Dr. Muhamed Saračević, predsjednik Islamske zajednice Bošnjaka Seattla na Akademiji održanoj u Vankovure posvećenu Danu državnosti RBiH izložio je referat na temu “Historijata postojanja Bosne i Hercegovine od srednjo-vjekovne Bosne pa sve to moderne Republike”, koji vam preporučujemo da pažljivo pročitate.
Dr. Muhamed SARAČEVIĆGdje početi priču o Bosni. Da li od 25. novembra 1943. godine. Istina, da je tog dana proglašena Državnost BiH, ali priča o njoj počinje davno prije. Taj datum je samo finalna, javna potvrda te hiljadugodišnje priče.
Naime u historiskoj ravni prostori Bosne obiluju kao malo gdje u Evropi arheološkim nalazima od Paleolita (125,000 hiljada godina st.e. tj neandertalca). Dakle kada i danas noga ljudskog bića nije stupila na mnoga mjesta na zemlji, on je već tada Bossenom hodio tj. Bossena je naime praime za Bosnu, a potiče od Ilirske riječi bosona što znači tekuća voda.
200 godina prije Isa pejgambera, odnosno Isusa, na prostorima Balkana isprofilirao se je narod nazvan Iliri, koji vode porijeklo sa prostora srednje Azije (kao i Grci). Na Balkanu su se nastanili 2000 godina prije n.e. Na prostoru Bosne činila su ih plemena Japodi i Desidiati na sjeveru, Auteriati oko izvora rijeke Neretve, Dorseji i Ardijeji prema jugu.
Od 3 stoljeća s.v. počinju se na ovom prostoru da javljaju Rimljani koji pokušavaju da vojno zaštite svoje interese jer su stalno bili napadani od strane saveza, odnosno prve Ilirske pra-države sa tih područja, a koju su najvećim dijelom sačinjavali Ardijeji pod vodstvom kraljice Teute.
Ovo je bio uvod u više stoljetni rat Rimljana sa Ilirima koji je tek car Oktavije uspio da pobjedi 33 godine st.v.
6. god n.e. Počinje rat poznat kao Batonski ustanak. Taj rat je trajao tri godine, a Rimljane su predvodili poznate vojskovoðe Germanik i Tiberije. Slomili su pobunjenike u zadnjoj bici na Vranduku kraj Zenice 9. god. n.e. Uspostavljaju vlast nad cijelom zemljom, zidaju puteve po Bosni da bi lakše komunicirali sa sjeverom, i da bi lakše exploatisali prirodna bogastva. Iako su imali veliki politički i vojni, nisu ostvarili veći vjerski uticaj. Stanovništvo je ostalo vjerno svojim starim vjerskim tradicijama, odnosno šumskom božanstvu Silvanu dlakavom muškom stvorenju, sa kozjim nogama i rogovima. Silvanova pratilja je bila Dijana (Thana), “boginja lova”, divljači i prirode. Pošto je Bosna bila sastavni dio Rimske provincije Dalmacije rano je upoznala i kršćanstvo koje su kao novu Rimsku vjeru širili sami apostoli sv. Pavle i sv. Luka. Rano kršćanstvo je inače veoma teško bilo prihvaćano od domicilnog stanovništva, tako da u 3 vijeku n.e. vjera predstavlja mješavinu većim dijelom domaće tradicije i manjim hrišćanstva, starokršćanskog oblika.
476 god. Poslije pada Zapadnog Rimskog Carstva domaće stanovništvo se polako konsoliduje i počinje obnavljati vjerski život na starim tradicijama. Zbog nastale situacije i prodora Barbara sa sjevera, prekidaju se veze i nastaje geografska izoliranost. Bosna se zatvara prema vanjskom svijetu na pragu srednjeg vijeka tako da na osnovama staro-kršćanstva, i u izolaciji obnovljenoj tradiciji Ilirskih vjerovanja razvija vlastitu posebnost.
U 7 stoljeću dolazi do najezde ovog puta Avara i Slavena Spuštaju se sa sjevera ulaze i u Bosnu gdje uništavaju i pale, tako kada se kasnije Bosna bude ponovo otvorila prema svijetu, bila je sa vrlo malo arheoloških ostataka bogatog antičkog vremena. U brdovitim djelovima, stanovništvo zahvaljujući svojoj tradicionalnoj borbenosti i naoružanju uspjeva se održati i suzbiti pohod porobljivača, a i oni što su se probili utapaju se u starosjedilačku masu., tako da se može reći da je Bosna ušla u srednji vijek sa kompaktnim starosjedilačkim (Ilirskim) stanovništvom. Takvo se stanje nije moglo dugo odrzati jer je bila u potpunom slavenskom okruzenju tako da se je kroz narednih dva stoljeća Bosna slavenizirala pa se doima kao da je slavenska zemlja iako to u suštini nije bila.
