ZLOČIN O KOJEM SE NE GOVORI

Sandzak_outline
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Seksualno zlostavljanje muškaraca koji su za vrijeme rata bili zatočeni u logorima, tema je o kojoj se gotovo ni ne govori u Bosni i Hercegovini. Samo dvije nevladine organizacije u cijeloj zemlji pružaju psihološku pomoć žrtvama ove vrste torture. Sistem koji regulira njihov status ne postoji.
Najviše je bilo silovanja. Mene lično je silovalo 28 četnika, piše u izjavi jednog bivšeg logoraša Kazneno popravnog doma Foča.
Nikome se ne ponovilo ovo što se meni dogodilo. Proklinjao sam majku koja me je rodila. Uzimali su šišariku, okrenuli bi je naopako, gurnuli u analni otvor i onda počeli da čupaju, stoji u ispovijesti ove žrtve, koja se vodi pod brojem 4977 u arhivi Saveza logoraša BiH.
Tu noć su ponovo došli. Postrojili su nas na jednu stranu i odvojili očeve i sinove. Izveli su nas na binu i naredili da se skinemo goli, piše u izjavi drugog zatvorenika iz logora Čelopek u Zvorniku.
Ne bih pričao šta su nam nareðivali da radimo. To se zna čim su nas skinuli gole. Posebno ih je privlačilo da gledaju kako to rade otac i sin, navodi su iz dosijea 1709.
Naredili su poslije nekima od nas da drugima odgrizemo polne organe. Ne odsiječemo već odgrizemo, što sam i ja morao uraditi. To mi je najteži doživljaj u logoru, izjavio je ovaj logoraš.

Silovanja muškaraca

Zavedene po brojevima, u arhivi Saveza logoraša čuvaju se izjave slične ovim dvjema koje govore o seksualno zlostavljanim muškarcima u logorima u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata. Seksualna zlostavljanja muškaraca ratni su zločin o kojem se šuti već deset godina. Koliko je ljudi bilo žrtvama ove vrste torture, nikada neće ni približno biti moguće saznati zbog tradicionalno zatvorenog društva. Nažalost, iz istih razloga ni veliki broj počinitelja nikada neće doći pred sud.
Teško je govoriti o toj temi, kaže predsjednik Saveza Murat Tahirović. Znate kakvo je naše društvo. Sramota je, stid to i priznati. Teško je za žene, a pogotovo kada su muškarci u pitanju.U društvu patrijarhalnom kao što je naše, ljudi su izvrgnuti podsmijehu. Tako da je teško reći koliki je to problem. U razgovoru, dužem i prijateljskom, ljudi će priznati. Ali vrlo teško bilo ko govori o tome, pojašnjava on.
U Kliničkom centru Sarajevo, na neuropsihijatrijskoj klinici, od rata na ovamo liječnici se svakodnevno susreću sa žrtvama torture. Psihijatrica dr. Alma Mehmedbašić – Bravo kaže da je imala mnogo pacijenata muškaraca svih uzrasta koji su žrtve seksualnog zlostavljanja. Mahom je riječ o logorašima koji su bili zatočeni širom BiH, ali i u logorima na teritoriji Srbije, u Misovu polju, Šljivovicama i drugim mjestima. To su pacijenti koji su preživjeli višestruke traume. Fizičke i psihološke i seksualne. Svaka tortura izaziva i psihičku patnju, a ova naročito, kaže za Justice Report dr Mehmedbašić-Bravo.
U Savez logoraša su dolazili i dolaze ljudi koji pričaju o seksualnom zlostavljanju koje su preživjeli drugi, a koje su oni svjedočili. Bilo je ljudi koji su dolazili i pričali o tome kako su bliski članovi obitelji koji su bili zajedno zatočeni u logorima prisiljavani da jedni nad drugima vrše razne vrste seksualnog zlostavljanja. Pogotovo je to bilo karakteristično za Istočnu Bosnu, Bijeljinu i Zvornik, kaže Tahirović za Justice Report.

Tko će pričati?

