«Neprijatno mi je što sam logoraš»

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Muhamed H. je u dvije godine i dva mjeseca bio u pet logora u Bosni i Hercegovini. U svojoj ispovijesti za Justice Report govori o uslovima u logorima, dobrim i lošim stražarima i kako je preživio.
DOBOJ I STARA GRADIŠKA:

Zarobljen sam u Doboju, mislim da je bio 10. maj. Došli su i sve nas pokupili, i žene, djecu, starce, mlade. Sve su nas odveli. Ja sam ostao u zatvoru u Doboju nekih 15 dana.
Sve mi je izgledalo nemoguće. Ne mogu da vjerujem da se to meni dešava! Jučer sjediš u kafiću s rajom, a sutra u logoru. Naveče legneš, sanjaš. Ujutro, probudiš se – logor.
Iz zatvora u Doboju, odveli su me u Staru Gradišku. Tamo sam bio samo neka dva – tri dana. Jedan dan su došli i pitali nas ko hoće u Manjaču. Nisu nam rekli šta ćemo raditi. Samo su rekli: «Idete negdje raditi.» Rekli su da će nam tamo biti dobro, da ćemo imati hrane. Meni je bilo svejedno, i prijavio sam se. Mislio sam, kada sam već tu, svejedno je gdje me dalje vode. Ionako nema šanse da ostanem živ.

MANJAČA:

Na Manjaču je došlo nas 63 dobrovoljaca. Bili smo radni vod. Mi smo bili prva grupa na Manjači. Mi smo napravili taj logor. Stavili ogradu i sve postavili. Ni ne znamo šta radimo, da pravimo logor. Što više radimo, vidimo šta je. A onda smo polako shvatili šta se dešava.
Sami sebi nismo mogli vjerovati. Ustanem ujutro, gledam oko sebe, gledam te ljude kao leže. Vidim stražara. Vidim pušku. Pa kontam, bit će da se još nisam probudio. Još spavam. Ali onda izaðeš, i vidiš stvarno si u logoru.
Nisu mene nešto posebno mučili. Nas 63 smo prvi dovedeni i imali smo neke privilegije. Mada poslije nas stvarno nisu puno tukli. Ne koliko ostale.
U Manjači su bili samo muškarci, većinom muslimani, nešto Hrvata i mislim da je bio jedan Srbin. Tamo je bilo nekoliko hiljada ljudi. To je bio pravi logor. Kao u filmovima. Kada gledam neke filmove iz Drugog svjetskog rata… E ovo je bilo čak i gore.
Recimo, svakih sedam dana je bila prozivka. Svi su morali prolaziti kroz špalir. Oni su imali u rukama drvene palice, pendereke, kablove od struje. Kada koga prozove, moraš proći kroz špalir. A kada naiðe neko iz radnog voda, kažu njih nemojte tući. Ponekada, prva dvojica, trojica ne skontaju da smo to mi, pa nas udare.
Bile su i samice. Ako nekoga pogresno pogledaš, ideš tamo. Kada doðe hrana, svašta se dešavalo. Recimo doðe hljeb – na 40 ljudi ide jedna štruca. Kada doðe hljeb, mi istovaramo a ne možeš da ne odsječeš komad hljeba. Nekada mi je dolazilo i da me ubije, ja ću otkinuti. A ako te uhvate… Ne možeš ni gledati šta rade tim ljudima ako ih uhvate.
Manjača je bila težak logor. Nije bilo hrane. Svaki dan su nas udarali. Tamo su životinje imale veća prava nego mi. To nam je rekao upravnik Božidar Popović. Tu je blizu bila velika farma za stoku. Na isti su nas način dovodili kao i stoku. E on doðe i kaže svaka malehna ovca vrijedi više nego deset vas. I jeste tako bilo.
Tu smo imali pravilo, ruke na leða i glava dolje. Ne smiješ dizati glavu i ne smiješ pružiti ruke. Svi smo bili ćelavi. Ne smiješ ni pričati dok te ne pitaju. Ne smiješ gledati nekoga u oči. Ako pogledaš, gotovo. Ali, u isto vrijeme nije bilo linije blizu, nije se pucalo.
Crveni krst me je registrovao nakon tri i po mjeseca u Manjači. Oni su došli i rekli ako želimo da napišemo poruke nekome da će oni pokušati da ih prenesu. Imao sam sestru u Zenici i Sarajevu i nisam znao šta je s njima. Nisam znao šta se vani dešava.
Mislio sam da su sve Srbi osvojili, da sve gori, da je sve srušeno. Da nema nikoga, da ništa nije kao što je bilo prije. Ja sam u logoru, i svi su tu. Ali sam ipak odlučio pokušati.
Nakon mjesec dana došla je poruka od sestre iz Sarajeva. Bila je živa. Ranjena, ali živa, u svom stanu. I tada sam kao malo dobio nade da je još neko u svom stanu i da izgleda ipak nije sve porušeno i nisu svi ubijeni.

