PETNAEST GODINA AGRESIJE NA RBiH

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Prvi dio

Prisjećanja radi, na samom početku spomenimo da iako se za početak rata u BiH zvanično uzima datum 6. april 1992 godine, oružani sukobi, a samim time naravno i rat, počeli su skoro mjesec i pol dana ranije. Selo Ravno koje se nalazi u istočnoj Hercegovini je napadnuto od strane JNA (čitajte srpske) i srpsko-crnogorkih rezervista koji su opsjedali Dubrovnik već u novembru 1991. godine. Hajdukovanje i barbarizam srpsko-crnogorksog aktivnog i rezervrnog sastava vojske koji su se povukli iz Slovenije i Hrvatske, a koji su bili razmješteni u BiH je mjesece prije proljeća mnogima ukazivao na neizbježnost kako se to mislilo sukoba, a ustvari dugogotrajnog rata, koji će biti strašan i bolan. Taj ratni pohod o kome ćemo ukratko pisati u nastavku jeste najcrnija mrlja u historiji srpskog naroda ali i Evrope i meðunarodne zajednice upćenito, a ujedno i jedna od najvećih rana bošnjačkog naroda.

Uz nagomilavanje srpskih rezervista po cjelokupnoj teritoriji Republike Bosne i Hercegovine već od same jeseni 1991. se uporedo kreće sa formiranjem paravojski i četničkih koljačkih odreda. Uz ohrabrivanje vrha JNA lokalni Srbi se organiziraju i počinje se sa barikadama i oružanim patrolama. U nekim gradovima BiH već krajem februara i početkom marta se lokalni četnici sukobljavaju sa pripadnici MUP-a RBiH. U toku tih mjeseci prije početka rata svako srpsko selo je dobivalo kamione prevarom uzetog oružja TO BiH i kamione oružja ondašnje JNA za koju smo vrevali da je naša a ona je oduvijek bila samo njihova, četnička. Četnici su imali dobro organizovanu logistiku i dobro pripremljenu taktiku koju su osmišljavali njihovi generali, njih desetine i stotine. U atomsferi potpune nevjere da će biti rata i s druge strane realne nemoći graðani BiH prve mjesece 1992. godine provode u antiratnim demonstracijama i prosvjedima. Teritorijlana odbarana RBiH biva razoružana a vodeći kadrovi-naravno Srbi, na čelu sa generalom Vukosavljevićem uništavaju dokumentaciju i priključuju se JNA i paravojnim koljačkim odredima. Incdenti se intenziviraju i u mjesecu martu se skidaju posljednje petokrake zvijezde sa uniformi, kapa, zastava a na njihova mjesta stavljaju kokarde. Četničke pjesme odzvanjaju iz srpskih sela i kasarni JNA.

1. aprila Arkanova fašistička garda divljački ulazi u Bijeljinu i tu se dešavaju prvi zločini. Mnogima su u očima i danas slike četnika koji šuta tijelo ubijenog Bošnjaka. Napad je izvršen pred Kurban bajram čime je kako su tada govorili četnici zvanično i simbolično počelo klanje Bošnjaka.
Isti taj dan Srbi blokiraju neke vitalnije saobračajnice širom BiH, da bi narednih dana preuzeli kontrolu nad nekim gradovima, a u nekim to bezuspječno pokušavaju. Napadi u Mostaru, Bosanskom Brodu, Neumu, Sarajevu desili su se u danima prije 6. aprila, dana kada je RBiH priznata od strane Evropske unije. Od tog dana, 6. aprila Srbi napadaju širom BiH, a samo dan poslije 7. aprila Momčilo Krajišnik, jedan od lidera SDS-a proglašava nezavisnost „srpke republike“. U danima koji su slijedili Srbi napadaju svim mogućim naoružanjem, uključujući tešku artiljeriju i avijaciju. Do polovine aprila vlada jedan opći haos; Predsjedništvo pokušava uvesti kontrolu nad oružanim jedinicama i pokušava ih staviti pod komandu TO. U Hercegovini je osnovana HZ „Herceg Bosna“ i HVO koji će prema planu Bobana i drugih hvatskih lidera biti jedina legitimna oružana snaga na području fantomske HZ HB. Sve druge oružane snage smatraju neprijateljskim. Osnivanje HZ HB i proglašenje TO neprijateljskom formacijom je bio jedan od prvih akata Bobana koji su ukazivali na neizbježnost sukoba i sa separatističkim elementima unutar hrvatskog korpusa. Tako je počelo proljeće 1992. godine.

