Neponovljiv umjetnik i interpretator sevdalinke

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Koliko su pravi umjetnici i nakon svoje smrti prisutni i popularni u javnosti govori nam i slučaj rahmetli Himze Polovine. Naime, kako su izvijestili neki bh. mediji, nedavno je jedna urednica MB radija u Parizu, ponukana velikom popularnošću ovoga bošnjačkog umjetnika i svakodnevnim željama mnogih slušalaca da se na ovome radiju emituju njegove nezaboravne pjesme, tražila od nekih izvoðača narodnih pjesama iz BiH telefon Himze Polovine u Sarajevu, kako bi sa njim uživo napravila intervju za taj radio, ne znajući da je on umro tačno prije 20 godina. Imao sam izuzetnu čast da sam se poznavao sa ovim vrhunskim umjetnikom bošnjačke i bosanske narodne pjesme poznatije kao sevdalinka. Više puta smo razgovarali o njegovim iskustvima i dogaðajima kroz koje je prošao, istražujući i stvarajući neke od najznačajnijih, danas antologijskih i nezaboravnih pjesama u njegovoj nezaboravnoj interpretaciji i bogatoj umjetničkoj karijeri. Zahvaljujući sevdalinci i druženju sa njom i sa drugim umjetnicima ove prepoznatljive bošnjačke institucije rahmetli Himzo je proputovao cijeli svijet, koji je sa sevdalinkom stigao čak i do Kine. Neposredno pred smrt mi je pričao da je počeo raditi na izvoðenju svojih najpoznatijih pjesama u novoj stereo tehnici. Njegova supruga Fikreta mi je ispričala da je uspio napraviti jedno takvo izvoðenje pjesme: «Pod skočićem trava pogažena» koju je prvi put izveo u poznatoj televizijskoj emisiji «O gradovima Bosne i Hercegovine», rahmetli Rešada Hadrovića.

JEDAN OD NAJPOZNATIJIH MOSTARACA

Rahmetli dr. Himzo Polovina je bio vrstan umjetnik, istraživač i stvaralac usmene narodne pjesme i njen neponovljiv interpretator. Kao takav je bio dosljedan čuvar bosanskog jezika i njegovatelj bonjačkog narodnog izraza. Kao vrstan psihijatar prvi je primijenio muziku i pjesmu u grupnoj terapiji liječenja bolesnika, o čemu je iza sebe ostavio više naučnih i stručnih radova koje je izložio na mnogim domaćim i svjetskim stručnim i naučnim skupovima. Iznad svega bio je dobar čovjek, kolega i uzor, mnogima u svojoj branši, a posebno mlaðima. Rahmetli dr. Himzo Polovina je roðen u Mostaru 1927 godine, gdje je završio gimnaziju, a Medicinski fakultet u Sarajevu. Talenat za pjevanje je naslijedio od svojih roditelja, posebno od oca koji je, kako mi je jednom prilikom pričao, veoma lijepo pjevao. Kao ljekar je specijalizirao psihijatriju u kojoj je u stručnom i specijalističkiom značaju postigao sve što se mogli postići. Ostat će upamćen po tome što je prvi u BiH i jedan od rijetkih u bivšoj Jugoslaviji uspješno primijenio muziku (sve vrste muzike) i pjesmu u grupnom liječenju bolesnika u području psihijatrije, o čemu je napisao i objavio više naučnih i stručnih radova i studija. U tom pogledu je učestvovao na mnogim značajnim naučnim skupovima na kojima je sa uspjehom i znatiželjom ostalih učesnika izlagao svoja iskustva u ovom načinu liječenja bolesnika u psihijatriji, pa su tako mnogi profesori, naučnici i istraživači, kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i u svijetu bili u mogućnosti da koriste njegova specifična i rijetka iskustva i dostignuća iz ove oblasti. Čitav radni vijek je proveo na Klinici za psihijatriju u Sarajevu, a pjesmom se bavio onako za dušu. Osim toga, bio je vrstan istraživač usmenih narodnih pjesama, koje je uglavnom sam interpretirao, po kojima je, osim pjesama poznatih pisaca, kao što je Šantićeva Emina, bio prepoznatljiv i koje su ga proslavile.

