Zada Hadžić, majka Haruna Hadžića iz Rožaja:
“Sa gornje terase vidjela sam 6-7 landrovera uz tu dzadu pecku. Utrcala sam u sobu i rekla evo ti milicija sa Harunom. Gledala sam kako je milicija opkoljavala nasu kucu. Vidjela sam, zacrnjelo se brdo vojske. Sa tri kamere stoji Harun izmedu njih, dok drugi su trcali za njim kako je on isao kuci, jedni otud, jedni odavud sa svija strana. Sve to vrijeme ja sam ukopana stajala u hodniku, oni su dosli i jako lupali na vrata. Ja sam im otvorila. – Dobar dan, dobar dan, rekose i pravo su usli u Harunovu sobu, ne pitajuci nista ni de je ni sta je. Kamera jedna bila je za Harunom. Ovaj jedan od njih povratio se i rasporedio strazu. Sve su uhvatili oko kuce, nije ostala ni kosara i kokosar su opasali svojom silom. Jedan je u hodniku uperio onu cijev u roblje, drugi je drzao na nisan, automatom, Eskovu porodicu a treci u Harunovu. Djeca su pistala od straha a Harunova zena je plakala. Jedan je rekao: Sta je to, nijesmo dosli da koljemo”. Kazem ja njima, vi ste gori nego da ste dosli da koljete. Harun je odmah prisao onoj knjizi. A oni oko njega kamerama uprli prema Harunu. Jedan od njih naredi da nas sve isceraju iz te sobe gdje je bio Harun i zatvorise vrata, okrenu se meni jedan i rece: “bez komentara, jednu da nijesam vise cuo”. Ja sam izasla u hodnik i stojala. Odjednom, otvorise se otud vrata. – Ko je Harunova majka? Rekoh, ja. Kaze mi da nadem oruzje to i to poredi kako je zapisao. – Nemamo mi oruzje, rekla sam mu. A on meni razdra se koliko je mogao: “Slucaj, nikad sina neces vidjeti ako to ne ucinis”. Necu ti naj, rekla sam mu. Ja sam to bacila. Cula sam da se radi mom djetetu o glavi, da ce kuca da se pretresa i zbog toga sam to najvise uradila. A on meni ovako – sto je skupa tvoga sina glava. – Vala koliko tvoja je skupa, rekoh. U tom trenutku ja sam jako zapistela, jedan od njih je otvorio vrata, a Harun ne dize glavu sa knjiga i rece mi: “Majko, ako znas to, nadi”. Ja sam opet rekla – to mogu da nadem a drugo ne znam. Sad ce mi doci covjek, sestra je otrcala da ga trazi. I ti specijalci su me pozurivali: Hajde, hajde gdje si ga bacila, njih sedmorica osmorica pratili su me sa kamerom. I pitaju me: “de je to, de je to”, a ja ga alahami bacila i snijeg ga zatrpao. Ja malo onaj snijeg makoh ispod i oni uzese taj pistolj, gledaju ga i vicu: “ha, kakav je”, dok drugi jednako snimaju. Ja njima rekoh – pomerite se odavde i ne drzite me na hladnoci. A oni meni: “hajde reci, gdje je drugo oruzje. Ponovo su mi naredivali da trazim oruzje gdje smo ga sakrili. Ne znam de je, govorila sam. A oni:”znas, znas”. Harun mi rece ako znas trazi. I ja sam otisla da trazim a dvojica policajaca su sve za mnom isla. Nasla sam i dosla sam dolje kod njih. Primjetila sam da se policajci nesto dosaptavaju i smiju se desetorica. Jedan rece: tetka, od koga ste se naoruzali, da li od Milosevica?” Vala od jednog jesmo, da li od Milosevica, ili Momira ili Mila. Seselj je lani viko, nemoj u Rozaje da kolju kurbane no cemo mi njih svija poklati. Ha-haaa, smijali su se specijalci. Izmotavali su se sa mnom, kroz smijeh i sprdnju, govoreci da kazem: Ceselj a ne Seselj. Ja sam im rekla – nemojte da se izmotavate sa starom zenom, da ima vlasti i zakona vi ovdje ne bi dosli, no bi otisli u drugo mjesto i tovarili bi to oruzje. A nas nije sram za to oruzje, sto si ga ti naso, mi imamo dva prsta obraza. Naredili su mi da se sklonim odatle, kada su se oni nesto dosaptavali. Tek tada ja vidim da oni hoce da izvedu mog Haruna da ga snimaju. Ja poslije umrijeh, pa umrijeh, sto sam sve to pricala! Naredise mi da udem u sobu. Dodose i uzese Haruna. Gungula oko njega, oni ga snimaju, kad on ne zna, a ne znam ni ja, niti je on habera imao. Dodose opet za mene da im kazem de