Drugi dio

Proljeće 1992. godine je bilo početak egzodusa i protjerivanja Bošnjaka. Iz gradova istočne Bosne i Hercegovine Rudog, Čajniča, Vlasenice, Bratunca, Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Brčkog, kao i Bosanskog Broda, Prijedora, Bosanskog Novog, Bosanske Dubice, Bosanske Gradiške i svih drugih gdje je kročila smrdljiva četničko-fašistička čizma pristizali su muhadžiri i leševi. Pristizali su samo najgori haberi. Svjetski mediji su skeptično prenosili prizore uništenja jednog naroda. Onaj dio Bosne i Hercegovine koji četnici nisu bili okupirali s nevjericom je pratio (ne)reakciju meðunarodne zajednice. Proljeće 1992. godine je bilo početak egzodusa i protjerivanja Bošnjaka. Iz gradova istočne Bosne i Hercegovine Rudog, Čajniča, Vlasenice, Bratunca, Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Brčkog, kao i Bosanskog Broda, Prijedora, Bosanskog Novog, Bosanske Dubice, Bosanske Gradiške i svih drugih gdje je kročila smrdljiva četničko-fašistička čizma pristizali su muhadžiri i leševi. Pristizali su samo najgori haberi. Svjetski mediji su skeptično prenosili prizore uništenja jednog naroda. Onaj dio Bosne i Hercegovine koji četnici nisu bili okupirali s nevjericom je pratio (ne)reakciju meðunarodne zajednice. Svaki dan u toj prvoj godini rata je ubijano po stotine nevinih ljudi. Ubijani su kao gamad, ubijani bez prava da se brane. Zatvarani, mučeni, ponižavani, silovani i ubijani pred očima cijelog svijeta. Bez prava da se brane! Hipokrizija meðunarodne zajednice se mogla gledati iz sahata u sahat, iz dana u dan. Embargo na oružje je nametnut i na njega se gledalo kao na nešto pravedno. Umjesto oružja u Bosnu i Hercegovinu licemjerna meðunarodna zajednica slala je razne mirotvorce, unproforce i ikar nareske. Za genocid u Bosni i Hercegovini ili za genocide po Bosni i Hercegovini koliko su krivi srpski zločinci toliko su krivi i Butros Gali, Yasushi Akashi, Philippe Morillon, Francios Miterand, Carl Bildt i svi drugi klošari koji su sjedili po uredima UN i institucijama meðunarodne zajednice. Nikada niko od njih nije izrazio bilo kakve emocije i žaljenje za onim što je bilo. Nikada od njih niti jedan nije uradio bilo šta dobro za Bosnu i za Bošnjake. Imali razlike u srpskoj ravnodušnosti prema žrtvama genocida i ravnodušnosti meðunarodne zajednice? Pa ima! Srbi su stoljećima opjevavali klanje, desetinama godina pravili plan o istrebljenju «poturica» i u ranijim genocidima i poslije njih, kao i uvom i poslije njega sasvim hrabro pokazivali da će nastaviti i dalje sa istrebljenjima. Bez ikakvog su stida radili najnecivilizovanija nedjela i sve to pakovali u srpstvo. S druge strane, ta maðunarodna zajednica je imala kao neke druge norme. Tako su govorili i govore. Ustvari, sada se to slobodno može reći s lahkoćom i sigurno da su oni bili ravnodušni na prerezane vratove Bošnjaka, silovane djevojke i žene, ranjenu i osakaćenu djecu, muhadžire jadne, promrznute i gladne. Bili su ravnodušni prema logorima, truhlim leševima po ulicama bosanskih čaršija, zapaljenim i porušenim džamijama. Bilo im je svejedno.

