Mehmed ef. Handžić (1906.- 1944. god.) bio je, uz Kasim ef. Dobraču, vodeći islamski učenjak u Bošnjaka u prvoj polovici XX. Stoljeća. Objavio je veći broj radova na bosanskm i arapskom jeziku iz područja tefsira, hadisa, historije i književnosti. Umro je relativno mlad, u koševskoj bolnici u Sarajevu, u toku Drugoga svjetskog rata, pod nerazjašnjenim okolnostima.Latinski izvori izričito tvrde, da je se u Bosni i Hercegovini još od druge polovice 12. stoljeća raširilo patarensko učenje. To potvrðuju i domaći i drugi strani izvori. I nekako bi izgledalo i nepotrebno iznositi dokaze da je u Bosni i Hercegovini bilo rašireno bogomilsko ili patarensko učenje, da se nije u novije vrijeme našlo pojedinaca, koji su pod svaku cijenu htjeli dokazati, da u Bosni i Hercegovini uopće nije bilo bogomilstva, nego da je bilo rašireno pravoslavlje. Baš zbog ovog čini nam se potrebno navesti nekoliko historijskih dokumenata, koji potvrðuju, da se je u Bosni i Hercegovini još od 12. stoljeća raširilo bogomilsko učenje, koje je ostalo sve do dolaska Turaka kada je većina bogomila primila islam, a ostatak se postepeno stopio meðu muslimanima, katolicima i pravoslavnima.
Kao najstariji dokumenat o bogomilskoj sekti u Bosni spominje se pismo kneza Vukana, mlaðeg sina Stjepana Nemanje “kralja Dalmacije i Duklje”, koje je god. 1199. poslao papi Inocentiju III. moleći ga, da mu pošalje svoje poslanike, s kojim bi uredio crkvene i državne odnošaje. U tom pismu on javlja papi, kako ne maleno krivovjerstvo niče u Bosni i da je sam ban Kulin sa svojom ženom i sestrom i mnogim svojim roðacima prešao u krivovjerstvo i zaveo u isto preko deset hiljada kršćana. U pismu Vukanovu se ne spominje ime sekte, ali se spominje u pismu pape Inocentia III., kojemu je Vukanovo pismo dalo povoda, da su krivovjerci u Bosni pripadali krivovjerstvu Katara. Ime Katari davalo se pristalicama ove sekte u Italiji i Francuskoj. Iz ovog se dokumenta vidi, da je na izmaku 13. stoljeća po Vukanovu računu u Bosni bilo više od 10.000 bogomila. Pismo Vukanovo dalo je povoda papi te je pisao 1200. godine maðarskom kralju Mirku, vrhovnom gospodaru Bosne, upozoravajući ga na opasnost koja prijeti Maðarskoj i njenoj vjeri ako on ne pomogne istrijebiti krivovjerstvo iz Bosne i bana čim prije od njeg odvratiti. Ovo je sve urodilo time, da je ban Kulin poslao u Rim svoje ljude i preko njih se opravdavao, tražeći kao vješt političar nekog izlaza.
Kulinovi ljudi su papi ponudili, da on u Bosnu pošalje sposobnog čovjeka, koji bi se osvjedočio o pravom stanju u pogledu vjere. Papa 1202. pošalje splitskog nadbiskupa Bernarda i svog dvorskog kapelana Ivana de Casamaris u Bosnu. U Bosnu je stigao sam Ivan de Casamaris i uspio da su se mnogi prvaci ispred sebe i drugih 1203. pismeno odrekli krivovjerstva. U ovoj svojoj ispovijedi, koju je u cijelosti preveo Rački, obećaju spomenuti prvaci, da će u svim mjestima imati bogomolje, a u crkvama da će imati oltare i križe, da će čitati knjige Staroga zavjeta, da će imati svećenike, koji će čitati mise i vršiti ispovijedi, da će najmanje sedam puta na godinu primati tijelo Gosodnje, da će obdržavati poste, svetkovati svece, da neće meðu se primati Manikeje, da će se zvati braćom, a ne samo kršćanima kao do sad, da se ne bi tim imenom nanijela uvreda drugim kršćanima (jer se iz tog imena razumije da drugi osim njih nijesu kršćani). Kako se vidi, iz ove ispovijedi jasno bije bogomilsko učenje. Inkvizitor Ivan de Casamaris u svome izvještaju spominje da je u Bosni imao posla sa Patarenima.