je to oruzje, ne moze Harun da ga nade. Odoh ja, a njemu u one cipele usao snijeg, njemu tesko, pa koliko je njemu tesko, onako ubijen i prebijen, on je pocrneo kao civit i vice mi: “tako ti Alaha majko, haj ti u sobu da te ne snimaju.” – Tako mi Alaha Harune neka me snimaju, hic me nije strah, prije ce svijet njih pljunut, no sto ce tebe pljunut. Oni su se skrajnuli s kamerom, mene nisu prikazali (poslije toga na crnogorskoj televiziji) a ja sam bila sa Harunom dva puta dole. I opet mene otjerase gore u kucu. Kad gore drugi izjedna pretresaju Harunovu sobu. Ja sam ulegla u sobu. Jedan me pita: “sta gledas tetka?” Gledam vala da mu nesto ne podmetnete, rekoh. Necemo, odgovori on. Mene je najvise strah od toga, a on meni: “zatvori vrata, ostavi nas da radimo svoj posao.” Opet su stigla da mene uzmu, jer ne moze Harun da nade to oruzje. Opet sam ja otisla, i opet me otjerali. Dok nije Husein stigao, on je sve dolje kopao. Ja sam ponovo ulegla u sobu. Tek kad je Husein dosao, oni su dvojica pisali sta je nadeno oruzja. Ja sam cucnula pored njih. A jedan me pita: “sta gledas tetka?” Kazem – gledam da li mu od sto jednom nijeste napisali sta ste mu nasli. To ste duplirali. – Necemo, necemo, rece mi. A jedan je prisao pa je htio i to da mi podmetne, gurao je kolegu koji je pisao, sapucuci – marke, marke! Ja se citava ohladih, da nam nije podmetnuo te marke, ja znam da ih nijesmo imali. Srecom, nije onaj drugi to napisao. Ono sto su napisali ponudili su Harunu da potpise, a on nije nista znao, kao da je bio drogiran, i kao da habera nema. – Nudre da vidis sta ste to zpisali? Harun je ovako zazmurio, na jedno oko nije vidio. Procitao je, potpisao i rekao: “Evo ti jedno rjesenje da smo ulazili u kucu, jedno sto smo nasli oruzje, i oni su uzeli duplikat. I ja sam to uzela kod mene. Haruna su poveli, a ja sam mu rekla: na ti jos jedne carape. Harun ziv nece da uzme. Jedan od onih specijalaca rece: “pa uzmi Harune”. Te carape je uzeo jedan iz te grupe, a zatim su krenuli. Ja sam na stepenice stala, a on se ozgor obrnuo i stao i rekao mi: “Majko, alahimanet! Ja mu rekoh – alahimanet, da ti Alah dragi pomogne. On je rekao: “Majko, ne boj se”. – Ne bojim se, vala vidim glava kakva ti je, i opet se okrenuo ka meni. I tako mi odvedose Haruna”.
Salija Kalač (1947) iz Kalača:
“Sin sam oca koji je 4,5 godina izrobijao njemacke robije za Crnu Goru i za narod koji zivi na tom podrucju. Ja i moja braca (sestorica) bili smo i ostali lojalni gradani Republike Crne Gore. Brat mi je bio u partizanima, kao i to da je prezivio traumu Golog otoka. Ja sam poslije raspada Titove partije i SK postao clan SDA. Biran sam za odbornika Skupstine opstine Rozaje, kao odbornik ispred sela Kalaca. Medutim, dana 10.04.1995. godine, Sluzba drzavne bezbijednosti iz Berana koje ljude ja nikad ni poznavao nijesam, jer nisam bio u situaciji da kontaktiram sa njima niti bilo sto, jer sam zivio kao miran posten gradanin na teritoriji opstine u Rozaje, uhapsili su me sa izgovorom da se kod mene nalazi velika kolicina naoruzanja, da sam naoruzao Sandzak, Kosovo i druge predjele Jugoslavije. Toga dana sam obavljao svoje poslove i radne zadatke sa namjerom da nabavim robu za ugostiteljski objekat koji drzim na magistralnom putu Kalace-Rozaje. Oni su me istog dana, ostavivsi mi kola na ulici sa kljucevima u bravi, priveli u Centar bezbijednosti Rozaje. Stavili su mi lisice na rukama i opalili mi nekoliko samara pod izgovorom da donesem naoruzanje, odnosno da kazem imena ljudi sa kojima navodno radim u trgovini sa oruzjem. Odveli su me tog dana, nazivajuci me pogrdnim rijecima i imenima maltretirajuci me u “nivi”, iz Rozaja do Sluzbe bezbijednosti u Beranama. Tamo su me svlacili golog. Tukli su me golog, vezali me lisicama za