U logoru izgubio 54 kilograma

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

U podgoričkom Osnovnom sudu juče je održano suðenje za naknadu štete po tužbi deportovanog bosanskog izbjeglice Ismeta Isakovića, jednog od rijetkih Bošnjaka koji su preživljeli zatočeništvo u koncentracionom logoru Foča.Isaković je 25. maja 1992. godine uhapšen u Herceg Novom i deportovan iz Crne Gore u koncentracini logor u Foči. U tom i ostalim logorima na teritroriji Bosne i Hercegovine proveo je dvije godine.
Sudija Nataša Bošković saslušala je juče Isakovića, njegovu suprugu Vahidu i sinove Zlatka, Isaka i Igora i zakazala sljedeće ročište za 20. novembar.
Isaković je kazao da je prije rata živio u Goraždu sa suprugom, sinovima i majkom.
– Bio sam muzičar i radio u muzičkoj agenciji za organizovanje estradnih programa. Imao sam brojna gostovanja, a naročito u Crnoj Gori. U Herceg Novom sam poznavao direktora “Boka tursa” Mata Milojevića, koji me je nakon izbijanja rata pozvao i preporučio mi da se sklonim u Crnu Goru. Vidjevši sve strahote ratnih dešavanja, odlučio sam sa grupom prijatelja da odem u Crnu Goru dok se stvari ne smire – kazao je on.
Isaković je objasnio da je sa porodicom došao u Kumbor, gdje su bile kamp kućice firme iz Goražda.
– Ubrzo su došle i druge porodice, moj šurak Enes Bičo, a u Mjesnoj zajednici i Crvenom krstu smo prijavili boravak – rekao je svjedok.
On je kazao da je 25. maja pošao u Herceg Novi sa Bičom i prijateljem Bogosavom Drocom, i da ih je u Meljinama zaustavila milicija.
– Provjerili su nam dokumenta i rekli da se vozimo za njima na informativni razgovor. Tamo su nas predali milicioneru Jovu, koji je naše lične podatke upisivao u spisak, a dobro se i danas sjećam njegovih riječi: ČOnaj ko ovdje doðe, neće nikada izaćiČ – rekao je Isaković.
Prema njegovim riječima, Bogosava su odmah pustili, “vjerovatno što je invalid, a bio je srpske nacionalnosti”.
– Mene i šuru Enesa su smjestili u samicu, gdje smo zatekli još oko 20-tak Muslimana – rekao je on.
Isaković je ispričao da je tu bilo ljudi koji nijesu dobili hranu i po dva do tri dana.
– Istog dana kada sam uhapšen, oduzeta mi je izbjeglička legitimacija. Nije mi rečeno zbog čega, niti šta će sa mnom biti. Oko tri sata popodne izveli su nas na plato ispred stanice policije, gdje je stajao veliki autobus koji je imao crnogorske tablice – kazao je on.
Isaković je rekao da je sa njim bio 21 Musliman i da su smješteni u zadnji dio autobusa.
– Uskoro su doveli grupu bosanskih Srba, kojima su naredili da sjednu u prednji dio autobusa, pa su zatim ušli milicioneri, koji su bili naoružani i rekli da niko ne pokušava da pobjegne, jer će nas ubiti – rekao je Isaković.
On je naveo da je autobus bio u pratnji policijskog automobila.
– Autobus nas je odveo preko Risna, Nikšića, pa u Plužine. Tu su nas izveli iz autobusa i rekli da sačekamo drugi koji će nas odvesti u Foču – naveo je on.
Pripadnici crnogorskog Ministartva unutrašnjih poslova, kako je kazao, predali su ih četvorici ljudi, koji su ih uveli u autobus, koji ih je iz Plužina preko Šćepan Polja odveo u Foču.
– U KP dom Foča dovedeni smo negdje oko 22 sata. Dočekao nas je tadašnji upravnik Slavko Koroman, pa su nam naredili da izaðemo iz autobusa i podignemo ruke uz zid, a u mraku smo vidjeli ljude sa oružjem. U tom logoru sam proveo 13 mjeseci i doživo neviðenu golgotu – kazao je Isaković.
On tvrdi da je tamo mučen glaðu, odvoðen na informativne razgovore.
– Sa mnom u je početku bio moj šurak Enes, koji je otprilike nakon 110 dana odveden na razmjenu. Kasnije mu se izgubio svaki trag, da bi se kasnije saznalo da je ubijen, odnosno nikada nije pronaðen – rekao je on.
Isaković je kazao da su zatvorenici u logoru za jedan obrok dobijali “providnu krišku hljeba i neke kaše sa povrćem, pa je vladala permanentna glad”. On je naveo da je za 13 mjeseci provedenih u logoru u Foči izgubio 54 kilograma.
“Nakon 13 mjeseci, odreðen sam u grupu od 30 logoraša, koja je prebačena u Rudo. Kada smo tamo stigli stražari koji su bili zaduženi da nas čuvaju su bili zgroženi našim izgledom. Tamo smo bili bolje tretirani, davali su nam dovoljno hrane i postepeno smo dobili kilažu”, objasnio je Isaković.
Prema njegovim riječima, nakon devet mjeseci postalo je jasno da od razmjene nema ništa, pa su zatvorenici prebačeni u logor u Sarajevo.
– Tamo sam zatekao dosta djece i majki, a bilo je dosta invalida i mentalno hendikepiranih osoba. U Sarajevu sam razmijenjen i nakon punih 24 mjeseca logora, ponovo bio slobodan. Jedan sam od rijetkih bespravno uhapšenih koji je preživio. Na žalost, velikoj većini ljudi koji su doživjeli moju sudbinu ne zna se ni mjesto posmrtnih ostataka – rekao je Isaković.
On je objasnio da je nakon osloboðenja stupio u kontakt sa suprugom, majkom, djecom i napustio Bosnu.
– Živim u Danskoj. Pokušao sam da radim, normalno živim, ali me je psihijatar u Danskoj proglasio trajno nesposobnim za rad – rekao je Isaković.