Po ponovnom otvaranju prema svijetu u 11 stoljeću poslije dugogodišnje izoliranosti, u kojem period se vrlo malo zna o Bosni izuzev da je politički postala nesamostalna pod promjenljivim uticajem čas Raške, čas Duklje i Hrvatske, ona se otvara prema novo-kršćanskom okruženju sa svojom mješavinom staro-kršćanskog i staro-bosanskog Ilirskog tradicionalnog vjerovanja sa čudnim uticajima staro–perziskog Mahonskog učenja, koje je na ove prostore navodno donio sveštenik sa istoka imenom Bogumil. To patarensko, jeretičko učenje se zasnivalo na vjerovanju da je materijalni svijet izvor zla, kritičnosti prema crkvenoj glamuroznosti, ne priznavanje kulta ikone, ne prihvatanje Isusa kao boga, ne priznavanju vaskrsnuća, pričešća, oprosta grijeha, a prihvata monoteizam kao princip. Pristalice ovog učenja nazivaju sebe pravim kristjanima, “Bogu-milima”, tj. “dobre Bošnje”. Značajno je napomenuti da se ovaj odnos prema vjeri formira daleko prije pojave osnivača Protestantizma u Njemačkoj Martina Lutera, kao i Hugenota u Francuskoj sa sličnim vjerskim stavovima.
Bosna se prvi put spominje u Ljetopisu Popa Dukljanina izmeðu 5. i 10. st. gdje se Balkanski poluotok dijeli rijekom Drinom na istočni dio do Skadra, naziva se Raška (ili stari naziv za Srbiju, Bojki) i zapadni dio do planine Borone – tj. Plješevice i naziva se Bosona.
Inace Bosna se kao država pominje u spisima Vizantiskog cara Konstantina Porfirogena “De administrando imperio” u 10. stoljeću, a potom u povelji Ugarskog gospodara Bele II 1137 kao posebno vojvodstvo.
Početkom 11 vjeka Ban Boric se spominje kao prvi vladar jedne teritorijalne cjeline koja se nazivala Bosanskim imenom.
Prvi Bosanski kralj Kulin (1180-1204) je naslijedio Manojla Komnina koji je uspio zauvijek osloboditi Bosnu od Vizantiske vlasti.
Za vrijeme kralja Kulina, Bosna počinje političko-ekonomsku stabilizaciju, teritorijalno širenje, trgovačko otvaranje i kulturni uspon. 1189. godine Kralj Kulin izdaje Dubrovačkoj državi “Povelju Kulina Bana”, kojom im osigurava bezbijednu trgovinu na prostorima države Bosne. Ta povelja se smatra ‘rodnim listom’ Bosanske države. Patarenstvo Bosanske države i prihvatanje bogumilstva od strane Kulina Bana kao državne religije, dovelo je Bosnu u situaciju da će se narednih vjekova protiv nje voditi krstaški ratovi, kako od strane Rimskog Pape, tako i od strane Bizanta, odnosno susjedi će koristiti to kao izgovor za sve naredne ratove protiv Bosne.
1284. s pomoću Ugara na Bosanski prijesto dolazi Kralj Dragutin (koji je u krvnom srodstvu sa Nemanjićima, nosiocima kraljevske krune Raške-zemlje Srpske), pošto se je odrekao prijestolja poslije borbe za vlast kneževa u Srbiji. Njegova kći Jelisaveta udaje se za Stjepana Kotromana čime Kotromanići (nosioci Bosanske Kraljevske titule) dolaze u nasljedno srodstvo sa Nemanjićima sto ce kasnije omogućiti Bosanskom kralju Tvrtku Kotromaniću, da poslije poraza Srbije od Turaka na riječi Marici 1371. i opadanja Srpskog kraljevstva, kao najaci vladar u tom dijelu Balkana, proglasi se u manastiru Milosevo, Kraljem Bosne i Srbije. Inace za njegove vladavine kao i vladavine Stjepana II Kotromanica, (poznatijem kao Herceg Stjepan – Po njemu i genericki naziv Hercegovini koju je on geografski zaokruzio), Bosna je zivjela svoje zlatno doba. Dostigla je vrhunac politicke snage i teritorijalne moci. Granice Bosne su se prostirale od Save do Korcule i Hvara, te od Zrmanje i Knina do Sjenice i Lima. Poslije Tvrtkove smrti pocinje njen lagan pad. Plemici u Bosni su se osilili i poceli sukobe za prevlast. Centralna vlast je slabila .
