Kao urbano mjesto Sarajevo se počinje razvijati sredinom XV stoljeća podizanjem zadužbina Isa-bega Ishakovića. On je još 1457. godine podigao džamiju koju je poklonio sultanu Mehmedu Fatihu, po čemu je dobila ime Careva, a potom i upravno središte dvor – saray, po kome je grad dobio ime. Oba ova objekta i džamija i saray nastali su prije 1462. godine kada je napisana vakufnama Isa-bega Ishakovića o osnivanju njegovih zadužbina, s kojima je, zapravo, počelo urbano formiranje grada. Smatrajući srednjovjekovno selo Brodac, koje se nalazilo na Bendbaši, pogodnim da u njemu zasnuje novi grad, Isa-beg je to zemljište izuzeo od ranijih vlasnika, a u zamjenu im je dao zemljište u selu Vrančić u Hrasnici. Kao poklonik derviša tu je sagradio tekiju, do nje musafirhanu, nešto niže na Baščaršiji han (Kolobara), most preko Miljacke, hamam uz Carevu džamiju, izvjestan broj dućana te mlinove na Miljacki. Pored tekije, okolo koje se počelo formirati novo naselje, podizanjem hana odnosno karavansaraja sa mnogim dućanima, on je postavio osnove privrednog centra, a mostom omogućio povezivanje najstarijeg naselja okolo Careve džamije sa novim privrednim centrom na drugoj obali. U dućanima Isa-begovog hana najviše se prodavala tekstilna roba, tako da je ovaj prvi han u Sarajevu, ujedno i prvi sarajevski bezistan, jezgro kasnije sarajevske čaršije. Okolo njegovog glavnog ulaza formirala se čaršija bazerdžana, jedna od najstarijih u Sarajevu. Na zapadnoj strani nastaje čaršija Kazaza, a sa sjeverne je bio put na kome će kasnije nastati čaršija sedlara i sarača (današnja ulica Sarači). Trg na kome se počela formirati čaršija postojao je prije 1462. godine, pretvorio se u neku vrstu čaršije i prozvao se Baščaršijom (glavna, centralna čaršija). U blizini tog trga nalazilo se i prvo kršćansko naselje Gornja Varoš.
Svoje zadužbine Isa-beg je uvakufio ” …tako da se ne mogu ni prodati ni pokloniti, niti na ma koji način preći u čije puno vlasništvo (mulk), nego da vječno ostane onako kako je (u vakufnami) propisano “sve dok Bog ne ostane jedini gospodar zemlje i svega što je na njoj; on je najbolji nasljednik”. Osnivač Sarajeva, grada za kojeg u jednoj od njegovih vakufnama piše da je ” …ognjište ratova i cvijet meðu gradovima, grad gazija i boraca … ” nije ni slutio da će šeher, kome je udario temelje postati jedan od najljepših gradova na Balkanu, u čijoj izgradnji će učestvovati brojni visoki funkcioneri osmanske države, najčešće porijeklom iz Bosne, predstavnici feudalne klase, bogati trgovci i zanatlije ali i obični graðani. Oni su podizanjem raznih objekata vjerskog, društvenog, ekonomskog, kulturnog karaktera, uticali da Sarajevo, posebno tokom XVI stoljeća, kada nastaju i najznačajnija arhitektonska ostvarenja osmanskog doba, postane najveći i najznačajniji grad u Bosni.
Prvi objekat koji je sagraðen neposredno nakon propasti Bosanskog kraljevstva bio je mesdžid Mehmed-bega Minetovića, prvog bosanskog sandžak-bega (1463-1464). Mesdžid se nalazio na mjestu gdje je danas apoteka “Bosna”. Okolo mesdžida formirala se Mahala Mehmed-bega Minetovića. Kasnije je mesdžid pretvoren u džamiju koja je izgorjela u požaru 1879. godine. U XV stoljeću nastale su i zadužbine bosanskog sandžak-bega Bali-bega Malkočevića (1475-1476) na Bistriku (mesdžid, banja, most), zatim Ajasbega, takoðe bosanskog sandžak-bega (1470-1475. i 1476-1477) i to mesdžid koji se nalazio na mjestu gdje je danas hotel “Central”, okolo kojeg je nastala istoimena mahala, zatim mekteb i hamam. Tu u blizini bio je i Džemat Dubrovčana – Kolonija dubrovačkih trgovaca, u onom dijelu grada koji će se kasnije nazvati Latinluk ili Frenkluk mahala po stanovnicima koji su u njoj stanovali, a koja se prostirala nizvodno od Latinske ćuprije. Dvije džamije u Sarajevu, podigao je i čuveni Jahja-paša jedan od onih funkcionera Osmanskog carstva koji se istakao meðu “najvrsnijim ratnicima i najpobožnijim osnivačima zadužbina” u vrijeme Bajazida II. Jednu, visoko u Komatinu ispod Trebevića i drugu na brijegu, kasnije nazvanim Ćurčića brijeg po čuvenoj sarajevskoj porodici koji su tu u blizini stanovali. Jedan iz te porodice, čuveni Salih-aga, poslije požara 1679. godine obnovio je Jahja-pašinu džamiju, po čemu je od tada poznatija pod imenom Ćurčića džamija.