radijatore, za metalne kase. Od ponedeljka do cetvrtka sam bio pod torturom, svlacen, oblacen i sta sve da ne pricam. Bio sam zatecen. Po mojoj glavi su postojali vidni oziljci od udaraca palicom kao i po drugim dijelovima tijela. Nisam se slikao jer sam tad bio jos u pritvoru. Kada su me izveli na sudenje u cetvrtak primjetili su gradani koji su me vidjeli. Ja sam bio izgubljen. Brat mi je rekao: ti si senuo, otkacen. Bio sam kao drogiran ili sto drugo neznam. Izgubio sam kontrolu i nisam znao ni sta govorim. Nije imalo osnova da me toliko tuku. Kod mene su nasli samo jednu automatsku pusku. To svako dijete ima po Crnoj Gori. Zbog te puske je odgovarao moj sinovac. Nisam je uzeo kod njega za trgovinu, niti za rat, niti za druge stvari, nego buduci da drzim ugostiteljski objekat na magistralnom putu, da mi svaku noc prijete i da mnogi ljudi zamisljaju da imam novca. Drzao sam to u kuci da ne dodem u situaciji da me neko ugrozi. Tog istog dana su mi pretresli kucu i oduzeli pistolj pod dozvolom. Ja imam tri maloljetna djeteta, tri sina. Drugo nisam nepodoban jer sam 20 godina bio Titov komunista. Dozivio sam traumu. Nazalost, odveli su me ljudi koji su imali svoju mutnu proslost. Tukli su me isto inspektori Ranko Popovic i Peda Komatina. Dozivio sam ono sto nikad u posvijesti nisam mogao zamisliti, da se u jednoj pravnoj drzavi moze dogoditi covjeku koji je 47 godina poziveo sa ljudima bez ikakvih ekstremnih politickih naboja. I u svemu tome ja sam u datom momentu bio haluciniran, ili sta se dogodilo ne znam, sjecam se samo dok sam bio privezan lisicama za radijator, ucio sehade. U meduvremenu je usao jedan i govorio mi, “nema Alaha, nema Kur’ana”. Odgovorio sam mu da ima i Alaha i Kur’ana. Poceli su me tuci po tabanima, rukama, nogama. Udarali su me i u predjelu grudnog kosa, naparice palicom. I dalje su mi govorili nema Alaha. Ima. Ja vjerujem u Alaha i u Kur’an, vjerujem u Bibliju i sve svete knjige koje drze da su ljudi ljudi i da nide tamo nema ekstremnog. U neko doba nocu dovodili su mi ljude sa ulice da potvrde da sam trgovao s oruzjem. Tako mi je jedan od tih rekao da mi je prodavao oruzje. Odgovorio sam mu: vjerovatno si mi nudio. No jesam li ja to kupio? -Nisi, odgovorio je! Rekao sam im da me mogu natjerati da pricam laz i paralazi i sve sto im odgovara. Ali, sutra kad budemo na sudu, trazicu po Bibliji ili Kur’anu, da postavite svoje dijete da tvrdite da je to tako. Vidio sam da se radilo o karakternom covjeku. Udario ga je znoj, bledilo i rekao mi je: izvini Kalacu, ja sam se nasalio. Nemam daha, nemam rijeci da pricam ono sve sto se dogodilo. Ucjenjivali su me. Osnovni sistem ucjene je bio da ja budem spijun. Trebalo je da kazem ko ima samo jednu cijev ili jedno “grlo”. Ja niti sam u situaciji da znam niti bi to radio. Nisu mi nudili nista drugo ali zna se, da me puste, da me oslobode. Protiv mene je podignuta optuznica i ovih dana mi je zakazano sudenje u Rozajama. Nasli su mi to oruzje. Ljudima kod kojih se nade oruzje, a nisu clanovi SDA, privode ih, oni predaju oruzje i puste ih kao da je sve normalno. Medutim kod mene je savim druga situacija. Buduci da sam bio odbornik u Skupstini SO Rozaje… Ali ni jednog momenta, tamo postoje i stenogrami, nisam zagovarao drzavu u drzavi. Ali kao svaki jugoslovenski gradanin, jesam za ljudska prava, da covjek smije svoju licnu kartu pokazati. Kada su me pustili iz pritvora nakon tri dana, otisao sam kod dvije radnice Bugarke koje rade kod mog bratuceda da ih uzmem da rade kao konobarice u mojoj kafani. Zaustavila su me trojica policajaca u mjestu Hareme, negdje iznad Berana i pitali me gdje sam bio. Rekao sam im kod tetke. -Nije istina, bio si po konobarice, odgovorili su mi! Sve ovo sto govorim, govorim sa dozom straha”.