1389. Dolazi do Kosovske bitke cime se Turci-Osmanlije pojavljuju kao politicki factor na Balkanu . Od tada do 1463 god odnosno pobjede kod Bobovca i smaknuca zadnjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomasevica, Osmanlije su se punih 77 god polako pripremale na prodor i osvajanje Bosne. Postoje tvrdnje da je tada pod Jajcem 32.000 Bosanca primilo Islam. U samoj Bosni ni jedna od tri vjerske skupine (ni krscani, ni pravoslavni vjernici ni bogumili) nisu bile institucijalizirane. Mozda je to bio razlog za Islamizaciju. Bogumili su izmedu ostalog prihvatili Islam jer im je po vjerskim dogmama bio veoma blizak.
1457. Isa-beg Ishakovic izgraduje Carevu dzamiju oko koje se pocinje razvijati grad Sarajevo.
1580. dolazi do osnivanja nove upravno teritorijalne jedinice u okviru Osmanliske imperije, Bosanskog elajeta. Vladar tog elajeta je bio Beglerbeg, a sjediste mu je bilo na dvoru u Banja Luci. Beglerbeg je bio samostalan i djelovao je prema svom nahodenju u svim vidovima upravnog i vojnog zivota zemlje. Njegova teritorija podudarala se sa granicama Tvrtkove drzave i njenog gravitacionog podrucja sto govori o kontinuitetu Bosne.
Poslije poraza kod Beca, 1699. Karlovackim mirom su priznate sjeverne i zapadne granice danasnje BiH.
1737. Bosnjaci samostalno braneci svoju zemlju i svoju cast, izvojevali su u bitci kod Banja Luke veliku pobjedu nad Austrougarskom, cime su otvorili jednu od prvih stranica vlastite samosvijesti.
Nezadovoljni odnosom Stambola prema Bosni; osjecajem da su prepusteni sami sebi i da sada moraju da stite sebe, svoje familije kao i svoju zemlju Bosanski ajani i kapetani se pocinju suprostavljati odlukama Porte. Stambol je saljuci vezire i vojsku sa istoka pokusavao da pokori Bosnjacko protivljenje, ali sve veci osjecaj nezadovoljstva rezultirat ce pobunom
Husein-bega Gradascevica. Nakon sukoba s Turskom vojskom, 18. VII. 1831. kod Kacanika na Kosovu, u kojoj je Husein-kapetan izvojevao veliku pobjedu, ostali ajani ga proglasavaju Bosanskim vezirom. 12. IX. 1831, zvanicno se proglasava i javno objavljuje autonomija Bosne. Poslije osam mjeseci, Turska vojska uz pomoc nekih hercegovackih ajana, sa Ali-agom Rizvanbegovicem i Smail-agom Cengicem na celu nanijela je presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva. Tim je porazom pokret Husein-kapetana Gradascevica za autonomiju Bosne konacno propao.
Poslije ovoga u Bosnu dolazi Omer pasa Latas i uvodi vojni i administrativni red. Njegova Ideja o integralnom Bosnjastvu se temelji na tvrdnji da postoji jedan Bosanski narod koji posjeduje svoje narodne osobenosti i koji je geneticki i istorijski vezan za Bosnu. Uvodi se i Bosanski jezik.
Pravoslavci pod izgovorom nezadovoljstva agrarnom reformom a u osnovi povedeni nacionalnom idejom dizu ustanak u Hercegovini pod nazivom Velika istocna kriza. Srbija i Crna gora staju na stranu ustanika i proglasavaju ujedinjenje Bosne sa Srbijom , ali poslije poraza u Crnim potocima 1877. ustanak jenjava, a veliki broj izbjeglica ide prema zapadu.
Austrougarska u dogovoru sa zapadnim silama i sa Rusijom pod izgovorom da zeli smiriti situaciju, a u osnovi oduvijek zainteresovana za Bosnu, na osnovu vec dogovorenih podjela interesnih sfera na Balkanu, odlucuje se za okupaciju Bosne.
Iako je predhodno San Stefanskim ugovorom iz 1878. bilo predvidena autonomija Bosne u okviru Turske , na Berlinskom kongresu 1879 god. Austro-Ugarska dobija pravo da upravlja Bosnom.
Krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca pocela je borba Bosnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Autonomnom borbom poceo je i postepeni proces suvremenog politickog organiziranja Bosnjaka. Bosnjacki autonomni pokret je bitan jer da Bosnjackih nastojanja i borbe za Bosnu nije bilo tesko je vjerovati da druga dva naroda u Bosni nebi istrajala u namjeri da je podjele.