Urbanom razvitku Sarajeva s kraja XV i početkom XVI stoljeća znatno je doprinio i bosanski sandžak-beg Skender paša. Na lijevoj obali Miljacke sagradio je tekiju nakšibendijskog reda, do nje imaret i musafirhanu,do kojih je doveo vodu sa Soukbunara, te nekoliko česmi. Na drugoj obali Miljacke napravio je veliki dvor za sebe, do njega karavansaraj sa jedanaest dućana u prizemlju i sve te zadužbine povezao mostom preko Miljacke. Izgradio je i jedan mesdžid iznad Kovača, okolo kojeg je nastala jedna od sarajevskih mahala, a preko Vratnika je preveo jedan rukavac Mošćanice, koji je išao sve do Baščaršije. U blizini Skenderpašinih zadužbina, njegov sin Mustafa paša podigao je prvu potkupolnu džamiju 1517. godine i za njeno održavanje ostavio veliki posjed zvani Vesela Straža u blizini grada Akhisara (Prusca). Mustafa-pašina džamija poznatija kao Skenderija, porušenaje 1936. godine, a 1960. i njena munara.
Ubrzo poslije izgradnje Skenderije, sagraðene su u Sarajevu još dvije potkupolne džamije i to Muslihudina Čekrekčije 1526. godine i džamija Havadže Duraka poznatija kao Baščaršijska džamija 1528. godine.
Tokom XV i XVI stoljeća u Sarajevu je sagraðeno preko 100 džamija. Pored njihove osnovne uloge kao sakralnih i kulturno-prosvjetnih objekata, džamije su predstavljale i centre mahala koje su nosile imena osnivača džamije. Bili su to visoki funkcioneri osmanske vlasti, bogati trgovci i zanatlije, kao i drugi graðani Sarajeva. Većina tih ljudi, pa i visokih funkcionera bili su porijeklom iz Bosne, a neki su bili i u rodbinskim vezama sa carskom kućom. Kao i ostali objekti islamske arhitekture, džamije su graðene kao zadužbine pojedinaca. Ustanovljavanjem vakufa omogućena je ne samo izgradnja džamije, nego i njeno funkcionisanje. Inače vakufi su odigrali veoma značajnu ulogu u razvitku Sarajeva. Vakufska sredstva koja su ulagana u izgradnju grada bila su impozantna. “Institucija vakufa nastala je na bazi islamskih propisa, što pokazuje koliko je islam duboko prožeo čitav društveno-ekonomski život i koliko je uticao na razvitak gradova i arhitekture u njima “. Vakufname, svečane povelje pojedinaca, kojima se ustanovljava vakuf, sadrže niz značajnih podataka za izučavanje naše prošlosti. Pored njihove historijske vrijednosti, one predstavljaju i svojevrsne literarne tekstove.
Najznačajniji period u urbanom razvitku Sarajeva u osmansko doba je XVI stoljeće i to se smatra zlatnim dobom ovoga grada, što pokazuju i sačuvani dokumenti kao i spomenici materijalne kulture te svjedočenja putopisaca. Broj mahala koji je najbolji pokazatelj urbane razvijenosti jednog grada islamsko-orijentalnog tipa pokazuje da je baš u to vrijeme grad doživio kulminaciju u urbanom razvitku u osmansko doba. Krajem XV stoljeća grad je imao tri mahale, Džemat kršćana i Džemat Dubrovčana a krajem XVI stoljeća 91 muslimansku mahalu, dvije kršćanske i Džemat Jevreja.
Šesnaesto stoljeće jeste zlatno doba u povijesti Sarajeva ponajprije zahvaljujući pojavi Gazi Husrev-bega, neosporno najznačajnijeg bosanskog namjesnika, koji je podizanjem mnogobrojnih zadužbina, Sarajevo napravio velikim gradom – šeherom, poznatim širom Evrope i prostranog Osmanskog carstva. Godine 1530. Gazi Husrev-beg podiže džamiju ” ..izvanredne ljepote, visoku, prekrasnu koju je uzvišeni Allah pretvorio u svetu kuću i učinio svetištem za svoje robove”, koju projektuje glavni carigradski arhitekt Perzijanac Adžem Esir Ali. Begova džamija predstavlja najmonumentalniji objekat islamske arhitekture ne samo u Sarajevu, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nasuprot džamije sagraðena je medresa Kuršumlija i uz nju biblioteka. Graðena po uzoru na carigradske, medresa je, vjerovatno, djelo čuvenog graditelja tog doba Mimar Sinana. U Gazi Husrev-begovoj vakufnami propisano je koji će se predmeti predavati u medresi kao i “..ostalo što bude iziskivao običaj i mjesto”, što ukazuje da je vakif predvidio da se predaju i predmeti koje traži duh vremena i prilike.