U Visem sudu u Bijelom Polju saslusan je 2. novembra 1994. posljednji optuzeni iz grupe od 21 Bosnjaka, koji su u svojoj odbrani najvise govorili o policijskom tretmanu za vrijeme isljednog postupka. Predstavnici Sandzackog odbora za ljudska prava, prateci ovaj politicki proces zabiljezili su neke specificne inserte iz arsenala policijske torture:
Ibrahim Cikić iz Bijelog Polja:
“Uhapsili su me ispred zgrade Crvenog krsta. Uzeli su me za ruke, jer sam slijepac i unijeli u auto. Odveli su me i strpali u jednu celiju. Bilo je to u mjesecu Ramazana. Jedan je rekao: ustaj, majku ti tursku. Svezali su me lisicama, zavezali oci i krenuli dalje njihovim kolima. Uzgred su mi rekli da je uhapsen i moj brat Kemal i da ce njihov zivot “zavisiti” od onoga sto cu pricati. Stigli smo negdje i odmah se zacuo glas nekog: pomoz Bog braco cetnici, evo svjeze turske krvi! Stavili su mi nesto preko glave. Govorili su da smo stigli u Cajnice i da ce dovesti mog brata Kemala i da ce ga licno zaklati Dusko Kornjaca. Bio sam spreman da zrtvujem i brata i sebe, necu da lazem. Rekao sam sebi da je to uoci petka a to je Mubarek noc i mogu biti Kurban, i da su trazili bolju noc ne bi je izabrali. Vidjeli su ti cetnici da me nije strah, pa su poceli da me batinjaju. Jednom mi je jedan rekao: bjezi! Nisam htio to da radim. Uveli su me u neku plisanu sobu i zavezali mi ruke lisicama za radijator koji je bio vruc. Kada su mi se ruke ugrijale, poceo sam da vristim od velike temperature. Zatim su me uveli u drugu sobu koja je bila tapacirana, sa dva jaka reflektora. U toj sobi su mi govorili: Cikicu, znamo da si iz postene porodice, ali tvoj buduci “tretman” i tvog brata zavisice od tvog ponasanja. Trazili su od mene da teretim Haruna Hadzica, Rasima Sahmana i dr. Molio sam ih da me ne gone da u mjesecu Ramazana lazem, jer ja te ljude ne poznajem. Dosla su druga dvojica i naredila mi da se skinem nag. Okrenuli su me k zidu, glavu naslonili na zid s rukama u vis i naredili mi da brojim od jedan. Brojao sam. ali od takvog stajanja, ruke su pocele da mi se tresu. Ukljucivali su mi struju. Govorili su mi: znamo da si vjernik, da si tvrd, ali ovdje niko nije izasao sto nije potpisao. Sjeo sam. Jedan je rekao: pocinji i pedeset puta su me udarili po tijelu palicom. Pao sam. Drugi je uzviknuo: ustaj Turcine i trazio da ispruzim dlanove po kojima su me pedeset puta udarili. Nesto malo kasnije su mi ukljucivali elektrosokove po genitalijama, iza uha. To je trajalo strahovito bolno i dugo. Jedini humani gest bio je sto me nisu udarali po glavi. Kada sam dobio krvave podlive po tabanima i ostalim dijelovima tijela trazili su ponovo da pricam o Harunu Hadzicu, Rasimu Sahmanu, Sulejmanu Ugljaninu… Rekao samim: ljudi, ne mogu da pricam o licima koja ne poznajem. Bio bi to grijeh! Sljedeca “metoda” je bila u stilu: imamo mi pricu napisanu, samo je ti ponavljaj i nauci napamet. Stiskali su me za genitalije, udarali palicama, rukama i cipelama. Oko mene je bio mrak. Poveli su me u neku drugu prostoriju za mucenje, prskali me hladnom vodom nagog i opet me batinjali i mucili…
Drugog dana poceli su da pricaju o nekakvoj sluzbi sigurnosti. Govorili su da sam ja snajperista! Okle ja snajperista a slijep covjek? Trazili su da kazem ko je otisao u Tursku na vojnu vjezbu. Rekao sam da ne znam da li je iko isao u tu Tursku. I kad su vidjeli da ne znam da li je iko isao u tu Tursku. I kada su vidjeli da ne ide sa mnom kako treba i da necu da priznam ono sto traze, jedan je povikao od tih mucitelja: dovedite mi njegovu sestru, zenu i dijete. Ponovo su me vukli za genitalije i tukli. Bio sam iznuren i trazio sam ljekara. Rekli su mi: nema ljekara, svi su u Gorazdu, vade oci Turcima. Trazio sam da pucaju u mene, da me ubiju… Jedan je vikao: Turcine, imas zlatni zub. Kako sam zinuo, uhvatio me za bradu i poveo u WC, uzeo noz i prinio na vrat. Neko je komandovao: kolji, kolji! Pustali su neke snimljene materijale, to sam kasnije saznao: Ibrahime, potpisi, Ibrahime, priznaj! Pitali su me: koliko ti je dijete staro? Pedeset dana, rekao sam. A oni su mi zaprijetili: ispeci cemo ti dijete zivo od pedeset dana, pomijesacemo ga sa svinjcetom od pedeset dana i takvo jelo moras pojesti, posto si ti vjernik. Kada sam cuo vrisku i silovanje svoje sestre i zene (bila je to traka) dobio sam nervni slom i nicega se vise ne sjecam”.
Napomena: Ibrahim Cikic je zavrsio svoju odbranu rijecima: “Pogledajte moje oci, zar vam to nije dovoljno? Imate pred sobom slijepog teroristu, komandosa, mudzahedina”.