Amir Talić, predsjednik Udruženja logoraša Sanski Most, kaže da je slučajeva seksualnog zlostavljanja bilo i u zloglasnim prijedorskim logorima Omarska i Keraterm. Neki od počinilaca su i kažnjeni, zahvaljujući pored ostalog, izjavama svjedoka i preživjelih. U slučaju Duško Tadić, u dokaznom postupku, se i o tome govorilo.
Zabilježeno je svjedočenje jednog od zatočenika kojeg su natjerali da drugome odgrize polni organ. Obojica su kasnije ubijeni, priča Talić. On dodaje kako Udruženje na čijem je on čelu prikuplja izjave svjedoka i preživjelih, ali da vrlo rijetko oni koji dolaze dati iskaz govore o seksualnom zlostavljanju muškaraca.
Ako govore, to je uvijek zločin koji se desio nad nekim drugim a koji su oni bili prisiljeni da posmatraju, kaže Talić.
Problema seksualnog zlostavljanja muškaraca u logorima svjesni su i u udruženju Izvor iz Prijedora. Edin Ramulić kaže da znaju da je takvih slučajeva bilo dosta u Omarskoj, ali da ljudi nisu voljni pričati. O tome se manje priča nego o silovanju žena. Svi znamo da je bilo seksualnog zlostavljanja, ali teško je naći nekoga ko će pričati, kaže Ramulić.

Niz dosjea

Bosna i Hercegovina je jedna od zemalja poptisnica UN Konvencije protiv torture. Svaka zemlja potpisnica, mora obezbijediti svim žrtavama pomoć i omogućiti im sveobuhvatnu reparaciju. Pored ostalog, države potpisnice su obavezne spriječiti torturu i osigurati kažnjavanje počinilaca, te zaštitu svjedoka u procesima pred sudovima.
Savez logoraša BiH nedavno je uputio niz dosijea Tužilaštvu BiH u kojima su i priče žrtava seksualnih zlostavljanja i nadaju se da će uskoro prve istrage u BiH biti pokrenute.
Tužilaštvo Meðunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) već je istraživalo nekoliko slučajeva seksualnog zlostavljanja muškaraca. Neki počinioci su i kažnjeni. Ova vrsta zločina stavljena je na teret Dragoljubu Prcaću, Milojici Kos, Zoranu Žigiću, Miroslavu Kvočki, Mladenu Radiću, Dušku Tadiću, Željku Meakiću, Stevanu Todoroviću, Predragu Banoviću i Dušku Kneževiću.
U optužnici protiv Stevana Todorovića, koji je 2001. godine osuðen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, pored ostalog stoji kako je 10. maja 1992. godine ili približno tada, dok se nalazio u kancelariji u zgradi policije u Bosanskom Šamcu, naredio svjedoku C i svjedoku D da jedan drugome rade fellacio. Isto je uradio nad još nekoliko muškaraca koji su takoðer svjedočili protiv njega u Hagu.
Stražari Predrag Banović i Duško Knežević koji su, prema optužnici, dolazili u logor Keraterm samo da bi se iživljavali nad zatočenicima, te druga lica čija se imena ne navode u optužnici, su uzastopno prozivali grupu zatočenika iz logorske prostorije broj 2, meðu kojima i Emsud Bahonjić i čovjeka po imenu Jusufagić zvani Car, i surovo ih tukli i zlostavljali. Tokom tih batinanja Duško Knežević i druga lica prisiljavali su Bahonjića na razne degradirajuće, ponižavajuće i/ili bolne radnje, kao što je ležanje na krhotinama stakla, uzastopno skakanje sa kamiona i fellatio nad drugim zatočenikom, te su mu nasilno gurani razni predmeti u anus. I Bahonjić i Jusufagić su izdahnuli uslijed povreda zadobijenih tokom batinanja i maltretiranja, piše u optužnici.
Banović je osuðen na osam godina zatvora. Proces protiv Kneževića jos uvijek traje.

