Kada me je GRUJIĆ BRANO silovao, zatim je rekao ostalim četnicima sada možete vi i nastalo silovanje jednog po jednog četnika, brojala sam mislim 6-7, i onesvijestila sam se.
Kada sam došla sebi na meni nije ništa od gardarobe bilo osim majce. Primijetila sam da krvarim imala jake bolove u predjelu stomaka i leða i nisam mogla ustati na svoje noge.
Moje dvije polusestre su silovane i ja sam to gledala svojim očima, a silovali su ih GRUJIĆ BRANO i sa njim je bilo još četnika koji su premlaćivali i silovali naprijed navedene, ali ih ja nisam poznavala. NN (Ime poznato redakciji) su takoðer seksualno zlostavljali i silovali, a to su radili Grujić Brano i Vasiljević Milisav a sa sobom bi dovodili, kako sam rekla, meni nepoznate četnike.
Moram naglasiti da je moj očuh bio silovan pred mojim očima (njegove pastorke), i njegovih kćerki, a moje dvije polusestre (Imena poznata redakciji).
Sada Zoran Jovanović radi na carini u KARAKAJU (tako sam saznala) mislim da mu nije mjesto da obezbjeðuje javni red i mi i da ima certifikat policajca. Mirsadova žena traga za njim.
Želim takoðer napomenuti da MLAÐENOVIĆ NEÐO zna za sve ubijene muslimane u Zvorniku jer je on zarobio muškarce muslimane i vodio na radnu obavezu da kopaju ubijene muslimane i da iz kuća ubijene muslimane iznose. Neðo je radio u Komunalnom preduzeću kao direktor u Zvorniku. Agresija na BiH me zadesila u općini Zvornik, gdje sam stanovala sa svojom porodicom (imena članova porodice poznata redakciji).
Početak agresije na BiH me kako sam unaprijed navela zatekao u mom stanu u Zvorniku, u kome sam živjela sa mojim mužem. Mi nismo imali djece tada. Bila sam zaposlena u Općini Zvornik gdje sam radila kao kuharica.
Početkom mjeseca aprila 1992. godine Srbi su počeli da se organizuju u manje grupe i da postavljaju barikade u djelovima grada i širem području. Mi muslimani nismo mogli predpostaviti šta se tačno dešava i ako smo vidjeli da se srpske porodice sele, tj. da iseljavaju svoje žene i djecu. Nikome nije bilo jasno zašto. U tom periodu je bilo dosta napeto ali ipak mirno. Sa prozora moga stana sam primijetila da se više niko ne druži sa muslimanma. Iz obližnjih kafića se mogle su se čuti nacionalističke pjesme sa kojima su provocirali nesrpsko stanovništvo.
Tokom mjeseca aprila 1992. god. ja sam se još kretala po gradu jer sam išla na posao. Tada sam na ulici sretala neke ljude koje sam poznavala a bili su obučeni u maskirne uniforme, šajkače na glavi sa kokardama. Meðu njima sam prepoznala MATIĆA, poznat kao švercer, živio na Šćemliji predgraðe Zvornika, a brat je od ČEDE MATIĆA koji je radio u bolnici, a i sam je nosio uniformu i kokardu zajedno sa sinom čije ime ne znam. Čula sam da su ČEDO MATIĆ njegov brat i sin obezbjeðivali logore u Zvorniku kao što su logori «NOVI IZVOR», u kom sam i sama bila, «KARAKAJ» u kome su bili muškarci. Logor «ŠKOLA U PILICI» takoðer logor. Oni su puštali iz logora koga su htjeli i radili šta su htjeli.
GRUJIĆ BRANO bio je inspektor u Općini Zvornik. U ratu je bio četnik, koji je silovao žene i muškarce. Nadalje kada smo izašli iz kuća, jedan Salih je bio inspektor u Zvorniku i dolazio je nama muslimanima i obavijestio nas da moramo napustiti naše kuće. Ja sam bila sama sa mužem u kući kada je Salih rekao da uzmemo samo nešto najnužnije i da idemo prema Kula Gradu gdje svi muslimani idu u Kula Grad. Idući prema Kula Gradu ja nastavljam put do mjesta Lipnja sa ostalim muslimanim. Tu smo bili u školi desetak dana, a avioni bombarduju.
01.05.1992.godine Srbi ulaze u Liplje i hvataju koga stignu od muslimana, odnosno oni koji nisu uspjeli pobjeći u šumu, a meðu tim bila sam i ja.