Rasim Šahman iz Rožaja:
“Bilo je vise specijalaca na ulazu iza kuce (25. januara) kada sam lisen slobode. Stavili su mi neku crnu maramu na ocima, lisice na rukama. Odveli su me nekud, da bi mi kasnije rekli da me vode u Focu, govoreci mi s prijetnjom: sad ces da vidis ko je Dusko Kornjaca. Upravo, idemo kod njega. Kad smo dosli tamo gdje su me odveli u neku veliku prostoriju, rekli su mi da se izujem bos, sto sam ja i uradio. Nastalo je udaranje palicama po tabanima. Ja nikog nisam poznavao. Trazio sam Dragana Stojanovica, Sefa obezbjedenja iz Rozaja. Rekao sam: ljudi, ja sam covjek u poodmaklim godinama (60) ubijte me ljudski ne mucite me ovako… Jedan od njih je bio malo sentimentalan pa mi je rekao: sav je sreca sto je i moj otac tvojih godina inace bi ti oba bubrega odvalio i nosio bi ih u obe ruke. A sto se tice Dragana Stojanovica on ti ne moze pomoci, jer mu je potrebno bar cetiri sata voznje da bi stigao do nas. To mi je rekao neki Slavko Otasevic, tako se predstavio kao inspektor i dodao: moj prijatejlu, ovdje hrabrih nema. Ponovo su me vodili nekud, odjednom su zavikali: Visegrad! I opet mucenje i ponizavanje, trazeci od mene da priznam da sam se vidao u tom Visegradu sa Muratom Sabanovicem… Tri dana i noci bez spavanja, jela i vode, sa kapuljacom na glavi”.
Erdžan Fetahović iz Rozaja:
“Mene su specijalci odveli 25. januara 1994. godine. Zavezali su mi oci, stavili lisice na ruke i kapuljacu na glavu, a zatim me povalili u njihova kola, dolje na podu. Pitali su me: znas li ti ko smo mi? Rekao sam da ne znam. – Mi smo vojni organi, odgovorili su, kao i one cetnicke Radovana Karadzica vojske. Jedan me je upitao: jesi li se ti halalio sa porodicom, jer ti si ionako mrtav. Na jednom mjestu su stali. Mislim da su pokusali da mi montiraju bjekstvo. Trajalo je neko dosaptavanje dva tri minuta, a zatim su se odmakli, odvezali me i povikali da bjezim. Stao sam kao ukopan. Opalili su 4-5 hitaca povrh moje glave uz socne psovke: majku mu tursku on ne preza. Ponovo su me latili i uveli u kola, stavili mi opet lisice. Pitali su me da li slusam radio Sarajevo? Rekao sam im da ne slusam. Pitali su me da li gledas TV Pale? Moj odgovor je bio ne. Pljustali su udarci s lijeva i desna. A neko je uzviknuo: Jel’ stigao balija, dajte ga vamo… Izivljavali su se, cak i seksualno. Jedan mi je stavio prst u dupe i rekao: joj, kakvi guzovi, sad cu da ga j… Drugi me je lizao po vratu… Skinuli su mi ono cudo s glave. Osjecao sam istovremeno hladnocu i strah. Jedan je zavikao: sad ce Turcin da mi pusi k… Molio sam boga da mi uzme dusu. Ponovo su poceli da me tuku, palicama, rukama nogama po cijelom tijelu, kao i po glavi. Zavlacili su mi pistolj u usta, palicu u zdrijelo. Jedan od tih cetnika me je drzao za kosu, drugi noz a treci urlao: kolji, kolji, brze, brze… Imao sam osjecaj da sam zaklan, a jos ziv. Pomislio sam, valjda bi trebalo da potekne krv, ako sam zaklan. A krvi jos nema…”
Svjestan sam bio da su mene pratili, da bi me 8.3.1994. “upecali”. Sjedio sam u kucu, bavim se ribolovom, i dok sam pravio neki pribor, prut cistio, usla su cetvorica specijalaca: Je li ovo kuca Sefka Bungura”? Jeste, rekao sam. – Treba da nam das dvije puske, nece ti niko nista. – Nemam ljudi ni jednu pusku, odgovorio sam. – Podi s nama, odgovorise mi ljutito. Stavise mi lisice na ruke. Kad sam izasao pred kucu, vidio sam da je moja kuca bila opkoljena sa 15 specijalaca sa automatima na gotovs. Ubacili su me kao kofer u jedno auto pozadi, to je kao landrover. Dva specijalca su bila okrenuta jedan prema drugom, dok ja sam cucnuo medu njih da me mogu bolje udarati. Kad sam sjeo u auto, specijalci su mi zavrnuli dzemper i majicu i do gole koze me udarali do MUP-a. Od Zeljeznicke stanice, gdje mi je kuca, ima pet minuta voznje, meni se ucinilo da ima sat vremena. Cupali su me za kosu. Odveli su me u dezurnu, zatim u celiju. U celiji sam bio do kasno nocu, a onda me dezurni odveo na treci sprat gdje su organi drzavne bezbijednosti. Cim su me uveli, na vratima, nisam ni prekoracio prag, Zoran Lazovic, inspektor nasrnuo je na mene i nogama i pesnicama imao je zivot da mi uzme. Tukao me je krvnicki, jedva su ga oteli od mene. Kad su ga nekako izgurali i