Iz ovog se svega vidi, da bosanski krivovjerci nijesu članovi pravoslavne crkve. Kada je u Italiji i Južnoj Francuskoj oslabila ova sekta, Bosna joj je bila glavno uporište i zapravo najjača zemlja u patarenstvu. U Bosnu su slali svoje Ijude “da ondje savršeno i potpuno nauče nauku od učitelja koji stanuju u mjestu, koje se zove Bosna”.
Bosanski kralj Stjepan Toma (1444.-1461) živo je radio na tome da pristaše bogomilske sekte povrati katoličkoj vjeri. Meðu ostalim nastojanjima u ovom pravcu pošalje malo prije smrti god. 1461. tri ugledna bogomila iz Bosne u Rim, da ih papa Pio II. pouči i obrati, ili, ako ostanu tvrdokorni, da ih kazni. Papa ih preda trojici kardinala koji ih uistinu obrate nakon mnogog razlaganja i nagovaranja. Nato im po papinu nalogu kardinal Ivan de Torquemada, stric poznatog velikog inkvizitora Tome Torquemade, napiše u pedeset tačaka abjuraciju (odricanje), u kojoj izloži sve glavne tačke manihejskog vjerovanja pobivši ih katoličkom naukom. Znadu se i imena spomenute trojice bogomila; to su bili: Ðuro Kućinić, Stojšan Tvrtković i Radmilo Voćinić.
Dubrovački arhiv obiluje dokumcntima o vjeri u Bosni. Doduše tamo se nigdje ne spominje naziv “bogomili” ncl;o “patareni”. Iz dubrovačkog arhiva objavio je i obradio Dr. Ćiro Truhelka Testamenat gosta Radina. Radin je bio u časti gosta t. j. biskupa kod bosanskih krstjana. Svoj testamenat je napisao 5. januara 1466. god. Ovaj je dokumenat u ovom pitanju vrlo važan, jer potječe od pretstavnika bosanske crkve, gosta Radina. Iz ovog se dokumenta vidi da su bosanski patareni u mnogo čemu popustili u svom nauku. Pod utjecajem drugih kršćana blijedi nauk njihove sekte. Velike i oštre prepreke izmedu njih i drugih kršćana se nekako izglaðuju i ublažuju. To je u ostalom prirodni zakon kod svake sekte.
Iz Radinova testamenta vidimo, da je on, iako viši vjerski starješina, bio oženjen i imao djece. Na početku testamenta stoji krst. Ali pored toga vjernici se dijele na: 1) krštene, koji su prave vjere apostolske, prave krstjane, kmete i prave kmetice krstjanice i 2) mrsne ljude. Pravi bogomili su bili nemrsni ljudi, dakle vegeterijanci. Ostali obični svijet jesu mrsni, koji trebaju nastojati da jedanput postanu pravim i nemrsnim krstjanima. Dr Pilar drži, da je običaj mnogo sušenja voća, osobito bosanske suhe šljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime hranili su se bogomili kruhom i suhim voćem. Iz testamenta gosta Radina vidi se da su patareni slavili uz nedjelju i petak.