Otmica maloljetne djevojke Fate od strane casnih sestara, njeno pokrstavanje bilo je povod za organizovanje koje je imalo vjersku osnovu i na cijem celu je stajao Mostarski muftija Djabic. Njega nasljeduje Firdus-beg Livnjak koji predvodi pokret iz kojeg nastaje prva politicka muslimanska stranka.
1906. godine na sastanku Bosnjackih prvaka u Slavonskom Brodu je
osnovana Muslimanska narodna organizacija (MNO). Vecina ucesnika sastanka je trazila da se borba za autonomiju, uz vjersku i vakufsko mearifsku autonomiju, prosiri na pitanje politickih sloboda i resenje agrarnih odnosa.Pored ove osniva se i “Jugoslovenska Muslimanska Organizacija” -JMO sa Dr. Mehmedom Spahom na celu.
Osniva se i pokret cisto kulturne prirode “Napredni Muslimani”. Koncepcija Bosnjackog kulturnog preporoda trebala je u narodu razbuditi i ucvrstiti svijest o njegovom porijeklu i potrebi priblizavanja Zapadu, ali uz ocuvanje islamske kulture, koja je bila i ostala jednom od bitnih komponenti Bosnjackog narodnog bica. Prema tome, ¹Bosansko tlo, ²Ilirsko-slavensko porijeklo i jezik, te ³Islam predstavljaju tri bitna elementa Bosnjackog nacionalnog osvjescenja”.
Politicko vodstvo se konacno osmjelilo da narodu otvoreno kaze da je jedini izlaz prihvatanje Evropskog nacina zivota, uz jednovremeno ocuvanje vlastite narodne Bosnjacke tradicije. Ovaj period se u istoriji oznacava kao “I Bosnjacki preporod”.
Sarajevski atentat na Austrougarskog cara Franju Ferdinanta bio je povod za pocetak prvog svjetskog rata 1914-1918, a kao posljedica rata je nastajanje novog svjetskog poretka.
U istom periodu Jugoslavenski odbor kao predstavnistvo jugoslavenskih zemalja u sastavu Austrougarske, i vlada kraljevine Jugoslavije pokrecu pitanje ujedinjenja juznoslavenskih zemalja u jednu drzavu.
Jugoslavenski odbor koji ce biti kao oficijelno tijelo, formira se u Parizu 1915 god. 1917. god. na sastanku u Krfu izdaje se deklaracija o ujedinjenju Srba Hrvata i Slovenaca. Ustavno parlamentarna monarhije sa dinastijom Karadordevica na celu. Rijesena su pitanja jezika, zastave, grba i druga manje vazna pitanja, ali ne i pitanje uredenja tj. da li federacija ili konfederacija. To je ostavljeno za kasnije sa usvajanjem ustava. Kako se to nikada nije desilo, zemlja je ostala centralisticka pod vlascu Karadordevica i dominacijom Srbije, sto je uzrok svih kasnijih razmimoilazenja. Sami Muslimani ili Bosnjaci ovdje nisu uopce spomenuti sto je izazvalo njihovu burnu reakciju. U samoj Bosni nastupili su nemiri u kojim su stanovnici drugih vjeroispovjesti iskoristili stanje da ubistvima i anarhijom preuzmu zemlju od muslimana. Jos od vremena Austrougarske okupacije, sva nastojanja Srpske politike bila su usmjerena na prikljucenje Bosne Srbiji. Hrvatska plitika u Bosni je uvijek bila ambivalentna. Tada kao i u buduce opredjeljivala se je uglavnom za kurs diktiran iz centra tj Zagreba.
Decembra 1918. u Beogradu proglasena je: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Parlamentarni izbori za ustavotvornu skupstinu odrzani su 28.11.1920 i u Bosni su samo potvrdili politicko stanje. JMO dobila je 38 % glasova sto joj je otvorilo vrata politickih dogovora, jer je mogla odigrati neku ulogu u kreiranju buduceg uredenja zemlje. Naime da bi ustavna rjesenja prosla, morala se je imati dvotrecinska vecina, sto je bilo tesko obezbijediti ako kralj i Srpski politicki establishment inklinira ka centralizmu. Da bi dobili naklonost Bosnjackih politickih krugova, Srbija ugraduje u ustav tzv. “Turski paragraph” kojim obezbjeduje granice Bosne u njenim danasnjim, sto je i najznacajniji uspijeh JMO.
