi a 11.aprila su tenkovi i topovi otvoreno izašli iz dobojskih kasarni i stacionirali se po brdima oko Doboja. Srbi su tih dana zauzeli TV odašiljač na Majevici a slijedeći grad koji došao na red je bio Bosanski Šamac u kojem pucnjava i zatvaranje mosta preko Save započela 17.aprila. Već 19.aprila započela agresija na Odžak, 30.aprila na Orašje na Savi a 1.maja na Brčko. Masakr nad Muslimanima i Hrvatima u Gornjim Kolibama kod B.Broda i zauzimanje tog mjesta u Posavini se desio u ponedjeljak na Uskrs dana 20.04.1992. Dana 23.aprila u dobojsku kasarnu stiglo 250 pripadnika ”Belih orlova” a tog istog dana je k-da 2.VO izdala naredbu da se iz 904.pazadinske baze Ševarlije – Potočani u 993. pozadinsku bazu Krčmarice prebaci 450 tona municija, jedan dio intendantskog materijala prebaci u B.Luku a dio rezervi iz skadišta u Loznicu u Srbiji. Tad je zapaljena rafinerija B.Brod, a Derventa zasuta napalm-bombama. A onda je na red došao Doboj.

Blokada Doboja

Po popisu iz 1991.g. općinu Doboj naseljavalo 102 549 stanovnika od kojih: Bošnjaka 41 164, Srba 39 820, Hrvata 13 264, Jugoslovena 5765 te ostalih 2536. Za vrijeme agresije ukupno je protjerano 46230 stanovnika dobojskih naselja od čega 35422 Bošnjaka i 10808 Hrvata plus određen broj ostalih. Većina Dobojlija iz mješovitih brakova kao i dio Srba je napustio teritoriju. Barikade od vreća u Doboju postavljene su u utorak 28.aprila na svim važnijim punktovima na ulazu i izlazu iz grada. Tih dana Doboj imao 1844 srpska dobrovoljca na spisku koje predvodili k-dant četničkog odreda Drago Ljubičić i njegov zamjenik Tihomir Gligorić, plus sve ostale paravojne, policijske i vojne jedinice. Otvoreni napad na muslimansko naselje Miljkovac, gdje lociran glavni Kliknite na sliku za uvećati

Etnička karta R BiH 1991.g.

Srpsko-fašistička zastava na dobojskoj tvrđavi

Prof. dr. Ilija Tipura – nakon tortura u Centralnom zatvoru i radnom logoru Rudanka podlegao u banjalučkoj bolnici