Vrijedan je i ovaj argumenat koji iznosi Truhelka na temelju dubrovačkog arhiva: Roblje iz Bosne dovodilo se u Dubrovnik i prodavalo. O tome postoji sva sila dokumenata. Katalonski trgovac Petar Dujo predao je Dubrovčaninu Tomku Milkoviću jedan zamot skupocjena sukna da ga ponese u trgovište Brštanik na Neretvi i tamo proda, a za novce kupi nekoliko bosanskih robinja patarenka. Tomko je kupio dvije robinje za 36 dukata. Četrnaestoga aprila 1393. godine spomenute dvije robinje idu pred dubrovačkog rektora Šimuna Gučetića i izjavljuju da su krštene kršćanke, roðene od kršćana i traže da ih se na temelju toga, prema postojećim zakonima, oslobodi. Petar se brani, da ih je kupio kao patarenke. Kad se ustanovilo da su kršćanke, a ne patarenke sud ih oslobaða. Prema tome svo bosansko roblje, koje se prodavalo u Dubrovniku mora da je patarensko. Iz ovog Truhelka zaključuje da patareni nijesu bili kršteni; oni su bili abaptisti. Meðutim nama izgleda da su i patareni ipak imali neku vrstu krštenja.
Srpski historik Vladimir Ćorović u svojoj knjizi Bosna i Hercegovina citira glagolski dokumenat iz početka 16. stoljeća pod naslovom: Dialog pape Grgura Velikog, koji govori ovo: “O, nesrićno Kraljevstvo bosansko, na koga ni rosa ni dažd ne padi, pokle rodi i shrani i brani tolike i takove jeretike, ki govore, da gospodin Isuhrist ni imel pravoga tela človičaskoga i da je blažena diva Maria bila anjel i mnoge ine bludnje protivu veri katoličaskoj govore”. Dakle prigovaraju im se posve nepravoslavne i bogomilske zablude. Isti historik na istoj stranici navodi rukopisni tipik manastira Krušedola, koji spominje “sluge ðavolove”, bogomile, koji “kao tati noću idu” i “prevraćaju hrišćane od prave vjere Božije”. U raškim izvorima imaju dva tri prokletstva na babune i nekolika pomena o borbi s njima. Nemanja je da bi utvrdio pravoslavlje u svojoj državi energično iskorjenjivao bogomile. Gonio ih je nemilosrdno; plijenio im je imanja, kažnjavao ih je, čak i spaljivao; njihovom učitelju je dao odrezati jezik. Uništavao je i njihove knjige. Gonjeni bogomili bježali su iz Srbije na sve strane, a najviše ih se spasilo u susjednoj Bosni. Za kralja Dragutina kazuje Danilo, kako “ot toje zemlje bosanskije mnogije od jeretik obrati v veru hristijanskuju”.
Sličnosti izmeðu bogomilstva i islama
Na islam nisu prelazili samo obični ljudi nego i prvaci i velikaši, a za njima su se onda u grupama drugi povodili. U Isabegovoj vakufnami, koja je napisana na godinu prije osvojenja Bosne (u džumadel-ulatu 866. – februar 1462.god.) spominje se zemljište Balabana sina Bogčinova. Prema mišljenju g. Skarića Balaban je sin Bogčina sina kneza Stipka, koji je ukopan u Crnać-groblju u Gornjem Kotorcu. Na njegovu mramoru ima i natpis. Prema tome Balaban je kao plemić i kao bogat čovjek, što se vidi iza Isa begove vakufname, jer je njegov bio Trebević i drugi posjedi u okolici Sarajeva i u Sarajevskom polju, rano prešao na islam. Osim gradova i na selima je već tada bilo muslimana, jer Isa begova vakufnama spominje u Sarajevskom polju muslimansko groblje kao poznato mjesto, s kojim se mogu odreðivati granice uvakufljenog posjeda. Prema mišljenju Muvekita u Sarajevu je još 1452. god. sagradio i Nesuh-beg svoju džamiju.Islam su ovamo u Bosnu i Hercegovinu donijeli Turci – Osmanlije. Nije nam poznato da je prije njih u Bosni i Hercegovini bilo kakvog traga islamu. Arapi, koji su dolazili i do naših obala u Jadranskom moru, Ismailije u Maðarskoj i muslimani u Makedoniji, nijesu mogli kako izgleda ostaviti u Bosni i Hercegovini nikakva traga.
