Jedan od najeminentnijih Bošnjaka XX stoljeća

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

U svakom narodu je njegova inteligencija najznačajnije i najveće bogastvo. Kako i na koji način su se narodi razvijali, borili i izborili za svoju samosvijest i za svoj nacionalni i državotvorni identitet to je uvijek zavisilo od uloge i značaja inteligencije. U povijesti je more primjera za to. Narodi koji nisu imali svoju inteligenciju, svoj jezik, kulturu i svoju samosvijest nisu ni uspjeli ostvariti svoju samoaktualizaciju kroz svoj nacionalni i državotvorni identitet. Nikada nikome u povijest te probleme nije drugi rješavao i gotova rješenja poklanjao, već je to uvijeke značilo dugu i iscrpljujuću borbu, koja je najčešće bila usko povezana sa borbom i na vojnom polju. Najbolji primjet su za to Jevreji i Indijanci. Dok su Jevreji opstali zahvaljući svojoj inteligenciji, kulturi i nacionalnoj svijesti, jer su se zbog nemogućnosti otpora jačemu stalno selili i tako opstali, dotle su Indijanci nestali, jer ništa od toga nisu imali, a nisu znali niti umijeli prilagoditi se novim okolnostima «bijelog čovjeka» koji je u Ameriku došao u potrazi za zlatom, noseći sa sobom nekakv kultru i civilizaciju. Da su se Indijanci prilagodili «bijelom čovjeku», opismenili se, učili i navikavali na nove uslove rada i življenja, bijeli čovjek ih ne bi izolirao i nakraju ixstrijebio, u najmanju ruku bi ih uzeo za radnu snagu, umjesto dovoðenja robova iz Afrike i oni bi vremenom postali obrazovan i civiliziran narod i stvorili bi svoju inteligenciju i na osnovu svoje većinske zastupljenosti postali faktor u svojoj domovini, čiji su autohtoni narod. Time se na najbolji način potvrdila ona čuvena izreka nejmačkog filozofa Ericha Fromma: Da su sve kulture, civilizacije i narodi u prošlosti propali i nestali koji se nisu znali ni mogli prilagoditi promjenama u vremenu. Da bi se stalno znali i mogli prilagoðavati u turbulentnim vremenima kroz povijest neophodno je znanje i iskustvo, a njega ima samo vrhunska inteligencija. Za nas Bošnjake je važno znati, da smo se mi poslije odlaska Turaka našli u sasvim drukčijem kulturnom i civilizacijskom okruženju, kojem se je da bi opstali trebalo prilagoditi. Neki u tome nisu uspjeli pa su se iselili u Tursku i tako kao Bošnjaci nestali, jer Turska doseljenicima iz svojih nekadašnjih osvajačkih provincija nije dozvoljavala njegovanje i razvijanje njihovog jezičkog, kulturnog i
prof. dr. Atif Purivatra je jedan od prvih Bošnjaka koji se naučno-istraživački upustio u složenu i naučno-historijski neistraženu problematiku nacionalnog pitanja Bošnjakanacionalnog identiteta. Ona to do sada nije dozvoljavala ni svom autohtonom narodu Kurdima, a s druge strane tenkovima i avionima brani dio svoga naroda na Kipru, što će sve biti glavni problem njihovog eventualnog ulaska u Evropsku uniju.

Bošnjačka lijeva inteligencija je prva započela rješavati naše nacionalno pitanje