SUPRUGU U HERCEG NOVOM MALTRETIRALI ČETNICI

Isakovićeva supruga Vahida kazala je da ispred hercegnovske policije, na dan kada joj je suprug deportovan, bilo dosta ljudi.
– Uspjela sam da spakujem par stvari, cigarete i neke konzerve, i jedva mi je omogućeno da ih doturim suprugu i bratu. Nakon nekog vremena je došao autobus. Bila sam uporna i vidjela da su izveli Enesa i Ismeta, progurala sam se i dodala im torbe – kazala je ona i dodala:
– Šapnula sam Ismetu da ih vode u logor u Foči. Muž mi je samo stisnuo ruku i rekao: Znaš što ti je činjeti. Brat mi je rekao da mu čuvam suprugu i sina. Imala sam predosjećaj da brata više neću vidjeti, i na žalost takav osjećaj se obistinio.
Ona je objasnila da je nakon deportacije muža i brata tri puta voðena u SUP Herceg Novi na ispitivanje.
– Nijesu me tukli, ali su me vrijeðali i maltretirali. Često su nas posjećivali i maltretirali policajci i pripadnici paravojske takozvani četnici, koji su tako sebe nazivali. Često su nas nazivali noću, tako da snaha Sabina i ja nijesmo oblačile pidžame, niti smo spavale u isto vrijeme. Jedna je spavala, a druga dežurala – ispričala je Vahida Isaković. (Mina)