Već tada se je islam počeo širiti i meðu domaćim stanovništvom. Na islam nisu prelazili samo obični ljudi nego i prvaci i velikaši, a za njima su se onda u grupama drugi povodili. U Isabegovoj vakufnami, koja je napisana na godinu prije osvojenja Bosne (u džumadel-ulatu 866. – februar 1462.god.) spominje se zemljište Balabana sina Bogčinova. Prema mišljenju g. Skarića Balaban je sin Bogčina sina kneza Stipka, koji je ukopan u Crnać-groblju u Gornjem Kotorcu. Na njegovu mramoru ima i natpis. Prema tome Balaban je kao plemić i kao bogat čovjek, što se vidi iza Isa begove vakufname, jer je njegov bio Trebević i drugi posjedi u okolici Sarajeva i u Sarajevskom polju, rano prešao na islam. Osim gradova i na selima je već tada bilo muslimana, jer Isa begova vakufnama spominje u Sarajevskom polju muslimansko groblje kao poznato mjesto, s kojim se mogu odreðivati granice uvakufljenog posjeda. Prema mišljenju Muvekita u Sarajevu je još 1452. god. sagradio i Nesuh-beg svoju džamiju.
Kako se očito kaže: “Obično je ovakva pretpostavka samo nagaðanje, te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne može osloniti. Mi smatramo jačim razlogom to, što su bogomili pomiješani sa muslimanima bili skloni islamu radi mnogih tačaka u njihovom vjerovanju, koje su slične s islamskim učenjem. Bogomili su zabacivali obožavanje Marije, ustanovu krštenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama. Protivno katoličkim crkvama, koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani imali su hrðavo mišljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali “satanske trube”. Vjerovali su, da Isus nije lično razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomično slagali sa Kur’anom. Osuðivanje alkohola i sklonost asketskom životu i jednostavnosti spadaju u one okolnosti koje su poslužile zbližavanju bogomila sa islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Često su puta padali na koljena i izražavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji izgleda da nije trebalo velike preinake.” To su doslovno riječi učenjaka, svjetskog glasa, profesora londonskog univerziteta Arnolda. Izmedu naših historika ovo mišljenje zastupa poznati poznavalac prošlosti Bosne Dr. Ćiro Truhelka.
Ovdje bismo mogli usput napomenuti, da se ne možemo složiti sa svim pojedinostima, koje navodi Arnold, jer, iako one odgovaraju vjerovanju bogomila u Bugarskoj ili negdje u drugoj zemlji, ipak ne odgovaraju vjerovanju bogomila u Bosni i Hercegovini. Tako ne možemo usvojiti da su bosanski bogomili prezirali krst kao znamen vjere, jer se krstovi nalaze i u nekim njihovim spisima. Ovo možemo objasniti tim što je tokom vremena popustila prva bogomilska gorljivost kod bogomila u Bosni. Oni su u nekim pitanjima napravili neki kompromis s druge dvije kršćanske vjere. O ovome smo i ranije dali jednu napomenu.