Iako je za 25 godine poslijeratnog razvoja u Titovoj Jugoslaviji broj Bošnjaka sa fakultetskom spremom više nego udesetorostručen u kojoj je svakom bilo omogućeno da se obrazuje gdje hoće i za šta hoće, a onima nadarenima posebno, svijest o obrazovanju jednog dijela Bošnjaka nije još bila razvijena. Takva tradicija, skeptičnog odnosa prema savremenom obrazovanju koje donosi Zapad počinje, kako smo vidjeli negdje početkom prošlog stoljeća, kada je slovom i brojem bilo svega deset Bošnjaka sa višim i visokim fakultetskim obrazovanjem, a 1941 u Kalendaru narodne uzdanice navedena su u tadašnjoj cijeloj Jugoslaviji imenom i prezimenom tada živa 732 muslimanska intelektualca sa višim i visokim fakultetskom diplomom, od kojih je bilo samo sedam profesora univerziteta, dok je popisom stanovništva u tadašnjoj zajedničkoj zemlji 1971 bilo 8.376 Bošnjaka sa višim i visokostručnim obrazovanjem. Postavlja se pitanje: jesu li išta više od učinjenog Bošnjaci u prethodna dva stoljeća u takvim burnim povijesnim i političkim dogaðajima i odnosima mogli učiniti sa tako zaostalom i konzervativnom obrazovnom politikom i sa tako malom kritičnom masom intelektualnog potencijala, pogotovo ako se zna da se u BiH prve visokoškolske ustanove i Univerzitet u Sarajevo osnivaju tek unazad 50 godina?
Imajući u vidu iznesene činjenice, vjerovatno su to razlozi da se sve do pojave lijevo orijentiranih intelektualaca Bošnjaka na bišnjačkoj političkoj i kulturnoj sceni ne pojavljuje ni jedno ozbiljnije ime koje se organizovanije i sistematičnije zalaže za nacionalnim priznanjem i afirmacijom Bošnjka i u kontekstu toga, svega ostalog, pa i suverene države kao logične posljedice i rezultata. Naime, poznato je da su prvi Bošnjaci koji su uočavali problem nacionalnog pitanja Bošnjaka bila grupa lijevo orjentiranih intelektualaca okupljenih oko časopisa Putokaz u Zgrebu, negdje u drugoj polovini 30-setih godina prošlog stoljeća na čelu sa književnicima: Hasanom Kikićem, Skenderom Kulenoviće, Asimom Šeremetom, Rizom Ramićem, i drugima, koji su već tada u ovom časopisu na tapet postavili najvažnija društveno-politička, nacinalna, kulturna, ekonomska i životna pitanja Bošnjaka toga vremena, koja se sa današnje distance mogu posmatrati kao prvi pokušaj pravljenja jednog sveobuhvatnog nacionalnog programa Bošnjaka u tadašnjoj Jugoslaviji.
Prema tome, kada su ta pitanja i problemi iz naše bliže prošlosti u pitanju, mi Bošnjaci, posebno intelektualci i istraživači naše prošlosti i vizionari naše budućnosti moramo više biti kritični i samokritični radi nas samih i našeg raščišćavanja i diferenciranja unutar nas samih, a sve radi usaglašavanja minimuma jedinstva svih Bošnjaka i bošnjačkih organiziranih struktura i organizacija o našim najvažnijim pitanjima današnjice, radi iznalaženja najboljeg i najefikasnijeg rješenja naše budućnosti. Ne treba se puno baviti prošlošću, jer tamo je sve poznato i napisano, već na bazi iskustava i primjera iz prošlosti bavimo se sadašnjošću i budušnošću, a ona bi u većini slučajeva za nas trebala biti poznata, jer je imamo u okruženju i šire, pošto zaostajemo za Evropom u svemu, jednostavno ugledajmo se u Evropu kojoj težimo kroz razne integracije, radimo isto što oni rade i postepeno ćemo smanjivati tehničko-tehnološki i ekonomski jaz i zaostanak iza njih. Bošnjaci se početkom ovog stoljeća ponovo nalaze u sistuaciji u kojoj su bili početkom prošlog, kada im je sudbina namijenila Evropu i njene standarde živopta i ponašanja kao i danas. Iz tih primjera i neminovnih historijskih kretanja i uslovljenosti Bošnjaci moraju učiti. Niko Bošnjacima ne brani da se u isto vrijeme drže i svih svojih nacionalnih, vjerskih, kulturoloških i drugih specifičnosti, da bi bili ono što jesu, jer današnje vrijeme opće globalizacije to omogućava i uvažava.
Jedan od prvih Bošnjaka koji se naučno-istraživački upustio u složenu i naučno-historijski neistraženu problematiku nacionalnog pitanja Bošnjaka je rahmetli prof. dr. Atif Purivatra. Razmišljajući šta da napišem u povodu petogodišnjice njegove prerane i iznenadne smrti, osim što je bio moj učitelj i profersor i uzor borbe za nacionalnu stvar svoga naroda, bili smo i veoma dobri prijatelji, sjetio sam se njegove povijesne knjige «Nacionalni i politički razvitak Muslimana», objavljene 1969. godine, za koju je 1971. godine dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, koja je, zajedno sa njim, odigrala povijesnu ulogu i značaj u fazi finalizacije političkih i državnih stavova o borbi za priznanje bošnjačke nacije krajkem 60-tih godina. Osim toga, ona je u značajnoj mjeri doprinijela u političkom i nacionalnom osvješćavanju i obrazovanju Bošnjaka o ovom pitanju toga vremena, a i kasnije. Ovo je koliko je meni poznato druga, ali mnogo opširnija i kompleksnija knjiga, napisana od strane jednog politički i državotvornog osvješćenog Bošnjaka posvećena specifičnom nacionalnom fenomenu Bošnjaka na ovim prostorima. Naime, godinu dana prije, 1968. godine objavljena
Rahmetlije Alija Izetbegović i Atif Purivatra za vrijeme Bajramskih susreta marta 2001. u Vijeću Kongresa bošnjačkih intelektualacaje prva knjiga autora Salema Čerića o Bošnjacima na ovu temu, ratnog komandanta jedne od muslimanskih brigada iz Drugog svjetskog rata, pod naslovom «Muslimani srpsko-hrvatskog jezika», o njihovoj povijesnoj sudbini i o povijesnom pitanju njihove nacije u socijalističkoj Jugoslaviji, nakon što su u svim partijskim dokumentima i važnim odlukama donesenim na oba zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a u toku rata i poslije rata bili priznati, ali ipak u praksi osporavani.