Dio etničkog čišćenja

Seksualno zlostavljanje i silovanja muškaraca pominje se i u optužnici protiv Radosava Brdjanina, osuðenog na 32 godine zatvora za zločine počinjene na području Prijedora.
Prema Haškom tužilaštvu, ovakvi zločini su bili dio osmišljenog procesa etničkog čišćenja. Sa ovom konstatacijom slaže se i Amir Talić iz Sanskog Mosta. Mislim da to više nije bio deformitet kod ljudi koji su to radili, nego metoda mučenja.
Danas u Bosni i Hercegovini postoji više organizacija koje okupljaju žene žrtve silovanja koje se bore da njihov status bude priznat i da im se na osnovu toga dodijele odreðena prava. Njihovi zahtjevi, te javna kampnja koja se nekoliko mjeseci odvijala u BiH, pomogli su da u parlamentarnu proceduru uðe nacrt zakona koji reguliše prava ove kategorije na nivou Federacije BiH, mada im je konačan cilj zakon na nivou države. Ali silovanje i seksualno zlostavljanje muškaraca ostaje tema o kojoj rijetko ko želi govoriti.
Ipak, kako bi pored ostalog regulisali i status ovih žrtava, Savez logoraša BiH nedavno je pokrenuo inicijativu da se u Zakon o civilnim žrtvama rata uvede i kategorija žrtve tortura u logorima.
Ne postoji nikakav sistem koji obezbjeðuje bilo kakvu pomoć za takve ljude. Postoje dvije nevladine organizacije koje u skladu sa svojima mogućnostima pružaju pomoć, kaže Tahirović. Tragedija koju ti ljudi nose u sebi, tako se prenosi u porodicu i svakodnevni život. I ta tragedija će ostati ko zna koliko, objašnjava on. Pokušavamo dokazati politici da je neophodno prekinuti agoniju ljudi i da se reguliše njihov status, da konačno ljudi od struke počnu voditi brigu o tim žrtavama. Da nisu prepušten samo sebi.

Doživotne traume

Dr Alma Mehmedbašić-Bravo dodaje da sve žrtve torture doživotno žive sa traumama. Svaki novi stres, pojačava njihovu traumu. Nezaposlenost, neriješeno stambeno pitanje, nesreðen pravni status, nepriznavanje statusa samo su neke od dodatnih trauma za ovu kategoriju. Takve traume su izvan uobičajenog ljudskog isksustva. Većina logoraša su bili civili. Nisu imali niti predstvau da im se može desiti tako nešto, da će biti zatočeni, da će gledati smrt drugih ljudi, da će doživjeti tako bolna iskustva. Takvi ljudi nose trajne promjene ličnosti i doživotni postraumatski sindrom,» kaže dr. Mehmedbašić-Bravo.
Jedan od najtežih slučajeva u njezinoj karijeri je bio mladić žrtva toruture u logoru. Taj mladi čovjek je doživio silna poniženja i na kraju je i seksualno zlostavljan. Imao je izražen osjećaj niže vrijednosti, nije imao povjerenje u druge ljude. Preživio je strašne stvari. Naročito mu je bilo užasno poniženje kada mu je stražar više puta tokom njegovog zatočenja urinirao u usta,» kaže ona.
Pored problema sa regulisanjem statusa muškarca žrtava torture, ostaje neriješeno i pitanje zadovoljenja pravde. Žrtve ne vole pričati šta su preživjeli jer ne vide da im to donosi išta dobro. Oni pričaju i pominju imena počinilaca, ali se za sada sudi samo organizatorima,» kaže Tahirović.
Konkretni izvršioci ostaju na slobodi i nemali broj žrtava je prisiljen, ako se vrate u mjesta odakle su protjerani, da se suoče sa ljudima koji su ih mučili u logorima. A ti “mali” izvršioci su možda čak i bitniji od organizatora.
Dr. Alma Mehmedbašić Bravo kaže da je priznavanje statusa žrtvama torture jedan od puteva izlječenja. Nijedna se žrtva ne može sama liječiti. Oni trebaju stručnu pomoć da bi dosegnuli nivo života približan onom kakav su imali prije torture. Trebaju i socijalnu i psihološku i pravnu pomoć, ali i kompenzaciju, moralnu i materijalnu. Moralna kompenzacija je kažnjavanje zločinaca. Bez tog nema rehabilitacije žrtve, zaključuje dr Mehmedbašić Bravo.

Nidžara Ahmetašević je urednica Justice Reporta

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.