sklonili, vicuci: sta mu je, poludio je, ubice te, pricaj… Sjeo sam na jednu stolicu, poceli su da me ispituju. Rekli su mi: pricaj od kako si se rodio pa do danas, sta si radio? Rekao sam im da nista nisam radio i da sam obican gradanin. Pitali su me – da li poznajem Sulejmana Ugljanina, da li poznajem Haruna Hadzica, Rifata Veskovica, uglavnom sve ove celnike SDA. Rekao sam da ne poznajem nikoga, da clan SDA nikad nisam bio. Rekli su mi: “Pricaj za puske” Rekao sam da pusaka nemam. Povalili su me na patos, skinuli mi carape i cipele. Njih cetvorica su me tukli od dvanaest nula nula do pola cetiri ujutru. Bio sam sav otekao. Tu nema sta me nisu pitali. Tu sam primio preko 60 udaraca palicom po tabanima, po rukama dvadesetak, po glavi i tijelu bezbroj udaraca. “Slazi, ko ima puske, reci neko ime, pusticemo te, samo nam reci ko’ ima puske, necemo te vise dirati”, govorili su mi. Rekao sam im: ne mogu ljudi da nesto priznam sto nije i da lazem. Opet su vrsili pritisak na mene da kazem ko puca u selu Nedakusima, gdje je moja kuca. Uglavnom, od 20h do pola cetiri tukli su me naizmjenicno-Anicic, Lazovic, Drobnjak i Kljajevic. Nakon batina oko pola cetiri casa svezali su mi ruke,stavili lisice, neku krpu preko ociju i rekli mi da me vode u Cajnice kod Dusana Kornjace. Ovo sto smo ti radili bilo je milovanje, nista ti je to. Na stepenistu su me nogama udarali. Odveli su me pred MUP stavili u gepek, u auto pozadi. Vozio je Lazovic. Znam trojicu, cetvrtog ne znam jer je bio sa nekom kapuljacom i trakom preko ociju. Bio je Lazovic, Grbovic i Anicic, nacelnik DB. Kad su dosli ispod mosta, napravili su dva kruga, osjetio sam da me vode uz Kulinu. Znam da su neke vodili na Zabljak, Focu i Niksic. Mislio sam da i mene nekud vode. Racunao sam da do Mojkovca ima cetrdeset minuta asvalta, a ako bude makadam, vodice me na Zabljak. Tako je i bilo, cetrdeset minuta asvalta a zatim makadam. Nakon deset minuta makadama, najednom su stali. Izbacili me iz auta i kazali mi: Sefko, mi smo rijesili ovdje da te ubijemo, necemo da te vodimo nigdje”. Sta-upitah! Vele, “mi hocemo da te ubijemo, nego pricaj”. Nema sta ja da pricam, kazem im. Grbovic, nacelnik javne bezbijednosti ponudio mi je moj pistolj koji su mi uzeli pod odobrenjem (i lovacku pusku isto pod odobrenjem) i rekao mi: “Hoces li da se ubijes iz svog pistolja?” Odgovorio sam da necu, bojao sam se, sad ce mi nesto namontirat ponovo. “Kako neces”, odgovorio mi je. Ubijte me vi, ja necu. Zatim su mi nudili cigaretu da ispusim pred smrt. Rekao sam im hvala. “Hoces li jos nesto da porucis zeni i djeci?” Rekao sam im, da nemam sta da porucim. “Dobro je”, rekao je Grbovic. Cuo sam da neka rijeka huci. Naredili su mi da idem pjeske naprijed i da se ne smijem okretati. Vikali su za mnom: “ja cu, ja cu ga…” cuo sam za sobom repertiranje pistolja i tri puta su pucali pored mene. Kad su pucali, jedan od njih je rekao: “Prosu li ga majku mu tursku”. Onda sam se okrenuo i vidio ovog cetvrtog kojeg ne poznajem, vidio sam ga u maskiranom odijelu sa kapuljacom, imao je traku preko ociju. Druge nisam vidio. Jedan je vikao: “daj meni”, dok drugi: “necu, ja cu da ga ubijem, tri puta si pucao nisi ga ubio, majku mu tursku”. Prisli su do mene i nastavili da me tuku nogama i rukama, onako oboren na zemlju. Anicic je zavikao: “vodite ga za Pljevlja”. Opet su mi svezali oci, lisice mi uopste nisu skidali. Ubacili su me ponovo u gepek i krenuli u Pljevlja. Kada smo stigli u Pljevlja, rekli su: “Braco Pljevljaci, evo dovodimo vam ovog vaseg, pretresite ga. Ujutru do 6 h neka ga tu, a tada ce doci Dusko Kornjaca iz Cajnica i predace te ga njima”. Ubacili su me u neku celiju u kojoj se nista ne vidi. Nakon dva-tri sata dosli su i ubacili me ponovo u auto. Ne znam gdje su me vozili. Ja sam mislio da putujemo prema Cajnicu. Nisam poznavao te ljude. Pitali su me: “Imas li sto da izjavis?” Nemam nista – odgovorio sam. Vozili su me dva sata manje vise, nekud. Doveli su me do nekog mjesta, ponovo me ubacili u celiju. Nisam poznao gdje je to. Kasnije, kada su otisli oni sto su me doveli, primjetio sam da je to Bijelo Polje. Priznajem, bilo mi je malo lakse. U toj celiji bio sam do tri sata posle podne. Odveli su me