Autor prvih knjiga o nacionalnom pitanju Bošnjaka

Profesor Purivatra je 1965. godine napustuio službu državne bezbjednosti i prešao na tada osnovani Fakultet političkih nauka u Sarajevu. Već naredne godine upisuje postdiplomske studije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu na kojem će magistrirati upravo na temi muslimanskog nacionalnog pitanja, a nešto kasnije i doktorirati na temu: Jugoslovenske muslimanske organizacije do 1929 godine pred vodećim srpskim ekspertima i akademicima za politički sistem kao što su: prof. dr. Jovan Ðorðević, prof. dr. Najdan Pašić, prof. dr. Radomir Lukić i drugi. To je period kada se profesor Purivatra počinje intenzivno baviti nacionalnim pitanjem Bošnjaka i drugih nacija u BiH i u Jugoslaviji općenito. Iskustvo stečeno u državnooj bezbejdnosti u burnim vremenima poslije onoga rata, odnos tadašnjih velikosrpskih unitarista i parijskih birokrata prema BiH i Bošnjacim, kao i službe u kojoj je radio, koja je bilo pod budnim okom velikosrpskih partijskih i državnih struktura, pad Rankovića kao institucionalnog nosioca takve politike, te reforme i demokratizacija odnosa u cijeloj zemlji, koje su poslije toga nastupile, posebno prema Bošnjacima i Albancima i njegova odlučnost i hrabrost da se prihvati ovako kompleksnog, odgovornog i za tadašnja vremena izuzetno opasnog posla i zadatka, omogućilo mu je da lakše i uspješnije pristupi borbi za nacionalni i državotvorni identitet Bošnjaka. Rezultati koje je zajedno sa drugim nacionalno i politički osviješćenim bošnjačkim intelektualcima toga vremena, ga svrstava u sam vrh zaslužnih Bošnjaka u povijesti BiH. Baveći se intenzivno istraživanjima nacionalnih odnosa i problema u BiH i Jugoslaviji i teoretskom elaboracijom, uspio je u tom važnom vremenu pred popis stanovništva 1971. godine, osim navedene knjige, objaviti skupa sa rahmetli dr. Muhamedom Hadžijahićem, Studiju pod nazivom: «Nacrt za bibliografiju o osnovama i tendencijama narodnosne identifikacije Muslimana», kasnije objavljena kao knjiga pod naslovom: «ABC Muslimani». Ova studija i navedena knjiga su odigrale značajnu ulogu pred popis stanovništva 1971. godine koje je poznato po tome što je na njemu po prvi put Bosanskim Muslimanima-Bošnjacima omogućeno da se nacionalno izjasne i na taj način potvrde svoj nacionalni identitet. Time je stavljena tačka na ovo, više od stotinu godina staro pitanje Bosanskih Muslimana, pitanje u kojem je poseban doprinos dala bošnjačka ljevica, koja je prva nacionalno pitanje Bošnjaka skraja tridesetih godina prošlog stoljeća stavila na dnevni red, koje je principijelno i načelno bilo riješeno na svim važnim skupovima Narodnooslobodilačkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. To je pitanje je poslije Drugog svjetskog rata privremeno bilo zapostavljeno, dijelom zbog premoći velikosrpskih inspiracija prema BiH i negiranja bošnjačkog nacionalnog identiteta, te dijelom zbog bošnjačke političke i intelektualne nemoći i hrabrosti da ga stave na dnevni red i da se za njega bore. Drugim riječima, radilo se o odnosu političkih snaga toga vremena, gdje su snage koje su osporavale priznanje bošnjačke nacije bile jače. Upravo je bošnjačka politička, naučna i kulturno-javna inteligencija, predvoðena Hamdijom Pozdercem kao najutjecajnijim poltičarem toga vremena i Atifom Purivatrom kao koordinatorom naučne, kulturne i javne inteligencije iz raznih oblasti: povijesti, jezika, kulture, države i slično, sa relevantnim dokumentima i dokazima kao uslova za ustavno i zakonsko priznanje i inauguriranje bošnjačkog nacionalnog identiteta.