Novinar Ismet Grahić – nakon hapšenja brutalno likvidirandobojski garnizon, bio u petak 1.maja naveče, kad ubijen veći broj nenaoružanih civila muslimanske nacionalnosti. Drugom maja 1992. grad osvanuo pun vojske, vršine kontrole na ulazu i izlazu iz grada. Glavna k-da srpskog KŠ bila u zgradi ŽTP Doboj. Isti dan naveče fizički zauzete zgrade važnijih gradskih i regionalnih institucija, prekinute telefonske linije te uzurpiran radio Doboj i ostali mediji. Oko 5000 Muslimana i Hrvata je samo tog dana izbjeglo prema Tešnju i Maglaju. Ipak nedjelja, 03.maj 1992., se uzima kao dan totalne blokade Doboja. Nakon jutarnjeg napada iz ozrenskih naselja, zgrade ŽTP gdje su tokom noći dajčevima doveženi naoružani vojnici i kasarne Miljkovac i nepruženog otpora (grad nije imao ko braniti) u grad umarširali pripadnici bivše JNA, pješadija, srpski dobrovoljci, četnici koje predvodili profesor Drago Ljubičić, Goran Radojčić i Slobodan Karagić dajući prvo megafonom ultimatum za predaju oružja nesrpskih mještanima Doboja, Orašja, Miljkovca, Čaršije, Čaira, Krčevina, Šušnjara, a kasnije bošnjačkim naseljima Pridjel, Ševarlije i Potočani. Zatim su oko 13:30 sati započeli jaku pucnjava po gradu i žestoko granatiranje zapadnih uzvisina Doboja. Sa Ozrena je takođe ispaljeno nekoliko projektila na skelu u Pridjelu Gornjem, most na ušću r. Usore i Londžu u Makljenovcu na narod koji se povlačio prema Tešnju. Nemoćni braniti se pred takovom silom mještani zapadnih uzvišica se povukli jedinim mogućim južnim pravcem preko Miljkovca, Prisada, Ularica i Makljenovca prema Tešnju (kasnije su na padinama ispod Putnikova brda uspostavili liniju odbrane južnih dobojskih naselja i Tešnja). U Miljkovcu je tada viđeno nekoliko staraca ubijenih krampovima a na Putnikovom brdu dovedeni zarobljeni civili kako kopaju srpske rovove. I dio mještana južnih ozrenskih naselja bošnjačke nacionalnosti (Pridjel, Ševarlije, Potočani) se preko skele na r. Bosni povukao prema Tešnju. Okupirani Radio Doboj cijeli dan objavljivao zahtjev ”oružje bezuvjetno predati” te obavijest ”grad Doboj je oslobođen od ustaša” pozivajući ”sve” medicinske sestre da dođu na posao. Nesrpsko stanovništo užeg dijela grada je tako ostalo u svojevrsnom logoru zvanom Doboj. Zvjerstva i tortura u samom gradu, gdje nije bilo nikakvog oružja niti otpora, su vršena tokom više godina. Hapšenja Bošnjaka i Hrvata su vršena bez povoda, ljudi ponižavani, ubijani, silovani, zatvarani u logore, radne vodove a kasnije i mobilisani u srpske vojne jedinice. Sretniji su uspjeli, uz velike novce, izbjeći preko Svjetliče gdje djelovala jedinica rez. kapetana Mirse Durmića, ili biti razmijenjeni. Hapšenja značajnih, uglednih i imućnijih Dobojlija nesrpske nacionalnosti, te i samih ”neposlušnih Srba”, je otpočelo odmah 4.maja 1992. Pohapšeni su svi aktivisti SDA, HDZ, te direktori, radnici SUP-a, drugi funkcioneri. Među njima i načelnik SUP-a Doboj prof.dr. Ilija Tipura, koji tučen, ponižavan i odvođen u Rudanku na prisilni rad da bi od posljedica tortura umro u banjalučkoj bolnici. Bivši k-dir milicije Doboj Karlo Grgić je uhapšen pred ulazom u zgradu MUP-a, kasnije likvidiran zajedno s Dragom Martinovićem. Dobojski novinar Salih Begović je takođe bio uhapšen, nakon premlaćivanja i dva dana zatvora srećom pušten dok novinar ”Glasa željezničara” Ismet Grahić je, nakon teških tortura, brutalno likvidiran. Dobojski imam Humić ef. Džemal je takođe brutalno likvidiran. Bilo ubistava po ulicama naočigled ljudi, neki su ljudi tjerani da goli hodaju po gradu. Ubiparipović Mirko se isticao hapšenjem, ponižavanjem i odvođenjem civila (često bosonogih) u logor na Usoru. Silovane su djevojke i žene naočigled njihovih familija, u njihovim stanovima a neke ubijene na monstruozne načine. Organizirani su i ženski logori u dobojskim školama odakle su odvođene na silovanja. Ubijeno je dosta ljudi, kako u gradu tako i okolnim okupiranim naseljima. Prvih majskih dana ”Srpski radio Doboj’’ puštao četničke pjesme, Milovan Stanković govorio: “Sad smo sastavni dio Jugoslavije. Sada ste slobodni građani’’, te obavijesti ”Vukovi s Vučjaka čiste teritoriju”. Uskoro napadnuta bošnjačka i hrvatska sela sjeverno od Doboja, izvšen masakr u Grapskoj, te protjerano stanovništvo Ševarlija i okoline.