PRVA LONGPLEJKA I PRVA ZLATNA PLOČA

Na Radio Sarajevo je primljen 1954. godine, a jedna od prvih pjesama sa kojima je započeo svoju bogatu umjetničku karijeru je bila: «Stade se cvijeće rosom kititi», a zatim slijede ostale antologijske pjesme, Emina, U Stambolu na Bosforu, Hasanagin sevdah, Prošetala Suljagina Fata i druge. Početkom 60-tih godina rahmetli Himzo je snimio čuvenu Eminu, prvo na singlici, a zatim i na albumu, što je bio prvi zlatni album narodnih pjesama i prvi albun sevdalinki uopće. Od tada pa do pred svoju iznenadnu smrt, koja ga je zadesila na turneji po Crnoj Gori u gradu Plavu, 5. avgusta 1986. godine, Himzo Polovina je snimio 12 singlica i četiri longplejke. Osim toga, bio je i prvi pjevač narodnih pjesama koji je učestvovao u snimanju mevluda koji je izišao kao longplejka početkom sedamdesetih godina. Mnogi poznati pjevači nisu htjeli prihvatiti da učestvuju na snimanju mevluda, čak i neki koji su sebe smatrali «velikim muslimanima», ali su prihvatili on, glumica Vesna Mašić i glumac Sokolija, koji je kasnije iz nekih specifičnih razloga otpao.

KAKO JE NASTALA PJESMA U STAMBOLU NA BOSFORU

Na Radio Sarajevo je primljen 1954. godine, a jedna od prvih pjesama sa kojima je započeo svoju bogatu umjetničku karijeru je bila: «Stade se cvijeće rosom kititi», a zatim slijede ostale antologijske pjesme, Emina, U Stambolu na Bosforu, Hasanagin sevdah, Prošetala Suljagina Fata i druge. Početkom 60-tih godina rahmetli Himzo je snimio čuvenu Eminu, prvo na singlici, a zatim i na albumu, što je bio prvi zlatni album narodnih pjesama i prvi albun sevdalinki uopće. Od tada pa do pred svoju iznenadnu smrt, koja ga je zadesila na turneji po Crnoj Gori u gradu Plavu, 5. avgusta 1986. godine, Himzo Polovina je snimio 12 singlica i četiri longplejke. Kada je u pitanju pjesma «U stambolu na Bosforu» mnogi ne znaju kako je nastala ova čuvena pjesma. Naime, ovu su pjesmu ispjevali naši Bošnjaci sultanu Abdul Medžidu, koji je zaslužan za izgradnju čuvenog dvorca Dolma bašče u Istambulu, u čijoj posluzi na dvoru su i oni učestvovali, a ovaj ih je bogato nagraðivao prema broju djece u familiji. To je bilo 1853. godine, a Osmanska vlast se preselila već slijedeće 1854. godine uselila u ovaj čuveni dvorac. Njegovu gradnju je započeo sultan Mahmut Drugi sa željom da se dvorac koji se nalazio uz plitko more na tom dijelu spoji sa dvorskim ljetnikovcem kako bi nastao čuveno dvorac (saraj), sa platoom širine od 150 i dužinom od 600 metara. Autor ovih redova je prilikom jedne posjete Istambulu posjetio ovaj dvorac, gdje je najviše u sjećanju ostalo kupatilo od prozirnog egipatskog labastera, te informacija da su tu odsjedali svjetski velikani meðu kojima je i predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito, kojemu su Turci, na njegov zahtjev, kao jedinom strancu do tada dozvolili da spava u Atraturkovoj spavaćoj sobi.
Dr Himzo Polovina će ostati upamćen i po svojoj ljubavi i odanosti bosanskom jeziku i upotrebi starih narodnih jezičkih izraza posebno karekterističnog slova «h», iako je teško izgovarao slovo «r», tako da se može reći da su on i par njegovih starijih kolega umjetnika narodne pjesme-sevdalinke, zaslužni sa očuvanje bosankog jezičkog izraza. Za jednog umjetnika nema veće preporuke i potvrde od mišljenja o njemu ljudi i kritičara od pera i nauke. Tako je o Himzi Polovini i o njegovom djelu na poleðini jedne od longplejki svoje mišljenje iznio prof dr. Muhsin Rizvić, koji u tom pogledu «Mada repertoiru Himze Polovine sve pjesme nisu prave sevdalinke, već ih ima koje su stvarane kasnije na njihovim tradicijama, – njegovo pjevanje produžava melanholičnu ljubavnu osjećajnost ove pjesme, izražava njegovu osobnu atmosferu i aromu, oslikava likove njenih junakinja i junaka u tjesnacima duhovnog rasipanja i kidanja, iznosi njenu poetsku dušu, ono posebno što umjetnički oplemenjeno ovakvim saživanjem, postaje i naše, zajedničko, saučesništvo. Ovaj pjevač je tu ne samo posrednik i tumač, izvoran, vibrantan i autentičan, nego i umjetnički subjekt koji svojim izvoðenjem vrši izbor po emocionalnoj srodnosti, dajući uz to pjesmi i dio svoga vlastitog bića».