Čas brze islamizacije
Godine 1463. u proljeće pregazi silni turski sultan Mehmed el-Fatih Bosnu i zauze bilo silom bilo predajom sve važnije gradove pa i kraljevu prijestolnicu Jajce. Tada je nastupio čas brze islamizacije. 36.000 bogomilskih porodica pohrlilo je pod Jajce da se Fatihu poklone. U Jenjičarskom zakonu izričito se kaže: “Kada je osvajač Istanbula, sultan Mehmed-han – Božija milost i zadovoljstvo s njim! – došao na Bosnu sa svojom pobjedonosnom vojskom, svi stanovnici te zemlje i sav svijet, kada su saznali snagu i moć padišaha, utočišta cijelog svijeta, došli su pred njega, poklonili sc pred njegovim veličanstvom i odjedamput prešli na islam. Kada je padišah, utočište cijelog svijcta, vidio da su ovi odjedanput grupno prešli na islam rekao je: “U koliko ja znam, ovo nije ružna grupa ljudi”. Zbog toga što su primili islam reće im padišah: “Što hoćete, od mene tražite!” Stanovnici te pokrajine rekoše: “Nek se iz naše zemlje kupe mladići!” (koji će se u Istanbulu odgajati za visoke službe) Njihovoj je molbi udovoljeno, te ih primaju bez razlike bili obrezani ili ne. Nije propis njih pregledati. Od ovog naroda sakupljani su mladići za uzgajanje na carskom dvoru, te je većina izašla sa visokim častima i položajima i postala pametna i znana Ovom su prilikom mnogi bogomilski velikaši, a za njima i ostali bogomilski svijet prešli na islam. Slično je bilo i kod osvojenja Hercegovine. Meðu velikašima koji su prešli na islam bio je mlaði sin Hercega Stjepana, Stjepan – kasniji veliki vezir Ahmed-paša Hercegović, djeca kralja Stjepana Tome Žigmund i Katarina i mnogi drugi, koji spadaju u prvi red velikaša ove zemlje.
Dakle, naše je mišljenje da se je islam brzo u Bosni i Hercegovini raširio za razliku od drugih susjednih zemalja. Uzrok je tomu što su bogomili grupno (u Jenjičarskom kanunu turski stoji: “bir ugurden” kroz kratko vrijeme skoro svi prešli u islam. Mnogi koji su pisali o ovom pitanju i ovdje izvrću historijsku istinu. Oni žele dokazati da Bosanski muslimani nijesu uistinu starosjedioci u Bosni i Hercegovini nego doseljenici. Oni kažu: U početku turske vlasti u ovim krajevima bilo je samo u gradovima ponešto muslimana. Nakon bečkog rata 1683. godine u Bosnu i Hercegovinu sletjeli su se muslimani iz Maðarske i drugih zemalja, koje je Turska izgubila. Ovo mišljenje zastupa Petar Gaković u svojim Prilozima za istoriju i etnografiju Bosne.
Evo šta npr. prota Svetislav Davidović u svom članku “Srednjovjekovna “bosanska crkva” nije bila bogumilska ni patarenska” doslovce kaže: “Bosansko-hercegovački muslimani čine većinu u gradovima zato što je vrlo mnogo Turaka došlo u te krajeve ili kao vojska ili kao bjegunci iz Ugarske, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Srbije i Crne Gore, kad se je Turaka povlačila iza njih. Dakle, nema nikakva dokaza – kako bi htio Rački – da su bosanski “krstjani” poslije pada Bosne i Huma svi listom prešli u islam, jer su muslimani (uz rimokatolike kao najmalobrojnije) u tim zemljama, i pored mnogih bježanja pravoslavnog elementa u susjedne države, pa i njcgovog neznatnog prelaza u islam, uvijek bili manjina stanovništva”. To su doslovce riječi prote Davidovića, iz kojih se vidi šta bi on i svi njegovi istomišljenici htjeli sa tvrdnjom da je u Bosni i Humu prije Turaka vladalo pravoslavlje.
