TURBE NA BOBOVCU

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Pad stolnog bosanskog grada Bobovca u ruke gazija Sultana Fatiha zvanični je kraj srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva.
Bosanska kraljica Katarina je, zajedno sa blagom kraljevstva, izbjegla (ili je prognana) u Rim gdje je i umrla (ili je otrovana) 25. oktobra 1478. godine. Njeno je tijelo sahranjeno u crkvi Marije Areceoli na rimskom Campidoglio.
Potomke kraljevske porodice Žigmunda (Sigismunda, Šimuna) i princezu Katarinu u Islam je naputio brat kraljice Katarine, a sin Hercega Stjepana Kosače, Ahmed paša Hercegović. Na putu za Stambol princeza se razboljela i umrla u Skoplju gdje joj je Isa beg Ishaković, osnivač Sarajeva i Novog Pazara, podigao turbe na brdu Gazi-baba. Turbe “princeze kraljice” je nastradalo u zemljotresu 1963. godine i nikada više nije popravljano.
Njen brat Žigmund (Sigismund, Šimun), primivši vjeru Islam, uzeo je ime Ishak beg Kral Oglu i zauzimao je visok položaj u turskoj vojsci. Zabilježeno je da je na upravljanje dobio posjede u Anadoliji, kao i da je bio učesnik Krbavske bitke. U Historia Turchesca spominje ga i Mlečanin Donaldo de Lezze, kao sedamnaestogodišnjeg i veoma dragog pratioca Mehmeda II Fatiha.
Meðu katolicima Vareša i danas je živo sjećanje na posljednju bosansku kraljicu, obogaćeno motivima legendarnosti i mitologije. Žene u svojim tradicionalnim nošnjama nose crne marame na glavi (katarinke) i oplakuju je, a kraljica je proglašena i sveticom franjevačkog reda. Franjevci svakako jesu najzaslužniji za legendarni status kraljice Katarine u narodu, paćenice.
Sam kraljevski grobni mauzolej u gradu Bobovcu odavno je preuzeo funkciju kapele: posjetioca odmah na vratima dočekuje ogroman krst.

U Bobovcu meðutim nema ničega što bi podsjećalo na potomstvo bosanskog kraljevstva, djecu kraljice Katarine, Ishak bega Kraljevića i Tahir hanumu. Nema turbeta, nema ploče, baš ničega, kao da nisu ni postojali. Sramotno, obilježja nema ni u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Čak, i cjelokupna umjetnost i književnost Bošnjaka nisu se ozbiljnije bavile životom ovih plemića. Bilježimo tek stidljive progovore kojima ni sami Bošnjaci nisu poklonili dovoljne pažnje.

Interesantan je podatak da se na obali rječice Bukovice, u samoj blizini Bobovca, nalazi mezarje Šehitluci, mezarje šehida izginulih pri osvajanju Bobovca. Na ovom mjestu godinama su održavana dovišta, ali su ovu tradiciju prekinule komunističke vlasti. Vjernici su dovište prenijeli na brdašce Branič, takoðer smješteno u blizini Bobovca, ali su komunisti zabranili i ovo dovište.
Zabrana održavanja dovišta u blizini Bobovca svojevrstan je doprinos bivše države u zaboravu potomaka kraljevske porodice.
Knjige historije koje smo izučavali takoðer idu u istom smjeru. Na mnogim su stranicama ispisane legende u vezi sa Bobovcem, mnoge su kontradiktorne, i mnoge su prihvaćene kao historijski fakti.
Jedna od njih jeste svakako legenda o “izdajici” vojvodi Radaku, zapovjedniku koji je ključeve grada predao u ruke turskoj vojsci. Arheološki nalazi oko grada, naime, pokazali su da je grad osvojen tek poslije dugih i teških borbi.
Iste stranice otkrit će nam i da je kraljica napuštajući grad, izmeðu ostalog, zažalila za vodom sa Radakovice. Ukoliko su to doista njene riječi to znači da je voda Radakovica, imenom vojvode Radaka, postojala i prije osvojenja utvrðenja. Takoðer je nejasno zašto u detaljnim turskim defterima nije zabilježeno ubistvo vojvode Radaka ukoliko je doista izvršeno u prisustvu sultana Fatiha.
Možda najinteresantniji i najprivlačniji detalj je oporuka kraljice Katarine: kraljica je, navodno, u oporuci imenovala papu Siksta IV i njegove nasljednike baštinicima bosanskog kraljevstva, ukoliko se njena djeca ne vrate na katoličanstvo. Ova je oporuka bez ikakve pravne podloge i nema snagu dokumenta, ali je ipak često služila kao argument u kroatiziranju Bosne i mitiziranju kraljice Katarine.

Ovakve interpretacije pada stolnog grada i posljednjih trenutaka kraljice Katarine, kao i daljnje sudbine njene djece, pridonijele su stvaranju svojevrsne mitologije ovih dogaðaja, mnogo privlačnije i bliže od historijskih činjenica. Ta je mitologija vidjet ćemo, kasnije i uz svesrdnu pomoć komunističke Jugoslavije, dugo uspijevala Bošnjake držati po strani.
Kako objasniti i činjenicu da prije rata nijedna ulica ili škola u Varešu nisu nosile imena bošnjačkih velikana ovih krajeva?

Namjera i želja Bošnjaka Vareša je da dovište na Šehitlucima ponovo aktiviraju i da barem u blizini grada Bobovca izgrade spomen turbe koje bi podsjećalo na rahmetli princezu i princa, nasljednike njihovih predaka, ali su oni više nego usamljeni u svojoj ideji. Jer, čini se da ni sami Bošnjaci još uvijek nisu svjesni značaja ovoga mjesta niti činjenice da su, takoðer, baštinici ove arheološke baštine bosanskog srednjovjekovlja. Stoga ovo žarište historije Bosne i njenih naroda uglavnom zaobilaze u širokom luku.

Rahmetli princ i princeza, preci Bošnjaka iz vremena bosanskih banova i kraljeva, umrli su kao muslimani, i ne zaslužuju taj veo zaborava.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.