JNA – SRPSKO-CRNOGORSKA OBUKA ZA PRIJEDOROCID

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

U malo kojem ratu u historiji čovječanstva je za tako kratko vrijeme i na tako malom prostoru počinjeno toliko zločina kakve ne poznaje moderna civilizacija, kao što je slučaj sa Prijedorom.
Prijedorocid kao pokušaj ubistva čitavog grada i njegovih graðana je upotpunio svijet zločina novim fenomenološkim formama, do sad nepoznatim u historiji, a posebno je svjetska javnost zaprepašćena i šokirana saznanjima o masovnosti izvršenih mučenja i ubijanja u koncentracionim logorima smrti, masovnim silovanjima, ubijanjima i protjerivanjima Prijedorčana.
Prijedorocid je istina o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima, kao rezultat srpskog imperijalizma i nastojanja da se stvori „Velika Srbija“.
Prijedorocid je istina o ponižavanju ljudskog dostojanstva i nacionalnog identiteta i bića Prijedorčana kroz masovna silovanja, mučenja u koncentracionim logorima smrti, protjerivanjima, ubijanjima.
Prijedorocid je istina o uništavanju svega postojećeg što održava bošnjački nacionalni identitet.
Prijedorocid je istina o getoizaciji Bošnjaka u cilju stvaranja „Velike Srbije“.
Prijedorocid je istina o pokušaju uništenja Bošnjaka kao nacije i prisvajanju teritorija gdje su živjeli, podjeli njihovih imanja Srbima i instaliranju države svih Srba.
Dana 30. aprila 1992. godine SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz pomoć srpskih vojnih i policijskih snaga. Samo preuzimanje izvršeno je u ranim jutarnjim satima, kada su naoružani Srbi zauzeli položaje na kontrolnim punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na krovovima glavnih zgrada. Vojni položaji vidjeli su se po cijelom gradu, a srpska zastava sa četiri ćirilićna slova “s” vijorila se na zgradi opštine. Vojnici JNA, u raznim uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su radio stanica, dom zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili da mijenjaju naziv opštine Prijedor u “Srpska opština Prijedor”. Radio stanicu je bila opkolila vojska, a Milomir Stakić, koji je prije preuzimanja bio potpredsjednik skupštine opštine, a zatim postao predsjednik skupštine srpske opštine, preko radija je objasnio šta se dogodilo i šta SDS namjerava uraditi sa opštinom Prijedor. Izgovor za preuzimanje bio je telefaks koji je 29. aprila 1992. prenijela beogradska televizijska stanica. U telefaksu je, navodno, pisalo da je voða teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine dao instrukcije lokalnim teritorijalnim odbranama da napadaju i ometaju JNA za vrijeme povlačenja iz te Republike, iako su vlasti iz Sarajeva odmah izjavile da je faks lažan i javno ga demantovale. Uprkos ovoj prividnoj spontanosti, de facto srpske vlasti Prijedora, uključujući Milomira Stakića, jasno su izjavile da preuzimanje nije bilo spontana reakcija na telefaks, nego završna faza dugo pripremanog plana.