Bošnjačka svjetovna i vjerska inteligencija – prvi put zajedno do Bošnjačke nacije

Jedna interesantna činjenica se uoačava u cijelom ovom dinamičnom vremenu i procesu od kada su se bošnjački intelektualci lijeve orijentacije skraja 30-tih godina po prvi put javno zauzeli za pitanje nacionalnog identiteta Bošnjaka, a to je: da je nacionalno pitanje Bošnjaka kod ove grupe bošnjačke političke i naučne inteligencije uvijek posmatrano u sklopu sa tretiranjem autonmnosti države BiH kao jedine države za Bošnjake, koji su uvijek isticali da u modernom smislu nacija i država jedno bez drugog ne postoji, što se ne može reći za bošnjačku inteligenciju iz vjerskih krugova, koja je u prvoj polovici 20-tog stoljeća, posebno do početka Drugog svjetskog rata imala glavnu ulogu u svim sferama rada i djelovanja Bošnjaka od politike, kulture, do ekonomije i slično. Takvu praksu su po prvi puta u povijesti Bošnjaka napustili najviši bošnjački vjerski autoriteti, koji su smogli snage i znanja da naðu kompromis izmeðu vjerskog (islamskog) i nacionalnog i u odlučujućim dogaðajima početkom 1971. godine, na čelu sa rahmetli Huseinom Ðozom, koji je smatrao «da je potvrðivanje nacionalnog imena Muslimana (Bošnjaka) kroz veliko M samo potvrda njihovog »malog m». U tim burnim godinama je dakle Islamska zajednica Bošnjaka u BiH, podržavajući te procese bila na nivou povijesnog zadatka i povijesne odgovornosti, a posebno njeni vodeći ljudi sa Huseinom ef. Ðozom kao jednim od vodećih intelektualca, ne samo Islamske zajednice, nego i Bošnjaka toga vremna uopće, što je u institucionalnom i državotvornom smislu za Muslimane (Bošnjake) znači jedan novi kvalitet u njihovom kompleksnom biću, ravan onome koji su imali ostali narodi i nacije u prošlosti. Na taj način je prije i u toku popisa stanovništva 1971. rahmetli Husein Ðozo javno stao i afirmisao tadašnja partijska i državna nastojanja u procesu rješavanja ovog pitanja, dajući prostor na stranicama Preporoda, čiji je glavni i odgovorni urednik bio, najvišim političkim, kulturnim i javnim radnicima koji su svopje stavove javno iznosili u ovom, tada jedinom bošnjačkom listu, mðu kojima su, pored stavova urednika Ðoze, stavovi Hamdije Pozderca i Atifa Purivatre bili najdominantniji, iako pitanja nacionalnog i vjerskog kod Bošnjaka, kao i kod drugih muslimana u svijetu još uvijek nisu do kraja elaborirana i razjašnjena i za mnoge još uvijek prestavljaju tabu tema, navodno zbog nespojivog islamskog i nacionalnog, ali to je posebna tema za sebe.
Prema tome, Bošnjaci se nemaju čega stidjeti ili prigovarati isticanju navedenih povijesnih činjenica i dogaðaja iz njihove bliže povijesti, već mogu biti ponosni što su u odlučujućem trenutku i vremenu kada se odlučivalo o njihovoj sudbini imali svoje hrabre, pametne i kvalitetne predstavnike, doduše mali broj, kakav je jedan od njih bio i rahmetli Atif Purivatra, koji se nisu plašili i nisu štedjeli sebe da se upuste u tada neizvjesni kraj borbe za bošnjačka nacionalna i državotvorna i druga prava i dostojanstvo današnjice i sutrašnjice.