”Čišćenje” Grapske i Ševarlija

Grapska sa svojih 2271 stanovnikom je bila jedno od većih muslimanskih nasela općine Doboj smješteno 7 km sjeveroistočno od Doboja na desnoj obali r. Bosne uz prugu Doboj – Šamac.
Kliknite na sliku za uvećati

Djevojcica Edina Hidić iz Grapske dobija proteze za obije noge u Niagara Rehab Centre u Kanadi – jun 1993.

Hidić Edina nakon oporavka u Kanadi – ljeto 1993.

Omer Hozić r. 1910 iz Pridjela – posmrtni ostaci nađeni u pepelu zapaljene kuće.
Do detalja razrađen srpski napad svim sredstvima na ovo trebavsko naselje opkoljeno srpskim selima: Kostajnica, Čivčije, Kladari, se desio 10. maja 1992.g. pod komandom k-danta OG Doboj pukovnika Milivoja Simića i njegovog sina, majora Milovana Stankovića, predsjednika srpskog KŠ Doboj i IO SDS-a Doboj Bore Paravca (rodom iz susjednog sela Kostajnica), vojvode Predraga Kujundžića, Nikole Jorgića i drugih a sve uz odobravanje k-danta 1. KK general-majora Momira Talića. Nakon uobičajenih ”megafon ulitimatuma” i roka od svega nekoliko desetaka minuta da se preda oružje, naselje je žestoko napadnuto pješadijom uz nemilosrdnu artiljerijsku potporu. Najmanje 34 civila su ubijena samo u prvom naletu, prema izjavama mnogih svjedoka nakon ubistva je 27 spaljeno u jednoj kući. Svega 250 stanovnika ovog naselja se kroz šume i srpski obruč uspjelo probiti prema Gračanici Po zauzeću Grapske neki od zarobljenika su odmah pobijeni, neki zadržani nekoliko dana pa pobijeni, dok većina zatvorena u sabirne logore ”Dom” i ”Osnovna škola Kostajnica”. U bjesomučnom granatiranju stradalo dosta djece i žena u privremenom skloništu gdje boravila grupa od 50-tak mještana a svjetska štampa pisala o slučaju ubistva Alić Kemale (r.1955) i njeno dvoje djece, sina Amela (r.1974) i kćerke Amele (r.1978) a naročito živog svjedoka tog događaja, 13-togodišnje djevojčice Edine Hidić koja preživjela to granatiranje ali ostala bez obje noge. Edina Hidić je prilikom oporavka u Kanadi ljeta 1993.g. medijima izjavila o nehumanom tretmanu u ”dušmanskoj” bolnici Doboj, gdje nakon ranjavanja prevežena, u kojoj operisana bez anestezije uz ogromne patnje i bolove. Nakon porobljavanja Grapske mlađi muškarci su pritvoreni u ”Centralni zatvor” Doboj i logor ”Bare” odakle su neki odvedeni na Ozren, neki u trebavsko naselje Osječani, gdje su likvidirani, a neki su prebačeni u druge logore. Nakon totalnog ”čišćenja” ovo naselje opljačkano te sve do zadnje kuće spaljeno uključujući zgradu škole i omladinskog doma. Logoraši sa najdužim stažom provedenim u srpskim kazamatima su upravo Grapćani, jedan od njih, Husaković Sakiba Jasmin je proveo tačno 1342 dana u 10-tak srpskih logora na teritoriji cijele BiH (O tome je 1996.g. detaljno pisala ”Arena”). Hodža iz Grapske Fehrić ef. Redžo je takođe dugo bio u srpskim logorima o čemu svjedoči njegova knjiga. Nakon Grapske ”očišćena” je Sjenina Rijeka (hodža Vehabović ef. Muhamed i njegov otac Ibrahim ef., penzionisani imam, takođe dospjeli u dobojske logore) te sva ozrenska muslimanska naselja u dobojskoj općini a to su: Bos. Suho Polje, Potkamen, Pridjel, Ševarlije, Potočani. Ova posljednja tri (oko 4000 stanovnika) su napadnuta 18.06.1992. u vrijeme visokog vodostaja r. Bosne, kom prilikom ubijeno 59 mještana od kojih 8 nakon ubistva spaljeno u jednoj štali. Oko 400 civila Ševarlija i Potočana, uključujući žene i djecu, zatvoreno u podrume kasarne Ševarlije a veći dio se uspio spasiti preko r. Bosne na područje tešanjske općine. Nakon nekoliko dana žene, djeca i starci pušteni prema Gračanici a muškarci ostavljeni u ovom logoru. Očevici ovih događanja pričali stravične priče o brutalnosti srpskih napadača i granatiranju jednog malog čamca na nabujaloj r. Bosni kojim narod pokušavao preći na lijevu obalu.