Nek’ ih stigne Božja pravda
Rano ujutru, 30. aprila 1992. godine kroz glavnu prijedorsku ulicu prolazi vozilo i iz njega preko megafona upozoravaju graðane da budu mirni i da ne stvaraju paniku. Preko megafona se pozivaju graðani da u 6 sati ujutro uključe lokalni Radio Prijedor gdje mogu čuti zvanično saopštenje. Spikerica Jadranka Vejo–Rečević čita zvanično saopštenje:
“Graðani i graðanke prijedorske opštine, ostanite mirni u svojim domovima. Noćas je SDS preuzela vlast u našoj opštini i ona garantuje ostalim narodima koji žive na ovim prostorima punu ravnopravnost i suživot. Nije se moglo više čekati, brojni problemi koji su vodili ovu opštinu i sve narode koji ovdje žive u propast, natjerali su SDS da preuzme stvar u svoje ruke i u ovome istorijskom trenutku ovu opštinu priključe Srpskoj Republici koja se ovih dana stvara. Na ovim prostorima oduvijek je živio srpski narod i mi na to imamo neotuðivo pravo”. Potom ide himna “Bože pravde”.
Lokalni list “Kozarski vjesnik” tada piše: “SDS opštine Prijedor zadužila je Simu Drljaču da tajno organizuje policijske snage koje su trebale da pomognu u osvajanju vlasti na ovoj opštini. Osvajanje vlasti trebalo je da izvede 5000 vojnika bivše JNA povučenih sa ratišta u Hrvatskoj, pod komandom pukovnika Vladimira Arsića i Radmila Zeljaje, jedan tenkovski bataljon, plus mobilizirana Teritorijalna odbrana sastavljena od domaćih Srba u kojoj je bilo oko 10.000 ljudi. Simo Drljača je svoj posao obavio dosta dobro, pa je u 13 policijskih stanica čekalo spremno, da dobiju svaki, pa i najteži zadatak, čitavih 1775 policajaca. On je u noći 29/30. april 1992. godine dirigovao operacijom preuzimanja vlasti i akcija je bez ispaljenog metka uspješno izvedena za svega 30 minuta. Srpska opštinska skupština je zbog zasluga u preuzimanju vlasti u opštini Prijedor, Simu Drljaču postavila za načelnika bezbjednosti”.

Organizovana hajka i kampanja
Iz izvještaja Komisije UN za utvrðivanje genocida u Prijedoru:
“Odmah nakon “preuzimanja vlasti”, Srbi su prekinuli sve komunikacije, i opština Prijedor je ostala potpuno odsječena od spoljnog svijeta. Bilo je sve teže putovati, a telefonske linije često su bile prekinute. U gradu je uveden policijski sat. Za posjete obližnjim selima bila je potrebna propusnica. Ukinute su sve autobuske veze. Većina stanovništva ostala je bez posla, bilo da je riječ o policajcima, radnicima, činovnicima ili stručnjacima i direktorima bez razlike. Ključna mjesta u policiji, u opštinskoj upravi preuzeli su Srbi. I prije 30. aprila 1992. godine Srbi su obilazili stanovnike drugih nacionalnosti za koje se smatralo da posjeduju oružje i od njih zahtijevali da ga vrate. Bilo je i samovoljnih privoðenja. Ovaj proces je intenziviran nakon preuzimanja vlasti. Tada je organizovana hajka i kampanja da bivši policajci i pripadnici TO predaju oružje. Svima osim Srbima često su pretresane kuće, a ukućani maltretirani. Lokalni mediji, poput Radio Prijedora i lista “Kozarski vjesnik” pridružili su se propagandi uperenoj protiv stanovništva drugih nacionalnosti. Vodili su medijsku hajku protiv bivših čelnika opštine muslimanske i hrvatske nacionalnosti, često zloupotrebljavajući i falsificirajući detalje iz njihovog privatnog života. Uz to, ovi mediji su širili vijesti da se u okolini Prijedora nalaze dobro naoružane muslimanske postrojbe koje spremaju genocid nad srpskim narodom”.
Pošteni i skromni profesor Muhamed Čehajić, predsjednik Skupštine opštine Prijedor, našao je snage da se obrati Prijedorčanima:

Prijedor, grad na obali rijeke Sane, grad čuvenog korza, postao je grad krvi, smrti i pokolja, grad koji je umro u rano jutro 30. aprila 1992. godine, grad koji je oduvijek bio prkosan i izdavan, grad koji se u zadnjem genocidu nad njegovim graðanima pokazao nemoćnim. Grijeh je zaboraviti zločin genocida. Prijedorčani su bili dio historije koju su drugi diktirali, a slijepci pisali. “Poštovane graðanke i graðani općine Prijedor, muslimanske, hrvatske i ostalih nesrpskih nacionalnosti koji živite na ovim prostorima. Jutros je SDS uz pomoć vojske i ostalih naoružanih formacija, preuzela vlast u našoj opštini. Budite mirni i dostojanstveni – mada će u narednim vremenima to biti veoma teško. Ne napuštajte svoja rodna mjesta i svoje domove, budite mirni i strpljivi i borite se na miran, ”graðanski način” protiv onoga što će naići. Ovako dugo ne može potrajati, ni jedna vlast uspostavljena silom nije dugo trajala. Naše je da se nadamo i da čekamo rješenja koja će se donijeti na nivou Republike BiH.”
Prijedor, grad na obali rijeke Sane, grad čuvenog korza, postao je grad krvi, smrti i pokolja, grad koji je umro u rano jutro 30. aprila 1992. godine, grad koji je oduvijek bio prkosan i izdavan, grad koji se u zadnjem genocidu nad njegovim graðanima pokazao nemoćnim. Grijeh je zaboraviti zločin genocida. Prijedorčani su bili dio historije koju su drugi diktirali, a slijepci pisali. Prošlost nisu mogli birati, ali zato imaju šansu učiniti nešto za budućnost. Jer: “Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Ali smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda.” (Mehmedalija Mak Dizdar, “Smrt”).