I sada pitanje nama; zašto naše institucije, političari, njihove stranke, žrtve i na kraju cijeli narod ne bi tužili sve gore spomenute gadove i licemjre, zašto ne tužiti UN i one koji su nametnuli embargo? Zašto ne barem simbolično? Tužbe ne bi dobili, ali bi time valjda sebi i drugima pokazali da smo dovoljno svjesni. Zašto čekati da oni uhapse ratne zločince, zašto ih ne hvatamo mi? Nisu li i Jevreji sami hvatali naciste i nisu li sami uhvatili Adolfa Aichmana i nisu li mu sami sudili?! Poslije presude Meðunarodnog suda pravde u Hagu kojom je Bosna i Hercegovina ponovo izdana i prodana Bošnjaci više nikada i nikome ne smiju vjerovati. Ni jednim UN, ni jednom NATO-u i Unproforu, ni jednom OHR-u i ni jednom visokom prestavniku. Bošnjaci moraju imati simbolični Sud časti za svoje političare i Stub srama za iste. Bošnjački političari su sramota i ruglo svoga naroda. Ne postoji mjerilo kojim se može izmjeriti i izvagati jalovost naših političara. Oni se moraju kritikovati i pozivati na odgovornost više nego ikada. Ovdje treba spomenuti i nevladine organizacije, koji su bitan faktor kada je u pitanju kreiranje politike. Te nevladine organizacije koje u Bosni i Hercegovini haman postoje samo radi sebe i sebi su samima cilj ne rade ništa drugo nego traže donacije i sredstva za ko zna šta. Nema nikakve ozbiljne inicijative i akcije, nema pritiska. Naši vrli intelektualci spavaju i bore se za pozicije po fakultetima i umjesto da su najaktivniji, oni uopće ne mare. I onda kada se oglasi naš duhovni voða Mustafa ef. Cerić oni ga napadaju kako on ne treba da se miješa u politiku. Hoće kao reći da je njegovo samo duhovna opskrba naroda. Naroda koji je napaćen, prevaren, slagan, izmanipuliran, a i gladan. Ali i taj narod koji je umoran, napaćen, izmanipuliaran i gladan je ponovo samo narod koji predugo spava.

Ozbiljan istup napravio je upravo reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić prije nekoliko dana na Meðunarodnoj konferenciji «Islam u Evropi» koja se održala u Beču. Rekao je ono što je davno trebalo reći i čime je trebalo davno udariti po licu tu straru damu ili kako je jedan pjesnik nazva truhlu kobilu – Evropu. Rekao je ono što mi u duši nosimo i znamo da je istina. Rekao je ono što na kraju krajeva znaju da je istina i sami oni kojima je to rekao.

Mi moramo i kao pojedinci i kao narod jačati i sazrijevati. Moramo našu (ne)svijet korigirati. Moramo biti više ozbiljni i skeptični u pristupu meðunarodne zajednice. Imali i jedan visoki predstavnik da nije radio na štetu Bošnjaka? Naravno nema! I sve dok mi budemo vjerovali da će oni nešto umjesto nas biće nam gore i teže. I još više i još gore! Konstrukti u vezi Bošnjaka, kao „bijelih terorista“, izmišljenih kampova za obuku isl. samo su još jedan korak kojim se Bošnjaci sataniziraju, izjednačavaju sa zločincima i pravim krivcima za sve što je bilo u Bosni i Hercegovini. Tekst pišemo povodom petnaest godina početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i u vezi s tim još jedno razmišljanje; ovih dana neki srpski plitičari i članovi komisije za reviziju državljanstava koja su bila podijeljena osobama afro-azijskog porijekla od 1992. i dalje pokušavaju pozvati na odgovornost i to na način da se podignu optužnice protiv onih koji su odgovorni za dodjeljivanje spornih držaljanstava. Naravno ciljaju na sami tadašnji politički vrh i najuglednije Bošnjake. Koja sramota! U vrijeme kada nam je cijeli svijet okrenuo leða, uveo embargo i bez imalo grižnje savjesti gledao naše nestajanje i klanje, mi sada po parametrima svih: Srba i Hrvata, Amerikanaca, meðunarodne zajednice, pa i naših pojedinih naivnih Bošnjaka nismo trebali i smijeli primiti ni tu vrstu pomoči nego smo trebali skapavati i crkavati baš kako oni onamo hoće i žele. Pa zašto se ne kaže otvoreno i bez straha; Da dali smo ta državljanstva i ponosimo se time. To je trebalo reći odmah kada je ta priča počela. I na srpsko-crnogorskoj su se strani borila njihova bratija pravoslavci Rumuni i Bugari, Rusi i Ukrajinci, Grci i Makedonci… Pa su i neki od njih dobili ista državljanstva kao i afro-azijati. Za njih revizija ne postoji, barem ne tako ozbiljno kao za afro-azijate.
Revizija historije geneze rata, dogaðaja rata i revizija rezultata rata je počela. Svidjelo se to nama ili ne. Nažalost. I zato – budimo se kameni spavači!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.