Mi iz tog doba imademo vrlo malo sačuvanih dokumenata, pa i ono malo gotovo svi s reda mogu služiti kao dokumenti za ovu našu tvrdnju. Ranije smo spomenuli Isa begovu vakufnamu i kako nam i ona u ovom pogledu služi za dokaz iz 873. (1469.), dakle šest godina iza osvojenja Bosne, sačuvao nam se hudžet šeriatskog suda, u kome se spominje spor oko zemlje izmeðu nekog Davud bega i seljaka iz sela Dusine u kreševskoj nahiji. Šeriatski sud je riješio spor u korist seljaka, jer je zemlja njihova baština, koji su naslijedili od otaca i djedova. Seljaci o kojima je govor jesu Husejn sin Pavlov, Muhamed sin Pavlov i Hasan sin Radivojev. Iz ovog se jasno vidi da su ti seljaci odmah nakon fetha prešli na islam. Interesantno je u ovom hudžetu i to da se meðu svjedocima spominje šest muslimana čijem je ocu ime Abdulah. Ko poznaje činjenicu da su mnogi nemuslimanska imena svojih otaca prikrivali na taj način što su svoje očeve nazivali Abdulahima, Abdulgafurima, Abdulhajima i sličnim imenima, koja u prijevodu znače Božijeg roba, tome će ovaj dokumenat još više u ovu svrhu poslužiti. Ovaj je dokumenat naðen kod Salih hodže Salčinovića u selu Dusini kraj Kreševa.
Sačuvao nam se i hudžet brodskog (zeničkog) kadije iz 908. (1502.) godine u kome se radi o sporu o zemlji, koja pripada posadi grada Bobovca. Granice te zemlje svjedoče “starci koji su zapamtili feth” iz raznih okolnih sela. Iz sela Dragovića se spominje Živan i njegovi sinovi Sarudže i Hasan, zatim Dobrešin i njegov sin Alija, Pavle Bogilja, Vukač i njegovi sinovi Sarudže i Nikola. Kako se vidi i u ovom dokumentu se spominju muslimani koji su prešli na islam po bosanskim selima oko Bobovca. Interesantno je da je Sarudže sin Vukačev musliman, a brat mu Nikola nemusliman.
U hudžetu iz 925. (z5r9.) radi se opet o sporu izmedu Šah-bega sina Širmerdova (ovom je Širmerdu sultan Murat II 1442./43. poklonio zemlje na Romaniji i seljaka iz sela Miletine i Breškovića na Romaniji. Svjedoci granica su izmeðu ostalih: Sulejman sin Bjelakov, Karaðoz sin Boljićev, Ilijas sin Rajkov, Jusuf sin Vukotin, Alija sin Bjelakov i Bali sin Boljićev. U jednom hudžetu se spominje ovoliko ljudi, koji su na selu prešli na islam!
Da još jedanput ponovim: Dokumenata iz ovog doba ima vrlo malo, ali i od ovog malog broja gotovo svaki može poslužiti kao dokaz protiv tendencioznih tvrdnji o islamizaciji Bosne i Hcrcegovine. Stvari koje smo naveli odnose se većinom na obični seoski ili gradski svijet, a da i ne spominjemo velikaše koji su prešli na islam i istakli se u visokim službama.
Mnogi se zaboravljaju kad tvrde, da su muslimani u Bosni i Hercegovini u glavnom gradski elemenat. Muslimani su najbrojniji u gradovima, ali ipak samo jedna trećina muslimanskog stanovništva pripada gradu. Ostale dvije trećine su seoski elemenat. Ovo nam potvrðuje statistika. U posljednje vrijeme raste broj muslimanskog gradskog stanovništva stoga što je muslimanski elemenat nesrazmjerno prema drugima ekonomski pao, te ovi ekonomski pali, ili zapravo ekonomski oboreni traže utočište u gradu.