Sjećam se da su samnom tada bili:
Redakcija posjeduje imena pet osoba!
Znam da je bilo puno muslimana iz sela Liplje i Kula Grad.
Kada su nas zarobili prebacuju nas u kuću RAHME u Liplju. U kući su nas držali, upadali razni četnici meðu kojima je bio GRUJIĆ BRANO.
Moram naglasiti da su u toj kući bile samo žene.
Mene je zarobio VASILJEVIĆ MILISAV koji je bio uposlen kao tržišni inspektor u Općini Zvornik, a on je iz Malog Zvornika (Srbija).
Moram naglasiti u tu kuću su nas doveli VASILJEVIĆ MILISAV i GRUJIĆ BRANO, a druge nisam prepoznala.
Nikada ne mogu zaboraviti VASILJEVIĆ MILISAVA I GRUJIĆ BRANA koji bi često dolazili nama ženama, maltretirali nas, prisiljavali da se skidamo gole, a koje ne bi pristale oni bi fizički nas zlostavljali.
Moje dvije polusestre su silovane i ja sam to gledala svojim očima, a silovali su ih GRUJIĆ BRANO i sa njim je bilo još četnika koji su premlaćivali i silovali naprijed navedene, ali ih ja nisam poznavala. Moga očuha NN su takoðer seksualno zlostavljali i silovali, a to su radili Grujić Brano i Vasiljević Milisav a sa sobom bi dovodili, kako sam rekla, meni nepoznate četnike.
Moram naglasiti da je moj očuh bio silovan pred mojim očima (njegove pastorke), i njegovih kćerki, a moje dvije polusestre (imena poznata redakciji).
U Rahminoj kući smo bili 4-5 dana, za to vrijeme svaki dan su dolazili naprijed navedeni silvoali nas i premlaćivali. Tukli su me do besvijesti.
Iz Rahmne kuće nas odvode u školu u Liplju, a nareðuje VASILJEVIĆ MILISAV svojim srpskim vojnicima jer im je on bio glavni.
U školi sam zatekla u jednoj učionici muškarci meni nepoznati, a čula sam da su to muškarci iz sela Liplja gdje su bili vezani u lancima i svako veče sam mogla čuti zveku lanaca, krikove i plač muškaraca i korake istih tako da sam mogla zaključiti da ih negdje odvode.
Nas žene smjestili su u drugu učionicu. Tu sam zatekla žene iz sela MARČIĆI, a selo Marčići su blizu sela SNAGOVA, ja te žene nisam poznavala, ali znam da se jedna zvala MEJRA, imala je poseban plač, odvodili su MEJRU, kada bi se vraćala ona bi imala poseban plač, jer takav nisam nikad čula. Ja sam pitala te žene ko je ta žena, a one kažu naša MEJRA.
U školu je dolazio AĆIMOVIĆ DRAGAN koji je radio u Općini Zvornik kao geometar i on je dovodio sa sobom srpske vojnike, koji su svaki dan silovali i premlaćivali muškarce i žene.
Moram naglasiti da su mene i ostale žene silovali i premlaćivali u učionici, gdje smo sve mogle vidjeti, odnosno to je bukvalno bilo grupno silovanje, redali su se jedan po nama kako su htjeli. Sjećam se da je GRUJIĆ BRANO rekao da mora prvi mene imati pa onda svi ostali.
Kada me je GRUJIĆ BRANO silovao, zatim je rekao ostalim četnicima sada možete vi i nastalo silovanje jednog po jednog četnika, brojala sam mislim 6-7, i onesvijestila sam se.
Kada sam došla sebi na meni nije ništa od gardarobe bilo osim majce. Primijetila sam da krvarim imala jake bolove u predjelu stomaka i leða i nisam mogla ustati na svoje noge. Oko mene ostale žene su plakale jer su i njih silovali, premlaćivali to je bilo nešto što nikada u životu ne mogu zaboraviti da se tako nešto može desiti od strane ljudi koje sam poznavala jer su se tada pretvorili u zvijer.
Iz škole Liplja, a to je početkom mjeseca juna 1992. godine su nas četnici natjerali da idemo pješice u Zvornik, tamo su nas zatvorili u Logor Novi Izvor. Logor „Novi Izvor“ je bila uprava preduzeća za proizvodnju crijepa i cigle i zvao se «Novi Izvor». Tu je bilo više kancelarija ja sam bila u jednoj sa ženama i tu sam zatekla puno žena iz Zvornika, a u drugoj prostoriji su bili muškarci. Mislim da nas je u tom logoru Novi Izvor bilo oko 200-300 muslimana civila (žena i muškaraca).