Stvaranja etnički čiste “Velike Srbije”
Genocid u Prijedoru je doveo do pojave i dogaðaja koji se u psihi civiliziranog čovjeka s pravom lociraju u srednji vijek. Čovjek našeg doba mogao je samo u filmovima gledati strahote ratnog zločina, silovanja, mučenja i ubijanja nedužnih ljudi, strahote zločina protiv mira i zločina protiv čovječnosti. U takvom ambijentu do svijesti civiliziranog graðanina svijeta nije mogla prodrijeti gola istina o prijedorocidu. Zaista, teško je shvatiti šta jedan monstrum može uraditi u napadu ludila. Još je teže zamisliti, a kamoli shvatiti šta rade čitave grupe monstruma radi davno postavljenog cilja – stvaranja etnički čiste, tzv. “Velike Srbije”. Sredstva za ostvarivanje toga cilja su – ubijanje i mučenje nedužnih Prijedorčana. I to ne kao pojedinačna, neciljana, nego kao grupna, organizovana, ciljana ubijanja i mučenja – genocidnih razmjera.
U Prijedoru se dogaða genocid najgore vrste – kulturocid, ekocid, etnocid, urbicid, elitocid – za šta se koriste metode koje psiha normalnog čovjeka ne može ni pojmiti. Nad tom činjenicom se trebaju zamisliti moćnici svjetske politike i meðunarodnog prava. Trebaju se upitati jesu li trebali učiniti više, jesu li morali energično djelovati da se spriječi zločin genocida, zlo koje je čovjeku učinio izrod ljudskog roda. Prijedorski Bošnjaci su pojedinačni i kolektivni svjedoci zločina genocida i njihova je jedina krivica što vole svoj grad, svoju vjeru, naciju i državu.
Svakog zločinca stigne zaslužena kazna. Nema genocidnih naroda, postoje genocidne ideologije i pojedinci, meðu kojima je i srpsko-šovinistička koju su smislili nacionalšovinisti u Beogradu i izopačeno učenje Srpske pravoslavane crkve, čiji su “zarobljenici” i istomišljenici, prijedorski četnici, pokušali ubiti čitav jedan grad i čitav jedan narod u njemu.
Prijedor, grad logora smrti

Ekshumacije u prijedorskom kraju

DženazePrijedorski četnici su prenosili naredbu predsjednika SDS, Radovana Karadžića, da siluju Bošnjakinje, jer to podiže moral srpskih vojnika, a oficiri bivše JNA su obučavali neuke na svinjama kako treba da kolju Bošnjake. To je pouka da se zna i ne zaboravi odakle je došao zločin i ko ga je naredio, da se za njima traga i ne stane, sve dok i njih ne stigne zaslužena kazna. To moraju učiniti čovjek i civilizacija, ako ne žele biti uništeni. Ali prije svega i prije svih to moramo učiniti mi, Bošnjaci, Prijedorčani.