U blizini medrese Gazi Husrev-beg je podigao i Hanikah -poseban tip medrese gdje se izučava mistična filozofija. Hanikah je pripadao redu halvetija, čiji sljedbenik je bio i sam Husrev-beg. Iz sredstava ovog velikog vakifa sagraðen je i hamam, do danas jedini sačuvan, od sedam koliko ih je nekada bilo u Sarajevu, zatim bezistan – graðevina impozantnog izgleda, te pored njega Tašlihan. Pri gradnji ova dva objekta pored domaćih majstora učestvovali su i dubrovački, na zahtjev graðana Sarajeva. Gazi Husrev-beg je podigao i niz humanitarnih ustanova, imaret i musafirhanu u prvom redu, zatim više privrednih objekata od kojih samo u sarajevskoj čaršiji preko 200 dućana. Iz sredstava njegovog vakufa podignuta je i sahat-kula pored Begove džamije, čuveni Morića han, prva bolnica u Sarajevu, te niz drugih objekata.
Za svoju zadužbinu Gazi Husrev-beg je ostavio ogromna dobra na teritoriji današnje Grčke, čitava sela i zemljišta u okolini Sereza, zatim širom Bosne, u okolini Sarajeva, Jajca, Ostrovice, Ključa, Tešnja… U gotovini je uvakufio ogromne sume u zlatu i srebru. Gazi, Husrev-beg ie stanovao u Čurčića mahali, u kući odakle se pružao živopisan pogled na njegove zadužbine. Bio je oženjen ženom po imenu Šahdidar, osloboðenom robinjom njegove sestre Neslišah, koja je takoðe u Sarajevu podigla jednu džamiju. Gazi Husrev-beg je ukopan u haremu njegove džamije, pored koga je i turbe njegovog osloboðenog roba i prvog mutevelije njegovog vakufa Murat-bega Tardića. Iznad vrata na njegovom turbetu uklesan je tarih na kome piše: “Neka svaki dan milost Božija i blagoslov na njeg pada”. Okolo njegovih zadužbina nastala je posebna Husrevbegova mahala, koja nikada nije imala veliki broj kuća s obzirom da se nalazi u čaršiji u kojoj su uglavnom privredni objekti.
U vrijeme kada je Gazi Husrev-beg podizao svoje zadužbine, tačnije 1531. godine u srednjovjekovnom selu Bjelave podigao je i neki Nebrdilo Hadži Alija džamiju, te se od tada Mahala Bjelave službeno nazivala njegovim imenom, ali se u narodu i dalje sačuvao stari naziv Bjelave.
Pored Begove, Skenderije, Čekrčijine, Baščaršijske …, tokom XVI stoljeća nastale su i džamije Ferhadija, Ali-pašina, Careva. Zadužbina bosanskog sandžak-bega Ferhad-bega Vukovića-Desisalića, sagraðena 1561. godine jedna je od rijetkih sarajevskih džamija u kojoj se sačuvala zidna dekoracija iz XVI stoljeća. Ferhad-beg je porijeklom iz poznate sarajevske porodice Vuković Desisalić, čiji su članovi bili ugledne ličnosti u društvenom i privrednom životu grada.
Dok su primorski majstori gradili u Sarajevu Ferhad-begovu džamiju, u isto vrijeme majstor Todor je slikao ikonu za njegovog brata Ivana. Uz džamiju je Ferhad-beg podigao i mekteb, imaret i česmu. Danas se sačuvala samo džamija i okolo nje manje greblje u kome su sahranjivani predstavnici janjičarskog odžaka, čije se sjedište nalazilo u blizini ove džamije, na mjestu gdje je danas Katedrala. Okolo džamije nastala je istoimena mahala po čemu se i danas jedna od glavnih saobraćajnica u njoj naziva Ferhadija.
Ali pašina džamija, zadužbina velikog vezira, budimskog beglerbega, bosanskog sandžak-bega, sagraðena je 1561. godine, u vrijeme kad je osmanska graðevinska djelatnost bila u punom procvatu. Mnogi historičari umjetnosti s pravom je ubrajaju meðu najljepše kupolaste džamije na našim prostorima. Zidana od kamenih klesanih kvadera, presvedena jednom kupolom, sa munarom veoma lijepo ukrašenom stalaktitima, ova džamija djeluje veoma skladno. Tehnika zidanja, debljina zidova te kamene sofe ukazuju i na prisustvo primorskih majstora u njenom graðenju.
Careva je podignuta 1566. godine po nalogu sultana Sulejmana na mjestu prve sarajevske džamije koju je još 1457. godine podigao Isa-beg. Današnje zdanje džamije pripada standardnom tipu jednoprostorne kupolne džamije sa trijemom. Veoma vitka i visoka munara od 47 metara ubraja se medu najljepše u Bosni i Hercegovini, a lijepo izraðeni mihrab i minber, te slikarski motivi nastali još u XVI stoljeću upotpunjuju enterijer ove džamije.