BATKOVIĆI – BIJELJINA:

Sjećam se kao da je danas bilo, jedan dan su došli u Manjaču i odvezli nas u Bijeljinu, logor Batkovići. Odveli su nas 500 u taj logor, a ostale, bilo ne nekoliko hiljada ljudi u Manjači, su raspustili. U Batkovićima sam bio samo par noći.

KULA – SARAJEVO:

Onda su nas prebacili na Kulu. Došli smo u decembru 1992. godine, možda 15. ili 17. I tu sam ostao do sredine 1994. godine. Šesnaest mjeseci. Kula je bila blizu linije. Nas 90 posto koji smo bili na Kuli smo ranjeni, a puno ih je ubijeno. Kažu ubio ga snajper na liniji, naš snajper, a mi znamo da nije. Tamo je svako malo neko ginuo. Po tome je Kula bila najgora.
Prvih pola godine smo spavali na podu. Samo smo deku imali. Nije bilo grijanja. Imali smo jedan WC i nismo mogli izlaziti kada hoćemo. Tek nekada poslije su nam to dozvolili. Imali smo dva obroka dnevno. Obično smo jeli šta ostane od policije na Kuli. Obično neki grah bude, oni dodaju vode i to nam je ručak.
U zgradi gdje smo bili imaju dva sprata. Na spratu su bili Srbi, ubice, zločinci iz rata, i neki koji nisu htjeli ići na liniju. Mi nismo imali kontakte s njima.
Ne mogu reći koliko nas je bilo. Bilo je puno prebacivaja. Nekada nas je bilo 15, nekada 60, nekada više.
A navikneš se vremenom. Navikao sam se i na Kuli. To je takav život i jednostavno živiš. Kao da je sve to normalno.
Vodili su nas da radimo na linijama oko Sarajeva. Sve sam prošao. Kopali smo rovove. Svaki sam rov prošao oko Sarajeva. Svaki dan smo kopali. Čak i naveče. Recimo na Grbavici kod Stadiona smo kopali navečer. Gdje god smo išli bilo je poginulih ili ranjenih. Svašta se radilo tim ljudima.
Recimo idemo raditi na Zlatište, u živi štit. Tako je poginuo Samir Bešić i Mustafa, mislim da se Hurić preživjeo.
Na liniji nam se potrefi pa nam nekada i fino bude. Daju nam hrane. Niko nas ne dira. Zavisi kako i gdje. Vremenom smo skontali gdje je dobro otići raditi na liniju a gdje nije.
Recimo na Trebević nam je super bilo otići. Bio je komandir Radomir Kojić koji nije dao da nas diraju. Znam da i njega sada traže, ali eto prema nama je bio korektan.
Prvi dan kada smo došli, nas šest, Kojić je rekao: «Ove ljude niko ne smije dirati. Oni su zatvorenici.» Rekao nam je da imamo pravo jesti koliko hoćemo, kada se zapuca prvo mi bježimo da se sakrijemo. Baš nas je čuvao. Davao nam je koliko smo htjeli i cigara.
Sa Kule se sjećam Gvozdena Šarca i upravnika Soniboja Šiljevića. Šarac je bio obični policajac, stražar. Došao je tek negdje 1993. godine, polovinom. Koliko ja znam. Nisam vidio da je nekoga ubio. Ali jeste bio okrutan. Nije bio jedini takav, ali jeste bio okrutan.
Kada nas on vodio na ručak uvijek je nekog udarao, psovao, vrijeðao… Sjećam se jednom kada su on i još jedan policajac ušli naveče, u neka doba, u sobu i sve nas istjerali na hodnik. Baš se iživljavali nad nama. Bili su pijani, šta li? Ne znam koji je bio razlog da nam to rade.
Nije nam bilo svjedeno ni kada nas je Šarac vodio na «posao». Gvozden nikada nije izbjegao priliku ako proðe neko kraj njega da ga udari. Vrijeðao nas je stalno. Nekada sam govorio bolje da me udari nego vrijeða kako je on to radio. Jednostavno je dolazio, nije pitao ni ko smo, ni šta smo, ništa. Bilo mu je dovoljno što smo muslimani.
Jednom nas je vodio na rad na Rogoj. Nekada smo radili i te poslove za civile. Taj dan smo popravljali dalekovode. S nama su bili ljudi iz elektroprivrede. Sreli smo nekog čobana koji je rekao da ljudi ne idu u blizinu dalekovoda jer ima mina. Oni nisu ni obratili pažnju na to. Morali smo ići. Oni su gledali sa strane. Približili smo se do stuba. Oni su bili u kamionu nekih pedesetak metara daleko. Išli smo govoreći sebi, ako nam ništa ne bude, dobro je, ako bude, šta ćemo. Pokupili smo alat i ušli u minsko polje.
Ne znam ko je prvi stao na minu. Uglavnom jedan je čovjek poginuo. Mislim da se zvao Jasko. Ja sam ranjen u nogu. I danas imam gelere. Uspio sam da se vratim do kamiona sam. Vidio sam da su mi hlače izubušene, da sam krvav. Sam sam ušao u kamion. Drugi koji nisu bili ranjeni su morali izvuči poginule i ranjene. Odvezli su nas u Kasindol u bolnicu. Tamo su mi malo previli nogu, rukom izvukli gelere koji su virili, i vratili me na Kulu. Trojica su ostala ležati u bolnici. Kasnije smo saznali da su preminuli.
Po meni je za sve što nam se dešavalo kriv Soniboj. On je dozvoljavao ljudima da nas vode i trgovao s nama, ili razmjenjivao nas. Recimo doðe neka jedinica i traži vod, a on traži nešto u razmjenu. I on odredi grupu koju vojska odvede. Bilo ih je koje su odvodili na mjesec, dva da rade. Skoro pa prodavao ljude. Nije ništa uradio nekome lično, ali je sve znao šta se dešava.