U logoru «Novi Izvor» tu je dolazilo razne vojske kao što je „KAPETAN DRAGAN“ nisam ga lično poznavala, pričao je ekavski, izgledao je: srednjeg rasta, starosne dobi možda oko 50 godina, tamnije kose, proćelav u unifromi maskirna imao je crvenu beretku.
Dragan dolazi gleda žene, koju želi bira i odvodi iz kancelarije, a tada bi rekao: «Jebite vi to, a mi ove vodimo», i ja sam jedna od tih koje je izabrao Kapetan Dragan. Dragan nas odvodi u Hotel «Vidikovac» na Diviču i tamo se iživljavaju nad nama i siluju, a kada nas ne bi oni mogli silovati, tukli bi nas i govorili «da neznamo ništa da ih ne možemo da uzbudimo».
Ja se mogu sjetiti žena koje su samnom bile i kada je Kapetan Dragan odvodio (imena šest Bošnjakinja poznata redakciji):….
Bilo je još djevojaka i žena ali se ne mogu da sjetim.
Sjećam se jednog NN iz Zvornika (ime poznato redakciji) kojeg su silovali i često se sjetim njegovih krikova.
Sjećam se hodže NN iz Malog Zvornika (ime poznato redakciji) i njega su silovali i seksualno zlostavljali.
Svaku noć u Logoru «Novi Izvor» bi izvodili najmanje po 10 muškaraca, sjećam se da su tu ubili: NN, prije rata medicinski radnik u Zvorniku (ime poznato redakciji) .
Za sve ubijene u logoru «Novi Izvor» odgovoran je MLAÐENOVIĆ NEÐO.
Čula sam da je Neðo Jovičić ubio Amira koji je živio u selu Hrid a zvali smo ga «Mališa». To sam sve čula na Kula Gradu. Ja se mogu sjetiti žena koje su samnom bile i kada je Kapetan Dragan odvodio:
(imena šest Bošnjakinja poznata redakciji Bošnjaci.net), bilo je još djevojaka i žena ali se ne mogu da sjetim.
Sjećam se jednog NN iz Zvornika (ime poznato redakciji) kojeg su silovali i često se sjetim njegovih krikova.
Sjećam se hodže NN iz Malog Zvornika (ime poznato redakciji) i njega su silovali i seksualno zlostavljali.
Svaku noć u Logoru «Novi Izvor» bi izvodili najmanje po 10 muškaraca, sjećam se da su tu ubili: NN, prije rata medicinski radnik u Zvorniku (ime poznato redakciji).
Za sve ubijene u logoru «Novi Izvor» odgovoran je MLAÐENOVIĆ NEÐO.
Neðo je zarobio desetak muškaraca muslimana, a Mlaðenović je bio direktor
komunalnog, i gonio je muslimane muškarce da kupe u crne vrće ubijene muškarce.
Jednog dana odveli su nas u Preduzeće «Komunalne» tamo su nas snimali, a to je bila TV iz Novog Sada, a meni i Salihu dali kafu da pijemo. Kada su nas trebali snimati rekli su nam da moramo reći da nam je lijepo da su nam dali kafu, da nas štite od muslimana jer su ekstremi. Ako drugačije kažemo da će poubijati sve u logoru «Novi Izvor».
Sjećam se na dan Vidovdana srpskog praznika, a mislim da je to bilo 28.juna 1992.godine nastao je pokolj u logoru «Novi Izvor» pogotovo su napravili pokolj meðu muškarcima muslimanima.
Sjećam se da su došli VUČKOVIĆ DUŠAN zvani «Repić», koji je bio glavni na Diviču sa njim su bili neki koje su zvali «PUFTA», «ZOKS» izvjesni „JOVO“ novinar, odnosno njegov sin zvani «RIKO», izvjesni «ŽUĆO». Tada je Dušan je rekao svojim vojnicima «hajde da ih pojebemo za sretan put», tada je nastao pakao za nas žene počelo je premlaćivanje i silovanje redom, a to je bilo sistematsko kako je koji dolazio on je nas silovao i premlaćivao, a VUČKOVIĆ je imao sa sobom djevojku muslimanku koju je zarobio i prisilio da bude sa njim i sa sobom je voda, ali ja neznam njeno ime, ali mislim da se prezivala PEZEROVIĆ.