SVJEDOČENJE PORODICE AZEMA BEGIĆA O NJEGOVOM HAPŠENJU U HERCEG NOVOM I DEPORTACIJI

U CB-u psovali majku tursku

Podgorica – Izjavama svjedoka, juče je u Osnovnom sudu u Podgorici nastavljeno suðenje po tužbi za naknadu štete protiv države Crne Gore porodice Azema Begića koji je 1992. godine nezakonito uhapšen u Herceg Novom i deportovan u BiH.
Juče je svjedočio Emil Redžematović iz Plava, koji je bio uhapšen sa Azemom i njegovim bratom Asimom, a imao je sreću da je pušten zbog toga što je imao roðaka koji je radio u policiji.
– Ušao sam sa Asimom u prostoriju gdje su bili Azem Begić, Azim Hublić i Esad Bosna, okrenuti rukama prema zidu. Pitao sam ih šta ste uradili da vas ovdje dovedu. Dvadeset minuta niko od njih mi nije odgovorao. Od straha nijesu smjeli ni da se okrenu, a kamoli da odgovore. Na moje insistiranje, Bosna mi je rekao: “Došli i pokupili nas” – kazao je Redžematović.
Kada je napustio zgradu policije, tražio je prijem kod tadašnjeg predsjednika Supštine Crne Gore Rista Vukčevića, primio ga je sekretar Živko Musović s kojim se od ranije poznavao.
– Ispričao sam šta se dogodilo u Herceg Novom. Rekao mi je da on i Risto o toj akciji ne znaju ništa. Napustio sam Podgoricu i otišao u Bijelo Polje. Potražio sam Asima Dizdarevića, podpredsjednika Skupštine Crne Gore i predsjednika Komisije za izbjegla lica. Čovjek nije vjerovao. Tvrdim da je on zaustavio tu akciju – kazao je Redžematović
Azemova supruga Bahrija i sestra Hatidža su kazale da o Azemu ništa nijesu znali 13 godina. Prošle godine obavljena je ekshumacija i Azemovi posmrtni ostaci su sahranjeni 1.jula 2005. godine.
– U hercegnovskoj policiji smo tražili da nam objasne šta se dogaða, a oni su nas vrijeðali i psovali tursku majku. Obraćali smo se načelniku policije koji nam je samo pokazao papir da su dobili spisak i nalog da ljude sa tog spiska vrate u matične opštine. Godinu smo zatim živjeli u Plavu, u kući Emila Redžematovića. On i narod Plava su nas izdržavali. Ponižena sam i duboko uvrijeðena – kazala je Bahrija, koja sada živi u Švedskoj. (Vijesti – D.B. 28.09.2006 )

ROČIŠTE PO TUŽBI PORODICE MIRSADA BOROVCA, KOJI JE DEPORTOVAN 1992.

Svjedočiće Dizdarević

Podgorica – Sudija Osnovnog suda Nataša Bošković odlučila je da u svojstvu svjedoka sasluša Asima Dizdarevića, a po tužbi porodice Mirsada Borovca protiv države Crne Gore , koji je u maju 1992. godine deportovan u Bosnu. Te godine desetine Mislimana deportovano je iz Crne Gore i mnogi su završili u logoru u Foči. Iznosi koje njihove porodice tužbama traže na ime obeštećenja iznose oko 40 miliona eura.
Zastupnik porodice Borovac, advokat Radomir Prelević juče je povukao predlog za saslušanje Dizdarevića. Advokat je pojasnio da je od saslušanja odustao zbog ekonomičnosti, jer postupak dugo traje. Izjašnjavajući se o tom predlogu, zastupnik države Mirjana Milić je kazala da ostavlja sudu da ocijeni da li je potrebno saslušanje Dizdarevića.
Ona je dodala da dokazi koji su do sada izvoðeni nijesu dovoljni za presuðenje. Zbog toga je, kako je kazala, i zatražila da se postupak u Osnovnom sudu prekine dok se ne utvrdi protivpravnost u radnjama policija u postupku pred Višim sudom u Podgorici.
Boškovićeva je sljedeće ročište zakazala za 1. novembar. (Vijesti – D.B. 05.10.2006)

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.