Naredba za formiranje ”VRS”

Isti dan, kada učinjen masakr u Grapskoj, tj. 10.05.1992., izdata je Naredba za formiranje ”Vojske republike srpske” koju potpisao general pukovnik Blagoja Adžić. U naredbi stojalo: ”Formira se Glavni štab VRS u sljedećem sastavu: k-dant gen. potpukovinik Ratko Mladić, načelnik štaba gen.major Manojlo Milovanović, pomoćnik za moral i informisanje gen. major Milan Gvero, pomoćnik za pozadinu gen. major Đorđe Đukić, načelnik sigurnosti pukovnik Zdravko Tolimir i načelnik za mobilizaciju pukovnik Mićo Grubor”. Već 19.05.1992. počeo je djelovati Generalštab VRS kao glavna k-da, Ratko Mladić pristupio reorganizaciji VRS: 5. korpus iz Banja Luke pretvoren u 1.KK (krajiški korpus) čiji k-dant postao general-major Momir Talić, 9. i 10. korpus u 2.KK, 17. korpus u IBK (istočno-bosanski korpus), 4. korpus u Sarajevsko-romanijski korpus i 13.korpus u Hercegovački korpus (vidi mapu). Dakle u BiH djelovalo 6 korpusa sa 135 000 vojnika, 550 tenkova, više od 1300 topova i 430 oklopnih transportera, povrh toga Vojska Jugoslavije (SCG) raspoređena na lijevoj i desnoj obali Drine, pominjane paravojne jedinice, ”vikendaši” iz Srbije, dobrovoljci i plaćenici Rusije, Ukrajine, Rumunije, Grčke. Operativna grupa Doboj (OG Doboj) je od rukovodstva VRS reorganizovana 03.07.1992.g. koju uskoro nakon toga lično posjetio gen. Ratko Mladić. Ovom naredbom, reogranizacijom i Mladićevom posjetom zločini na terenu se nastavili žešćim tempom.