Moram naglasiti da su nas iz Logora «Novi Izvor» odvodili i u bolnicu Zvornik. Tamo su nas tukli, sjećam se jedne medicinske sestre BISERE, LJILJE, jedan JOVAN radio u bolnici Zvornik kao zubni tehničar, zatim jedan SAŠA zub.tehničar, oni su nas tukli, dok su nas tukli govorili su nam da je to njihova TERAPIJA.
U julu mjesecu 1992.godine odvode nas u SUP Zvornik da damo izjavu da dobrovoljno napustamo Zvornik. Izjave je uzimao JOVIČIĆ NEÐO koji je inače bio isljednik u Zvorniku. Čula sam da je Neðo Jovičić ubio Amira koji je živio u selu Hrid a zvali smo ga «Mališa». To sam sve čula na Kula Gradu.
Iz Logora «Novi Izvor» su nas transportovali u Suboticu na PALIĆ Srbija.
Na Paliću su nas smjestili u neke bungalove. Tu su nas svako veče silovali. Samo bi upadali u bungalove i govorili rukom «ti, ti izaði». Kada bi se žene vraćale plakale bi, a zatim bi šapatom govorile da su silovane.
U Paliću su bile žene iz mjesta: Kozluk, Šepak, Janja, odnosno ja sam ove žene zatekla na Paliću.
Iz Logora «Novi Izvor» su nas transportovali vozom za stoku do Palića.
Kuda smo prolazili kroz Srbiju, a voz stajao, mi bi bili maltretirani, kamenovani, pljuvani i ponižavani na razne načine.
Na Paliću sam ostala 15 dana i odatle sam pobjegla. Prišla sam nekom vojniku koji je držao stražu, čuvao nas, jer smo mi bili u žici. Tom vojniku sam rekla da imam problema ženskih, a on je na meni mogao primijetiti da sam sva bila u krvi. Taj vojnik me je pustio da idem u jednu prodavnicu. Kada sam ušla u jednu prodavnicu u Subotici da uzmem uloške prodavačica se onesvijestila kada me je vidjela. Ta žena mi je dala gardarobu i pomogla mi je. Taj vojnik koji me je pustio da odem do prodavnice rekao mi je «gospoðo ne vraćajte se više ‘vamo».
Ja sam ispričala toj ženi u prodavnici šta mi se desilo i ona mi je rekla da sjednem u prvi autobus i da idem iz Subotice, i rekla mi je da je Maðarica. Ja sam otišla za Novi Sad.
Kada sam došla u Novi Sad sjetila sam se S.P. obzirom da je ona iz Zvornika i da živi u jednom selu kod Novog Sada. Došla sam u jedan park, nailazi jedan mladić i ja ga pitam za nju, jer joj je nadimak bio «Brena», tako da mi je taj mladić rekao gdje stanuje. Ja sam došla kod nje i tu sam bila sve dok se nisam spojila sa mužem, a to je bilo novembra mjeseca 1992.godine.
Moj muž je ostao zarobljen i odveli u logor «Batkoviće», odnosno prije Batkovića je bio u Logoru «Novi Izvor». Kada sam ispričala “Breni” gdje mi je muž i šta sam preživjela ona je meni rekla da će ona naći nekoga od svojih prijataelja koji rade u Sremskoj Mitrovici u zatvoru jer je znala da ima muslimana u zatvoru Sremska Mitrovica. Uveče je došao taj čovjek iz zatvora Sremska Mitrovica i ja sam razgovarala sa tim čovjekom, opisala mu mog muža i tada mi je rekao da misli da je upravo tog dana došao moj muž u zatvor Sremska Mitrovica i da će provjeriti i javiti što je i učinio. Kada je provjerio došao je i javio mi da se tu u zatavoru nalazi moj muž. Rekao mi je da se moj muž nalazi pod imenom ALEKSANDAR.
Pitala sam ovog čovjeka, a koji se zove JOVANOVIĆ SAŠA koji je radio u zatvoru Sremska Mitrovica, to mi je pomogla Sabina.
Saša mi je rekao: «postoji mogućnost strina, zvao me strina, postoji mogućnost da se oslobodi, ali moram da dam 15 hiljada DM jer mora dati trojici ljudi, a on neće za sebe ništa. Ja i Sabina smo se potrudile da naðemo te pare našli smo uz pomoć ostalih muslimana koji žive u Novom Sadu i dali ih JOVANOVIĆ SAŠI. Sjećam se “NN” (ime poznato redakciji) koji mi je pomogao da skupim devize i znam da je sam dao 10 hiljada DM.
