U autobusu su ostali samo muslimani

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

U Osnovnom sudu u Podgorici kod sudije Dobroslava Raičevića juče je odžano ročište u predmetu porodice Alenka Titorića po tužbi za naknadu štete zbog deportacije 1992. godine.Svjedočila je Alenkova sestra Jasenka Titorić-Perović, a sudija naredno ročište zakazao za 4. decembar.
Titorić je kazala da je prije rata na prostoru Bosne i Hercegovine sa bratom Alenkom, njegovom suprugom Danijelom Stupar i roditeljima Ševalom i Fikretom Titorić živjela u Sarajevu.
– Tako je bilo do odlaska Alenka i Danijele, 4. aprila 1992. godine, iz Sarajeva u Beograd, kada je firma “Miero 3”, u kojoj je radio, sjedište preselila u Beograd, zbog ratnih dogaðaja na području BiH – rekla je Jasenka Perović.
Ona je objasnila da se kasnije pridružila bratu i snahi u Beogradu, gdje su živjeli oko mjesec.
– Mislim da je 23. maja 1992. godine Alenko sa kolegama sa posla otišao na službeni put u Budvu. Oko 16 sati, 26. maja 1992. godine, telefonom nas je kontaktirala njegova šefica Lejla Uzunović i rekla nam da je Alenko uhapšen, jer je imao lična dokumenta BiH, i da je identifikovan kao Musliman i zbog toga priveden u Centar bezbjednosti Herceg Novi – navela je ona.
Perović je ispričala da je dva sata poslije poziva Uzunovićke, porodica saznala od snahinog oca da je policija Alenka sprovela do autobusa “Autoboka” i da je tim vozilom, sa još 28 ljudi sa područja Bosne i Hercegovine, odvezen u pravcu BiH.
– Nakon ove informacije oko 24 sata ili 48 sati, kontaktirala nas je ponovo Uzinović i rekla da je Alenkov kolega Sunčan Pavlović, koji je uhapšen istog dana, pušten iz autobusa kod Užica zato što je bio srpske nacionalnosti – rekla je ona.
Perović je kazala da je kontaktirala Pavlovića i da joj rekao da su ostali iz autobusa nastavili put prema BiH, ali da nije znao šta se sa njima dogaðalo.
– Danijela i ja smo nastavile da se raspitujemo i tragamo za Alenkom, a pošto je i moja bezbjednost u Beogradu bila ugrožena, napustila sam taj grad 21. juna 1992. godine i otišla u Beč – objasnila je ona.
Perović je kazala da je njenoj porodici bilo teško da prihvati da je sloboda njenog brata bila dovedena u pitanje na području Crne Gore, u bilo kom momentu.
– Porodičnu tugu pojačava i to što nikada od zvaničnih organa nijesmo dobili pismo da je brat uhapšen. Izuzev, pisma iz 1994. godine da je uhapšen i da nema zvaničnih informacija o tome i šta se zaista desilo sa njim – kazala je Jasenka Perović.

PISALI PAPI I KLINTONU

– Roditelji su u avgustu 1992. godine saznali da je brat uhapšen u Herceg Novom. Preduzimaju sve moguće mjere prijavljivanja nestanka brata, na svim mogućim mjestima u BiH, radi pronalaženja. Preko drugih kanala – Crvenog krsta pokušavala sam da naðem brata. Isto smo očajnički pokušavali kada smo bili u Americi. Kontaktirali smo sve članove Senata i Kongresa. Pisali smo i tadašnjem američkom predsjedniku, papi. Ni danas nemamo nikakvih podataka da li je živ. Intimno, kao sestra, znajući moga brata, mislim da bi on našao načina da nas kontaktira. Osjećam da nije živ. Čovjek intimno ne želi da je njegova draga osoba mrtva, ali ja osjećam da moj brat nije živ – navela je Jasenka Titorić-Perović. (Mina)

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.