Osim kupolnih, ima još nekoliko džamija koje se svojom arhitekturom odvajaju od manjih mahalskih džamija: Magribija, Hadžijska, Bijela džamija na Vratniku, Jahja-pašina džamija na Čurčića brijegu. Prema tradiciji jedna od najstarijih sarajevskih džamija je Magribija, čije prvo zdanje je izgorjelo u požaru 1459. godine. Prema toj predaji, njen osnivač šejh Magribija, došao je u ove krajeve zajedno sa Isa-begom Ishakovićem i u to vrijeme podigao svoju džamiju. Karakteristika ove graðevine je njena bačvasta tavanica koju ne nalazimo u drugim džamijama kod nas. Džamija Gazi Husrev-begovog intendanta Vekil-harač Mustafe, poznatija kao Hadžijska sagraðena je izmedu 1540. i 1561. godine. Iznad nje se nalazi jedan od najljepših dijelova starog Sarajeva Alifakovac, sa strmim sokacima, u kojima su kuće nanizane tako da svaka ima lijep vidik i prostranim grobljem sa prepoznatljivim turbetima i snježnobijelim nišanima. Tu su tokom pet stoljeća kopani sarajevske kadije, muderisi, muftije, esnaflije, age serdengečdije, te druge ugledne Sarajlije, a poznato je i kao Musafirsko groblje, jer su u njemu kopani ljudi iz drugih krajeva, koje je smrt zatekla u Sarajevu. Natpisi na nišanima predstavljaju pravi arhiv u kamenu, a dosta natpisa spjevali su i čuveni sarajevski pjesnici, Mejlija, Fadil-paša Šerifović, Abdi, Enveri i drugi. Ljepotu cijelog ovog ambijenta upotpunjuje i jedna lijepa stara česma, koju je podigao sarajevski kadija Ahmed ef. Jahjapašić za dušu svog rano preminulog sina. Meðu najljepše džamije na Vratniku po svojoj arhitekturi spada džamija Divan-katiba Hajdara, poznatija kao Bijela džamija. Sagradio je izmeðu 1536. i 1545. godine Gazi Husrev-begov sekretar (divan katib) hadži Hajdar. Pored vitke munare, na ovoj džamiji se ističu i vanjske sofe koje su na sprat. Meðutim najbrojnije su one džamije sa drvenom munarom, koje su ostale u sjenci monumentalnih zdanja. Ali i ove džamije su takoðe značajne, bez obzira što u arhitektonskom pogledu nisu zapažene. Kao centri mahala one su imale značajnu funkciju i “izvanredno se uklapaju u ambijent mahale”. Jedna od ljepših sarajevskih džamija, za čiju munaru Kemura kaže “da je bila tako lijepa i majstorski napravljena, da joj u Sarajevu nije bilo slične”, bila je džamija Hadži Alije Bakrbabe poznatija kao džamija na Atmejdanu. Inače na prostoru Atmejdana nekada se nalazila i biblioteka, medresa, česme, hipodrom, a danas od tih objekata nije sačuvan nijedan.
Početkom XVI stoljeća sagraðena je Stara pravoslavna crkva na Varoši, u Latinluku je postojala katolička, a krajem istog stoljeća nastala je i prva sinagoga – II Kal Grandi, u kompleksu zvanom Sijavuš -pašina daira sve na stotinjak metara udaljene od najznačajnijih sarajevskih džamija.
Poseban značaj u razvitku Sarajeva, kao i drugih gradova u našim krajevima imali su vakufi. Brojni legatori, predstavnici feudalne klase, zanatskih i trgovačkih cehova ulagali su svoja sredstva u izgradnju grada. Podizane su džamije, bezistani, hanovi, karavansaraji, mostovi, škole i drugi objekti. Sredstva koja su ulagana u izgradnju Sarajeva tokom XVI stoljeća bila su impozantna.
Uz džamije su se gradili mektebi u sklopu jednog vakufa. Srednje, više i visoko obrazovanje sticalo se u medresama kojih je bilo više u Sarajevu. Po svome renomeu, kao i po arhitekturi najpoznatija je Gazi Husrev-begova. I pored toga što svojim dimenzijama ne predstavlja veliku graðevinu, djeluje monumentalno. Nad glavnim ulazom u medresu nalazi se kamena ploča na kojoj je uklesan natpis veoma lijepo uraðen, oivičen cvjetovima i arabeskama:
“Ovu graðevinu podiže za one koji traže nauku A za ljubav Boga koji uslišava molbe, Gazi Husrev-beg, zapovjednik boraca za vjeru, (On je) izvor dobročinstva, ponos pravednih Fejzur -rob joj reče hronostih: Stjecište dobrih, dom savršenih ljudi”.