ZA NOVA IZDANJA, PORODICI NI AUTORSKI PRIMJERAK

Iza sebe je ostavio suprugu Fikretu, kćerku Rubinu i sina Edmira-Lolu. Oboje su završili Elektrotehnički fakultet, a Rubina je doktorirala iz ove oblasti. Trenutno žive u Kanadi gdje s uspjehom rade kao uspješni stručnjaci. Danas jedna od ulica na Breci u Sarajevu nosi njegovo ime. Ono što je žalosno i porazno za naše društvo, a što se ne odnosi samo na ovog neponovljivog umjetnika je da danas ne postoje nikakvi parameri niti propisi koji bi obavezali izvdavače i pirate na poštivanje njegovih autorskih prava. Kako mi je u razgovoru prije pisanja ovoga teksta rekla njegova supruga Fikreta za ovih 20 godina još niko se njoj niti njenoj djeci nije obratio u vezi autorskih prava za izdavanje i korištenje Himzinih pjesama. Navodno je Jugoton iz Zagreba, jedini Himzin izdavač koji je ekskluzivno izdavao njegove pjesme, prodao prava na daljnje izdavanje pjesama njenog supruga Kroaciji koncert iz Zagreba. Žalosno je i sramota za ovo i svako drugo društvo i državu da su djeca takovog umjetnika i zaslužnog graðanina, prilikom posljednjeg boravka u rodnom gradu, nova izdanja na CD-eu njihovog oca, kako mi je izjavila gospoða Fikreta, morala kupiti u prodavnici, a da se današnji izdavači i pirati nisu sjetili da Himzinoj porodici uruče ili pošalju bar jedan autorski primjerak.

RIJEČI HVALE KRITIČARA I KOLEGA

Po pričanju mnogih njegovih kolega, bio je dobar čovjek i pravi kolega, koji je uvijek htio pomoći, posebno mlaðima. Pjevao je i stvarao za dušu i iz duše, pa je zbog toga prof. dr. Rašid Durić za njega rekao: «da je on pjesmama velikih autora i pisaca udahnuo dušu», Hanka Paldum skoro, na televiziji za njega reče kako je ovima mlaðim govorio: «Lahko je vama vi
«Umro stari pjesnik, umrla Emina
ostala je pusta bašča od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvehlo je cvijeće,
pjesma o Emini nikad umrijet neće».to za čas «smandrljate», a meni pjesmu valja «donijeti», jer mnogi pjevači to, kako se kaže samo odrade». Nešto slično za njega na jednom mjestu napisa Enver Šadimlija: «kod njega je to čitava ceremonija, «čitava jedna drama», jer stvarno slušajući njegove pjesme i način kako to on to “donese” čovjek se uživi u vrijeme i ambijent nastanka te pjesme, koja je i prošlost i sadašnjost, jer u vremenu dok je slušaš iz tog starog vremena stalno pokušavaš da je negdje smjestiš tu oko sebe u sadašnjosti, učeći i itražujući i stalno prilagoðavajući izvornu sevdalinku vremenu, kao što se to vidi u stihovima koje je dodao na kraju antologijske Emine:

«Umro stari pjesnik, umrla Emina
ostala je pusta bašča od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvehlo je cvijeće,
pjesma o Emini nikad umrijet neće».

baš kao što će vječno živjeti sve ono što nam je dr Himzo Polovina ostavio u emanet».
Dr. Himzo Polovina će ostati upamćen, ne samo kao vrstan stručnjak i neuropsihijatar, koji je prvi u Bosni i Hercegovini u toj branši uključio muziku i pjesmu u liječenju bolesnika kroz grupnu terapiju, o čemu je iza sebe ostavio veliki broj stručnih i naučnih radova, već i po svojoj ljubavi i odanosti usmenoj narodnoj pjesmi kao istraživač i kao neponovljivi interpretator, koji je na taj način dao veliki doprinos u njegoanju i očuvanju bosanskog jezika u vremenu kada on u BiH nije bio zvanično priznat. Taj doprinos se ogleda kroz pažljivu upotrebu starih narodnih jezičkih izraza uz naglašavanje posebnog karekterističnog slova «h», iako je teško izgovarao slovo «r», tako da se može reći da su on i par njegovih starijih kolega umjetnika narodne pjesme-sevdalinke, zaslužni, pored ostalog, i za njegovanje i očuvanje bosankog jezika i bošnjačkog narodnog izraza.

Sarajevo, 04. avgusta 2006.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.