Vidovdanski ustav izglasan je 28.6.1921.. Period od 1921 do 1929 naziva se pseudoparlamentarizmom jer sama skupstina nije bila funkcionalna i bila je centealisticki-unitarno nastrojena tako da je bilo nemoguce drzati se ustava. Hrvatski politicari u Skupstini se protive tome i kao posljedica toga dolazi do ubistva Stjepana Radica istaknutog tribuna Hrvatske gradanske opcije, sto je je bilo uvod u apsolutizam i diktaturu.
Tako 6. Januara 1929. god. provodi se naredba Kralja Aleksandra pod nazivom sesto-januarska diktatura. Skupstina je raspustena i ime zemlje promjenjeno je u Kraljevina Jugoslavija. Poslije atentata na kralja Aleksandra 1934 otvara se mogucnost politickog dialoga izmedu suprotnih opcija. Centralisticke Srpske i konfederalne, odnosno Hrvatske opcije. JMO sa Spahom na celu, bila je za centralisticku opciju jer je cuvala cjelovitu BiH, dok ju je Hrvatska opcija dijelila.
Da bi se rijesilo pitanje o uredenju Hrvatsko-Srpskih odnosa, dolazi do sporazuma Cvetkovic-Maceka 1939. Neposredno prije sporazuma Dr Spaho je ubijen trovanjem u jednom Beogradskom restoranu. Tim sporazumom:
&Prvi put je priznat induvidualitet Hrvata.
&Slovenija kao jedinica je bila neupitna.
&Problem je bio Bosna jer nije bilo nacina da se podijeli a da zadovolji obadvije strane. U Bosni se ujedinjuju sve muslimanske gradanske opcije koje su Bosnu zeljele kao cetvrtu jedinicu.
& Srpski buzoaski krugovi izlaze sa pozivom Srbi na okup, razvijajuci mrezu odbora Srpskog Kulturnog Kruga. Najglasniji je bio Stevan Moljevic koji je bio idejni voda i Nikola Garasanin kao potpisnik Srpskog Nacionalnog programa za Veliku Srbiju pod nazivom “Načrtanije”. Trazili su da BiH pripadne Srbiji. Tim programom trebalo je na prostoru koji je predvidao Veliku Srbiju svesti brojnost stanovnistva koji nije pripadao Srpskom nacionalnom indentitetu spod 10%. To se je trebalo postici pokrstavanjem, progonom ili genocidom. Kasnije su taj program u praksi pokusavali provesti cetnici u drugom svjetskom ratu, Srpski politicki krugovi ( Rankovic i drugi ) prikriveno kroz komunisticko-socialisticke programe 60-tih i 70-tih, Srpska Akademija, Cosic kao i Milosevic ratom 90-tih god.
Samo sest dana nakon sporazuma Cvetkovic-Macek poceo je drugi svjetski rat cime je pitanje drzavnog preuredenja ostalo otvoreno. Osnovna bojazan u Zagrebu kao i u Beogradu bila je predpostavka da ce vremenom ojacati nacionalna svijest Muslimana i da ce se pojaviti teznje za autonomijom, kao i da ce se na politickoj sceni Muslimani pojaviti kao poseban narod.
6. Aprila 1941. – Okupacija Jugoslavije od strane Njemacke i Italije. Bih ulazi u sastav Nezavisne drzave Hrvatske, a podjeljena je crtom koja ide od Bihaca preko Travnika do Rudog. Sjeverni dio je interesna zona Njemacke a juzni Italije.
1941. god. – Na 5 zemaljskoj konferenciji SKJ. Donose se programske aktivnosti i politicki programi koji su bili smijernice u toku narodno- oslobodilackog rata. U pozivu se eksplicite spominju i Bosnjaci muslimani. Svima se obecava ravnopravnost u buducoj drzavi. Ustanak zapocinje u sradnjoj Bosni. 21 decembra 1941 formira se I Proleterska brigade u Rudom. Paradoksalno je da su poslije toga osnovani pokrajinski komiteti NOR-a u svim republikama osim Bosne . Tek 1943 na insistiranje Bosanskih clanova u KPJ Avde Hume, Pasage Mandica, osniva se i Bosanski pokrajinski komitet.
1942. osnivaju se Odbori narodnog spasa. Njihov zadatak bio je da politicki i vojno organizuju odbranu Bosnjackih muslimana, da preuzmu brigu oko siricadi i izbjeglica iz Cetnickim genocidom zahvacenog podrucja istocne Bosne. Ustaski rezim oznacen je kao antibosnjacki i antimuslimanski. Donesena je odluka o osnivanju vlastite oruzane zastite.
Samu oslobodilacku borbu za oslobadanje od okupatora preuzela je Komunisticka partija Jugoslavije. Ona je ovu borbu shvatila kao socijalnu i narodnu revoluciju, odnosno Promjenu drustvenog poretka.