Učenici koji su pohaðali medresu imali su besplatno stanovanje i hranu. Po svome renomeu i profesorima koji su u njoj predavali ova medresa je bila najpoznatija na zapadu Balkanskog poluostrva. U XVI stoljeću pored Husrev-begove podignute su još četiri medrese: Firuz-begova, Mehmed-bega Isabegovića, Gazi Husrev-begov Hanikah, te Kemal-begova medresa.Pored redovnih škola, islamsko obrazovanje sticalo se i na javnim predavanjima, koja su se održavala pored džamija i u tekijama. U XV i XVI stoljeću postojale su slijedeće tekije: Isabegova, Skender-pašina, Tekija Gaziler (boraca za vjeru), Turna derviša, Džandžu gaza i derviša Hadži-dede. To su bile mahom skromne graðevine koje su se sastojale od jedne prostorije za zajedničke obrede (simhana), zatim prostorije za derviše, musafirhane, stana za šejha i dvorišta. Uz džamije, medrese, tekije i mektebe nastajale su biblioteke, od kojih je svakako najznačajnija Gazi Husrev-begova osnovana 1537. godine, u sastavu istoimene medrese. Kasnije je prenesena u posebnu zgradu pored Careve džamije. Kao i druge ustanove prosvjetnog karaktera i biblioteke su izdržavane iz vakufskih sredstava. Podaci iz deftera i vakufnama pokazuju da su knjige bile čest predmet uvakufljavanja.
Pored sakralnih i prosvjetnih objekata u Sarajevu je tokom XV i XVI stoljeća sagraðen i veliki broj komunalnih i privrednih objekata. Meðu tim objektima dominiraju brojni mostovi čija je izgradnja bila uvjetovana razvojem komunikacija i raznih objekata na jednoj i drugoj obali rijeke, a to su ćuprija Isa-bega Ishakovića (Careva ćuprija), Skender -pašina, Latinska, Čobanija, Ćumurija, Šeher Ćehajina. Sarajevo je dobilo prvi vodovod još sredinom XV stoljeća, a znatno je proširen tokom XVI.
Grad je bio poznat i po velikom broju česama (krajem osmanske vladavine bilo ih je 156), šadrvana, sebilja, koji su pored toga što su grad opskrbljivali vodom, doprinosili i ljepšem izgledu grada. Česme su graðene kao zadužbine pojedinaca. Narodna predaja kaže da je bolje sagraditi česmu nego džamiju. Zidane od kamena sa kamenim koritima, često sa uklesanim tarihom, sarajevske česme svojom ljepotom i ambijentom u kojem su podizane u sjenci visokih stabala, džamijskih zidova ili pak samostalno postavljene, skladno uklopljene u ambijent mahale opjevane su u mnogim pjesmama. Tako najpoznatiji sarajevski pjesnik s kraja XVI i početka XVII stoljeća Nerkesija pjeva o svome rodnom gradu:
“Tu se čovjeku čini da može dugo živjeti, jer na hiljadu mjesta po Sarajevu teku česme iz vrela neumrlosti. ”
Poslije džamija najljepši i najmonumentalniji objekti islamske arhitekture su hamami. Svi su graðeni od kamena, prekriveni sa kupolama a imali su veoma lijepu unutrašnju dekoraciju. Prvi je podigao Isa-beg Ishaković neposredno uz Carevu džamiju, a kratko vrijeme iza toga 1477. godine Firuz-beg je sagradio jedan hamam na Baščaršiji koji je odavno propao a na njega nas danas sjeća samo, jedan naziv male ulice Ćulhan. Pored ova dva postojali su još hamami Bali-bega na Bistriku, Mehmed-paše na Kovačima, Rustem-pašin hamam, i jedini koji se sačuvao do danas Gazi Husrev-begov. Nekada je imao dva odjeljenja: muško i žensko koja su bila iste veličine. Ispred tih odjeljenja nalazio se predprostor natkriven velikom kupolom, u kome se nalazio lijep vodoskok. Tu je bilo više manjih prostorija u kojima su se posjetioci pripremali za kupanje i odmarali poslije kupanja. Iz prednje prostorije ulazilo se u drugu u kojoj je bila nešto viša temperatura, a koja se zvala kalpaluk. Najveća prostorija bila je mejdan, prekrivena kupolom, iz koje se ulazilo u tri manje prostorije, predviðene za kupanje, takoðe presvoðene kupolama. U sobama za kupanje nalazila su se korita u koja je tekla topla i hladna voda iz zidova. Svjetlost u ove prostorije prodirala je kroz otvore na kupolama. Iza sobe za kupanje, nalazio se rezervoar sa toplom vodom. Poslije kupanja ljudi su se odmarali i pili kahvu u ćošku koji se nalazio ispred prostorije zvane šadrvan.
Od korisnih i humanitarnih ustanova podizanih u Sarajevu najznačajnije su imareta i musafirhane. Iako male graðevine, koje u arhitektonskom pogledu nisu predstavljale vrijedna ostvarenje, bile su veoma korisne jer su siromašnim, putnicima, ðacima pružali besplatno prenoćište i hranu.
Sarajevo je bilo od onih gradova, čestih na Levantu, podijeljen na čaršiju trgovački dio i mirne mahale za stanovanje.