Kada smo dali pare JOVANOVIĆ SAŠI on je rekao: «Ja ću vašeg muža u ðubretu iizbaciti iz zatavora Sremska Mitrovica i javit ću kada će to biti da bi vi otišli po njega».
Kako je JOVANOVIĆ SAŠA rekao tako je i bilo. Mog muža je odvukao na neko ðubrište oko Novog Sada, a ja i Sabina i muž Sabine po imenu Laslo (meðuvremenu je umro) smo otišli autom marke «Fićo» i preuzeli mog muža.
U Novom Sadu ja i moj muž ostajemo 9 godina. Stanovale smo u iznajmljenom stanu, ja sam se morala zvati DANA, a muž kao što i jeste, plaćali smo mjesečnu stanarinu. Stanarinu smo plaćali svojim radom radeći na poljoprivredi.
Jednom sam otišla da mi daju humanitarnu pomoć, dali su mi svinjsku mast, a ženi srpske nacionalnosti dali su ulje, tako da sam ja sa istom zaimijenila mast za ulje, jer je ta žena znala da je moj muž musliman.
2000. godine u mjesecu decembru sam došla u Sarajevo.
Sada živim kao podstanar u srpskoj kući. U Zvornik se NIKADA neću vratiti iz razloga naprijed navedenog, jer ja želim da ISPRIČAM ISTINU šta sam preživjela i vidjela, tako da moja bezbjednost povratka u Zvornik ne dolazi u obzir jer tamo ne bi imala osnovna ljudska prava, a posebno kao ŽRTVA – SVJEDOK i SVJEDOK OČEVIDAC.
Ostim toga moj muž je takoðer logoraš koji je bio u logoru «Novi Izvor», «Batkovići» Bijeljina i zatvor Sremska Mitrovica (Srbija).
NAPOMENA: Želim izjaviti da je JOVANOVIĆ ZORAN iz mjesta Pilice Zvornik bio prije rata policajac a tokom agresije na BiH i on je silovao, zlostavljao žene i muškarce na području Zvornika. Gledale sam svojim očima kada je Zoran silovao i zlostavljao MIRSADA čijeg prezimena ne mogu se sjetiti, a potom ga ubio. Zatim sam gledala kada je Zoran ubio Imera iz Zvornika i Hrustu iz Zvornika. Obzirom da su kuće bile blizu logora «Novi Izvor» i to šta je radio Zoran mogli su svi zarobljenici vidjeti.
Sada Zoran Jovanović radi na carini u KARAKAJU (tako sam saznala) mislim da mu nije mjesto da obezbjeðuje javni red i mi i da ima certifikat policajca. Mirsadova žena traga za njim.
Želim takoðer napomenuti da MLAÐENOVIĆ NEÐO zna za sve ubijene muslimane u Zvorniku jer je on zarobio muškarce muslimane i vodio na radnu obavezu da kopaju ubijene muslimane i da iz kuća ubijene muslimane iznose. Neðo je radio u Komunalnom preduzeću kao direktor u Zvorniku.
Nalazim se na rubu životne egzistencije, bez ikakvih primanja, tako da mjesečnu stanarinu plaćam uz pomoć srodnika i dobri ljudi kao i čisto preživljavanje mene, mog muža i moje dvoje mldbobne djece. Odnosno ja i moja porodica se hranimo u kuhinju Crvenok križa u Koševo II.
Na upit da li je spremna dati izjavu istražnom organu i ispričati istinu, ista odgovori: DA
Zapisnik mi je glasno diktiran, isti sam pročitala i isti svojeručno potpisujem na svajoj stranici.
Do danas nisam nikada nikome davala izjavu osim vama, iz razloga što mi mnogi četnici prijete ako progovorim i da će me ubiti.
Zapisnik mi je glasno diktiran, isti sam pročitala i isti svojeručno potpisujem na svajoj stranici.
Izjave iz dokumentacije Udruženja Žena žrtva rata iz Sarajeva!
Priprema: Redakcija BOŠNJACI.net
COPYRIGHT: Strogo zabranjeno kopiranje, publikovanje i umnožavanje bez znanja i odobrenja Redakcije Bošnjaci.net!!!