Na I zasjedanju AVNOJA koje se odrzava u Bihacu 27. novembra 1942. god oblikovana je nova drzava i date smjernice o osnivanju regionalnih
( republickih ) zemaljskih vijeca , koja ce biti oblasni organi vlasti.
Dok su partizani vodili oruzanu borbu protiv okupatora, cetnici su u pozadini koristili situaciju i vrsili teror nad muslimanskim stanovnistvom. Zbog zajednickih komandi sa cetnicima, Bosnjaci nisu imali potpuno povjerenje u pokret pa su djelom osnivali i vlastite muslimanske brigade. Ulaskom znacajnijih Bosnjackih predstavnika u partizane poput Nurije Pozderca koji je bio clan JMO, Avde Hume i drugih pocinje znacajniji prilaz Bosnjaka oruzanom pokretu.
U Titovom programskom spisu iz 1942 “NOR-a “ Muslimani su stavljeni u red O nacionalnom pitanju u svijetlu jugoslavenskih naroda sa ravnopravnim pristupom u buducoj drzavi. Poslije rata Tito nije stao iza svog obecanja.
Dvadesetpeti novembar 1943. bez sumnje je kljucni datum kada je rijec o izgradnji savremene BiH drzavnosti. Tog dana je u Varcar Vakufu, odnosno Mrkonjic Gradu odrzano osnivacko ili prvo zasjedanje Zemaljskog Antifasistickog Vijeca Narodnog Oslobodjenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), kao njenog ratnog parlamenta, tj. skupstine. Vijecnici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH u kojima se istice da ubuduce BiH i njene narode u zemlji i inostranstvu mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH i AVNOJ. Ovo je Bosna zasluzila svojim ucescem u ratu, podrskom od strane Bosnjackih viðenijih intelektualaca, progresivnih muslimana, znacajnijeg dijela uleme NO-Borbi, kao i drugih naroda koji zive u njoj.
U Jajcu je 29. novembra 1943. odrzano Drugo zasjedanje AVNOJa, na kojem je donijeta odluka o Federativnom ustrojstvu Jugoslavije. BiH svoj federalni status unutar jugoslavenske zajednice nije stekla na osnovu nacionalnog kriterija, nego kao povijesna zajednica triju naroda koji u njoj stoljecima zajednicki zive.
Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944. godine. Donesene odluke, kojima je BiH ustrojena kao gradjanska drzava, predstavljale su politicki rezime njenog hiljadugodisnjeg historijskog i drzavnopravnog iskustva i kontinuiteta.
30 decembra 1946 usvojen je ustav BiH i ZAVNOBIH nastavlja rad kao Narodna Skupstina NRBiH.
1946 odrzana je i Ustavotvorna skupstina SFRJ. Na Ustavotvornom zasjedanju delegat BiH iz Mostara Husaga Cisic suprostavio se je odluci koju je podrzao Milovan Dilas da se na grb SFRJ postavi pet umjesto sest baklji cime Bosna nije priznata kao drzava, odnosno ni Muslimani nisu priznati kao konstittutivan narod, nego su se trebali izjasnjavati ili kao Srbi ili kao Hrvati.
1950 god. Na kongresu saveza komunista Mosa Pijada (Beogradski intelektualac, Titov saborac, Osnivac “Politike” najvece novinske kuce na Balkanu), iznosi stav da su Muslimani vjerska skupina, slavenskog porijekla, nacionalno neopredjeljeni, sto je posljedica njihove teske zaostalosti i stagnacije. Nesto kasnije dozvoljeno im je da se izjasnjavaju kao Jugosloveni odnosno neopredjeljeni..
& 60-tih. godina grupa Bosnjaka u emigraciji vraca se Bosnjastvu
& 1968 knjiga ratnog komandanta Selima Cerica “Muslimani Srpsko hrvatskog jezika” izazvala je osude i polemike.
& 1969 Atif Purivatra izdaje rad “Nacionalni i politicki razvitak muslimana”
& 1969 na Ohridu odrzava se V kongres historicara Jugoslavije. Kljucno mjesto zauzima rad Bosanskog historicara Avde Suceske koji je uzdrmao Jugoslavensku, osobito Srpsku nacionalno-politicku sredinu..
& 1970. god. u Sarajevu, stampa se rad Midhata Begica “Knjizevna kretanja u BiH od 1945.
& 1971.god. knjiga “Knjizevno historiska monografija o Beharu” Muhsima Rizvica,
& 1971. stampa se izbor iz muslimanske knjizevnosti pod nazivom “Beharje” Alije Isakovica.