Stambeni dio grada razvijao se po okolnim padinama, idući od centra prema periferiji. Pri podizanju stambenih dijelova težilo se da se obezbjedi što više zelenila i svjetlosti. Kuće utonule u zelenilo bašči i prostranih avlija, u kojima se uzgajalo raznovrsno voće, povrće i cvijeće, činilo je ovaj grad jednim od najljepših u Bosni. U zapisima putnika namjernika za sarajevsko zelenilo se kaže da se “preliva preko zidova koje opasuju kuće, i na sokake”. Uz česmu u avliji ili duž visokih zidova pružale su se ruže penjačice, izmeðu bijele kaldrme rasli su ježići koji su avliji davali izgled najljepšeg bosanskog ćilima. Nezaobilazni su u avlijama šimširi kao i raznovrsno cvijeće: šeboji, zambaci, bejturan, kasumpaše, šekaici, katmeri, pejgamberčići, hadžibeg, sabahčić i mnoge druge vrste cvijeća. U sarajevskim baščama i avlijama obavezan je i jorgovan a često i igde. Gdje god je bilo moguće kuće su graðene na mjestima odakle se pružao bolji vidik i pokraj tekuće vode. Tamo gdje nije bilo tekuće vode, pristupalo se vještačkom navodnjavanju kao što je na primjer bilo prevoðenje jednog rukavca Mošćanice preko Vratnika i Baščaršije. Ta voda tekla je kroz mnoge bašče i avlije stvarajući prijatan ugoðaj. 0 brojnosti i ljepotama sarajevskih bašči pisali su mnogobrojni putopisci. Tako je prolazeći ovuda 1550. godine Katario Zeno zapisao da svaka kuća ima svoj vrt i čardak, a vrtovi su lijepi poput onih u Padovi. Dok jedan engleski putopisac kaže: “Ogroman broj stabala meðu kućama, od kojih su mnoge velike i lijepe, daju čitavom gradu izgled krasnog vrta i nije čudo što ga zovu Damaskom Sjevera”.
Malo je gradova u svijetu koji u nazivima ulica, toponima imaju nazive zelenila, drveća, cvijeća: Behar, Cvijetna, Karanfil mahala, Pod trešnjom, Višnjik, Podhrastovi, Sedam šuma, Ispod oraha, Vinogradi, Lipe, Velika drveta, Babića bašča, Zlatareva bašča, Iza gaja ulica, Iza lipa ulica, Iza bašča ulica, Hrastovi, Nadlipe, Podgaj …
Posebno su bili bogato ureðeni enterijeri kuća. Tom prijatnom enterijeru nije ljepotu i ugodnost stvarao namještaj koga i nije bilo mnogo, nego raznovrsne tkanine i ćilimi, rezbareno drvo, te mnogobrojni predmeti od srebra i bakra izraðeni u dućanima sarajevskih kujundžija i kazandžija. U mnogobrojnim dokumentima i zabilješkama putopisaca, nalaze se podaci o opremi stanova, posebno bogatijih graðana. Spominje se zlatno i srebreno posuðe, svileni dušeci, srmali jorgani, jastuci od brokata i atlasa, stolovi od ebanovine, velika ogledala.
Što se tiče čaršije ona je bila izgraðena do kraja XVI stoljeća. Formirana sredinom XV stoljeća veoma se brzo razvijala i svoj najveći uspon dostigla je u drugoj polovini XVI stoljeća. U toj čaršiji egzistiralo je 80 raznih vrsta zanata, organizovanih u jake cehovske organizacije – esnafe. Ti zanati bili su i topografski organizovani po vrstama zanata, odnosno esnafa, tako da su u jednoj ulici bili dućani samo jednog ili više srodnih zanata. Kazandžiluk, Kujundžiluk, Kazazi, Halači, Mudželiti, Kazazi, Kovači, Kundurdžiluk, Sarači, Bazerdžani, Aščiluk… sve skupa 45 takvih ulica činilo je Sarajevsku čaršiju. Nadaleko čuveni proizvodi sarajevskih zanatlija zadovoljavali su potrebe ne samo Sarajlija, nego su se izvozili i u druge krajeve.
Na području sarajevske čaršije izgraðen je čitav niz trgovačkih objekata. Najznačajniji meðu njima su bezistani, zatim hanovi i karavansaraji, te mnogobrojni dućani, magaze i daire. Bezistani su graðeni samo po većim mjestima. Činjenica da su u Sarajevu podignuta tri bezistana govori kakav je to bio značajan trgovački centar. Od tri sarajevska bezistana dva su se sačuvala do danas i služe kao trgovački objekti. Gazi Husrevbegov, impozantna graðevina uz koju je sagraðen i Tašlihan. Ova dva objekta bila su povezana tako da su trgovci iz bezistana mogli direktno kontaktirati sa mletačkim i dubrovačkim trgovcima koji su odsjedali u Tašlihanu. Pri gradnji bezistana i Tašlihana pored domaćih majstora učestvovali su i dubrovački.