Podrška Hamdije Pozderca i Branka Mikulića

Atif Purivatra sa svojim suradnicimaUz pokroviteljstvo i podršku tadašnjeg političkog i partijskog voðstva naše Republike, posebno od rahmetli Hamdije Pozderca i pokojnog Branka Mikulića, dvojici vodećih političara spočetka s kraja šezdesteih, pa do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća u našoj Republici, a djelomično i u Jugoslaviji, kojima Bošnjaci uz Tita duguju najveća priznanja i zasluge, što su konačno postali svoji na svome, rahmetli profesor Purivatra je kao izvanredan organizator i operativac za važne političke i nacionalne projekte uspio okupiti i animirati veliki broj bošnjaćkih intelektualaca iz raznih područja djelovanja: književnika i književnih kritičara, historičara, jezičara, pravnika, kulturnih i javnih radnika i ljudi iz prakse, koji su iz svoga ugla naučnog sagledavanja nacionalnog fenomena Bošnjaka utvrdili naučno-teorijske i duge elemente za konačno priznanje bošnjačke nacije i time dali ogroman doprinos u odlučujućem povijesnom trenutku rješavanja bošnjačkog nacionalnog pitanja, a time i njihove države BiH. U tome mu je svakako značajno pomoglo i to što je u to vrijeme bio član najviših BiH i saveznih komisija o nacionalnom pitanju, što mu je obezbjedilo najvišu političku podršku za njegov i bošnjački životni projekat, rješavanje bošnjačkog nacionalnog pitanja i njihove džave BiH, čiji dio za koji je on bio zadužen, a bio je to glavni dio u organizacionom i praktično-opertativnom smislu, što je za sve velike projekte najvažniji dio, je znalački i metodološki dobro razradio i realizirao. Rezultat toga da su Bošnjaci ovim popisom postali treća nacija u ondašnjoj državi i najbrojnija u BiH. Još važnije je to, da su odmah poslije popisa 1971. godine doneseni Ustavni amandamani, a nešto kasnije i povijesni Ustav iz 1974 godine, kojim je definitivno riješeno vijekovno nacionalno pitanje Bošnjaka i BiH kao suverene i ravnopravne države Bošnjaka i drugih naroda koji u njoj žive, a u okviru tadašnje federalne jugoslovenske državne zajednice. Bio je to, koliko je meni poznato prvi slučaj do tada da su najeminentniji bošnjački intelektualci iz svih struktura rada i djelovanja od političara, naučnika, književnika, visokih vjerskih autoriteta, novinara i ostalih kulturnih i javnih radnika u izuztno ukazanom odlučujućem povijesnom i političkom trenutku za njih i njihov narod stali na stranu konačnog i pravednog političkog i institucionalnog rješenja njihovog pitanja. Rahmetli profesor Purivatra u tim važnim dogaðajima od nekoliko godina neumornog rada bio glavni stožer i koordinator gotovo svih tih aktivnost, tog za Bošnjake najvažnijeg političkog projekta u prošlom stoljeću. Simpatizeri velikosrpskg nacionalnog projekta, koji su tada bili jako utjecajni na fakultetu na kojem je predavao i kada je bio najboljim godinama svoga intelektualnog rada bio je žrtva pripadnika tog kruga, u čemu se mnogi Bošnjaci i njegovi najbliži saradnici, od kojih je mnoge odgojio i promovirao, ne mogu pohvaliti, koji mu nikako nisu mogli zaboraviti ulogu i značaj koji je imao u navedenom velikom nacionalnom i državotvornom poltičkom projektu, konačnom rješenju nacionalnog pitanja Bošnjaka skraja šzdesetih i spočetka sedamdesetih i kasnijih godina, pa su ga u najzrelijim godinama za intetelktualni rad u 52-goj godini života, koristeći uvećani benificirani staž koji je zaradio radeći u državnoj bezbejdnosti, kao redovnog profesora Sarajevskog univerziteta penzionirali. Bila je to «jedina greška» koju su mu mogli naći i za šta su se mogli uhvatiti da mu se osvete za ono o čemu je ovdje samo djelomično rečeno, jer rahmetli Purivatra nije bio samo borac za svoj narod, on je, kao veliki humanista bio spreman uvijek pomoći svakom čovjeku i u svakoj sistuaciji, bez obzira na nacionalnost, vjeru, porijeklo, ili društveni i politički status, pa bi stoga, isticanje njegovih zasluga samo za doprinos u bošnjačkom nacionalnom intersu osiromašilu njegovu veličinu i veličinu njegova djela i širinu njegovih ljudskih i humanih kvaliteta i postupaka. Sve to nije moglo proći bez velikih teškoća i prijetnji za njega i njegovu familiju. veliko srpski. Zbog toga je od protivnika BiH i nacionalnog identiteta Bošnjaka bio proganjan i anatemisan. Proglašavan je muslimanskim nacionalistom i fundamentalistom i čovjekom koji je izmislio Muslimansku naciju, koja je kao takva promovirana u CkBiH i sličnono. Pokojni Branko Mikulić, tadašnji predsjednik CK BiH o napadima na Atifa Purivatru oko njegovog angažmana oko rješavanja nacionalnog pitanja Muslimana skraja 60-tih i početkom 70-tih godina je braneći ga u jednom intervjuu u beogradskom nedjeljniku NIN od 23. 1. 1972. godine u tom smislu rekao da: «Muslimane kao naciju, nije izmislio «Centralni komitet», pa ih nije izmislio ni Atif Purivatra».