ponovo u one prostorije za mucenje. Rekli su mi da se skinem go i da moram priznati da imam puske. Molio sam ih i kumio, davao im 2000 DEM da uzmu pusku, ja cu potpisati, samo da me vise ne biju i muce, jer ja stvarno nisam imao nikakvo oruzje, osim onog pod dozvolom. Nisu pristali. Rekli su mi opet: “Imas dvije puske i moras ih dati nama”. Onda su me tjerali, to je bio petak, da im donesem te puske, pustice me u ponedeljak. I pustili su me. Kod moje kuce cekali su me svojte i prijatelji, zabrinuti, sta je bilo sa mnom. Pitali su me sta je to bilo, a ja ne mogu da im pricam moju muku. Uvece sam otisao kod advokata Lukaca da ga pitam za savjet. Medutim, u zgradi me sreo iz drzavne bezbijednosti, Boro Drobnjak i odmah me prijavio u MUP. Ujutru zvoni telefon, zovu me da dodem na razgovor. Otisao sam na razgovor. Pitali su me – gdje sam isao sinoc? Nigdje, odgovorio sam.. Jesi li bio u Bijelo Polje? Jesam, rekao sam. – Kod koga? Kod advokata. – A zasto si isao kod advokata, pitali su me? Zato sto mi trazite puske koje nemam. Od advokata sam trazio savjet, odgovorio sam. Priprijetili su mi u MUP – Bijelo Polje da ne smijem nikom da zucnem ni jednu rijec, inace ce me pojesti mrak. Po njima nisu me ni tukli. Opet su mi naredili da do ponedeljka donesem puske. U ponedeljak sam otisao u MUP. Pitali su me zasto nisam donio puske? rekao sam da ih nemam. – Sto ih nisi kupio, pitali su me. Kako da kupim kad svi bjeze od mene, cim pomenem pusku! Ponovo su mi zakazali da se javim u srijedu Radovicu, sefu drzavne bezbijednosti. Otisao sam u srijedu. Rekli su mi da sacekam, jer je sef zauzet. Radevic me nije primio. Otisao sam kuci zabrinut. Od tada me niko nije zvao”).
(Starica koja nije zeljela da se pominje njeno ime):
“Latif Bungur (95) iz sela Ravni (MZ Bukovica) ubijenog 16.02. a sahranjenog tek 30.10.1993. godine: “… Latifaga nije htio da se useli iz Bukovice sa ostalim rodacima. Rekao je ovdje sam roden, ovdje hocu da umrem, ili poginem… Ubijen je koljem i motkama. Prebijene su mu bile i noge i ruke, smrskana lobanja. Sve sam to vidjela kad sam se jednog dana povratila da vidim sta mi je sa kucom i malom. Bilo mu je prijenulo tijelo dolje za cilim. Ceher mu je bila plava. Sve su mu kosti bile izlomljene. Kazu da su te kosti isle i u Beograd i svukud. Latifaga ni mrava nije pokusao da zgazi… Drugi put sam dosla u Ravne kad su sljive zrele, Latifaga nije bio u kuci. Nije bilo ni one velike deke oko njega. Cula sam kasnije da su posle devet mjeseci dosle njegove kosti u Pljevlja… Kad sam usla u moju kucu u Ravne nide nemamo struje, nigdje krosnje, nide konopca ni testere. Nide kasike viljuske, struglje. Odneseno u mene sve, a sto nije razvaljeno odneseno u mene plate, odnesena mi resetka sto lozim vatru. Kuca ama nide prozora. U mene nema vrata na kucu, nema mala. Latifagina krava se zaglavila na stalu i lipsala, pahcad mu crkla gladna i zedna u sindirima. Znamo mi ko je ubio Latifagu…”
Jusuf, šura L. Bungura:
“Dva mjeseca su bile Latifove kosti u mrtvacnici pljevaljske bolnice. Donijela ih komisija. A u toj komisiji su bili ljekari, sudije, milicioneri i sta ja znam ko sve iz pljevaljske i bjelopoljske opstine. Mi smo culi da su dosle Latifove kosti u Pljevlja i pokusali smo odmah da ih pronademo. Obisli smo sva nadlestva. Niko nije htio da kaze gdje su. Trazili smo po grobljima, razgovarali sa grobarima. Ali niko nije htio da nam kaze. Onda smo stali, nema pa nema, sve dok nije dosao jedan Srbin i rekao mi: Eno Latifove kosti u mrtvacnici. Od tog trenutka kao da mi je pao kamen sa srca. Odmah sam obisao sva nadlestva u opstini (sa jednim prijateljem iz “Merhameta”) i uzeo odobrenje da mozemo da ukopamo rahmetli Latifa Bungura. Dali su mi kljuc od Mrtvacnice. Otvorio sam i uzeo Latifove kosti koje su bile u jednoj najlonskoj vreci. Tu vrecu sam nosio do Galsahane. Ostao sam kod Latifovih kostiju. Pregledao sam ih. Nisu sve kosti bile. Nedostajalo je puno… Njega su onako ubijenog i ostavljenog razvlacile divljine: macke, pahcad, lisice… A mozda i kurjaci… Sta sve tu nije bilo… Dosao je hodza. Drugi dan smo zakazali dzenazu. Ukopali smo ga na Gradskom groblju, blizu bolnice. Na Latifovoj dzenazi bilo je osamdeset ljudi…”.