RUDO:

Jedan dan 1994. godine vojnici su došli na Kulu i nas nekoliko izveli. Popeli smo se na kamion. Nismo ni pitali gdje idemo. Navikli smo. Bilo nam je normalno da nas stalno negdje vode. Samo doðu, u bilo koje doba dana ili noći, i vode nas. Niti ko šta kaže, niti mi pitamo.
Onda je neko ipak pitao. Rekli su: «Idete na strijeljanje.» I to nam je bilo svejedno. Idemo na strijeljanje, pa šta. Ionako smo znali da nećemo preživjeti.
Ali, nakon nekog vremena su nas doveli u neku salu, pa rekli da siðemo u podrum. Bili smo u Rudom. Kontali smo da je naka zamjena u toku jer su neke ljude izveli, a nas uveli. Rekli su da legnemo na pod i legli smo.
Danas kad gledam, nije nam bilo loše u Rudom. Upravnik nije dao nikome da nas tuče. Nije bilo linije. Nije se pucalo.
Ni sam ne znam kako sam toliko preživio. Jednostavno, tako se desilo. U početku samo želiš preživjeti. Dok ne shvatiš gdje si. Poslije se navikneš i znaš da nećeš sigurno preživjeti. Nikada više nikoga nećeš vidjeti i to oko tebe je sve što postoji.
Onda skontaš da mi je samo da sam što manje gladan. Da me što manje udaraju. I tako iz dana u dan. Navikneš se na sve. Pa i na ubistva. Poslije dvije godine i dva mjeseca, sve mi je bilo svejedeno.

RAZMJENA:

U logoru nas je spašavalo kada smo razmišljali o razmjenama. Neko izmisli neki datum, kaže recimo za mjesec dana razmjena. I mi svi čekamo. Izmislimo i mjesto sve, kao da će se to desiti. I tako sebe varamo.
Dana 11. 7. 1994. sam razmijenjen. Taj dan su došli po mene. Nisam znao gdje idem. Bio sam u Rudom. Rekli su idemo na Kulu. Pomislio sam: «Dobro je, tamo sve znam.» Samo me je strah bilo da nas u Srbiju ne odvedu. To je bilo najgore.

Izveli su nas 15 i rekli da idemo u razmjenu. Bilo mi je i to svejedno. Čak sam možda volio i da me nisu prozvali. Ne znam ni sam. Dovezli su mini bus. I mi smo ušli. Idemo ka Grbavici na most. Vidim bunkere, policiju. I sve sebi govorim, ma nema ništa od ovoga. Neće uspjeti razmjena.
Onda sam vidio čovjeka u uniformi sa ljiljanima. Kontao sam da je neko od njih, pa se maskirao. On je ušao i rekao: «Ništa se ne bojte bit ćete razmijenjeni». Ali ja još ne vjerujem. Onda su nas jednog po jednog prozivali i pretresali.
Imao sam čibuk od drveta koji su ljudi pravli na Manjači. Nešto kao lik logoraša. Svi su to imali. Logoraš, oborene glave sa rukama na leðima. Taj vojnik me pita šta ti je to? Kažem čibuk. Odakle ti? Sa Manjače. On je počeo da me vrijeða, da mi svašta govori, da mi prijeti. Ali mi je vratio čibuk. I prozvali su me i krenuo sam preko mosta.
Vidim sa druge strane novinari, ljudi i vidim sestru i zeta. A sve kao da sam jučer bio s njima. Sve mi je svejedno. Ne mogu da vjerujem da je to tamo sloboda.