Drugi bezistan iz XVI stoljeća je Brusa bezistan, zadužbina velikog vezira i zeta sultana Sulejmana Veličanstvenog. Prema svjedočenju Bernarda Navadera, Rustem-pašinog savremenika on je roðen u Sarajevu. Ovaj bezistan dobio je ime po svili iz Bruse koja se u njemu najviše prodavala. Sagraðen od kamena i prekriven sa dvije male i šest velikih kupola, toje tipičan trgovački objekat kakvi se grade u XVI stoljeću širom Osmanskog carstva. Ima ulaze na sve četiri strane a otvori za svjetlo se nalaze visoko na zidovima. Nekada je Brusa bezistan imao i dva trezora u kojima su se čuvali esnafski defteri, sidžili i razne dragocjenosti.
Trgovački karavani, natovareni raznovrsnom robom i sa istoka i sa zapada pristizali su u sarajevske hanove i karavansaraje. Najznačajniji meðu njima su Kolobara, Tašlihan i Morića han. Zadužbina Isa-bega Ishakovića, Kolobara bio je veliki han sa četrdeset soba, a mogao je primiti 400 putnika i 35 konja. Poznati kameni han Tašlihan sagraðen je sredstvima Gazi Husrev-begovog vakufa; opasan nizom dućana, dok su na spratu bile ureðene sobe za noćenje. Česti gosti ovoga hana bili su dubrovački trgovci. U njegovom dvorištu bio je veoma lijep sebilj sa više česmi, pored kojeg je na stubovima podignuta mala džamija. Sve je to nestalo u požaru 8. 8. 1879. godine. Bogatom Gazi Husrev-begovom vakufu pripadao je i Morića han, koji je najvjerovatnije sagraðen krajem XVI stoljeća. Ime mu datira od prve polovine XIX stoljeća po tadašnjem zakupniku Mustafa-agi Moriću i njegovom sinu Ibrahimu. Jedan je od rijetkih hanova koji je sačuvan do danas – restauriran je i služi kao poslovni i ugostiteljski objekat.
Poseban impuls meðunarodnoj trgovini davali su Dubrovčani. Oni su stanovali u kvartu Latinluku ili kako se u službenim dokumentima nazivao Frankluk mahala – Franačka čaršija. U Sarajevu je od 80-tih godina XVI stoljeća poslovala i moćna kolonija Mlečana i Firentinaca, trgovaca i poslovnih agenata velikih trgovačkih kuća, koji su preko Dubrovnika i dolinom Neretve, a od otvaranja splitske skele i preko Splita, napravili veliki promet u poslovima na Balkanu.
Značajnog udjela u trgovačkim poslovima imali su i Jevreji koji su se u Sarajevo doselili sredinom XVI stoljeća. Prognani sa Pirinejskog poluostrva 1492. godine, naselili su se i u Osmanskom carstvu. Njihova uloga bila je posebno značajna u spoljnjoj trgovini. Zbog toga što su bili povezani sa drugim jevrejskim naseobinama i pojedincima kako širom Osmanskog carstva tako i izvan njega.
Sarajevo je uglavnom naseljavalo domaće autohtono stanovništvo, koje je, posebno tokom XVI stoljeća prihvatalo islam. Bilo je i stranaca ali u manjem broju. Podaci iz osmanskih izvora, posebno deftera, pokazuju da je proces prihvatanja islama u Sarajevu i njegovoj okolini tekao postepeno. Taj proces bio je najintenzivniji u XVI stoljeću, a početkom XVII stoljeća stanovništvo Sarajeva bilo je gotovo u potpunosti muslimansko. Masovnost prihvatanja islama, podaci iz izvora, svjedočenja stranih putopisaca, tolerantan odnos osmanske države prema pripadnicima monoteističkih religija, porodice u kojima jedan ili više članova prihvataju islam dok drugi ostaju u svojoj vjeri, sačuvan vlastiti jezik, jesu činjenice koje govore o procesu tog preobražaja. U skladu sa islamskim principima sadržanim u Kur’anu časnom “Vama vaša a nama naša vjera” i “U vjeri ne smije biti prisiljavanja” u Bosni se prihvata nova vjera islam.