& 1973. na skupu u Stojčevcu sa tematikom “Knjizevnost naroda BiH” Kasim Suljevic uvodi termin Muslimanska knjizevnost, brani pravo Bosnjaka na njihov nacionalni identitet, na njihovo shvatanje o vlastitoj kulturnoj samobitnosti.. Tvrdi da pitanje knjizevnosti je ne raskidivo od jezika. Knjizevnost proistice iz jezika i odslikava bice naroda. Ako nema M. knjizevnosti onda nema ni naroda. Kome onda pripadaju Muslimanski pisci.
& Mak Dizdar brani Bosansku varijantu jezika kao posebnu osobenost na upotrebi slova H.
&1974. Muhamed Hadzijahic objavljuje genezu nacionalnog pitanja BiH muslimana.
U novijoj istoriji BiH ovo je oznaceno kao“II Bosnjacki Preporod”.
Inaće garnitura profesora na katedri za jezik predvodeni Jovanom Vukovicem potrla je bice Bosanskog jezika posredstvom Srpskog kadra u skolstvu. Isto i sa istorijom naroda u BiH. Na katedri za knjizevnost izucava se samo Srpska i djelomicno Hrvatska knjizevnost. Muhsim Rizvic i Enes Durakovic predlazu program izucavanja BiH knjizevnosti ali profesori sa katedre filozofskog fakulteta Radovan Vuckovic, Zdenko Lesic, Bozidar Pejovic i Milorad Ekmecic protive se tome.
U II Enciklopediji Jugoslavije izlazi i separat o BiH i njenoj knjizevnosti. Urednik ovog izdanja bio je Muhamed Filipovic. Ovo izaziva osudu Srpskih akademskih krugova. Vec tada se preko Vojislava Šeselja i Pere Šimunovica jasno daje na znanje da se nece dozvoliti uspostavljanje Bosnjackog nacionalnog identiteta. Poslije popisa stanovnistva 1970 u BiH se utvrduje 1,729.932 Bosnjaka (ne ukljucujuci one koji su se izjasnjavali kao Jugosloveni i drugacije), sto je treci narod po brojnosti u Jugoslaviji. 1974 novi ustav daje Muslimanima odrednicu konstitutivnog naroda. To je trebalo da se desi jos 1946 god na proglasenju ustava SFRJ. Tito je tada bio dovoljno mocan da stane iza tog zahtijeva. Zasto to nije ucinio ostace na nivou spekulacija.
Pocetkom 1983 otvara se proces mladim Muslimanima, gdje se oni optuzuju da su neprijateljske snage koje djeluju sa pozicija muslimanskog nacionalizma. Stavlja im se na teret da zele promjenu poretka.
Srbi putem Kosova i Bosne izazivaju procese kojima nastoje destabilizirati Jugoslaviju da bi je srusili, a na njenim rusevinama izgradili Veliku Srbiju.
Destabiliziranje kriminaliziranje i slabljenje Bosne od strane Beogradskog politickog lobija ostvarivano je suprostavljanjem dva najaca politicka lobija u Bosni, Dizdarevice i Pozderce, kao i raznim aferama tipa Agrokomerc, Mosevac, Neum, Kecmanovic itd.
Svi Jugoslovenski narodi svode svoje racune i cekaju rasplet dogadaja. Srpske i Hrvatske nacionalne voðe pripremaju narode i odmjeravaju snage preko Bosne. Razrijesavanje Srpsko-Hrvatskog odnosa se ustvari zeli postici preko Bosne. U Srbiji Srbi gube u brojcanom odnosu sa Albancima. Vec se nalaze na donjoj granici nacionalne brojnosti Oko 60% sto je minimalan broj za opstanak nacionalne drzave, moguceg politickog nadzora i dominacije, kao i ekonomskog izrabljivanja drugih. U cijeloj jugoslaviji ih je negdje izmedu 30% i 40% i pocinju da razmisljaju o Velikoj Srbiji. Podsticu antibosnjacko raspolozenje medu svojim sunarodnjacima u BiH i Hrvatskoj . Bosnu opisuju kao tamni vilajet i to je zavrsna priprema Srpskog naroda na krvavi rat. Genocid nije posljedica nego cilj. Nekriticna Bosnjacka svijest prihvata propagandu Srbijanskih medija, a Milosevica kao demokratu liberala. Iznudenim odlaskom Hamdije Pozderca sa politicke scene, osobito sa mjesta predsjednika komisije za Ustavne promjene pri Skupstini SRJ, Srbija uzima politicku prevlast nad Jugoslavijom i vraca tocak istorije unazad.
