O ovom fenomenu se veoma malo zna meðu našim Bošnjacima, iako je de facto to jedina džamija s munarom koja je (prema do sada poznatim izvorima) postojala na području današnje Slovenije. Mnogi muslimani u Sloveniji do skoro nisu znali za postojanje te džamije. Slovenski školski sistem (predmet historija) o tome ne govori niti hoće da govori. Svjesno se skriva informacija o njezinom postojanju, dok su slovenske čitanke pune »Gorskih vijenaca« i Ćuprije na Drini«. Ona se spominje samo u knjigama poput »Plavi križ«, autora dr. Vasje Klavore i drugih, a njezinu sliku možete vidjeti i u Muzeju soškog fronta u Kobaridu. Kako to, da je mala, bijela džamija sagraðena u dolini, izmeðu visokih brda na zapadu Slovenije?
Kada se je 1915. otvorio tzv. soški front izmeðu Austro-Ugarske i Italije na području današnje zapadne Slovenije, na ove su prostore došle brojne bosanske jedinice u sklopu austro-ugarske armije koje su važile za elitne trupe. Tako je u selo Log pod Mangartom (danas se to selo nalazi u zapadnoj Sloveniji, na samoj granici s Italijom) 1916. godine došao BH pješadijski regiment br. 4 u kojem su prevladavali Bošnjaci iz Hercegovine. Njihovi su položaji bili na visokom brdu Rombon, dok su u selu bili logistički centar, bolnica, mezarluk itd. Bošnjaci su pored svih ostalih aktivnosti željeli i džamiju u kojoj bi mogli klanjati i obavljati ostale vjerske obrede. Ne zna se tačno, kada je sagraðena, meðutim postoje odreðeni podaci koji govore, da je ona sagraðena u jesen 1916. godine. Kao što možete vidjeti na ovim rijetkim fotografijama, ona je bila mala. Imala je malu, bijelu munaru (kao što ih možete vidjeti u Mostaru) i bijelu kupolu. Dok neki tvrde, da je sagraðena od kamena, većina stručnjaka misli da je ona ipak bila drvena i ofarbana u bijelo. Najstariji, još živi stanovnici tog sela su mi pričali da se sjećaju mujezina i kako su se kao djeca igrali s bošnjačkim vojnicima kod džamije. Bošnjaci su bili poznati kao neustrašivi i hrabri borci. U toku rata Talijani nikada nisu uspjeli probiti položaja na Rombonu, ali su zato naši preci platili visoku cijenu. Nakon završetka rata, Bošnjaci su se povukli preko Vršiča do Ljubljane, gdje su sve oružje predali slovenskim vojnicima koji su tada pod vodstvom generala Rudolfa Maistra krenuli na sjevernu granicu, ratujući protiv Austrijanaca. Interesantno je da su mještani Kranjske Gore poslije odlaska Bošnjaka proširili priče, da Talijane na Vršiču čekaju Bošnjaci, što neki uzimaju kao dokaz, zašto Talijani nikada nisu prešli Vršiča i spustili se do Ljubljane. Džamija je poslije rata nestala. Kako, ne zna niko, ali postoje dvije opcije. Neki tvrde da se je ona poslije odlaska Bošnjaka sama srušila, a stanovnici sela su njezinu graðu i kamenje upotrebili za gradnju svojih kuća (opcija sa prilično lošim dokazima), dok druga grupa stručnjaka tvrdi, da su džamiju poslije rata namjerno srušili Talijani, kako bi se time muslimanima osvetili za brojne poraze na tom ratištu. Koja opcija je istinita, ne znam, ali jedno je sigurno: kada danas posjetite mjesto na kojem je nekada bila džamija, vidite jednu običnu ledinu. Ne postoji ama baš ništa, što bi vam dalo slutiti da je tu bila džamija. Interesantno je da je pravoslavna, mala crkvica koju su u toku rata sagradili ruski zarobljenici na Vršiču preživjela rat i ona stoji tamo i danas. Čak šta više, skoro je generalno obnovljena s novcem iz državnog budžeta. Nadam se da će se to u budućnosti promjeniti i da će mjesto gdje je nekada bila džamija obilježiti barem neka ploča, ako već ne rekonstrukcija džamije. Interesantan je podatak da je u vrijeme ministra za kulturu Jožefa Školjča već uraðen projekat za rekonstrukciju džamije, ali se on nikada nije realizirao. Vjerovatno i dan danas stoji negdje u ladici. Žalosno je da je Austro-Ugarska prije 90 godina imala jaču i bolju demokratiju od Slovenije u 21. stoljeću.
Fotografije koje vidite ovdje, su veoma rijetke i dobio sam ih obilazeći stanovnike po kućama. Postoji samo šest (6) fotografija spomenute džamije. One su po prvi put do sada ugledale svijetlo »medija« na stranici Bosnjaci.net. Nikada prije nisu objavljene.
Žalosno je to da se nekih 500 metara od mjesta gdje je bila džamija nalazi mezarluk. Tamo je prema neformalnim podacima ukopano oko 150 Bošnjaka iz Hercegovine, ali pod križevima. Gledao sam fotografije iz I. svjetskog rata na kojima se vide nišani, ali poslije rata je neko (?) iz njemu poznatih razloga te nišane zamjenio sa križevima. Na ovoj fotografiji možete npr. vidjeti fotografiju križa s imenom Suljo Skender. Vidio sam i fotografiju na kojoj se prilikom dženaze vidi imam s ahmedijom, a na drugoj slici možete vidjeti katoličke vojnike na misi, dok Bošnjaci u fesovima stoje sa strane i čekaju krja katoličkog obreda. Pored samog mezarluka stoji i spomenik salzburškom gorskom strijelcu i bošnjačkom pješadincu kojeg je u toku rata napravio češki kipar Kafranek. Domaćinu u selu i danas pričaju da je Kafranek dugo vremena pravio taj spomenik, kako ne bi otišao na front. Spomenik je prošle godine obnovljen sredstvima iz državnog budžeta. Usput radimo na tome, da se nesto uradi i po pitanju krizeva odnosno postavljanja nisana ukopanim muslimanima u tom selu. Ako Bog da, to će se jednog dana i desiti.
Inače je poznato, da je u u Mostu na Soči (nekada Sv. Lucija) postojao i mesdžid (bez munare) u kojem su klanjali Bošnjaci iz 6. BH lovačkog bataljona. Fotografije nema, meðutim u privatnom muzeju u tom istom gradu su mi skoro potvrdili da je mesdžid doista postojao. O drugim mesdžidima ili džamijama na tom području nemam podataka, ali bilo bi zanimljivo prestudirati Vojni arhiv u Beču koji sigurno krije mnoge tajne.