Cijelo XVI stoljeće bilo je doba općeg prosperiteta Sarajeva. To j e doba njegovog kulturnog procvata, doba u kome su njegovi stanovnici, prihvatanjem islama, prihvatili i tekovine islamske kulture, prilagoðavajući je ovim prostorima. Zahvaljujući brojnosti kulturno prosvjetnih ustanova tokom XV i XVI stoljeća u Sarajevu je bilo dosta obrazovanih i uglednih ljudi, koji su svojim naučnim doprinosom utjecali da Sarajevo bude vodeći kulturni centar Bosanskog sandžaka. Mnogi su se školovali i van granica Bosne. Djela naših stvaralaca, posebno onih koji su pisali na arapskom, turskom i perzijskom nalaze se po mnogim bibliotekama u Istanbulu, Parizu, Beču, Budimpešti. Meðu istaknutijim pjesnicima koji su rodom iz Sarajeva ili su stvarali u Sarajevu u ovom vremenu bili su Mustafa-paša Skenderpašić – Suni, Mehmed Ulamapašić Gajreti, Muhamed Karamusić Nihadi, Muhamed Nerkesi, Sani Salih Bošnjak Potur, Hafiz Ahmed Jazidžizade, Tifli Čelebi. Kao filolog najpoznatiji u Sarajevu bio je Muhamed Musić Allamek. Meðu rijetkim piscima umjetničke proze koji su pisali na arapskom jeziku treba spomenuti još i Ahmeda Šemsudina Sarajliju. Jedna od najljepših pjesama napisanih o Sarajevu je pjesma Muhameda Nerkesija:
“Na moju dušu je djelovala tuga što se rastajem sa Sarajevom ljutu mi je ranu načinio rastanak sa sarajevskim prijateljima U njemu čovjek izgleda da poživjeti može dugo Na hiljadu mjesta u Sarajevu teku česme, vode života. U zimskim danima studen steže grad, ali se ipak ozbiljni starci i mladići sastaju u halvatima na razgovor Ali kad stigne doba proljeća i behara, U raj se pretvore bašče ružičnjaka sarajevskih… ”
Da se Sarajevo najintenzivnije razvijalo tokom XVI stoljeća, pokazuje i podatak da je početkom XVII stoljeća bio izgraðen gotovo cijeli prostor koji je činio gradsku teritoriju sve do austrougarske okupacije. Jer, iako je Sarajevo i tokom XVII stoljeća veliki i napredan grad, o kome s oduševljenjem pišu mnogobrojni putopisci koji su ovuda prolazili, nema više one izgradnje kakva je bila tokom zlatnog perioda Sarajeva, kada je podignuto preko 100 džamija, šest tekija, sedam hamama, više medresa, biblioteka, mostova, hanova, karavansaraja… U XVII stoljeću u cijelom Osmanskom carstvu počinje se osjećati kriza, što se svakako odrazilo i na razvitak Sarajeva. Izgraðeno je svega nekoliko značajnih vjerskih i objekata kulturnog značaja. Vakufnama Hurema sina Balije iz 1602. godine sadrži podatke o izgradnji mekteba u Hadži zade Hadži Ahmedovoj mahali. On je uvakufio 86.400 akči, dvije kuće i jednu bašču za izdržavanje spomenutog mekteba u selu Donji Nešat (blizu Pala). Vakif je odredio da se svake godine zasadi po deset stabala u njegovoj bašči što je svakako uraðeno jer na ovome mjestu danas postoji lijep gaj. Jedna ulica na tom prostoru iznad Hrida asocira na tu vakifovu odredbu i nosi naziv Iza gaja.
Česte promjene na položaju bosanskog beglerbega, kao i izbor tih lica koji su često i samovoljno uvodili neke namete, izazivalo je nezadovoljstvo stanovništva. Dolazilo je do pobuna pa i u Sarajevu je početkom XVII stoljeća izbila pobuna uslijed samovolje muselima Kurda.
Jedna od ličnosti koja se istakla medu uglednim ljudima u XVII stoljeću je Ibrahim ef. Bistrigija. Vrativši se iz Carigrada gdje se školovao i gdje je stupio u derviški red nakšibendija, sagradio je na Bistriku hanikah poseban tip medrese za izučavanje mistične filozofije. Od 1631. do 1664. godine bio je sarajevski muftija.
Urbanom razvitku Sarajeva doprinijela je i činjenica što je ovaj grad od svog osnivanja pa do 1553. godine, a onda od početka XVII stoljeća bio administrativni centar Bosanskog sandžaka, kasnije Pašaluka. Prema dokumentima sačuvanim u historijskom arhivu u Dubrovniku vidi se da već od 1607. godine bosanske paše borave u Sarajevu. U junu te godine dubrovački poklisar Jacobus de Lucaris, dobio je uputstvo svoje vlade da sačeka dolazak novog bosanskog paše u Sarajevu, a od 1612. godine, pa kroz cijelo XVII stoljeće dubrovački poklisari išli su bosanskom paši u Sarajevo. “Devetog tekućeg, poslao je Paša svog kapidžibašu, sa mnogim drugim sa svoga dvora, da me dignu od kuće i povedu u njegovu palaču” pisao je Pietro di Giorgio, a onda su ga “uz izvanrednu pompu” odveli do palače na jednom od najljepših pašinih konja, svečano opremljenog. Kada je stigao do paše ovaj ga je “s čitavim svojim dvorom, gdje su bili svi velikaši (tutti gli grandi di Bosina et di Herzegouina), dočekao na nogama i posjeo pored sebe. ”
Mnogobrojni izvještaji Dubrovčana, posebno oni iz XVII stoljeća gotovo su jedina svjedočanstva ceremonijala na dvoru bosanskih namjesnika. Poznato je da su Dubrovčani pri-likom dolaska svakog novog namjesnika u Sarajevo, išli da mu se poklone, noseći uobičajene darove. Snabdjeveni kredencijalnim pismom, raznim dokumentima koji su sačinjavali pri-vilegije tražio je audijenciju od pašinog ćehaje. Kada bi dobio odobrenje, ulazio bi
