Zaštićeni svjedok Državnog tužilaštva protiv četvorice optuženih za zločine u Prijedoru govorio je o danima nepodnošljive torture u logoru Omarska.
Svjedok pod šifrom K017 na suðenju Željku Mejakiću, Momčilu Grubanu, Dušanu Fuštaru i Dušku Kneževiću je govorio o mučenjima zatvorenika u logoru Omarska, općina Prijedor.
Optuženima Tužilaštvo stavlja na teret da su u periodu od 30. aprila 1992. do kraja 1992. godine prisilno zatvarali Bošnjake civile u logore Omarsku, Keraterm i Trnopolje, gdje su bili izloženi fizičkim, psihičkim i seksualnim zlostavljanjima.
Svjedok K017, iz Kozarca, je imao 20 godina kada je počeo rat. Pred Sudom BiH je ispričao da je Kozarac napadnut 24. maja 1992. godine, nakon čega su „srpski vojnici“ stanovništvo Kozarca „trpali u autobuse“.
„Autobusi su išli ka Prijedoru. Prva dva, puna muškaraca, su skrenula u Keraterm. Mi smo ostali sa u onom sa ženama i djecom. Izašli smo pred sportskom dvoranom „Mladost“ u Prijedoru“, sjeća se svjedok.
Niko iz ove grupe nije bio zarobljen taj dan.
„U Prijedoru smo ostali do 30. maja 1992. godine, kada je počelo granatiranje. Došli su srpski vojnici i iz kuća nas poveli prema centru. Odvojili su muškarce od žena i djece, i odveli nas u logor Omarska. Kasnije sam saznao da su žene i djeca odvedeni u logor Trnopolje“, ispričao je svjedok.
K017 je u Omarskoj najviše vremena proveo u prostoriji koja se zvala „Makina soba“. Tvrdi da je sve bilo pretrpano ljudima koji su spavali po stepenicama, na pločicama i u hodnicima.
„Bio je jedan WC koji su koristili svi zatvorenici. Imali smo minut za korištenje WC-a, zbog čega je sve često bilo prljavo“, kaže svjedok i dodaje da su zatvorenici morali čistiti WC „najviše u Čkaljinoj smjeni“. Dok su čistili, stražari su ih tukli.
Momčilo Gruban zvani Čkalja, se u optužnici tereti da je od maja do augusta 1992. godine bio komandir jedne od tri smjene straže u logoru Omarska.
Svjedok je rekao i da mu se u sjećanje posebno urezao 20. juni 1992. godine i zlostavljanje Emira Karabašića, Jasmina Hrnjića i braće Alić.
„To mi je bio najgori dan u Omarskoj. Prvo smo čuli užasne, jezive krike ljudi koji su znali da će umrijeti. Nikad u životu takvo nešto nisam čuo! Ništa nisam vidio, ali se sjećam da sam čuo nekoliko puta Duška Tadića kako nareðuje ‘grizi’, a kasnije sam saznao da je izvjesni Jakubović morao odgristi testise Karabašiću i Hrnjiću“, prisjetio se svjedok.
Duško Tadić je pred Tribunalom u Hagu osuðen na 20 godina za zločine u Prijedoru.
Svjedok je opisao i kako su stražari jednom prilikom odveli Šefika Sivca iz „Makine sobe“. Nedugo nakon što je odveden, K017 je vidio mrtvo tijelo ovog logoraša kroz prozor.
„Na travi sam vidio pet leševa. Bili su poredani kao krst. Šefikovo tijelo je bilo šesto. Prepoznao sam ga po odjeći koju je imao na sebi kada su ga izveli“, rekao je svjedok.
Na istoj livadi logoraši su često viðali leševe, te „žuti tamić“ kojim su odvoženi u nepoznatom pravcu.
Svjedok se iz logora sjetio i Željka Mejakića rekavši da je on bio „komandant logora“.
Prema optužnici, Željko Mejakić je u periodu od 24. maja do 30. augusta 1992. godine bio odogovoran za sve tri smjene straže u logoru.
U logoru Omarska svi zatvorenici su ostali do 21. augusta, nakon čega su prebačeni u logor Manjaču. Svjedok K017 je iz Manjače osloboðen 16. decembra 1992. godine.
Suðenje se nastavlja 15. marta 2007. godine. ( Bim.ba)