Prema pisanju nezavisnog nedjeljnika “Monitora” (br. 237), dana 25. aprila 1995. godine, oko 22 sata u selu Rosulje (MZ Bukovica SO Pljevlja) izvrsen napad na kucu Hajriza Tahirbegovica: “Poslije dvoipogodisnjeg izbjeglistva u Pljevljima, prije mjesec dana otisli smo u svoje selo. Racunali smo da se sada mozemo vratiti na svoja ognjista”, prica 21-godisnji Hariz Tahirbegovic. “U utorak vece”, nastavlja on svoju pricu, “sjedeli smo, u kuci, otac, majka, brat, sestra i ja. Iznenada, oko deset sati, eksplodiralo je nesto stravicno, ispred kuce. Bacili smo se na patos i izvukli ispod stola i kreveta. Nastala je, zatim, rafalna paljba i zastrasujuca buka. Moju sedmogodisnju sestru Eminu stitio sam tijelom. Napadaci nijesu prestajali s pucnjavaom. Psovali su nam ustasku majku i govorili da nam tu nema zivota. Dozivali su naseg komsiju Novicu, cija je kuca udaljena nekih dvjesta metara i vikali: ‘Dodi Novice, ako smijes da ih spasis’. Citavo selo je culo eksplozije i pucnjavu, ali niko, nije smio priteci u pomoc. Bili smo nemocni… Trajalo je to, sa malim prekidima, oko cetiri sata. Mislio sam da ce nas sve pobiti. Oko dva sata ujutru nesto je eksplodiralo tako snazno da je osvjetlilo citavu kucu. Nakon toga je nastala tisina… Ujutro smo vidjeli da kuca nije ostecena i da su pucali iznad ili pored nje. Ipak, spakovali smo se i krenuli za Pljevlja. Emina je dozivjela sok i jos ne moze da govori-prica potisteno Tahirbegovic. Poslije cetvorosatnog pjesacenja, Tahirbegovic je, kako sam kaze, slucaj prijavio policiji u Pljevljima. Potom se, u drustvu svog rodaka, uputio u Podgoricu sa namjerom da zatrazi zastitu i pomoc od predsjednika Bulatovica, premijera Ðukanovica i ministra policije Pejakovica. Proslog petka, na razgovor ih je primio Vuk Boskovic, nacelnik policije Crne Gore. “Docekao nas je rijecima: ‘Cim ste ovdje, znam da vas je teska nevolja natjerala da dodete’. Sve sam mu ovo ispricao”, kaze Tahirbegovic, i nastavlja: “Cak i vise, jer nas je krajnje ljudski primio. Ispricao sam mu i kako nam je prilikom pretresa kuce ukradeno kilo zlata. Naime, prije dvije i po godine, dok je Srbima dijeljeno oruzje, Bosnjacke kuce je pretresla vojska i policija, radi oduzimanja oruzja. Pretresli su i nasu. Prilikom prvog pretresa, krajem maja ’92. godine, policajci Vukota Scekic i Dragan Grbovic, korektno su to uradili i cak nam pokazali nalog. Medutim, pocetkom jula iste godine, policajac Slavisa Svrkota sa dvojicom rezervista je, ponovo, pretresao kucu. Nas su istjerali vani, a onda je neko od njih trojice uzeo kilo zlata, koje je otac donio iz Iraka i Alzira, gdje je dugo godinama radio. Majka se poslije toga zalila predsjedniku opstine Pljevlja Bojovicu i trazila svoje zlato, ali je on uputio na komandira pljevaljskog garnizona Zivkovica, a ovaj na nacelnika policije Radomana Purica. Medutim, on je bio vrlo neljubazan i cak joj prijetio. Pocetkom jula, iste godine, usljedio je novi pretres kuce. Pretres su vrsili policajac Bane Borovic i neki potporucnik JNA po imenu Aco, sa jos cetvoricom rezervista. Curcic, rezervista iz Pljevalja, ne znam mu ime, tukao je mene i brata Mustafu kundakom od puske. Psovao je i prijetio: ‘Ili se selite, ili cete biti pobijeni’. Otisli smo ujutro za Pljevlja i tamo zivjeli kao podstanari, dvije i po godine. Nije nam bio priznat ni status izbjeglica. Vratili smo se sada na-nista, jer je, u meduvremenu, sve iz kuce opljackano. Nacelnik Boskovic nam je obecao da ce preduzeti energicne mjere i rekao: ‘Ja vam garantujem da se ovo vise nece ponoviti. Krivci se moraju otkriti i izvjesti pred sud, a o tome ce javnost biti obavjestena’. Garantovao nam je i punu zastitu. Sto se tice zlata, uputio me da se pismenim putem obratim ministru policije Pejakovicu, ili njemu licno, uz obecanje da ce preduzeti potrebne mjere da se to zlato vrati. Sve sto smo govorili on je zapisivao”. /Ulomak iz SVJEDOČENJA IZ SANDŽAKA/
Urednik: Semiha Kačar
Plava biblioteka – Knjiga 17
ISBN: 86-82285-19-3 (2002)
Novi Pazar, juna 2002.