Prijedorocid karakterizira organizirano, planirano, ciljano ubijanje Bošnjaka
U historiji civilizacije pozitivno meðunarodno krivično pravo nije zabilježilo zločine takvog stepena, kao što je prijedorocid, koji po svojoj bestijalnosti i monstruoznosti prevazilazi sve zločine izvršene u Drugom svjetskom ratu. Prijedorocid karakterizira organizirano, planirano, ciljano ubijanje Bošnjaka, njihovo masakriranje bez obzira na spol i starost, formiranje koncentracionih logora smrti, u kojima su vršena najstrašnija klanja, mučenja, ubijanja, masovna silovanja žena, djevojaka, pa čak i djevojčica pred očima najbližih, namjerno zadržavanje silovanih žena radi sprječavanja prekida nasilne i neželjene trudnoće, tjeranje na prisilni rad, uzimanje civila za formiranje tzv. živih štitova, prisilno protjerivanje Bošnjaka sa njihovih vjekovnih ognjišta i pretvaranje privremeno okupiranih područja u jednonacionalna tzv. Srpska područja, artiljerijsko razaranje Prijedora i okoline, uništavanje materijalnih i duhovnih spomenika kulture, historije, tradicije i običaja prijedorskih Bošnjaka, a sve sa jednim ciljem da se biološki iskorijene Bošnjaci sa prijedorskih prostora i zatru svi tragovi njihove civilizacije.
U Prijedoru je počinjen krivični zločin genocida, zločin protiv civilnog stanovništva, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, zločin uništavanja kulturnih i historijskih spomenika, zločin rasne i druge diskriminacije, zločin meðunarodnog terorizma.
Na osnovu presude Meðunarodnog krivičnog tribunala Tadiću za zločine protiv čovječnosti u Prijedoru ustanovljena je agresija Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu. Meðunarodni sud pravde je poništio tu presudu, konstatujući da Meðunarodni krivični tribunal nije zadužen za utvrðivanje odgovornosti država, nego pojedinaca. Političkim rušenjem presude za Tadića otvoren je put za oslobaðanje Srbije i Crne Gore od direktne odgovornosti za agresiju i genocid. Iz presude Tadiću sasvim je jasno da je postojao zločinački plan za uništavanje prijedorskih Bošnjaka kao naroda. Zločinački plan uništavanja Bošnjaka Prijedora se odvijao u okvirima meðunarodnog sukoba, odnosno agresije. Presudom Tadiću za zločin protiv čovječnosti Meðunarodni krivični tribunal je dokazao sistem u vršenju zločina iz oblasti meðunarodnog humanitarnog prava, masovnih likvidacija, ubistava, progona, deportacija, silovanja, mučenja i ubijanja u koncentracionim logorima smrti, uništavanju vjerskih i nacionalnih objekata, smišljenog uništavanja bošnjačke inteligencije. Taj dokazani sistem u vršenju zločina sa ciljem smišljenog uništavanja čitavog bošnjačkog naroda u Prijedoru, oličen u presudi Meðunarodnog krivičnog tribunala u slučaju Tadić, je negiran presudom Meðunarodnog suda pravde. Svijet je još jednom pokazao da priznaje silu i nadmoć, koje dolaze od agresora.
Politička presuda Meðunarodnog suda pravde je na tragu potonuća čovjeka i civilizacije. Istovremeno ona daje šansu Prijedorčanima da se još više aktiviraju u zapisivanju i objavljivanju svjedočenja o zločinu genocida.
Mi, Prijedorčani, zajedno sa svim prijateljima istine i pravde moramo postaviti pečat ovog strašnog vremena koji će zauvijek podsjećati Bošnjake na sve njihove patnje i stradanja u nastojanju očuvanja svog biološkog opstanka. Prijedorčani moraju bilježiti krvavu cijenu, plaćenu životima mnogih, plaćenu zato da bi se budućim generacijama Bošnjaka omogućio život dostojan čovjeka.

Prijedorčani – sve što je zapisano ostaje, a što nije nestaje!
Prijedročani takoðer moraju opomenuti Evropu, staru kolijevku civilizacije, da se na njenom tlu takvi zločini više nikad ne dogode. U protivnom, Evropa više nikad neće biti primjer savremenog demokratskog društva i civilizacije i poštivanja ljudskih prava i sloboda, i neće više biti primjer njihove potpune afirmacije i daljeg razvoja prava i sloboda usmjerenih ka čovjeku kao pojedincu, kao i prema ljudskim kolektivitetima.
Zbog ogromnih žrtava u Prijedoru, zbog primjera ljudskog izroda, zbog obaveze da se prijedorocid više nikada ne ponovi, zbog obaveze da zločinci nikada nemaju mira, poruka je Prijedorčanima – sve što je zapisano ostaje, a što nije nestaje.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.