Nenasilno prihvatanje islama
Turci su imali običaj ponuditi nemuslimana da primi islam. To su bez sumnje učinili i kad su Bosnu osvojili ako o tome uopće nije postojao kakav sporazum izmedu Turaka i bogomila prije osvojenja Bosne. Iza ponude ostaje da svak slobodno odluči da li će primiti ponudi ili je odbiti. U ovom nema nikakva prisiljavanja. U jednom rukopisnom djelu koje je napisano 993. h. god. (1585.), a prepis datira iz 1050. h. god. (1640.) postoji jedan odlomak koji se odnosi na islamizaciju Bosne i na bosanske poture. Taj odlomak sa nekoliko anegdota o poturima ja sam objavio u kalendaru Narodne uzdanice za 1938. godinu. Odlomak je važan podatak i ako mu vrijednost umanjuje to što pisac nije imao namjeru bilježiti historijske podatke nego anegdote i šaljive priče. U djelu je proza protkana sa stihovima. Tamo se kaže, da je u Bosni prije Turaka bila kršćanska vjera i Mesihov zakon. Kada su je Osmanlije osvojili poslat je u Bosnu radi popisa po svoj prilici Mesih-paša (umro 907. h. god. / 1501.). On je zatekao narod u strahu od velikih daća. Tražio je od Porte da se ukine džizja ali mu to nije udovoljeno. Stoga je u zdogovoru sa uglednim starcima uredio da iz svakog sela bar neko primi muslimansko ime te da im se zbog toga oprosti džizja. Tako su mnogi jednostavno svoja imena preveli na turski: Živko je postao Jahja, Vuk – Kurt, a Gvozden – Timur. Tim je i džizja ukinuta, a na baštine je odreðen po jedan dukat. Na ovaj je način strah pred teškim daćama otklonjen. Kasnije je nastupilo ovako stanje: svijet se podijeli u tri grupe: pravi muslimani, kršćani i poturi. Pisac tumači da potur znači pola Turčina tj. polu-musliman.
Poturi uzimaju dvostruke zapise i od hodže i od popa; oni se kolebaju; ne znaju ili bi tamo ili ovamo. Pisac ih napada i o njima se slabo izražava. Možda mu je svrha da ih popravi i za islam potpuno i stvarno pridobije.
Kad smo na čistu sa svim izloženim onda nam se nameće pitanje, koji su to stvarni uzroci, koji su doprinijeli ovakom širenju islama u ovim krajevima. Prije svega treba znati, kako smo i mi ranije naglasili, da je Bosna prije dolaska Turaka u ove krajeve bila poprište ogorčenih vjerskih borbi. Tu su se borila u glavnom tri vjerska elementa: bogomili, koji su se smatrali pravim Bošnjacima, katolici i po nešto i pravoslavni. Katolike su najviše pomagali Maðari, koji su preko vjere htjeli da osiguraju svoj politički utjecaj u Bosni, u kojoj su od 1136. godine vršili vrhovnu vlast. Pred dolazak Turaka u Bosni su bile u glavnom dvije političke struje: katolici se oslanjahu na Maðarsku i podržavahu veze sa Maðarima, dok bogomili gledahu u Turcima dobro došao elemenat, koji će im pomoći da se otresu prevlasti Maðara. Neki bogomilski velikaši čak su pozivali Turke da zemlju zauzmu. Potpuno je razumljivo da se bogomili nijesu mogli opredijeliti za Maðare i katolike, koji su u nekoliko mahova pripremali krstaške ratove protiv Bosne.
Bogomilima je bila omrzla i katolička vjera kao i pravoslavna, jer su ih i pravoslavni progonili kao što smo ranije napomenuli. Kod Turaka su od ranije zapazili pravednost, vjersku snošljivost i ravnopravnost kao i to, što je u ovoj stvari sasvim važno, da Turci rado prepuštaju upravu osvojenih zemalja starosjediocima ako prime islam. Civilizacija, koju je donijela Turska takoder je privlačila bogomile. Pred sobom su imali i svijetlih primjera do kojih visokih služba može i stranac u Turskoj doći. Sam veliki vezir Fatihov Mahmut-paša, koji je s vojskom došao na Bosnu, bio je slavenske krvi. Osim toga islam je sam po sebi razumljiv, demokratski i jednostavan. Nema u njemu ni naročitog klera, koji upravlja vjerom; svak ko poznaje vjeru on je učitelj vjere. Izmeðu islama i bogomilstva postojala je sličnost u mnogim propisima kako smo to ranije ustanovili. I kada uvažimo sve ove činjenice potpuno će nam biti jasan uzrok nagle islamizacije bogomila u Bosni i Humu.