Još o dobojskim strahotama

Kliknite na sliku za uvećati

Doboj – Ruševine gornje čaršijske džamije

Krov Centralnog zatvora u Doboju

Kasarna Ševarlije – podrumi magacina pretvoreni u logor – pogled iz satelita

Hadžikadunić Nurudin Picija iz Makljenovca – zaklan i bačen u bunar pored rodne kuće
Neopisivo je šta se u Doboju dešavalo tokom prvih nekoliko mjeseci nakon okupacije grada. Hapšenja, proganjanja, ubistva, silovanja. Srušene su sve džamije i katolička crkva, uveden je policijski sat, kretanje bilo dozvoljeno samo od 8:00 do 11:00 sati prije podne. I to ne u grupi većoj od tri osobe. Vršene su organizovane pljačke svih okupiranih i ”očišćenih” naselja, zarobljeni logoraši su natjeravani da opljačkano utovaraju u vojne kamione. Punom parom djelovale paravojne srpske jedinice ranije spomenute. ”Crvene beretke” su u zatvoru Doboj vršili mučenja i silovanje Muslimanki, neke od silovanih su zbog ”neposlušnosti” ubili. Takođe mučili zatvorenike logora ”Bare” i ”Perčin disko”. U Doboju je bilo organizovano krštenje nekrštenih Srba (komunista) a od Muslimana i Hrvata je traženo da pređu na pravoslavnu vjeru što su neki morali učiniti. U prostorijama Srednjoškolskog centra ”23.august” Doboj i logoru ”Hangar Usora” organizovani su ženski logori čija upraviteljica bila bivša profesorica S-H jezika, Mirjana Šainović, koja srpske vojnike dovodila da sebi proberu zatočenicu za silovanje. Jednu profesoricu silovalo pet njenih bivših učenika a silovane su i medicinske sestre koje nastavile raditi u bolnici. Nakon jednog silovanja u bolnici silovane su bile izvrgnute ruglu Srpkinja koje govorile: ”Da su bili jedan ili dvojica, to bi vam dobro došlo, ali sedam, nije li to malo previše”. Dobojski regionalni centar i bolnicu su godinama zajedno gradili građani dobojskog regiona ali prvih dana okupacije Doboja ova bolnica je postala ekskluzivno srpska. Dobila je kasnije ime ”Sveti apostol Luka” koje ostalo do danas. Čak ni bolesnici nisu mogli biti druge nacije. To potvrđuje podatak da je djevojčica Edina Hidić 10. maja operisana bez anestezije te da je jutra 29.05.1992. pred dobojsku bolnicu došao kombi marke TAM 2001 (na kom pisalo ”KPD Spreča”) i odvezao jedan dio bolesnika nesrpske nacionalnosti u nepoznatom pravcu. Spisak nesprskih pacijenata sačinila dr. Branka Vuković a sve odobrio tadašnji šef bolnice dr. Čedomir Lalić (rodom iz Prijepolja, Srbija). Uskoro su srpske vlasti na čelo ove medicinske ustanove postavile dr. Miodraga Joldića nazvanog ”Dobojski Mengele” koji odmah otpustio sve ljekare i ostalo medicinsko osoblje nesrpske nacionalnosti a angažovao srpske ljekare. Nasilno su vršili transfuziju krvi zarobljenih civila. ”Martićevci” ili ”Knindže” s područja Knina (oko 30 hiljada) predvođeni lično Milanom Martićem, koji na područje Doboja došli početkom ofanzive na Posavski koridor (jedna od njihovih baza bila smještena u Maloj Sočanici kod Dervente) su bili posebno okrutni. Tijesno su surađivali sa Veljkom Milankovićem tokom operacije ”Koridor” kada su srpske snage potpomognute pripadnicima JNA i tri združena korpusa: Banjalučki, Kninski i Tuzlanski (oko 8000 vojnika) otpočele žestoku ofanzivu na prostor Bosanske posavine. (Prvo su na udaru bila sela dobojske općine: Johovac, Kotorsko, Foča, Veliki Prnjavor, Vranduk, Velika, Komarica, Bukovac a zatim sela derventske općine: Velika Sočanica, Modran, Cer, Plehan, Omeragići). Poznat je slučaj silovanja kad su Martićevci silovali dvije sestre naočigled roditelja a zatim ih zaklali u kupatilu njihova stana. U Doboju bilo nekoliko punktova vezanih za silovanje. Osim pomenutog SŠC bila to i kuća Kerkez Milana i Zahide u Doboju koja pretvorena u mali privatni konc-logor u koji nasilno dovođene mlade, čak i maloljetne Muslimanke, na sadističke orgije srpskih zločinaca. Takođe bio logor-bordel osnovan u jednoj osnovnoj školi, čiji upravitelj bila Nikolić Nada, bivši trgovac varaždinske ”Koke” gdje

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.