Institucija koja hoda

Profesor Purivatra se najveći dio svoga života, intelektualnog i političkog rada prema Bošnjacima i bošnjačkoj naciji odnosio i za njih brinuo baš onako kako se svaka samosvjesna majka odnosi i bori za svoje dijete da raste i odraste i da postane zreo i samosvjestan čovjek, čime svaka majka uspunjava svoju prirodnu zadaću. Meðutim, on se nije borio samo za Bošnjake, već duboko, iskreno i naučnoi-straživački rečeno, korektno i pošteno, kao istraživač i povijesničar i za sve ostale narode na ovim prostorima uvažavajući njihova nacionalna i druga prava i osobenosti. To spravom ističe prof. dr. Mustafa Imamović, takoðe jedan od njegovih najbližih saradnika i saputnika na istom projektu nacionalne afirmacije Bošnjaka zadnjih tridesetak godina u Časopisu: «Ljudska prava» broj 3-4/2001. god. govoreći o velikoj zaokupljenosti prahmetli Purivatre nacionalnim pitanjem Bošnjaka, njegovim prvim i važnim tekstovima o ovom pitanju kao i o knjizi o kojoj je ovdje već bilo riječi: «On je u svim ovim analizama i razmatranjima došao do i danas veoma aktuelnog, odnosno dalekosežnog zaključka da se nacija mora poštivati kao historijska kategorija, koja uz odsustvo šovinizma predstavlja «moment emancipacije» individualnosti jednog naroda, ali ne može biti cilj po sebi, smisao društvenog
Atif Purivatra je bio jedan od hodajućih «bošnjačkih institucija»kretanja, ili kriterijum progresa. On u tom kontekstu posmatra i nacionalnu identifikaciju Bošnjaka kao sasatavni dio procesa njihove ljudske emancipacije, ravnopravno sa drugim narodima BiH i Jugoslavije. Savremena kritika je ocijenila da se ovom knjigom Atif Purivatra prestavio kao vrlo korektan i školovan historičar istraživač».
Danas se Bošnjaci ponovo traže bore za svog nacionalnog, političkog lidera, iako je vrijeme nacionalnih lidera stvar prošlosti. Bošnjacima, kao što to imaju drugi savremeni narodi, trebaju dobri naučnici, menadžeri i treneri koji će biti na čelu uspješnih i efikasnih timova, gdje će timski rad preovladavati, jer u vremenu znanstvene i digitalne revolucije ne postoji pojedinac koji može biti uspješan za sve i svašta. U to pogledu se može reći, da nema dobrih i uspješnih kolektiva i timova baz dobrih trenera, bez dobro osvješćenih i modernim znanjima naoružanih Bošnjaka, a bošnjačkom narodu trebaju samo takvi treneri i menadžeri, ne voðe, niti institucije, kao što je bio profesor Purivatra, već kolektivni i timski rad sa dobrim trenerima i političkim menadžerima, što jeste zahtjev modernog vremena. Rahmetli Purivatra je bio dakle, jedna od «bošnjačkih institucija», po meni posljednja, jer je on bio posljednji Bošnjak sa početka ovoga vijeka koji je mogao ujediniti sve Bošnjake, bez obzira kojoj opciji pripadali, ili kako reče prof. dr. Safet Halilović na komemoraciji povodom njegove smrti, koji ga je najviše od nas sviju poznavao, jer je svojevremeno