28. septembra 1990 god. Ona je jednostrano proglasila svoj novi Ustav. Tim su ustavom Vojvodina i Kosovo kao autonomne pokrajine lisene atributa drzavnosti koji su im bili garantirani Ustavom iz 1974. godine.
Time su sruseni principi dotadasnje socijalisticke ustavnosti i otvorena posljednja faza secesije odnosno raspada Jugoslavije. Osobenost tog procesa u Jugoslaviji je da secesija nije pocela na periferiji nego je potekla iz centra, tj. iz Beograda.
1990 god. Amandmanom XL na ustav iz 1974 BiH postaje suverena drzava ravnopravnih gradana, naroda Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj zive.
14 Oktobra u Skupstini BiH usvaja se Memorandum O Nezavisnosti.
Poslije Medjunarodnog priznanja i prijema BiH u UN 21. maja 1992. godine, uobicajilo se da se govori o restituciji, tj. obnovi Bosanskohercegovacke drzavnosti. Mislim da je iz svega naprijed izlozenog jasno, da se ne radi o restituciji, nego o potvrdi drzavnopravnog kontinuiteta i drzavnosti BiH.
Pojava Alije Izetbegovica oznacila je nove politicke kretnje u Bosni. Bosnjacka masa nije do tada razumjela politicke kretnje u zemlji.
Pojavom snaga koje se bore za odbranu BiH od Agresije ustvari pocinje “III Bosnjacki preporod” gdje se angazovanost iz kulture i nacije prosiruje u politiku., iz inteligencije u narod. Bosnjaci izlaze na savremenu povijesnu pozornicu sa zahtijevom za vlastitu slobodu za svoj narod, svoju vjeru i drzavu. Ovo je bio kvalitativan skok u odnosu na JMO i Mehmeda Spahu Ovog puta se Bosnjaci bore za drzavu. Bez drzave nema ni naroda. Drzava je ram za opstanak svega.
U nastojanjima da se silom sprijeci takav razvitak pokrenut je, sa odredjenih strana, rat protiv Bosne i Hercegovine. Taj je rat, s obzirom da je bio pracen planskim genocidom i etnickim ciscenjem, u biti imao fasisticki karakter. Sljedstveno tome borba za odbranu Bosne imala je sva svojstva antifasistickog rata.
U ratu 1992-95. odbranjena je ideja drzavnosti BiH. To je potvrdjeno Dejtonskim mirovnim sporazumom od 21. novembra, odnosno Pariskom poveljom 14. decembra 1995. godine. Takodjer Ustav BiH (Aneks 4 mirovnog sporazuma) zasniva se na premisi da su «Bosnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi i gradjani Bosne i Hercegovine opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i politicku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu sa medjunarodnim pravom».
U skladu s tim, vec se u stavu prvom, clana jedan Ustava, istice «kontinuitet» BiH koja ce kao drzava, bez obzira sto se sastoji od Federacije BiH i Republike Srpske, «nastaviti svoje pravno postojanje po medjunarodnom pravu» i u «postojecim medjunarodno priznatim granicama». BiH kao drzava ostaje clanica UN i kao takva «moze zadrzati ili se prijaviti za clanstvo u organizacijama unutar sistema UN i drugih medjunarodnih organizacija».
Prema tome, BiH po Dejtonskom mirovnom sporazumu, odnosno Ustavu, kao drzava posjeduje teritorijalni integritet, te puni medjunarodno-pravni kapacitet kao izraz svog drzavnog suvereniteta. Dali je Dajton na silu nametnuo vec prije dogovoreni sporazum izmedu Milosevica i Medjunarodne zajednice i da li je korektno i u potpunosti zadovoljio principe funkcionalne drzava, kao i da li ga treba mjenjati je vec pitanje za siru diskusiju.
Dakle namjera mi je bila da vam u sto sazetijem obliku ispricam pricu o Bosni. Istoriju vaseg porijekla, vase zemlje, vaseg jezika, vase pripadnosti, vase vjere. Nadam se da smo svi nesto nauciti o ovome, ako nista drugo da cemo na sljedecim izborima masovno izaci da glasamo za Bosnu, jer samo tako cemo ostati politicki factor i nastaviti kontinuitet drzavnosti jedine nam zemlje. To su nam vec pokazali masovni izlasci Bosnjaka na izbore 1920 kada smo iznudili Turski paragraph u Ustavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, cime smo sacuvali granice Bosne. Zatim 1970. kada definitivno dobijamo priznanje da smo konstitutivan narod i na kraju 1992 na izborima kada zaokruzujemo nezavisnu i suverenu drzavu BiH. Sve je do nas.
Hvala na paznji!