SLOBODA:

Tada su u Sarajevu radili tramvaji. To je onaj period kada malo rade, pa se zapuca, pa ne rade. E u trenutku kada sam prešao tramvaji su radili. Kaže mi sestra da idemo tramvajem. Ja sam joj rekao da neću, da želim da prošetam slobodno sada kada niko ne ide pored mene. Dvije godine i dva mjeseca uvijek je neko bio pored mene, neko sa puškom. Htio sam osjetiti kako je. Ali nije to bilo to!
Nije mi smetalo što puca, ali nisam se mogao navići ni na šta. Mislim da sam skoro mjesec dana samo bio u stanu. Samo sam sjedio i gledao kroz prozor. Kontam šta ću vani? Kako ću? Toliko sam se navikao na zatvor da mi je ovo bilo neobično.
Nisam našao stalni posao. Nisam siguran šta bih mogao raditi. Nisam kao prije rata. Sada mi sitnice smetaju. Brzo se iznerviram. Nekada opet mogu gledati kroz prozor pet dana.
Kada god se nešto na televijiziji prikazuje o ratu, ja se sjetim. Ne samo iz logora. Kada vidim žene iz Srebrenice, ja se sjetim. Evo sad pričam s vama, a sigurno ću to večeras sanjati. Desi se da sanjam logor. Pa onda, kontam, vidi sanjao sam da sam na slobodi a vidiš još sam u logoru.
Ne može se to zaboraviti. Ne može nikako.
Sada imam status logoraša. Ali mi je nekada neprijatno to pokazati. Imam osjećaj da me gledaju kao da sam kukavica, izdajica. Nemam nikakvu nadoknadu. Ništa ni ne tražim. Bio je rat. Neko je poginuo, neko otišao, a ja sam bio zarobljen.
Ne mogu se vratiti u Doboj. Neko može. Ja ne mogu. Nije da ja mrzim Srbe. Nisu Srbi svi krivi za to što se desilo. Ima svakakvih ljudi. Ima ljudi koje sam upoznao dok sam bio u logoru, a pomogli su mi. Bili su ljudi. S druge strane, meðu onima koji su me zarobili, bilo je onih koje sam od prije znao. I ne mogu više živjeti s njima.
Ni ovdje mi nije lako. Mogao sam možda otići vani. Nudili su logorašima da idu. Nisam htio. Neću ni sada. Pa šta svima bude, i meni neka bude. Ne mogu ja još jednom sve iz početka!

PRAVDA:

Nakon rata vidio sam da je Gvozden Šarac novinar na RTRS-u, ali nisam razmišljao o tome jer je on bio u Republici Srpskoj.
Ali kada sam ga vidio, u Sarajevu, na državnoj televiziji. Gledam pa ne mogu da vjerujem. Da li on misli da smo mi svi ludi? Da smo se mi promijenili? Da se on promijenio? Došao na televiziju i ja sada treba da mu vjerujem?
Razmišljao sam da odem na Televiziju, da vidim njegovu reakciju. Ako me ne propozna, reći ću mu ko sam. Da vidim šta bi uradio. Ne bih ja neku silu prema njemu. Ali da vidim šta on razmišlja. Da ga pitam samo što je ušao u ćeliju jednu noć i što me udarao. Da li je imao neki razlog da nas tako ponižava?
Onda sam rekao sebi, možda je bolje da to sud uradi. Uglavnom, neće prolaziti pored mene, neće ostati nekažnjen. Progovorit ću.
Sudovi jesu spori. Ali meni je dovoljno da se priča o ovome u medijima. Da neko kaže ko je šta uradio. Možda je neko od njih sada oženjen? Možda ga majka pita: «Šta si to sine radio tamo?» Ili ga djeca pitaju: «Tata što si to uradio?» I to je meni dovoljno.
Nisam nacionalista. Bilo je Srba koji su nam pomogli. Naučio sam da je svaki čovjek za sebe. Nisu svi Srbi isti, ni svi muslimani. Niko. Možda taj Šarac baš to nije mogao skontati. Ako sam ja musliman, ne trebaš me udarati. Eto, ja sam to shvatio.
Ja ne gledam svijet kao on. Ne mogu ja misliti da sada moram sve Srbe udarati kao što su mene u logoru. Ne može to tako. Uvijek ima drugi način da se naðu ti pojedinci i da se sve to riješi.

BIRN – JUSTICE REPORT: Muhamed H je pseudonim bišeg logoraša koji je proveo više od dvije godine u logorima u Doboju, Staroj Gradiški, Manjači, Kuli i Rudom. Njegovu priču zabilježila je Nidžara Ahmetašević, urednik Justice Reporta. [email protected]

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.