bio njegov asistent i najbliži saradnik da je profesor Purivatra bio «Institucija koja hoda». To je izgleda usud Bošnjaka, jer sve što su Bošnjaci postigli i što imaju danas je djelo pojedinaca kao institucija, pošto Bošnjaci nisu kao drugi narodi uspjeli stvoriti svoje kolektivne institucije, neku vrstu kolektivnog bošnjačkog nacionalnog uma kao njihovog reprezentatnta kao drugi povijesni narodi, već se svremena na vrijeme pojave takvi pojedinci koji izrastu u instituciju, kao što je bio rahmetli Atif.
Kao i kod gore navedenog prvog velikog bošnjačkog nacionalnog, političkog i državotvornog projekta, tako i kod drugog koji se odigrao u vremenu od 1992-1995. godine, kada se agresijom onih koji su Bošnjacima stoljećima i godinama negirali njihov nacionalni i državotvorni identitet i kada su se Bošnjaci, ujedinjeni u dbrani svoga naroda i BiH uspjeli odbraniti, a time i odbraniti političke i institucionalne temelje tih rezulztata, profesor Purivatra je takoðe aktivno učestvovao i u tome dao svoj ogroman doprinos, bilo u aktivnostima, nerijetko i kao glavni njihov nosilac, oko organiziranja Bošnjaka kroz više institucija i organizacija pred i poslije prvih slobodnih i parlamentarnih izbora, počev od Obnoviteljske škupštine Kulturnog društva Bošnjaka Preporod i iniciranje i programiranje važnih aktivnosti u tom pogledu, kao što je Rezolucija 84 mualimanska intelektualca iz januara 1991 godine, za sada posljednjeg popis stanovništva u BiH iste godine, organizacije Bošnjačkog sabora, Obnoviteljskog Sabora Islamske zajednice, ili, kao što je već njegova čuvena Tribina subotom, koja se mora zadržati u sjećanje na njega i treba joj dati njegovo ime, ili u aktivnostima oko organizacije Kongresa Bošnjačkih intelektualaca u toku rata i nakon rata, prvo u funkciji gebneralnog sekretara Vijeća ili bolje reći «čovjeka za sve», što je on ustvari i bio, a zatim i u funkciji njegova predsjednika na kojoj je i preselio na ahiret.
Bošnjaci koji su imali čast i priliku doživjeti i preživjeti zadnjih 40-tak gdina prošlog stoljeća, kao jedno od najburnijih i politički najsloženijih i najineizvjesnijih dijelova njihove povijesti, o čemu će tek povijest poslije smrti većine njih dati svoju zadnju riječ, mogu biti ponosni na to vrijeme i na ljude koji su ga obilježili. Oni koji su u svemu tome bili vizionari, pokretači, organizatori i aktivni nosioci procesa koji su doprinijeli navedenim rezultatima, oni će imati zauvijek zaslužno mjesto u povijesti Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Iz najnovije povijesti Bošnjaka i BiH takvo mjesto je sebi zauvijek obezbijedio rahmetli prof. dr. Atif Purivatra. Ponosan sam što mi je bio učitelj, profesor i prijatelj i čast mi je što sam ga poznavao i sa njim saraðivao.
Neka ga Bog dž.š. nagradi džennetom. Amin!

Sarajevo, septembra, 2006.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.